Zavičajna ishodišta u kiparstvu Kuzme Kovačića

1.

Kada je u jesen 1971. godine Kuzma Kovačić došao iz grada Hvara u Zagreb na Akademiju likovnih umjetnosti nije slutio da će sunce tek minulog ljeta tako dugo grijati i njegove studenske dane u sve hladnijem gradu, gdje je upravo započeo pisati prvu rečenicu svojeg novoga i drukčijeg životnoga puta.

A u toj prvoj zagrebačkoj rečenici svjetlo hvarskog podneblja govorilo mu je da put kojim je krenuo ne vodi samo u nove i nepoznate prostore velikoga grada, gdje će stjecati potrebna znanja o kiparstvu i kiparskom umijeću, već ga kroz duboku nostalgiju vraćati u stare i poznate prostore zavičaja; moru i poljima, dragoj »forskoj« riječi, ulici kamenih skalina iz njegova djetinjstva, velikoj bijeloj rivi i prostranoj pjaci rodnoga grada okrunjenoj katedralom sv. Stjepana u skladnom slogu forme i vjekova, i u sjetnom sjećanju na toplo ljeto što je nepovratno prošlo. Međutim, ovo iskustvo učvrstilo ga je i u spoznaji da odlazak iz zavičaja nije konačan, i da nije, novakovski rečeno »izgubljeni zavičaj«, jer je ova distanca širila ekspoziciju prema novim vidicima i drukčijim konotacijama dobro znanog mu prostora.

Naime, ta je spoznaja pokazivala da put kojim je Kuzma Kovačić krenuo nije samo udaljavanje, već i vraćanje tradicijskom naslijeđu u zavičajnom ozračju što je proželo njegovo biće i formiralo ga kao mladu osobu. Dakle, tom posve određenom prostoru s njegovim specifičnim značenjskim vrijednostima kao duhovnoj supstanci vlastitoga bića iz koje su poslije i nicali prvi oblici njegova kiparstva. Stoga je u zavičaju i njegovu podneblju kao i golemoj duhovnoj baštini mladi kipar još za vrijeme studija počeo otkrivati svoje motive u lucidnoj sintezi tog prostora amalgamiranog u slojevitosti vlatitog bića. Oblikovao ga je i kao gradbenu sastavnicu vlastitoga kiparskog izraza čije su se značajke prepoznavale u jasnim autorskim obrisima već u njegovim prvim kiparskim djelima.

Zato bi se načelno moglo kazati da kiparstvo Kuzme Kovačića determiniraju brojni motivi iz zavičajnog prostora, čineći veliku tematsku okosnicu. Njihovu kronologijsku liniju slijedimo u autorovim djelima od 70-ih godina prošlog, do onih datiranih u drugo desetljeće XXI. stoljeća, kao npr. Posljednje žalo i Marina, Marina (1976.), Evo se more znoji krvavim znojem (1977.), Iz zavičaja (1980.), Čakavica u kiparstvu (1988.), Ona naša stara lađa (2000.), Na hrvatskom žalu, konac VI. stoljeća i Otok (2009.), Zaboravljeni kip (2011.)... i druga. Govorit ćemo i o 1971.godini koja kipara egzistencijalno i stvaralački kontekstuira u vrijeme i prostor, ali i zato što je upravo tada i započelo njegovo odvajanje od zavičaja kao egzistencijalnog prostora u duhovni prostor emocionalnih ishodišta i stvaralačkog nadahnuća.

Ove činjenice kazuju da je zavičaj metafizički prostor kojega kipar percipira kao duhovnu temu, gdje će traži smisao svojemu kiparstvu. Jer, time je i započeo proces asimilacije zavičaja u stvaralački čin kojim je oblikovao djela u različitim materijalima (kamen, drvo, žica, staklo, poliester, spužva, svjetlost, zemlja...) da bi izrazio njegovu esencijalnost u elementarnosti forme snažne likovne sugestivnosti.

Pokazalo se, dakle, i to vrlo brzo, već u ranu jesen 1971. godine, da je Kuzma Kovačić temeljne vrijednosti zavičaja prepoznao i u Zagrebu, na hrvatskom sjeveru, gdje su se u njemu novom prostoru te vrijednosti otkrivale kao već poznate. Štoviše, da su bliske i postulatima Thomasa Stearnsa Eliota, po kojima su tradicijske vrijednosti vitalistička komponenta u stvaralačkom procesu suvremenog umjetnika, a ne anakrona baština »u slijepom i bojažljivom prijanjanju uz njezine uspjehe«.

Isti će teoretičar također zaključiti da umjetnik treba izgrađivati i »stjecati uz veliki napor« svijest o tradicijskim vrijednostima kako bi jasnije kontekstuirao svoju individulanost, odnosno svoje djelo u suvremenosti. Ove su vrijednosti aksiomatske i implicirane u njegovu biću kao čvrsto građena duhovna okomica, gdje su i sačuvane od mnogih i raznovrsnih nedaća i egzistencijalno tjeskobnih situacija, a u Kuzminu slučaju – naročito od stalnih i brutalnih jugokomunističkih nasrtaja na njih, tj. na integritet i dostojanstvo same njegove osobe.

2.

Naime, upravo 1971. godine je tadašnja režimska oštrica počela duboko zasijecati u hrvatsko nacionalno biće otvarajući emocionalni i psihološki procijep čije posljedice još nisu u cijelosti sagledane, niti znanstveno valorizirane. Zacijelo i zato još uvijek izgovaramo i pišemo 71. godinu kao dvoznamenkasti kodni broj, kao sinonim tragičnih događaja iz novije nacionalne povijesti poznatih i kao »Hrvatsko proljeće«.

Razumljivo je da vrijednosti o kojima ovdje govorimo nisu nastale samo od svjetlosti mediteranskog sunca čiji su odsjaji nestajali u maglovitoj jeseni te 1971.godine. One su satkane od iskonskih osjećaja i kultivirane svijesti o pripadanju vlastitom prostoru ispisanom kroz duga stoljeća specifičnim tragovima u kojima i čitamo civilizacijsku i duhovnu povijest vlastitog naroda, odnosno njegov indentitet. Zato je jedna od tih vrijednosti i svijest o pripadanju zavičajnom prostoru u njegovoj duhovnoj baštini, što je u kiparevoj obiteljskoj kući na Hvaru sačuvano kroz tradiciju živih pučkih običaja. Očuvan je u toj staroj hvarskoj kući i plemeniti osjećaj prema svojem hrvatskom narodu i jeziku u čakavskom narječju, uz predanost kršćanskoj vjeri i kulturi. Ove su vrijednosti živjele i u svakodnevnici njegova rodnoga grada, pa je s njima kao poputbinom došao na studij 1971. godine u vrijeme započinjanja njihove afirmacije u javnosti. Tada su ih, naime, počeli studenti najsrčanije promicati s velikom građanskom hrabrošću, jer su te vrijednosti bile u izravnoj suprotnosti s indoktriniranom komunističkom ideologijom i njezinim represivnim službama koje su kontrolirale i ljude i događaje, pa i »vrijednosti« u društvu.

Dakle, na opisanim tradicijskim vrijednostima izgradio je Kuzma Kovačić vlastiti svjetonazor i već u prvom mjesecu studija u spontanim i neposrednim razgovorima u svojim kolegama našao je istomišljenike. A novo prijateljsko ozračje učvrstilo ga je u ustrajnosti i ohrabrilo u spoznaji da su i drugi – iz različitih strana Hrvatske – istih rodoljubnih osjećaja, bliskih humanističkih načela i političkih uvjerenja. Radovalo ga je i saznanje da su jednaki u tome što zajedno promiču načela slobode u svojemu narodu i tako šire obzor zavičaja na prostor Domovine.

U mjesecu listopadu 1971. to se često primjećivalo, a naročito poslije, u studenom, kad su i s drugih fakulteta sve brojniji studenti još glasnije iznosili svoja uvjerenja i izvan prostora matičnih institucija, pa su zagrebačkim ulicama odjekivali zvonki uzvici o slobodi s različitim naglascima iz cijele Hrvatske. Svi su zanosno stremili istom cilju, slobodi hrvatskog naroda, svjesni da se to može ostvariti samo svenarodnim otporom jugokomunističkom režimu. I sve češće se vidjelo kako se studenti, jedan po jedan, privučeni iskonskom snagom rodoljublja u humanističkoj vedrini okupljaju u manje ili veće skupine, čvrsto koračajući ulicama svojega glavnoga grada, iz dana u dan sve brojniji i složniji.

U mjesecu prosincu 1971. godine bujica oduševljene mladosti slijevala se na prostrani Trg bana Josipa Jelačića (tada Trg Republike) iz svih smjerova – iz Jurišićeve, Petrinjske, Cesarčeve, s Kaptola, iz Radićeve, Praške, Gajeve i Preradovićeve... I iz Ilice, gdje je u dugoj povorci student prve godine Akademije likovnih umjetnosti Kuzma Kovačić s tisućama drugih studenata sudjelovao u svehrvatskom prosvjedu protiv omraženog jugoslavenstva i komunističke strahovlade. »To je bilo vrijeme otvorene diktature u Hrvatskoj«, zapisao je u jednoj svojoj bilješci. Ovaj proces oslobađanja od totalirtizma pokrenuo je slobodarski duh hrvatskoga naroda za promjene u pravednije društvo, napose u kulturi, gospodarstvu i politici... što je studenska pobuna i htjela postići, kao svoj najviši cilj u trajnom idealu za kojim čezne ljudski duh.

»Čovjek se, naravno, ne svodi na bunu«, precizira Albert Camus i to pojašnjava ovim riječima: »Ali današnja povijest sili nas svojim osporavanjima da kažemo kako je pobuna jedna od bitnih čovjekovih dimenzija. Ona je naša povijesna zbilja. Ne želimo li bježati od stvarnosti, moramo u njoj tražiti svoje vrijednosti«. Stoga je i studenska pobuna 1971. godine bila »naša povijesna zbilja«, jer se naraštaj mladih sveučilištaraca uspravio u svom ljudskom i nacionalnom dostojanstvu protiveći se komunističkom tlačenju i njegovom destruiranju osobne slobode, a time, naravno, i slobode vlastitoga naroda.

Ta je vlast drastičnim mjerama zabranjivala elementarna ljudska prava: pravo govora i pravo na slobodu mišljenja, tj. ljudskog dostojanstva, potirući naravni i Božji zakon po kojemu je čovjek slobodno biće. Izlaženjem na ulice studenti su javno prosvjedovali i branili ta prava kao »svoje vrijednosti« sa sve većim uspjehom i golemim odjekom u javnosti koja ih je prepoznala i prihvaćala kao svoje. Zato je taj studenski oslobodilački pokret brutalno ugušen u prosincu 1971. godine istom režomskom silom, ostavljajući duboke ožiljke sebi svojstvenog zlodjela na cijelom naraštaju hrvatske sveučilišne mladeži i teške traume među slobodoljubivim pukom.

3.

Pa ipak, 71. godina nije bila prijelomna samo po ovom dramatičnom društvenom događaju iz novije nacionalne povijesti, kao i kiparevom egzistencijalno promijenjenom ambijentu, na što smo htjeli i upozoriti, već i po činjenici da u toj godini on radi i svoja prva, a u dijakronijskom čitanju i značajna djela. To su: Samoća i Glava-portret Peruška Bogdanića, oba datirana 1971. godinom i rađena u patiniranom gipsu. Upravo ovo prvo djelo (Samoća) naznačuje – ne kiparskom vještinom već jasnoćom likovnih premisa kroz odnose u prostoru – čvrstu reljefnu strukturu s eksplicitno egzistencijalističkom tematikom: melankolijom, prazninom, osamljenošću... što će kipar i kasnije često problematizirati.

Valja naglasiti da je osobito važna za ovaj reljef od patiniranog gipsa i činjenica da kipar unosi boju kao gradbenu komponentu te da s njome likovno i simbolički »definira« formu i inaugurira njezinu funkciju u vlastitom stvaralaštvu koja će s vremenom imati sve veće značenje. Međutim, treba odmah jasnom distinkcijom naznačiti razliku patine od boje, jer patina nije boja, niti je semantički sukladna pojmu boje. Naime, to je slikarski čin kojim kipar intervenira crnom tekućinom po površini kao bi promijenio njezinu boju, pa je po tome to prvi i »obojani« dodir s tvorivom (bijelim gipsom!) od kojega je oblikovao reljef.

Inače, ova se prva portretna forma glave dijelom referira i na dvije ranije autorove skulpture. To su Glava mladića iz 1969. godine u kamenu, gdje je izraženije klesarsko, a manje kiparsko nastojanje, a druga je Mali ženski akt iz 1970., skulptura življe modelirana u glini. S ovim je iskustvom kasnije došlo do izražaja i autorovo sve sigurnije modeliranje volumena u glini – Muški torzo (1972.) i Ženski torzo (1974.), kao i u obojenom gipsu – Glava žene (1974.), gdje čiste površine zatvaraju formu po akademskom obrascu.

Tek godinu poslije Kuzma Kovačić formu glave koncipira drukčije i u drugom materijalu (Portret Drage Ivaniševića, 1975.) – u kaširanom je papiru, pri čemu je likovna komponenta portreta izražena sada već jasnom, za Kuzmu karakterističnom ludičkom sminošću i, dakako, sada i znalačkim kiparskim umijećem. I u nekoliko sačuvanih crteža (aktovi i drugi motivi) iz tog razdoblja razvidno je da kiparevo komponiranje linija u olovci, ugljenu i tušu ostavlja siguran trag crtačeve ruke i u tom mediju. Dok u ovim radovima prepoznajemo traženje uporišta u akademskom svladavanju kiparskih vještina, prvenstveno u modeliranju i tradicijskim materijalima (kamenu i glini), kao i u drugim djelima iz nastavnog programa, portretima i aktovima, već je na četvrtoj godini studija (1975.) spominjani Portret Drage Ivaniševića drukčije i smiono oblikovan, jer je akademski postupak vještiji i slobodniji.

U ovoj, 1975. godini, mladi kipar radi i prvo intrigantno djelo s prepoznatljivim autorskim odlikama (Situacija), u kojemu je naročito izraženo njegovo inventivno oblikovanje u novim materijalima – kartonu, papiru, žici i celofanu. Posebice u djelima nastalim 1976., na apsolventskoj godini, jasnije su, a i brojnije značajke kipareva osobnog izraza – inventivnost, snažniji »unosi« poetskog i simboličkog, asocijativnost... U njima je razvidno da svoj interes autor usmjerava i izvan nastavnog programa i fokusira ga prema drugom i drugačijem, prema svojim osjećajima i doživljajima svijeta, zatim prema duhovnim vrijednostima, kršćanskoj tematici, te prema zavičaju kojega upravo prvim prepoznartljivo autorskim djelima otvara kao svoju veliku temu, neiscrpnu u njegovu stvaralaštvu.

Osim tematskog pomaka prema zavičajnom prostoru i njegovim obilježjima Kuzma Kovačić radi gotovo radikalne promjene i u kiparskom postupku, te naročito u izboru materijala s kojima će i stvarati svoja prva djela s prepoznatljivim autorskim osobinama. Sam je kipar ta svoja nastojanja i prve tako oblikovane skulpture opisao ovim rječima: »Marljivo smo radili ono što se od nas programom zahtijevalo, a tijekom četvrte godine studija započeli smo s traženjem vlastitoga puta u kiparstvu, osobito pak tijekom te završne, apsolventske godine u kojoj smo morali napraviti naše diplomske radove. Posvetili smo se traženju vlastite poetikei kiparskog izraza. Bilo je to vrijeme ‘velike sumnje’ u mogućnosti kiparstva i likovne umjetnosti uopće«.

Kad u ovoj bilješci govori o razlozima i poticajima u vlastitim kiparskim nastojanjima i stvaralačkim namjerama u tom studenskom razdoblju, to je ujedno autentično svjedočanstvo o jednom duhovnom ozračju u kojemu se Kuzma Kovačić kiparski formirao kao i cijela njegova generacija. To formiranje u studenskom razdoblju već smo u manjim »skicama« prikazali i u društvenom, umjetničkom, ali i u političkom kontekstu. Spominjemo politiku upravo zato što je izravno utjecala i određivala mjeru ljudske i stvaralačke slobode u sve užem društvenom okviru kako bismo naglasili činjenicu da je kipara i njegov naraštaj determinirala tragičnim egzistencijalnim iskustvom. To se, naravno, ne može prešutjeti, jer ne problematiziramo politiku kao temu, već ju u navedenom kontekstu deskriptivno dodirujemo.

Naime, u tom nezahvalnom političkom i društvenom ozračju Kuzma Kovačić zapisuje kako je to i »vrijeme velike sumnje u mogućnosti kiparstva i likovne umjetnosti uopće«. S ovom tvrdnjom ponovno naglašava da je situacija na tadašnjoj likovnoj sceni polivalentna i multimedijalna, te da iznova aktualizira i temu o suvremenim likovnim medijima i njihovu sve većem potiskivanju i minoriziranju tradicijskih medija.

4.

Ukratko, razdoblje 70-ih godina bilo je obilježeno i radikalnim promjenama u domaćoj likovnoj praksi, i to s izrazitom dominacijom konceptualne umjetnosti, procesualnih i drugih nekonvencionalnih istraživanja umjetničkog izraza. A takvi trendovi ne samo da su otvarali nove mogućnosti likovnog diskursa, nego su i osporavali one tradicijske, postavljajući ih u poziciju, primijetit će kipar, »velike sumnje u mogućnosti kiparstva«.

Ta različita i brojna nastojanja u novoj valorizaciji, odnosno najčešće u relativizaciji tradicijskog kiparskog medija i njegova jezika, Kuzma Kovačić je ovako formulirao:«Nisam mogao prihvatiti neosnovane razloge koji su vodili u sumnju te sam, sluteći da se kiparstvom može autentično progovoriti i u to, za kiparstvo, za likovnu umjetnost nepovoljno vrijeme, svim sam žarom nastojao na svojevrsnoj obrani i obnovi kiparstva. Obnovi koja će se osloniti na bogatu hrvatsku kiparsku, kulturnu i duhovnu baštinu i tradiciju... Pored aktova i figura (naših zadaća), nastajale su tada i prve ‘obnoviteljske’ skulpture iz papira, kartona, gipsa, polestera, drva, žice... često i obojane«.

Taj »obojani« trag u njegovu kiparstvu možemo slijediti već od prvih mu radova te s različitim intezitetom kroz minula desetljeća u brojnim djelima, a to samo potvrđuje da je boja bitna sastavnica njegova izraza i da ju kipar koristi kontinuirano. Ovome u prilog navodimo i tri rana djela iz 1976.godine – Ti si moja obala, od obojenog papira, Posljednje žalo, od drva, papira, stiropora i boje, te maleni kolaž Poslije večernjeg plesa na Galešniku, od papira i boje. »Pomalo smo i slikali«, zapisat će kipar u svojim sjećanjima na studenske dane u kiparskoj klasi Vjekoslava Rukljača, gdje je dijelio prostor s Peruškom Bogdanićem. U njegovu zapisu čitamo i indikativnu informaciju: »A u našu klasu često su zalazili slikari Igor Rončević, Vatroslav Kuliš, Igor Gluić, Antun Maračić, Željko Kipke, Željko Lapuh, i druge naše kolege iz generacije, koji su tada nastojali isto što i mi na svom polju«.

U tim danima, dakle prije no što su napustili Akademiju likovnih umjetnosti i razišli se u svijet svaki svojim putem kako bi stvarali »na svom polju«, Kuzmu se moglo često vidjeti i s knjigom. Naime, rado je čitao i još radije razgovarao o književnosti, naročito o poeziji suvremenih hrvatskih pjesnika, jednako tako talijanskih, francuskih... No, treba reći da je njegovo zanimanje za trubadursku liriku, kao i za stare hrvatske pisce bilo nesvakidašnje, jer ih je čitao s neskrivenim oduševljenjem, gotovo svakodnevno, i redom: Marka Marulića, Džoru Držića, Petra Hektorovića, Hanibala Lucića, Mavru Vetranovića, Dominika Zlatarića, Oracija Mažibradića, Ivana Gindulića, Ivana Bunića Vučića...

Nije li upravo u njihovim stihovima, u staroj, lijepoj, a nadasve i živoj hrvatskoj riječi, mladi kipar nalazio, kao i u svojoj čvrstoj vjeri u Boga, sigurna uporišta za temeljnu vrijednost koja ga je također oblikovala kao duhovno biće, čija se bit ostvaruje u prostoru i vremenu, i u jeziku koji je »kuća bitka«? I nije li u tim vrijednostima tražio »građu« i za »kuću« svoje kiparske biti, za svoj autentični likovni jezik?

U tom kontekstu valja spomenuti da je Kuzma Kovačić s Peruškom Bogdanićem i Igorom Rončevićem djedovu konobu u Hvaru pretvorio u »kuću« svoje duhovne biti nazvavši je Galerija »Na Bankete«, kako bi već iz njezina imena bilo razvidno da je sačuvana vrijednost jezika u toponimu, kazujući da je riječ o mjestu s klupama, o prostoru za sjedenje, dakle, na banke »sest i ćakulat«. U deset godina postojanja, od 1975.do 1985., Galerija »Na Bankete« je na visokoj profesionalnoj razini promicala izlagačkim programom djela suvremenih hrvatskih umjetnika u gradu Hvaru, prometnuvši se u uglednu instituciju. Upravo u njoj je već 1976. godine, također s I. Rončevićem i P. Bogdanićem, pripremio svoju prvu samostalnu izložbu.

Iz konobe svoga djeda Kuzme, poznatog hvarskog ribara, iznio je mriže i prangale, sav ribarski alat i pribor, te bijelo, valjkasto kamenje za soliti ribu (piz), i tu postavio svoja prva kiparska djela, gotovo antejski dirnuvši mitsku točku zavičaja iz koje su ta djela počela rasti u svojoj duhovnoj visini. Tako se, napokon, svojim bićem i svojim djelom Kuzma Kovačić vratio zavičaju, što smo kroz njegov životni i stvaralački put nastojali prikazati u razdoblju od 1971. do 1976. godine, slijedeći onu trajnu svjetlost koja ga je prožimala i oblikovala.