Suptilna aktualizacija Ujevićeva djela

Augustin Ujević (1891. – 1955.)

1.

Idući tragom pjesničkog djela Augustina Ujevića, koje nastaje upravo između njegova rođenja u Vrgorcu (5. srpnja 1891.) i smrti u Vinogradskoj bolnici u Zagrebu (13. studenoga 1955.) poslije dvije operacije malignog tumora na jednjaku, u začuđujuće pjesnički plodonosnih šezdeset četiri godine života, prešućivan od poslijeratnih ideologa »književne« kritike, Ujevića i njegovo djelo »spašava« pjesnik i profesor Jure Kaštelan. Poslije ideološkog embarga, tek mrtvom Ujeviću sedamdesetih godina pojavljuje se 17 svezaka Sabranih djela, koje već svojom kvantitetom pokazuju na gotovo nevjerojatan opseg Ujevićeve akribije, ali isto tako potvrđuju Ujevićevu zamolbu da se »javnost« ne bavi njegovom osobom, nego njegovim djelom u koje je »upisan« velik dio i njega samoga. Pred množinom rukopisa ustuknuli su mnogi kojima se činilo kako poznaju Ujevića, a odbijanje suočenja sa stvarnim prostorom Ujevićeve sudbine – pisanjem, kao da ostaje dug nadolazećim vremenima...

Ovaj oprez pred množinom Ujevićevih uradaka, ali i sudbinom koju mu je priskrbio njegov »život«, kao da se obnavlja prigodom različitih »političkih« zbivanja u Hrvatskoj i oživljavanja Ujevićevih mladenačkih društvenih doživljaja. Stoga se i radiodrama Ante Stamaća Izlasci, premijerno emitirana u povodu »20-godišnjice vlažnog humka Tina Ujevića«, uz redateljstvo Josipa Meštrovića i uredničko-dramaturšku potvrdu Mate Ganze upravo 2. prosinca 1975. godine, pokazala temom suptilne aktualizacije ne samo jednog izuzetnog književnog djela, nego i same povijesti tako dramatično »probuđene« u Hrvatskoj 1971. godine! Znakovito je da se poslije spomenute premijere radiodrame Ante Stamaća uz redateljstvo Josipa Meštrovića – radiodrama Izlasci emitira u nizu prigoda, a posebno na međunarodnim skupovima radiodramskih poslenika...

Spomenimo odmah kako Stamać znalački »komponira« neposrednost Ujevićeva života i njegovu neposrednu sudbinu zajedno sa stihovima koji nastaju tijekom tog vremena. Četiri središnje »zvučne slike« su pariška kavana »Rotonda« sredinom 1918. godine, Beograd i kavana »Skadarlija«, vrh splitskog Marijana 1937. godine, te gostionica »Blato« upravo pred odlazak u Vinogradsku bolnicu u Zagrebu, slika koja završava Ujevićevim stihovima o tijelu, »sprdnji slučaja i hiru vasione«, gdje je čovjek tek »prijevod kaosa i samovoljne tvorbe«.

Augustin Ujević, iako za sebe kaže kako se relativno kasno počeo baviti poezijom, objavio je svoje prve radove već u antologiji Hrvatska mlada lirika koju je pripremio Ljubo Wiesner, s kojim planira izdati i svoju prvu poslijeratnu (1919.) zbirku pjesama Lelek sebra. Stihotvorstvom se, kako sam kaže, bavio »radi vježbe« i u međuvremenu između čitanja filozofske literature. No, već rano zbio se u njemu preokret te je, kako sam izjavljuje, osjetio da »ne treba da ponavlja tuđe eksperimente niti da živi glavom Spinoze, Kanta ili svojom, nego nezavisno da se preda svojoj životnoj orijentaciji i toku, držeći se spontano i neposredno svojeg osjećaja, kojem nedostaje autoritet slavnih imena, ideološka vrela i praizvori, i bibliografija i Zitatenbuch«.

Iste godine kad i Lelek sebra tiska Ujević Ispit savjesti, dosad možda najkompleksniji obračun s biografijom i utemeljenje nečega što bismo mogli nazvati životnom filozofijom – kad on istovremeno ne bi bio svojevrsna poetika i književno djelo najviše vrste. U Ispitu savjesti Ujević razlaže sve oblike svojih zabluda koje su u mnogim crtama objektivizirana lamentacija nad čovjekom koji je preživio ratne kataklizme i slom svojih nada, te sada traži uporišta u onome što je ostalo od srušene građevine svemira. On koji je mogao birati između svećeničkog ili advokatskog zanimanja, izabrao je nešto što je moglo »srediti nemirni duh i radoznalu misao«, dakle književnost, ali na način da je književnost, poslije svih lutanja, izabrala – njega. U tom literarnom dvojstvu javlja se i novi identitet, jer se Ujević svojim poznatim nadimkom Tin javlja prvi put 1921. godine (prema navodima Dragutina Tadijanovića), potpisan u broju 3 časopisa Suvremenik.

Lelek sebra i zbirka Kolajna (1926.) najcjelovitije su Ujevićeve knjige pjesama, nastale od jednog komada patnje i pjesničkog obračuna s onim što je postojalo kao neka vrsta predživota. Istovremeno, one označavaju preokret koji će sam pjesnik objasniti kao sklonost izabiranju patnje kao metodološkom putu u spoznaji svijeta. Ovo nije kontemplativni, misaoni Ujević, ovo je i pjesnik krika i tužbalice, koja se iskazuje u jednom dahu i stoga su jedna pjesma koja nalazi tek izliku za predah i cezuru. Istovremeno, to su knjige koje jedine prate Ujevićeva nastojanja za cjelovitošću i domišljenošću svakog napisanog stiha. Spomenimo kako je i pored velikog spisateljskog potencijala pjesnik vršio rigoroznu selekciju pjesama dostojnih objavljivanja u posebnoj knjizi. Umnogome je broj stranica napisanih Ujevićevom rukom plod kruhoborstva i najbukvalnije gladi, ali one nisu određujuće za njegov opus. Ova borba protiv gladi bit će oblik trapljenja i izabiranja nove sudbine, isto kao što se grabancijaški profil pjesnika stvarao kroz auru njegove profesionalne boeme.

Odbacujući sve oblike uljuđenosti i negirajući građanske oblike društvenosti Ujević će izvršiti radikalni rez prema svakom kompromisu koji traži tzv. realan život, realna karijera i stvarnost jedne njemu odiozne i lažne uljuđenosti. Istovremeno, treba imati na umu kako su to traženja novog prostora gdje bi se istaknulo samo ono duhovno, novostvoreno, preporođeno biće pjesnika, a za to je najpogodniji oblik kontrast između duhovnih prostora i fizičke bijede i zapuštenosti. Ujević instiktivno obnavlja jednu instituciju nepoznatu zapadnoj kulturi, ili poznatu tek kao krajnje marginaliziranu: to je institucija prosjaka-tražioca istine. Istočne filozofije svoju religijsku praksu zasnivaju upravo na slobodi prošnje, tako da Budha ostavlja dvorac, ženu i djecu, te odlazi u prošnju istine. Pervertirani oblik ovog instituta u zapadnoj kulturi je boema, koja postaje sinonim za umjetničko bratstvo i pomaganje.

U sredini gdje je književni zanat zapravo plod manje ili više slobodnog vremena otrgnutog od dnevne tlake i kruhoborstva, gdje se pisac već nalazi na rubu fiziološke gladi, a potom i na samoj margini društva, Ujevićeva gesta morala je biti više nego puki protest i pljuska društvenom ukusu. Iako je dio istine tražio u sintezi europske kulture i istočnih filozofija, pa je i sam pisao i prevodio tekstove o kineskoj poeziji ili indijskoj filozofiji, ovo groteskno primjenjivanje neprimjerene prakse imalo je za cilj, prije svega, uništavanje, potiranje i definitivno razbijanje aure jednog odbačenog identiteta, identiteta koji je još uvijek postavljao svoje zahtjeve za moći i raspolaganje sudbinom svijeta. Po nekim kritičarima Ujević će upravo ovim novim jedinstvom djela i života postići istinski zaokret spram duhovnosti u umjetnosti, dok će objektivno ovaj zaokret označiti Ujevićevu abdikaciju od književnog aktivističkog nasljeđa, pa i od uključivanja u nove pokrete koji računaju s nepotrošenom i cjelovitom ljudskom stvaralačkom energijom.

No, Ujevićeva pjesnička ličnost, kao što smo to već spominjali, razlomljena je na niz mnogostrukih dijelova koji traže zadovoljštinu. I zaista, moguće je napraviti antologijskog aktivističkog pjesnika, kao i pjesnika spleena i očaja, kontemplativnog, klasicističkog, nadrealističkog ili čak reističkog pjesnika, a sve iz djela i pera Tina Ujevića. Možda nam je najbliži tumačenju Ujevićeva pjesničkog uratka Ante Stamać koji navodi kako je »Baudelaire sebe stavio u pjesništvo; Ujević pjesništvo u sebe«. Naime, Ujević je umjetnost učinio protezom svoga izgubljenog Ja: ono Ja koje se uključilo u igru žudnje za moći, koje je htjelo znanjem i aktivizmom postići gospodstvo nad svijetom ljudi i stvari, razbilo se o hridine grube stvarnosti kojom vladaju sile jače od onih idealistički projektiranih iz sna vlastita bića. Ujevićevo Ja našlo se iznenada u svijetu u kojem su svi moralni, spekulativni i ini principi, kategorije ljudskog znanja – tek ljuske iza koje se skrivaju različito projektiranje žudnje za moći i vladanjem nad sudbinom drugih. Gotovo kozmička eksplozija razasula je Ujevićevu svemirsku idilu kršćanskog, estetskog i političkog jedinstva, ostavljajući ga u svijetu krhotina i općeg raspada. »Svemir nije građevina / nego hrpa dronjaka...«, kaže pjesnik, polemizirajući i sa svojim dojučerašnjim idealom Baudelaireom, kojega spominje kao zamijenjeni ideal, na mjestu koga je trebao stajati Dante.

2.

Ante Stamać u prvom dijelu radiodrame Izlasci koristi prepoznatljiv Ujevićev psihološki rasap i slom ideala, kojim završavaju njegova potucanja po inozemstvu, nastojanje da se Hrvatska konačno spasi iz zagrljaja susjednih zemalja koje traje stoljećima i troši hrvatsku nadu i uvjerenje u mogućnost izlaska na scenu povijesti kao autentične državne zajednice. Stamać naglašava njegovo napregnuto vidovnjaštvo i istodobnu parbu s poviješću:

»Širitelji narodnog Totema, impresariji herojske gamadi, treba da se nađu i u takvim posredničkim mirisnim poslovima; to bi odista bila himna da se napiše himna Vladimiru Čerini, najvećem značaju u hervatskom narodu, dijamantu usred čelika. Gospod, dakle, upravlja na me sva moguća čuda i čudovišta zbog toga jer kušam da se držim, koliko mogu, deset zapovijesti Dekaloga (ne varam li se, od istog Autora)… svejedno, ja bih sebi, sada i uvijek, dao obadvije ruke odsjeći za jednu moralnu zasadu, za svetu Istinu, za pravdu i čistoću, pa koliko se tome divilo čovječanstvo…Ne zaslužuje gubiti vrijeme ni za pljuvačku u obraz ovoj prljavštini. Morao bih izgubiti godinu dana da popišem sve klevete i podlosti koje sam imao – da progutam, i kojima mogu naći izvor samo u Ludilu ili Bezumlju, ne bogme u drugome. Ali škoda riječi. Oko mene je ludnica, i čini mi se da samo nervni bolesnici imaju riječ…

Tako jednog lijepog dana jedan gospodin, aristokratski obučen i bez ruke, potraži me u samoj Rotondi (nije prošlo ni nekoliko dana otkad sam u jednom članku napisanom kod kuće razmotrio pragmatizaciju austrijske ideologije u smislu rušenja carstva) i upita me da mu odgovorim, ne označavajući ih poimence, tko će u sukobu između različitih zemalja izvojevati pobjedu, idealizam ili naturalizam. Kako nije pobliže naveo da li se radi o Austriji ili Srbiji, odgovorih mu dvosmisleno, zaobilazno. Drugi put me upita da mu dam točnu procjenu neprijateljske snage (za koju sam mu rekao da je preporuča lord Kitchener, a primjenjuje Lloyd George i Clemenceau); zapitkivao me i o rasama i o nizu drugih srodnih stvari. Zapažanja o nedostatku volje u ruskom romanu, o proizvodnji kao svrhi aktivnosti, o usamljenosti i tišini… pitao me i o pismu cara Karla… Marija plemenita Zagorska čini se trebala je biti i Marija-Lujza plemenita Zagorska i poslužiti kao etapa prema carici Ziti koja je, podvojena između cara Karla i moje skromne, priznajem, vrlo malo napoleonske osobe, ali odabrane namjerice radi propasti Austrije… Žalit ću samo s ironijom što ostavljam bez rasputinske utjehe ljepooku Zitu pod njenim ratnim imenom Marije-Lujze, koje joj osigurava čvrsto mjesto...«

Subjektivizirajući slom (za koga smo rekli kako dijelom obnavlja i neke civilizacijske lomove, ali i kulturne), uvodeći ga širokim potezima kao lajtmotiv (nikada doduše do kraja izrečen) vlastita djela, Ujević ga čini i općim, shvatljivim i čak objektiviziranim primjerom povijesnog kretanja kao kretanja antiideala, kao Zla. Umnogome je to shvaćanje relikt jedne manihejske, bogumilske, pa i kršćanske varijante. Ako smo pred paklom vlastite emocionalnosti kao rezultantom sloma, onda je i ustrajavanje na paklenski teškoj stazi trpnje i samopljuvanja ipak neki put, neizvjestan i neprovidan, ali ipak put iskupljenja, dakle i buduće nade. Ujević u osobnim ponorima ustrajava na toj retorici nade, ostajući tako u našoj poetskoj praksi jedan od tragičnih likova koji ne mogu do kraja artikulirati svoj rasap, a ni svoju nadu. Stroga kritičarska pera mogla bi ga proglasiti moralistom u jednom vremenu sutona civilizacijskih krugova, ali bi taj prizor promašio metu: Ujević i sam, često odustajući i krzmajući se, prihvaća ulogu pjesnika-moralista, iznoseći vlastita posrtanja prije svega kao svojevrsnu dokumentaciju uspostavljanja izgubljenih i potrtih moralnih normi. Ujević nastupa kao pjesnik čiji se obzor i u paklu pobune završava varijantom drame jedne čovjekoljubive egzistencijalističke poezije, jer su mogućnosti izlaska iz zadanog kruga tako reći nerješive. Sklonost nadrealističkom ili čak dadaističkom konceptu (koji Ujević često napominje) najčešće su retorički hir koji i dalje ne mogu prikriti čvrstu vezanost uz civilizacijski i kulturni obzor postojećih vrijednosti.

Dakle, u svijetu novoga postkataklizmičkog barbarstva, kojeg navješćuju pokreti nadrealista i dadaista, Ujević nema što raditi. To je svijet u kome njegova cjelokupna poetska kompaserija, zajedno sa svom kulturnom i civilizacijskom karmom, biva hitnuta preko palube. Ujević prihvaća još jednu masku kako bi odigrao igru zamjene identiteta. Ne samo pjesnička mistifikacija, izmišljanje i stvaranje imagea, nego i mistifikacija identiteta nešto je što bitno pripada funkciji poezije egzistencije. »Mistifikacija je«, kaže Ujević govoreći o Baudelaireu, »težnja za drugim redom vještačke originalnosti, pošto je prvi red istinite autentičnosti i spontanosti doveden u pitanje«. Književnost je tako »viša realnost«, ona koja priziva istinu ako već nije ona sama. U njoj se zaista možemo odreći stvarne biografije, jer je književnost i tako okamenjena patnička kantilena koja poput grada pogađa lica onih koji su nas izdali. Ta kamena kiša poezije, to uvježbano negiranje sebe sama kako bi se sebe uopće uspjelo izgovoriti, postaje težina koju svijet mora osjetiti. Pjesnik tako postaje kamen oko vrata onima koji su mislili kako raspolažu svijetom i njegovim simbolima.

Pjesnički rafinman Ujevićev nastoji ovladati svim oblicima tumačenja simbola, učiniti ih nezavisnim prostorom nove realnosti. On ne pristaje na automatizam poetskog stvaralaštva, ne samo stoga što su rezultati ove nadrealističke igre poetski ništavni, nego prije svega zbog toga što ne priznaje potisnutu stvarnost onog bića koje bi taj automatizam oslobodilo. Ujević je, zaista, prije svih bio sve ono na što su se pozivali, ali u tom mnoštvu identiteta budno je pazio da ne otvori zapečaćenu bocu s duhom mladenačkog ludila i sloma. Sve nježno, žensko (ono što kao karakteristiku poetske igre spominje i sam Ujević) – pjesnik mora učiniti tvrdim, snažnim, prodornim. Tako će poezija kao skalpel kaosa, kao olisbos, biti penetriran u svijet realnosti. Boraveći u Beogradu koji poslije Prvog svjetskog rata bdije nad prisvojenim teritorijem, Ujević ocjenjuje i različite razine kulture kojom će se »okititi« taj plijen. Stamać svoju drugu radiodramsku sliku smješta upravo u poznatu beogradsku kavanu »Skadarlija«, a Ujevićevi zapisi predstavljaju pravu ocjenu zbilje koja ga okružuje:

»Ako postoji neka sredina u kojoj grubo materijalno uživanje znači jedinu sadržinu života, u kojoj bez orgija, vina i žena nema zabave, a u kojoj vrijednosti duha i duše nisu ništa, u kojoj se ne cijeni ni rad duha niti njegova proizvodnja, ta je sredina, očigledno, na nižem kulturnom stupnju. Takva jedna sredina čini nam se dojučerašnja, pa i današnja, Jugoslavija. – A Beograd, naročito, kao središte takve jedne balkanske sredine…

I sada: treba biti književnik u zemlji gdje se literatura i čisti umjetnici plaćaju batinama, bodežom i otrovom; gdje su glupani u takvoj većini… i gdje dvorski burgeri, na čelu sa Aleksandrom i Marijom, posmatraju književnički svaki rad s mržnjom divljih hijena i tigara…«

A razgovor »mladih intelektualaca« Stamać rekonstruira ovako:

»Slušaj. Još jedan uspeh Bože Maksimovića. Dobar je Pjer. Ujević je sinoć proteran, šef policije izjavio da je to učinjeno iz humanih pobuda. Sinoć, sa najjeftinijim, robijaškim tajinom ispod miške, između desetak skitnica i kockara, otpraćen je na železničku stanicu, u pratnji žandarma sa bajunetom na puški, pesnik Tin Ujević, za koga je policija onomad donela rešenje da se protera iz Beograda kao besposličar… Pesnika Tina Ujevića proterala je policija iz čisto humanih razloga! Beogradska opština, veli, ne može da ga pomaže, jer nije njen član, dok će opština u kojoj se rodio morati da vodi brigu o njemu. pored toga, tamo dole u Dalmaciji, kaže šef Opšte policije, neće morati da se brine o ogrevu, a kod nas bi se za koji dan već mrznuo na zimi…«

3.

Ujević će napraviti uočljiv otklon prema svijetu realnosti i preseliti vlastitu biografiju u poeziju. U stvarnome svijetu, gdje se premetalo ljudskim sudbinama kao pukim funkcijama moći, sitnim utezima na vagi nepotrošenih imperijalnih snova o ulogama u svjetskoj povijesti, Ujevićev će slom imati više od puke značajke gnjevna i mlada čovjeka. Potrošen u mreži svrhovitih ciljeva koje je neprestano nametala gruba stvarnost, posegnut će za nečim što je umnožilo ili bolje reći otvorilo čitavo polje novih značenja.

Ante Stamać ovo »šupiranje« Ujevića prati njegovim stihovima, od kojih biram tek nekoliko:

Još se nisu rodili svi koji trebaju, niti je sva trava nikla.

Mnoge još oči neprobuđene spavaju kao obećana ljubav

ni pružena ruka grčevito pokretom nije izvukla iz čovjeka

njegovo najbolje djelatno blago.

U svojoj zipci još spava vojska čovječanstva

i zadatak da krči i gradi, i da blagosilje.

Cijele su bašte cvijeća što se ne smiješi danu,

najdraže ptice nisu još ni zapjevale.

Bit će radosno sutra, kao juče što nije bilo sveto.

Moja grud udiše iris iz grudi budućnosti,

moje oči zure u obrise, dalje od granice stvari.

Oh, znade nada da me potraga i da me poljubi tiho,

neko sunce od lijepe slutnje čak ovamo utješno žari (…)

Michael Foucault napominje kako se ludilo ne pojavljuje kao lukavstvo nekog skrivenog značenja, »već kao ogromna rezerva smisla«. Ali, nastavlja Foucault, to je oblik »koji zadržava i odgađa smisao, čuva prazninu tamo gdje ... se jezik i govor impliciraju, jedan od drugog oblikuju i ne kazuju ništa drugo do svoje još nijeme veze...«

Ujević zaista otvara čitave ogromne rezerve smisla i njegova poezija zaslužuje ili, reklo bi se, traži i sasvim nove oblike čitanja, upisivanja značenja. Uvijek blizak čitaočevoj senzibilnosti, on iznova otvara još neistrošene zalihe novih svjetova u kojima prepoznajemo i vlastitu tamu, žudnju, opsjednutost ljepotom, spiritualnost. Na tom tragu je Ujević, uvijek i više od toga, ali i vježba duha i vlastita jezika, propitivanje dubina vlastite kulture i njezinih značenja skrivenih ili razotkrivenih u stoljeću koje modernitet »troši« kao oblike potrošenog smisla, u neprestanoj potrazi za njim i njegovom semantičkom aurom.

Podsjetimo kako radiodrama Ante Stamaća Izlazak o Augustinu Ujeviću počinje o čuvenoj kavani »Rotonda« u Parizu, gdje se sredinom 1918. godine okuplja ne samo umjetnička, nego i politička društvenost, prateći dijelom završetak velikog rata i njegovih političkih posljedica. Ujević i sam bilježi kako je »Rotonda« dom mnogih političkih frakcija, tako je i Trocki, budući Lenjinov suradnik u dizanju ruske revolucije, redovni gost i govornik. Ujević svjedoči sve jasnije okupljanje povratka emigranata u zemlju, koja će se već uskoro nazivati troimenom, a potom i od srpskoga kralja proglašenom južnoslavenskom kraljevinom, s hegemonom na čelu. Doživjevši slom nade u konačno rješenje hrvatske samostalnosti, u postratnom Parizu pjesnik Ujević zapisuje stihove o »kavanskim nadama i padovima«:

Grije se mnoštvo u kafani,

kod kuće nitko nema drva.

Sve su to momci izabrani,

sve to – već stara – mladost prva.

Grije se mnoštvo u kafani,

kod kuće nitko nema drva…

A kad pane mrak

pitam se iz svog gnijezda

što radi gore zvijezda

i naš gospodin Žmak…

Uskoro se čežnja za rodnim krajem pretvara u njegove poznate stihove o »čežnji za daljinama«, poslije kojih se zbivanje prebacuje u Zagreb:

Malena mjesta srca moga,

spomenik Brača, Imotskoga.

I bljesak slavna šestopera,

i moris (miris) kalopera.

Tamo, tamo da putujem,

tamo, tamo da tugujem…

Vrijeme uoči »najnovijeg igrokaza maestra Zajca« istovremeno je i vrijeme susreta A.G.Matoša i Ujevića u zagrebačkoj Ilici, te Ujevićeva pohvala Matoševom radu Naši ljudi i krajevi, što u Matoša izaziva potrebu za ironičnim predavanjem o »studioznom radu«, i uvjerenju »naše omladine« kako je rad »sramota«. Ujević spominje Baudelairea i Verhaerena, dok mu Matoš prigovara »pijanog Whitmana«, te potrebu književnosti da ima pravilnu strofu i može »dirati svojom magijom radi viših, estetičkih svrha«. Sve drugo je samo znak »lošeg ukusa u naših propalih prilika«. Navedeni rez u predratno sjećanje brzo vraća Ujevića u zadimljenu »Rotondu«, gdje ustvrđuje kako je čitava belle epoque nestala zajedno s Matoševom obranom »estetičkih svrha«, a prepoznaje se kao jedini pjesnik (Rimbauda) onaj »koji se iskupio« – tako da je ostavio pjesništvo i umro trgujući oružjem i streljivom!

Ujevićevo hrvanje s paradigmom »novog svijeta« nije više vezano izravnim sudjelovanjem u akcijama koje su prethodile prvom od katastrofalnih ratova s početka 20. stoljeća (novije nepotvrđene tvrdnje spominju Ujevića kao regrutiranog u francusku Legiju stranaca, pripremljenog za iskrcavanje iz podmornice na južno kopno!); no, pratitelj je novog prestrukturiranja svijeta koji će bitno promijeniti sve prijašnje oblike organiziranja društava. U tom prevratničkom dvadesetom stoljeću Ujević prepoznaje i mogućnost »smrti poezije«, koja će se dogoditi u društvu opsjednutim tehnološkim napretkom. Svojim »ostvarenjem ideala« gospodarenja nad svijetom i čovjekom poezija će ostati tek naznaka onih nada koje je donosila (pogledati tekst »Izvori, bit i kraj poezije«, 1934. godine). No, Stamaćeva treća radiodramska slika, koja radnju smješta na splitski Marijan 1937. godine, kada Ujević, poslije teške bolesti proglašava svoje »odricanje od alkohola«, pokazuje njegovu znatiželju nad sudbinom čovjekovih energija, kojima će nadvladati ne samo bolesti, nego i nemilostive budućnosti. Splitska riva i Marijan urodit će pjesmom koja spaja čakavsku prošlost i Marulićevu nadu u»hrvatski stih«, pa se ta nada objedinjuje zadnjim stihom:

korugva nam ćuhta: gremo, mi puntari!

Ujević se »obnavlja« u tom morskom okruženju, kako bi mogao »izroniti s bisernim kapitalom«. A to »izranjanje« događa se u četvrtoj slici radiodrame, u zagrebačkoj gostionici »Blato« gdje se okuplja boemska mladost i starost poslijeratnog Zagreba. Studenti donose novoizašlu Ujevićevu knjigu Žedan kamen na studencu (izbor, 1954.).

Stamać znalački organizira zbivanje u kavani, buku pozdrava i zbunjenu želju Ujevića da mu knjigu posude »do jutra«, te koraci po pločniku, tramvajska noćna buka. Glas najavljuje kako je pjesnik primljen u Vinogradsku bolnicu, uz teške posljedice raka grla, pa se vijesti o zdravstvenom stanju sve više miješaju s Ujevićevim stihovima o smrti i prolaznosti tijela, koje postaju sve više i svojevrsne »himne vlastitu tijelu«, kojim će se najaviti pjesnikova smrt, 12. studenoga 1955. godine.

O moje tijelo! sprdnjo slučaja, hire vasione,

ti si mi prijevod kaosa i samovoljne tvorbe;

a što od tebe ostaje nakon lomače bone,

nosi još svjedočanstva te gorostasne borbe.

Bez sebičnosti osim da budeš potok vina,

grozd opojnosti ubran na berbi duša stvari,

pehar na stijeni, gdje je Smrt sudbina

i krvožedni bozi zakonski jematvari.

Mogli bismo reći kako je vrsni pjesnik, esejist i predavač, akademik Ante Stamać, radiodramom Izlasci pronašao modelsko rješenje za »tajnu Augustina Ujevića« i njegovu životnu pokoru. Prije svega vrhunski pjesnik koji je odbacivši vlastitu biografiju, čitav u svojim pjesmama, pokazao je kako se medijem radija i radiodramskom izvedbom redatelja Josipa Meštrovića, urednika dramaturga Mate Ganze, te vrsnih glumaca, sudbina Augustina Ujevića okuplja oko njegova središnjeg posla: pjesme. Pjesma je to koja stiže prije smrti, najavljujući pjesnikovu besmrtnost.