Znanstvena budnost

Književnik, povjesničar i političar Ivan Kukuljević Sakcinski (1816.-1889.) bio je budničar svekolikog izričaja hrvatskoga nacionalnog identiteta, identiteta koji nam je danas već pomalo nejasan, maglovit, nekako u mirnodopsko vrijeme prognan u izgnanstvo. U susret velikoj europskoj integraciji kojoj i nesvjesni idemo, zanemarujući da nam se vlastiti jezik puni sve više i više anglizmima, ponajviše amerikanizmima, zaboravljajući na državatvorno tek ustoličen nacionalni identitet (kojemu ima nešto više od dvadeset godina suverenosti u očima drugih država), taj svoj narodni identitet kao da osjećamo i teretom! A Kukuljević se borio upravo protiv toga. Budući da je u 19. stoljeću snažan zanos doživjela upravo narodnost, i Kukuljević ju je nastojao probuditi u tadašnjem građanstvu koje je bilo malobrojno. Činio je to kako u svojim književnim radovima, političkim nastupima, predsjedavajući krovnom organizacijom Maticom hrvatskom, tako i u svojim plodnim istraživanjima narodnoga književnog i usmenog blaga i povijesti.

Odlomci Kukuljevićevih tekstova ili zapisanih govora iz primjerice 1874. godine očito su i danas aktualni, pa tako povijest stalno dokazuje kako se – ponavlja. Ono što bi u njegovo vrijeme bila knjiga kojom bi obrazovao građanstvo, danas nije ni knjiga, jer ona doživljava jedno od najdepresivnijih trenutaka u hrvatskoj povijesti književnosti i povijesti uopće. Knjige se sve manje čitaju. U Kukuljevićevo doba su se čitale strane knjige u njemačkim, mađarskim i francuskim ili talijanskim izvornicima, dok danas prevodimo te iste književnosti, izuzevši mađarske (koju je zamijenila američka literatura), a same hrvatske autore malo tko i čita...

Upravo za te malobrojne čitatelje, ali ponajprije za užu znanstvenu javnost, Hrvatski studiji Sveučilišta u Zagrebu, nakon uspješno održanoga dvodnevnog međunarodnog znanstvenog skupa,* objavljuju ovaj zbornik. Zbornik posvećen književnom povjesničaru i političaru Ivanu Kukuljeviću Sakcinskom spremao se i 1972. godine, ali je na žalost tada bilo zabranjeno djelovanje Matici hrvatskoj pa su i knjige, među njima i materijali za taj zbornik, konfiscirane. Možda je sasvim nesvjesno značajno da je novi zbornik o Kukuljeviću tiskan u osvit novih političkih integracija u koje pristupamo i svojevrstan podsjetnik na integraciju kojoj smo u njegovo vrijeme pripadali, tj. na Monarhiju koja se nije nimalo trudila oko hrvatskog nacionalnog identiteta. I dok nas poneki naši političari-globalisti danas uvjeravaju kako je nacionalnost relikvija 19. stoljeća, možda je ipak sasvim suprotno. Naime, ekonomska nejednakost građana u Europi ponovo ih zove i na jasno određenje u okvirima granica samo jedne tj. vlastite države, nasuprot mogućem gubljenju nacionalnog identiteta u globalistički ustrojenoj (nadnacionalnoj) Europskoj uniji.

U objavljenim radovima ovog zbornika više je autora utvrdilo kako je Ivan Kukuljević Sakcinski u svojem znanstveno djelovanju i istraživačkom radu bio izrazito interdisciplinaran. Stoga ga Radoslav Katičić (u tekstu Ivan Kukuljević Sakcinski i hrvatski studiji) smatra i začetnikom kroatologije, sveobuhvatne znanosti o hrvatskom jeziku i kulturi. »Hrvatskoj je naime kulturi bitna osobina upravo to se da bez komparativnog i interdisciplinarnog pristupa ne može valjano istraživati, jer se bez toga ne može ni doista razumjeti niti uvjerljivo prikazati u svojoj smislenoj cjelini. Napast redukcionizma tu je velika, a njegove posljedice pogubne. Toj se napasti u narodu malenu, a nepovoljno položenu, uvijek ograničenih sredstava, često podlijegalo, a onima koji mu nisu bili skloni to, dakako, nije bilo krivo. U Kukuljevića tomu nema ni traga”**, ističe Katičić. Još su neke bitne karakteristike Kukuljevićeva istraživanja. Prvenstveno to što on nije bio ni crkveni čovjek, niti je pripadao vlasteli kojeg dalmatinskoga grada. Time je počeo, neograničen određenim staležom, stvarati onakvu znanost kakva je tada prevladavala u Europi; primjenjivao je nove metode, unosio nov način razmišljanja, upućivao na nove znanstvene poglede.

Jedan od njegovih najvećih znanstvenih projekata svakako je bio Arkiv za povjestnicu jugoslavensku (1851.-1875.). Kao urednik tog znanstvenog zbornika u dvanaest svezaka objavio je uglavnom povijesne i kulturno-povijesne znanstvene i stručne priloge, nezaobilazne za hrvatsku historiografiju. Mnogi su hrvatski pisci na njegovim povijesnim studijama temeljili svoje romane, poput Šenoe, najvjerojatnije za pisanje Kletve te Seljačke bune, ili Josipa Eugena Tomića koji je Kletvu dovršio. U prilog tome da je bio prvenstveno historiograf, Tihomil Maštrović (u radu Ivan Kukuljević Sakcinski – začetnik hrvatske književne historiografije) tvrdi sljedeće: »Kukuljević je književnost shvaćao kao dokument povijesti i držao da nije moguće razumjeti pojedino književno djelo bez poznavanja povijesnog okvira u kojem je ono nastalo, i bez pristupa s komparativnom dimenzijom istraživanja. Povijesni okvir podjednako čine političke okolnosti stanovitog doba, ali i one okolnosti što ih povezuje nacionalni i kulturni identitet«.***

Sljedeća je Kukuljevićeva velika uloga bila i kao aktivista građanskog obrazovanja kroz knjigu. Predsjedanjem Maticom hrvatskom učinio je mnogo za objavljivanje novih i starih hrvatskih autora i na književnoj osviještenosti, budnosti njezina čitateljstva. Kao što tvrdi Josip Bratulić (Ivan Kukuljević Sakcinski, prvi predsjednik Matice hrvatske): »Preporod Matice hrvatske dogodio se kad je ona ušla u narod i kad se počela brinuti za građansko društvo. Njezine su knjige bile prepoznatljivo obilježje u krugovima obrtnika, trgovaca, župnika, učitelja, profesora srednjih i visokih škola«.****

Da su i sudionici samog znanstvenog skupa prepoznali kako je neprijeporni značaj Kukuljevića kao govornika, vidjelo se i u broju članaka koji se bave upravo njegovim izričajem – kajkavskim, usmenim, javnim jezikom, te konačno i političkim. Svakako tu treba izdvojiti dva znanstvena članka, onaj Ružice Pšihistal (Retorički aspekti Kukuljevićevih političkih govora) i Sande Ham (Kukuljevićev saborski govor iz 1843.), koji su ne samo interesantni znanstvenicima već i studentima filoloških fakulteta, jer detaljno obrađuju etos, argumentaciju, figure, leksik i konačno prijepise Kukuljevićevih govora u raznim glasilima toga doba. Pokazuje se njegova retorička umješnost, analizira historijski slijed promjene nekih oblika hrvatskoga jezika, te redakcije koje su razni prenositelji govora u njih unijeli, i to u doba kad se autorstvo do te mjere nije smatralo jednoznačnim, pa su si dopuštali preinake.

Da svi znanstvenici u pravilu nastavljaju na radovima onih prije njih, svakako je vidljivo u putopisima Kukuljevićevim, jer sličan se način obrade građe i istraživanja na terenu može pronaći u kasnijeg hrvatskog lingvista, historika i multidisciplinarnog znanstvenika bez premca, Petra Skoka. O Kukuljevićevim putopisima o tome izvješćuje u zborniku Josipa Dragičević (Putopisna proza Ivana Kukuljevića Sakcinskog).

Konačno, da bi impresivno djelo Ivana Kukuljevića kao nacionalnog budničara te pouzdanog i interdisciplinarnog znanstvenika i danas moglo imati stanovitu prosvjetiteljsku ulogu, trebalo bi njegove tekstove – ponovno čitati. No, kako nije realno očekivati da bi ih čak i zainteresirani čitatelji danas tražili u arhivima ili akademijinim i sveučilišnim bibliotekama, ovaj nam zbornik može barem osvijetliti njegovu mnogostrukost kao znanstvenika, njegovu svesrdnu poticateljsku namjeru kojom je želio da hrvatski narod napreduje, da se obrazuje i da u samu svoju bit ugradi vlastitu nacionalnu svjesnost. Možda nam Ivan Kukuljević Sakcinski ponovo probudi osjećaje narodne pripadnosti i nacionalne posebnosti, koji se svakako nisu ugasili niti mogu sasvim nestati i u novoj integriranoj Europi, na čijim vratima stojimo i sve zabrinutije gledamo unutra...

____________________

* Međunarodni znanstveni skup posvećen Ivanu Kukuljeviću Sakcinskom održan je od 15. do 17. travnja 2010. u Varaždinu i Varaždinskim Toplicama, u organizaciji Hrvatskih studija Sveučilišta u Zagrebu i varaždinskog Ogranka Matice hrvatske. Autorizirana izlaganja 30-ak sudionika tog značajnog skupa sada su tiskana u opsežnom Zborniku radova o Ivanu Kukuljeviću Sakcinskom (glavni urednik Tihomil Maštrović, a nakladnik zbornika – Hrvatski studiji Sveučilišta u Zagrebu, uz 6 sunakladnika). Vrijedi spomenuti da je ovaj zbornik ujedno i 12. svezak istovrsnih izdanja tiskanih u sklopu višegodišnjeg projekta/edicije pod nazivom »Hrvatski književni povjesničari«, a u organizaciji Hrvatskih studija Sveučilišta u Zagrebu.

** Radoslav Katičić, u: Zbornik o I.K. Sakcinskom, Zagreb., 2011., str. 13.

*** Tihomil Maštrović, ibid., str. 18.

**** Josip Bratulić, ibid., str. 61