Uloga fakcije u prozi hrvatske dječje književnosti

U svojoj studiji pod naslovom »Autobiografski diskurs djetinjstva« autorica Andrijana Kos-Lajtman, docentica za dječju književnost na Učiteljskom fakultetu u Zagrebu, Odsjek Čakovec, nakanila je odgovoriti na osnovno pitanje: Kako funkcionira i koje preoblike doživljuje autobiografski diskurs u hrvatskoj dječjoj prozi, a u svjetlu činjenice da je toj prozi u velikoj mjeri izvorište upravo u autobiografskim činjenicama.

Kako bi udovoljila tome zadatku, autorica je svoj rad podijelila na dvije glavne cjeline – na pristup autobiografiji u književnoj teoriji i, potom, na njenu praktičnu primjenu u odabranim tekstovima hrvatske dječje proze. Prije toga, u uvodnom dijelu objašnjava motivaciju za promišljanje o autobiografskom diskursu, a isto tako i na definiciju autobiografije kao žanra te na moguće neodređenosti u njenom semantičkom definiranju.

Na temelju konzultiranih književnoteorijskih prinosa autorica polazi od trijade – ja pišem svoj život, koja je trijada književnopovijesno doživljavala raznolike interpretacije s obzirom na naglašavanje pojedinoga dijela te trijade (»ja«, »pišem« i »život«). Pritom ističe temeljnu dihotomiju uz autobiografske tekstove: fikcionalizaciju spram istinosti, što biva i osnovnim razlogom da se autobiografsko štivo smatralo ne-literarnim ili »nižim stupnjem« literarnosti od tekstova (žanrova) koje ubrajamo u »pravu« (fikcionalnu) književnost. No, opredjeljivali se za tu vrstu proze kao »književnu« ili »manje književnu« (ili čak »graničnu«), činjenica je da istraživanje autobiografskog diskursa ima osobito opravdanje u dječjoj književnosti, poglavito u prozi, što je autorica spoznala i čime se najviše rukovodila u pisanju sada objavljene monografije (Autobiografski diskurs djetinjstva).

U prezentiranju novijih i suvremenih teorijskih pristupa autorica posebice apostrofira one književne teoretike koji su veći dio znanstvenoga bavljenja pitanjima književnosti posvetili upravo autobiografiji. Tako James Olney, priređivač zbornika Autobiografija: teorijski i kritički eseji, zapaža stanovito dvojstvo – s jedne strane autobiografski tekst zanima čitatelja kao mogućnost »zavirivanja kroz ključaonicu«, a s druge, takvim tekstovima autor dolazi do »samoga sebe, otkriva verzije o sebi i drugima«. Gerard Genette pak afirmira pojam autofikcija kada je riječ o autobiografskom romanu te uz promišljanja o tom žanru predlaže nekoliko pripovjednih tipova na relaciji autor-pripovjedač-lik. Uz radove Emila Benvenista susrećemo pojam intersubjektivnosti, pri čemu se pozicija subjekta »ja« ostvaruje u jeziku dvojako – kao govorni čin, iskaz autora i kao iskaz djelatnika (aktanta) koji taj čin obavlja.

Nasuprot Benvenistu, Paul de Man autobiografski diskurs shvaća kao raz-obličenje, ono se ostvaruje u jeziku, autobiografski subjekt se – koliko god nastojao sakriti – otkriva upravo čitanjem pa je zato autobiografija figura čitanja ili razumijevanja. Dorrit Cohn u autobiografskim tekstovima razlikuje autobiografsko pripovjedno jastvo – govor o događaju nakon događaja, poziciju retrospektivnoga pripovjedača te monološko iskustveno jastvo, kada je posrijedi maksimalno »sljubljivanje« s pripovijedanim pa je tad posrijedi tzv. konsonantan pripovjedač. Mihail Bahtin pak govori o polifoniji, to jest o činjenici da subjekt ne može svjedočiti o sebi samim sobom nego je posrijedi »višeglasje« – isprepletenost, umiješanost i drugih priča i sudbina.

Najviše prostora u ovom »teorijskom bloku« autorica posvećuje francuskom teoretičaru Pfilippeu Lejeuneu. Ona osobito izdvaja njegov pojam autobiografski ugovor (sporazum) kojim označava međusobni odnos autora, pripovjedača i lika. U tome tročlanom odnosu, prema Lejeuneu, moguće je uspostaviti čak devet mogućih kombinacija. U svim tim prikazima Andrijana Kos-Lajtman konzultira interpretacije Mirne Velčić i Andree Zlatar o autobiografskom diskursu.

U drugom dijelu svoga rada autorica (naslovila ga je »Autobiografikon djetinjstva«) – nakon što najprije propituje što je dječja književnost – odabire određena djela te književnosti u kojima se najviše ističe autobiografski diskurs i kojima se na osobit način ostvaruje pravo na priču. Od trideset odabranih tekstova, što je posve relevantan broj za donošenje sudova i potkrjepljivanje teza, u ovoj prigodi izdvajamo autoričin pristup prozi (romanu?) Zapisi odraslog limača Paje Kanižaja, ponajprije zbog popularnosti djela (dosad je doživjelo osam izdanja) i činjenice da svojom strukturom ono poziva na slojevitiju interpretaciju.

Anadrijana Kos-Lajtman najprije izdvaja posebnosti djela, jer je riječ o prozi (romanu) u stihovima, a autor zazire od pravopisnih pravila, što čini i u svojoj poeziji. Tekst pripovijeda u prvom licu, dakle, identificira se pripovjedač i lik, ali i autor i pripovjedač. Djelu je priložena bilješka o piscu i fotograđa, što sve ovjerava identičnost. No, problematiziranje započinje na stilskoj razini (naratološkoj, kompozicijskoj, izražajnoj) te se nakon toga može o tom djelu govoriti kao o literariziranom tipu autobiografskog diskursa, premda o stupnju literarnosti – s obzirom na teoriju recepcije – ipak odlučuje čitatelj. Bez obzira na to, u okviru ove odrednice, kategorizacije, razlučivanje je moguće nastaviti. Tako se u Zapisima mogu zamijetiti dva podtipa autobiografskoga diskursa: polidiskurzivna autobiografija i parodirana autobiografija, što pak je postmodernistička stilska gesta! Prvi podtip legitimira se inkorporiranjem klasičnih stilova, formulacijama iz razrednog dnevnika, nepredvidljivim pripovjednim tijekom, metatekstualnim formulacijama upućenima čitatelju, poigravanjem vremenskim kategorijama, a drugi parodijskim ludizmom, ironijom i samoironijom i slično.

Poradi svega toga za Kanižajevo je djelo moguće reći kako se nalazi između autobiografije i moguće autobiografije, ali ujedno ga se može okarakterizirati kao asocijativnu autobiografiju, s obzirom na poziciju subjekta prema kategoriji vremena, tj. odnosa vremena »tada« i vremena »sada«, točnije njegovu neprestanu preplitanju i suprotstavljanju. Ukratko, Zapisi odraslog limača toliko se originalni i tipološki neodredljivi da ih je teško »strpati u ladice«, kako bi rekao sam autor. Posrijedi je višeznačan, polivalentan tekst, a k tome je i sadržajnom razinom i stilom zanimljivo štivo i za književno iskusna čitača a ne samo za tinejdžera.

Autorica na koncu svih odabranih uvida zaključuje da se o autobiografskom diskursu s osobitim razlogom govori upravo uz tekstove dječje književnosti. U tom korpusu, međutim, susrećemo se s izrazito slojevitim i višeznačnim tekstovima koji nikako nisu na poziciji kako ju je (samoironijski) formulirao Zlatko Krilić – da je, naime, pisac naprosto »prepisac«, nego u odnosu fakcije i fikcije dolazi do niza isprepletenih odnosa i razina.

Studija Andrijane Kos-Lajtman predstavlja novost u znanosti o dječjoj književnosti, ne samo poradi tematskog izbora – autobiografije, odnosno njena diskursa u toj književnosti, nego i pristupa: primjene rezultata književne znanosti o »odrasloj« književnosti na dječju književnost. Takav pristup može naići na moguće zamke jer je znanost o jednoj, recepcijski drukčijoj književnosti, zapravo komplementarna toj književnosti. Autorica je to uglavnom uspješno izbjegla, to jest dostignuća književne znanosti o autobiografskom pismu s mjerom je primijenila na tekstove dječje književnosti. Time je osvijetlila autobiografski rukopis u toj književnosti, što će nedvojbeno biti osobito korisno nastavnicima u interpretiranju tekstova dječje književnosti