U procijepima savjesti

U svom romanu indikativnog naslova Demon i sveta krv književnica Nevenka Nekić gradi psihološko simboličko djelo uronjeno u labirint ljudskih savjesti, iako na prvi pogled, sudeći po naslovu, dobivamo dojam da ulazimo u svijet srednjovjekovnih legendi, saga ili egzempla. Autorica, koja kroz više svojih objavljenih djela kontinuirano izražava narativni afinitet prema analiziranju ljudske psihe i etike, stvara u ovom romanu višeslojnu simboličnu proznu strukturu u kojoj se kompozicijski prepliću dva temeljna, naizgled zasebna paralelna toka radnje. Kompoziciju tvori oblik priče u priči, a siže radnje razvija tijek priča tako da one zasebno teku, iako su vremenski odvojene, prodiru jedna u drugu i znakovito se dodiruju. U njima se miješaju različite pripovjedne vizure: realizma i simbolizma, moderne ironičnosti u vizuri na novije hrvatsko doba (socijalizma, domovinskog rata i postdomovinskog suvremenog razdoblja) te pored toga i alegorična, legendarna, podsvijesno-nadstvarna zbivanja jednog proteklog vremena s kraja 17. na 18. stoljeće u sjevernoj Hrvatskoj, posebice s prepoznatljivim opisom starog pitoresknog baroknog svetišta u Ludbregu.

Prvu, vremenski stariju priču gradi tkivo ispovjedno-biografske, memoarske retrospektive »mefistofelovskog« iskušenika, hodočasnika i potonjeg redovnika Gabrijela. U toj priči autorica želi naglasiti kako je svaki čovjek, a da nerijetko nije niti svjestan, izložen sumnjama, kolebljivosti, izazovima taštine i pragmatičnosti. Samo je nepromišljen, povodljiv korak dostatan da bi i ona osoba koja se opredijelila za uzvišene ideale, zakoraknula na put utonuća prema zlu. Previranja u glavnom liku Gabrijelu ocrtavaju tako vječna čovjekova traženja i lutanja u čežnji za odgonetkom tajne smisla života i smrti te traženjem svrhovitosti čovjekove egzistencije.

U toj priči autorica će otvoriti i zagonetku umjetnikova poziva: da li pravi pjesnik stvara umjetnost iz poriva vlastite taštine, ili tek kad savlada taštinu i sve podredi umjetnosti – dodiruje put prema čistoj umjetnosti? Preko memoarskih refleksija glavnog lika ulazimo u kompleksan, hipersenzibilan, mističnim vizijama čudesno nadograđen Gabrijelov unutarnji svijet, u kojemu titra i Faustova tema: koliko je daleko spreman ići znanstvenik ili pjesnik u ostvarenju svojeg cilja, a to je – dosizane iznimne spoznaje svijeta ili stvaranje besmrtnog remek-djela. Neobične, irealistično opisane vizije koje se javljaju u mladom senzibilnom pjesniku – budućem obraćeniku Gabrijelu, pokazuju tanku granicu između realiteta i snoviđenja. Pritom se otvara mogućnost – iz neobičnih znakova i vizija podsvijesti naslutiti svoje pogreške i pokušati slijediti, a ne umrtviti glas savjesti.

U drugoj priči autorica ocrtava suvremeno doba, u kojem na prvi pogled kao da preteže uteg neobjašnjivih događaja: vladavina zla, amoralnosti, nemilosrdnih ambicija, ljudskog kameleonstva i licemjerja koji kao da teže ugušiti teško izborenu slobodu i optimizam mlade države. U toj priči autorica u prvi plan postavlja lik moralno bešćutnog Gvozdena (Hrvoja) kojega »relativizam u razlikovanju dobra i zla nije mučio«. Priča o Gvozdenu kombinira pripovjednu tehniku 3. lica jednine (tzv. objektivnog neutralnog pripovjedača, preko kojeg se autorica distancira od lika) i tehniku memoarske naracije (preko koje ulazi u način razmišljanja lika), a postavlja nam u prvi plan lik ateista i karijerista koji budno pazi na političko-ideološke struje vremena i bespogovorno im se prilagođava. Svojim izoštrenim talentom za cinično penjanje po društvenoj hijerarhiji kao da manifestira riječi biblijske Zmije: »Eritis sicut Deus scientes bonum et malum«. I u skladu s tim načelom, lik Gvozdena pridaje si status novog božanstva, sve što postaje vlastita pragmatičnost pokazuje mu se kao jedino pravilo života, a sve što se ne uklapa u taj cilj, postaje vrijedno ignoriranja, preziranja, a nerijetko i zatiranja. I takav kodeks ponašanja postaje Gvozdenu jedino dobro njegove uspješne egzistencije, sve dok se u igri bolesti i sudbine ne nađe sam u ulozi neprihvatljivog, iskorištenog, pregaženog pojedinca, prevarenog od vlastitog okruženja i sustava života.

Prstenasto-spiralna i usporedno-komparativna kompozicija građenja romana pokazuju na dvije snažne simbolične konotacije. Kao što je kompozicija zatočena u prstenastom obliku, tako su i sudbine likova zatočene u svojim ljudskim ograničenostima kao i u kronosu svojeg povijesnog razdoblja, ali su i sposobne da probiju obruč i da spiralno izađu prema novom putu, prema promjeni, obratu, pa i obraćenju. Simboliku ima i usporedno kompozicijsko praćenje likova, jer svjedoči paralelni hod dobra i zla u zemaljskom svijetu, kao i njihovu međusobnu interferenciju. Iako je suvremena priča o Gvozdenu sastavljena gotovo kao antipod vremenu i temeljnom kršćanskom svjetonazoru protekle Gabrijelove priče, uviđamo da su obje sudbine komplementarne. I kao što Gabrijel (simbolično označen kao Navjestitelj) nosi u sebi svoje prijepore i svoju protutežu u liku mefistofelovskog povodljivca Apolonija (božanstva slave i utjelovljenja nezasitne oholosti – Nečastivog), tako i lik Gvozdena (simboličnog lika Nemilosrdnog, Neumoljivog) ima svoju protutežu u liku zaboravljenog i zapostavljenog prijatelja Martina (sveca-viteza Martina iz Tura) koji poput anđela čuvara postupno postaje njegovo uporište, novi glas savjesti, svjetla mala točka koja se opire nadošlom beznađu i otkriva vrata nekog dotad neviđenog životnog modusa.

Ovakvom kompozicijom uviranja, simbolikom naziva glavnih likova i simetričnom podjelom protuteže likova spisateljica želi naglasiti da se dobro i zlo sučeljavaju, ali i međusobno previru unutar svake osobe, i one za koju mislimo da je uzorna i one za koju smo uvjereni da je nedvojbeno zla. Premda su likovi oblikovani prema svojim temeljnim životnim uvjerenjima, Nevenka Nekić nastoji pružiti širinu i uvjerljivost pogleda na ljudsku psihu, te pokazati da su nestalnosti, neodlučnosti, nagla prelaženja iz jednog u drugo uvjerenje konstante čovjekove svijesti i njegove duhovne borbe. Tek čovjekovo opredjeljenje za izvršavanje određenog djelovanja definira ga i svrstava između suprotstavljenih energetskih polova dobra i tame.

Motiv hodočašća kao razvojnog puta samopročišćenja, introspekcije i gradacije prema samospoznaji zbiva se u obje kompozicijske i narativne razine. Putovanje – tradicionalno hodočašće iskazuje se u Gabrijelovoj priči kao epicentar radnje, svjesno odabrani put pročišćenja od nepostojane nemirne nutrine, kao vječna mijena ljudskih kušnji, ali i težnja spoznajnog samoizgrađivanja koje bi trebalo uroditi moralnim pomakom čovjekove slabosti prema svojem prauzoru – Bogu. Iz tog razloga prva priča kulminira egzaltiranom katarzom, doživljajem čudesnog koje preobražava glavni lik. U drugu priču također prodire dubinska čovjekova potreba za putovanjem kao odmakom, pa i određenim bijegom, te želja da se dotakne drugačiji, različiti svijet, posebice u trenutku kad se Gvozdenov svijet na svim frontovima urušava.

Izazovom pisane riječi (Martinove i Gabrijelove priče u Gvozdenovoj priči) prva priča ulazi u drugu i inicira u liku Gvozdena promjenu jednog dotad okamenjenog svjetonazora. Simbolično semantičko ispreplitanje priča poput koncentričnih valova u vodi, strukturiranih tako da priča iz prošlosti ujedno postaje i sastavni dio sadašnjosti, iskazuje kako je prošlost utkana u sadašnjost i budućnost i potom nas uvlači u svoj provokativni, zlokobni i kolosalni (nadrealistički i realistički!) završetak. Taj završetak opominje na budnost, na svijest da zlo uvijek vreba na čovjeka, jer je nažalost njegovo zemaljsko naličje, te neprestano treba ulagati napor da bismo ga detektirali i izbjegli.

U prvoj priči pružen je plastični reljef vremena sjevernohrvatskog kajkavskog baroka i atmosfere nekadašnjih pučkih pobožnosti u 17. i 18. stoljeću. To je razdoblje kontrastnih opreka između ljudskih mana, skrivenih potmulih strasti, te s druge strane duboke, tradicijom utkane pobožnosti i egzaltirane manire »pročišćenja kroz suze« koja je izvirala iz tadašnjih dramatičnih baroknih propovijedi i sveukupne duhovne literature (tadašnjih južnohrvatskih pisaca – Ivana Gundulića, Ignjata Đurđevića, Bernarda Zuzorića i hrvatskokajkavskih pisaca Jurja Habdelića, Mihalja Šimunića, Ivana Belostenca, Hilariona Gašparotija, Jurja i Ivana Muliha, Štefana Škvorca, Štefana Zagrebeca i drugih). Portretirani likovi baroknih hodočasnika ocrtavaju vrelo ljudskih borbi i nadanja na putu prema vlastitom preobraženju i mijenjanju uhodane staze, a dobivamo dojam kao da silaze s fresaka glasovitih sjevernohrvatskih baroknih slikara–pavlina Ivana Krstitelja Rangera i Valentina Metzingera. Scensko-povijesnoj autentičnosti pridonosi i umetnuti niz malih proznih medaljona (kratkih priča u priči) koje odražavaju duh vremena. To su pučke pjesme, legende, predaje, ali i i narodne praznovjerice kao ostaci poganskih vremena, dok pojedine od njih poput simboličnih alegorijskih egzempli i parabola posvješćuju vječiti međuodnos i prijepor dobra i zla.

U auru proteklog povijesnog vremena, autorica će unijeti i fragmente nadstvarne pojavnosti, primjerice, poput novele Nocturno Ksavera Šandora Gjalskog; glavni lik Gabrijel otkrit će neobjašnjivu ozljedu na prstu, koja potječe iz neobičnog zlokobnog sna i time ruši granicu sna i jave. Unos legende o Lilith (bakici iz Vidove priče) preuzeta je preko pučke predaje iz starožidovske kaze o Adamovoj prvoj ženi koja se priklanja Nečastivom, a nalazimo je i u Goetheovom »Faustu«, u epizodi Valpurgine noći. U područje vidovitog i nadnaravnog ulazi i Gabrijelova epizoda ulaska u ludbreško podzemlje. Ovdje će poput baroknog Dantea, lik proročanskom vizijom dotaknuti buduće vrijeme – tragedije nacizma i komunizma, kao i jedan svevremenski Purgatorij u kojima obitavaju duše nevino ubijenih i zaboravljenih, gdje »nitko ne može zaspati u miru dok ga njegovi ne oplaču, ne pokopaju dostojno«.

Na Gabrijelovu priču snažan trag ostavlja drevna pučka moralističko-poučna predaja o sklapanju čovjekovog ugovora s vragom. Najstarija takva srednjovjekovna legenda o Teofilu dolazi s istoka u latinsku srednjovjekovnu književnost oko 800. godine, a najveličanstveniju književnu razradu doživjela je preko germanskih pučkih saga iz 16. stoljeća, stigavši do Goetheovog »Fausta«, u priči o vječnoj želji čovjeka za magičnim sveznanjem i slavohlepljem.

Međutim, jednaki odraz ove »faustovske« teme sadrži i usporedna Gvozdenova priča, samo ona cinično prodire kroz vivisekciju zlobnih pojava u suvremenom društvu. U tom obliku naracije autorica opisuje preokrenute vrijednosti, moderno svjesno odabrano licemjerje u kojem slavu dobivaju oni koji se znaju bezobzirno dodvoravati moćnicima svijeta, dok istinsko traganje za umjetnošću leži zgaženo ili prešućeno od prijetvornih slavohlepaca.

U obje priče spisateljica želi istaknuti presudni trenutak spoznavanja vlastite zlobe, jadne uskogrudne naravi, te potaknuti čitatelje na sagledavanje životnoga tijeka, na privilegiju mogućnosti etičkog uvida u stvarnost, na pronalaženja vlastite pozitivne energije i novog obraćenja.

Možemo zaključno reći kako cjelokupni Nekićkin roman donosi miješanje kontrastnih elemenata stilistike: realističnosti i nadstvarnosti; povijesno-zbiljske dokumentarnosti (povijesni podaci o Ludbregu) i umetnutih žanrova legende, predaje, egzempla; kombiniranje ironične i simbolično-alegorijske naracije. Takvo polimorfno tkivo teksta omogućava autorici da dodirne svijet ovostranog i onostranog, te da ujedno istakne kako je složena slika svijeta tek odbljesak i isječak onoga što je ljudskom duhu nespoznatljivo, neprotumačivo. Sve što je u našem zemaljskom svijetu nedostatno i neprotumačivo, negdje iznad nas ima svoju neopisivu dostatnost, sveobuhvatnost, a današnja duhovna klima izbjegava i zatomljuje temeljnu čovjekovu etičku obilježenost i nudi mu kratkotrajnu i varljivu ulogu novog i samodovoljnog, potpuno oslobođenog božanstva.

Polifonom interferencijom (različitih, ali i komplementarno postavljenih modusa likova, kompozicijom ispreplitanja priča, raznih razdoblja vremena i različitih stilova naracije) naglašena je neprestana i nepredvidiva gibljivost fizičkog materijalnog zemaljskog svijeta i duševnog, astralnog svijeta. Upravo svojom duševnom spiralom čovjek ruši sve uvjetne barijere svojeg prostora i vremena i svodi se na svoju ontološku usmjerenost: na vlastito etičko opredjeljenje prema svijetu i bližnjima unutar svojeg vremenski zadanog zemaljskog postojanja.

Obilježen realistički prepoznatljivim tragovima i usjecima našeg vremena, roman Demon i sveta krv Nevenke Nekić možemo uvrstiti u žanr moralno-duhovne problematike s temom o različitim modusima čovjekovog obraćenja i traganja za višim smislom egzistencije. Ovaj roman ne želi samo pripovijedati, već on teži potaknuti i apelirati, poput nekadašnjih baroknih propovijedi uzrujati, ako ne i zapanjiti, opatrnuti i zastrašiti, ali i dirnuti i preobraziti svog čitatelja. Spisateljičina naracija izražava angažiranu razinu njezinih emocija, ali i duboko, suosjećajno promatranje čovjekovih životnih zastranjenja i putanja