Otkako je prije dva mjeseca otišla u podstanare, CyberCat nitko više ne prigovara ni za što. Ni zbog struje. Ni zbog cjelonoćnih bdijenja a ni zbog cjelodnevne šutnje. Ni zbog računa mobilnih operatera. Mogla je birati među paketima mijenjajući ih okretno i hirovito, mogla je kupovati sve do Android mobitela i ostale gadgete na karticu i švercane za keševinu i preprodavati ih čim bi ih izgustirala. Napokon je mogla biti društvena koliko joj je duša željela, neprestance on-line.
Više nije ni očekivala da će je svaki čas sustići majčino Katarina! i vlastito joj ime više nije bilo samo sinonim za prijekor. Izvan kuće su je i dalje uglavnom svi zvali CuberKat, Cat, Ket. Koga briga je li joj to nickname, je li nazvana po baki koja ju je ionako zvala Katica ili po mjuziklu Kiss me, Kate u koji je stara bila zaljubljena još kad se zaljubila i u staroga.
– Da mi stara zna... – smijuljila bi se katkad tek radi svoga malog zadovoljstva. Možda s nešto olakšanja da ne mora razvijati dijalog.
Nedjeljeni objed doma odrađivala je besprijekorno, od dvanaest ne do dva nego čak do tri, a uz temu dečka, udaje, djeteta i biološkog sata samo se smiješila smiješkom Mona Lisa No 3. Za navraćanja starcima obvezatno bi stavila i sjajilo, isto neka Mona Lisa, koju su joj darivali iz kozmetičke tvrtke za koju je vodila Tweeter profil i Facebook fan-stranicu. Uvijek bi ponijela nešto slatko ili voćno, pa bi lakše podnosila maminu kuhinju i izbjegavala eskapadna uklizavanja na usporedbe sa starijom sistericom, koja je, dakako, normalna, udata i dokazano plodna. A to je bilo najdraže i njezinim omiljenim nećakinjama blizankinjama, koje je sisterica posprdno već prozvala surfericama i informatičarkama, njezinim kodnim imenima od djetinjstva. CyberCat je obiteljske sljedbenice prozvala mazno geeketama. Od familije joj još jedino s njima baš dobro ide...
– Pa kamo bismo došli kada bismo svi samo igrali igrice – govorila bi sisterica, profesorica hrvatskoga, svojim zanosnim standardom raspoređujući plitke i duboke tanjure, pa njih dvije više i nisu imale o čemu razgovarati. Njezine teme njoj i nisu bile temama na koje bi trošila vrijeme, a bogme joj je bila tlaka da im još jednom svima objašnjava da uopće ne igra igrice i da je ona zapravo veliki društvenjak. Nebrojeno je puta uzaludno tumačila staroj, a jednom čak i starome, koliko je danas moderna komunikacija važna.
– Komunikacija? Gdje ti je tu komunikacija? S kim ti to komuniciraš? O čemu? Gdje ti je tu život i kakav to život? – mljela je stara poput bujice.
Nećakinje su naivno dječje teti Ketici otkrile kako su mama i tata doma rekli da je teta zapravo kiborg. S njima se, tumačeći im tko ili što je to, smijala kao kakvoj baš-dobroj-šali. Odlučila se s tom svojom novom karakterizacijom suočiti očima dviju sedmogodišnjakinja. Sve iznad toga i za nju kao takvu likinju kakva misli da jest bilo bi prebolno i zahtijevalo bi razmišljanje, analizu, stav. I svađu, i sa sestrom i sa šogorom. A oni se nisu ni međusobno znali dobro posvađati.
Zarekla se da će nećakinje zato, da im pokaže, ako samo budu htjele, naučiti što god budu htjele. Već su se sada natjecale između sebe a zajedno protiv cijeloga svijeta, razgovarale Skypeom i nije bilo toga što one ne bi izguglale. Kad bi bila sigurna da će imati takve dvije cure, odmah bi zatrudnjela! Našla bi za to već dobrovoljca u svojem spejsu.
Čim je stigla s posla, uronila je u njega. Samo bi otklopila svoj Apple. Na poslu se to ionako podrazumijevalo. Kao community menadžerica za PR-agenciju vodila je društvene mreže za nekoliko klijenata, prešaltavala se s Twittera na Fejs, odašiljući čas tvit čas novi post.. Imaj neprestano nešto novo, ako nemaš – izmisli. Nova informacija njezin je posao. Na pauzi jedva da je i izlazila, a ako nisu donosili junk food, skoknula bi u kućni kafić koji je imao podnošljivi wifi. A kad bi kasno predvečer ili čak kasno navečer došla doma, odrađivala bi tezge da pokrije kartice za nove mašine i programe ili bi se bacila u svoj raskošni društveni život.
Održavala je nebrojene internetske profile, nekoliko indentiteta, haračila po Fejsu i Netlogu, po defaultu pripadala nekolikim skupinama ne samo obožavatelja tableta ovoga ili onoga, nego te i te čokolade, kvarta, stripa, rock-grupe... U specijaliziranim teve e-emisijama i u niskonakladnim luksuznim sponzoriranim časopisima potpisivali su je internetskim strategom ne ističući ga, ali i ne držeći njezin spol otežavajućom okolnošću u internetskome, inače uglavnom muškome svijetu. Ostavila bi i posao da joj nisu izuzetno dopustili klizno rado vrijeme. Ionako je radila i kad nije radila.
U schedule koji je njezine strojeve povezivao u iCal s plavoga, zelenoga i žutoga na lila promijeni redom što je danas obavila. Dio samo prebaci na tomorrow i the day after tomorow. Mejlat će i promjenu termina kod fizioterapeutkinje, jer ionako u idućih nekoliko tjedana neće moći na terapiju. Rastegnuvši bolne prste pomisli kako joj zapravo nije do slušanja specijalističinih majčinskih prijekora zato što uopće ne misli na sebe i što već tako mlada ima majmunsku šaku i početak kalcizacije prva tri kičmena pršljena i klin u desnome palcu. Nije joj se dalo objašnjavati da to nije od onog-vražjeg-kako-se-zove-miša, jer ga uopće ne rabi.
Na Instagram, Flickr.com je démodé, doda nedjeljne fotografije blizanki te im pošalje tvit bace luk. Protrči kroz nekoliko statusa na Fejsu, pet puta klikne like da ljude razveseli, a jednom i unlike da razveseli sebe. Ignorirala je nekoliko stvari u e-pošti, dio je odmah riješila Replyjem, dva je forvardirala, a cijelu nisku i ne pogledavši sadržaj odvuče ravno u Trash.
– Ljudi su postali spamovi – pomisli.
Izbriše i sve poruke s telefonske sekretarice. Navije sat da bi je u 03:30 zvonjavom crkvenih zvona probudio za konferenciju s prekomorskim centralom principala. Pročita esemes koji podsjeća na sutrašnji seminar prezentacijske vještine. Uzvrati O.K. Otvori i esemes za sastanak kolegija. Analizirala je posjećenost i strukturu posjećenosti dva web-portala, kako je šef i tražio, uz napomenu da ženske to uvijek odrade bolje. A i jeftinije su, pomislila je ništa ne rekavši. Esemesne O.K. Zatim pritisne Ctrl+P, print, šest puta.
Dali su joj da vodi, kako su rekli, ženske stvari – nacionalnu stranicu vodeće svjetske kompanije za dekorativnu kozmetiku, uključujući i podstranice za sjajilo za usne (Mona Lisa!), lak za nokte i nekoliko vrsta pudera, stranicu za parfem koji je reklamirala najnovija oskarovka, boje za kosu (uvijek postojane!), dvoje uloške (i jedni i drugi su upijali najjače), novo do sada najučinkovitije sredstvo za mršavljenje (osjetit ćete lakoću vlastite težine!) i potrošačke stranice o najnovijoj akcijskoj e-kupnji. Šefu nije ni napamet palo da ona nije od šopinga i da uopće koristi malo tih gluposti koje koristi svaka žena.
– Imaš najbolje brendove – otvoreno su joj zavidjele fancy kolegice, osim kada bi donijela promovrećice, ali se nisu jagmile za razvikane brendove jer je s njima bilo i najviše posla. Stara i sisterica čudile su se kako ona ni uza sve to nikako ne može poženstveniti. Dobru volju pokazale su kada su joj, dosta davno, darivale ružičasti laptop i bordocrveni samsungić SGH-A400 koji je pamtio plodne i one druge dane u mjesecu.
Na zvučno upozorenje pogleda upravo pristigli tvit, enti, nevažan, pa odasla svoj jadnim followerima. Stavi na punjenje i iPhone 4 i iPad 2. Ukuca lozinku Zabi i plati nekoliko računa, među kojima, ušavši u još dublji minus, i neograničen internet, uvijek isti račun, sve zbog vas. Lap zatim stavi na shut down, a glavno računalo ostavi da joj noću skine novi besplatni antivirusni program. Pandalee iz Hong Konga javio joj je za njega. Napisala je na pola i tekst za svoj službeni agencijski web-site i svoju dnevnu caku na Fejsu. O surfanju nemilice.
Već su se, danas baš nešto rano, skinuli svrcopapa, micikito, a tek će za još koji sat u cyberspace navratiti overdose i ekipa. Taman je vrijeme kad počinje nailaziti edip25, bolesnik kojem je ništa ne opsjeda li s manje od 25 ponuda za izlazak na Youtube. Poželjela ga je dilitati nebrojeno puta sa svim njegovim Favourite Fan Photos od Sibira vlakom i dupina koji se igraju ili Charlie Chaplina u cirkusu. Nije lajlakala, a nije imala srca ni ubiti ga kad ga je već akceptirala za fejsprijatelja.
Skine napokon slušalice i uši joj obuhvate fini noćni zvukovi. Kao da i nije noć! Oko svoga je mogla prepoznati i noćne aktivnosti susjednih staništa. Ali napokon je bila isključena. Off-line.
Tako se valjda osjeća čovjek kada ga isključe s aparata koji ga održavaju na životu umjesto njega dišući i otkucavajući, srcem ili što li već ima, pomisli.
Bila je posve prazna.
Bila je posve sama.
Namjesti anatomski jastuk. Tako ukomirana mogla bi biti i posve mrtva da joj niz očnu boru – iako je to bila bora smijeha, na avataru na svojim profilima obrisala ju je, iako se to zapravo i nije vidjelo, kao što si je malo produžila trepavice – pa dalje niz obraz nije otjecala suza. Ne ona virtualna.
– Nisam nakapala oči – pomisli. – K vragu, sutra će me opet peći...
3-4, 2012.
Klikni za povratak