Žudnja za kozmičkim dušama

Gordana Benić objavila je devet poetskih zbirki i jednu knjigu publicistike. Knjige poezije izlazile su joj sljedećim redom: Soba (1982.), Kovači sjene (1987.), Trag Morie (1992.), Dubina (1994.). Laterna Magica (1998.), Unutarnje more (izabrane pjesme, 2006.), Svijet bez predmeta (2007.), Banalis Gloria (2009.) i Oblici duše (2011.). Važno je u ovom prikazu nabrojati sve naslove, jer oni svjedoče o kontinuitetu autoričina književnoga rada, koji tek posljednjih godina, zahvaljujući prije svega književnim kritičarima Branku Malešu i Zvonimiru Mrkonjiću, doživljava bogatu i zasluženu recepciju. Riječ je, naime, o poeziji za koju s pravom možemo istaknuti da nosi obilježja magičnosti i mističnosti, da je svojevrsno začaravanje svijeta, traganje za trenutkom početka kozmogonije.

Poezija Gordane Benić stvara nove svjetove u kojima supostoji apokrifno i činjenično, pa je tu poeziju kritika već označila kao magičnu kroniku, a sama autorica spominje i svemirski utopizam, kao oznaku vlastitoga poetskog pisma. Posebno treba istaknuti kako je autoričina očito trajna inspiracija Dioklecijanova palača, njezini podrumi, labirinti i ruševni dijelovi... A nova pjesnička knjiga Oblik duše je, po autoričinim riječima, dio poetskog work in progressa, drugi naslov pentalogije. Prvi naslov tog niza je Banalis Gloria, a u toj knjizi, prema mišljenju pjesnika i urednika Delimira Rešickog, riječ je o zemaljskim varkama i prirodi beskonačnog bića/duše.

U razumijevanju poezije Gordane Benić svakako je nužno podsjetiti na Arthura Rimbauda (autorica ga spominje u interviewu Vjesniku). Naime, Rimbaud ističe kako su poezija, znanost i mitološko sveta trijada koja teži tajanstvenom. Upravo brisanje granica između tih naizgled zasebnih oblika, povezivanje nadrealnog i faktografskog, dijakronijskog i sinkronog, temelj je i pjesničkog promišljanja Gordane Benić. Poništenjem pravocrtne vremenitosti pjesnikinja teži simultanitetu, pa tako u pjesmama u prozi možemo naći supostavljene pojave ili predmete koji pripadaju različitim vremenskim razdobljima (npr. Kolumbov geograf i slikar Paul Klee u pjesmi Zvjezdana vrata). U već spomenutom interviewu Vjesniku autorica naglašava kako je svijet pun znakova i kako su riječi mobilne, one zrače asocijacije. Njene pjesme u prozi koje nalazimo u knjizi Oblik duše i nastaju kao asocijativni nizovi u kojima nema uzročno-posljedičnih veza koje su uobičajene za tzv. vrijeme svijeta, već se asocijacije nižu u kontigvitetu, kao metaforički grozdovi.

Posebnost u stihovima Gordane Benić svakako je očuđenje koje nastaje kad se supostavi apstraktno i konkretno. U već spomenutoj pjesmi Zvjezdana vrata tako nalazimo spominjanje i astralnih oceana, ali i »plaža Pacifika«. Neke se pjesme čine kao vizije, npr. pjesma Trans Lucida: u njoj pjesnikinja imaginira život u vrijeme cara Dioklecijana, a slike su temeljene dijelom na povijesnim izvorima, a dijelom i na snoviđenjima, koji su plod autorske mašte. Spominjanje predkršćanskih bogova i mitologije tog vremena čini se kao pokušaj autoričin da začara svijet, da pronađe točku inicijacije: »Kao da smo na početku svemira ponekad se prekinu svi pokušaji komunikacije: kolonisti pokreta crne Amerike tek naseljavaju otoke Kasiopeje« (pjesma Liberta Morte). I smrt dobiva konkretne obrise, »nalikuje vječnom letaču nad ribnjacima Boga Sunca«. Svemir je u pjesmama u prozi prikazan kao psihodelična lavina, kao mjesto pokreta kozmičkih zraka, ali i mjesto potresa, poplava, onečišćene prirode (pjesma Stanje budnosti).

Mitovi koje ispisuje Gordana Benić sadrže i viđenja pučkih svetaca, »mistične objave prostodušnih ljudi«. Čini se kako se u toj slici svijeta ispisuje tzv. povijest odozdo, povijest iz perspektive ljudi, koje velika povijest prešućuje. U pjesmi Rušitelji mitova nalazimo začudnu sliku koja to potvrđuje: »mladi lučki radnici sanjaju divlji pijesak u bojama ruža i marelica«. I čini se da su ta snatrenja neka vrsta fatamorgane koja se može dogoditi svima, posebice u tropskim vrelinama: svaki čovjek može sanjati drevne gradove, a te snovite vizije ostaju zapisane u nekom kozmičkom sjećanju, koje nadrasta ono partikularno. Nije stoga slučajno da u prvoj pjesmi u knjizi (San i prva opsjena) nalazimo stih: »Možda su naša sjećanja posljednje čestice plave galaksije: odjeci planetarnog ganuća«.

U svjetovima o kojima piše Gordana Benić nema euklidovske svijesti – sve lebdi, levitira, pluta. Autorica kao da nam poručuje: nemoguće je ispisati veliku mitsku priču, npr. »veliku mitsku pripovijest o bogovima antičkog svijeta«. Svijet poezije Gordane Benić supostavlja i programe Space Shuttlea i antičke mitove kako bi pokazao da nema početka i kraja, kako je sve zapravo »svojevrsno ništa u ravnini svemira« (pjesma Dijalozi o tami). Supostavljanje apstraktnog i konkretnog je zapravo povezivanje metafizike i fizike, jer jedno bez drugog ne može postojati: « Bez vanjskog svijeta i opipljive tvari metafizika je samo filmska svjetlost: vječno doba utopije« (pjesma Nebeski događaj).

Može se zaključno kazati kako je poezija Gordane Benić na neki način i nostalgična. Međutim, ovdje nije riječ o sladunjavoj nostalgiji za nekim davnim vremenima, koja se čine boljima, već je riječ o nostalgiji za vremenima kada smo se čudili svijetu, kada smo ga otkrivali; riječ je o poeziji kao »nepresušnoj žudnji za mističnim vremenima prije Kolumbove Amerike« (pjesma Kapela bezdana). To je žudnja za čistim dušama, kozmičkim dušama, traganje za prvim snom, za vremenom prije vremena svijeta. Poezija je za Gordanu Benić očito bijeg iz tog »vrlog novog svijeta« koji je tek »bezimeni humak zemlje pod hladnim srcem svemira« (kao u pjesmi Izravni prijenos)