Samoupravljačke zgode u »Plibeku«

Te, 1975. godine, izrađivali su se u »Plibeku« podrobni antiinflacijski programi. Svakodnevno su se održavali sastanci »na svim nivoima« da bi se protumačilo, objasnilo, poticalo. Osobito u proizvodnim »oourima« (osnovnim organizacijama udruženog rada) taj je program izazivao burne reakcije. Upozoravalo se:

– Činjenica je da su se ponovile stare stvari, a to je da proizvodnja pokazuje interes i za taj program, a da »oouri« izvan proizvodnje ne pokazuju nikakav interes! Radnički savjeti i rukovodstva u tvornici trebali bi se malo energičnije i ozbiljnije pozabaviti tim ljudima izvan proizvodnje. Ono što su »oouri« izvan proizvodnje predložili kao svoje antiinflacijske programe, nije na razini ni njihove stručnosti, ni aktivnosti kojom se bave. Ako ništa drugo, u svoje antiinflacijske programe trebali su staviti odnos prema radu, da će se u tim ‘oourima’ više raditi, da će se raditi kvalitetnije, da ćemo lakše planirati, jer to je iz njihove djelatnosti; da ćemo brže dolaziti do raznih podataka, evidencija, da ne živimo u mraku jer ni do danas ne možemo reći koliki nam je dohodak za prva četiri mjeseca ove godine; da ćemo imati dovoljno repromaterijala, onda proizvodnja neće stajati; da neće biti deficitarnih proizvoda.

U kritici antiinflacijskih programa najviše se isticao Mate Mudronja, generalni direktor »Plibeka«:

– Drugovi i drugarice, u naše antiinflacijske programe – ponavljao je iz sastanka u sastanak – moramo staviti prije svega odnos prema radu. Drug Dolanc je ovih dana govorio kako se u Jugoslaviji malo radi. Mi moramo govoriti o radu u našoj tvornici! Pokušajte u toku jutra tražiti nekoga iz zajedničkih službi! Ja pravim štih probe! Teško mogu naći neke ljude ili je ovamo, ili onamo, uglavnom nitko ne zna gdje je, a naše sekretarice pojma nemaju gdje im se nalaze šefovi! Postavlja se pitanje, zašto onda one tamo sjede i pobiru plaću? Čemu nam onda te sekretarice? Kad rukovodilac izađe iz kancelarije, treba reći kamo ide da se zna gdje je. Nekada ima takvih slučajeva da hitno trebamo čovjeka za određena pitanja, a mi ga ne možemo naći jer ne znamo gdje je! Sekretarica kaže: ‘U gradu je’! A što mu je to ‘u gradu’? To je široki pojam, a kad će se vratiti – to je još veća nepoznanica! Mi moramo početi mjeriti rad i opredijeliti se za normu, možda modificiranu, ali moramo tu uvesti reda. Pa, molim vas lijepo, u »Plibeku« sada nitko ne mjeri rad! Stvorili smo jedan činovnički platni sistem koji je bio u staroj Jugoslaviji, samo onda je to bilo po platnim razredima, a sada po školskim kvalifikacijama, ali sad nitko tu ne zna tko pije, a tko plaća. Zapravo, na kraju znat će se tko će platiti: svi zajedno, a najmanje oni koji su sve to izmislili.

Svi ti sastanci imali su zajedničke teme, ali i posebnosti, osobito u Održavanju, gdje su dečki bili otvoreni i spontani. Na jednom sindikalnom sastanku u ovoj »oour«, nakon niza redovitih govornika, za riječ se javio Stjepan Mihić, zvani Štefek. U plavom kombinezonu s velikim znakom Plibeka i naziva njegova ‘ooura’ na lijevom džepu, gužvajući kapu isto takve boje u rukama punim žuljeva i ožiljaka, podbuhla lica od alkohola, počeo je govoriti. Priznao je najprije da nije baš dobar govornik, da mu je neugodno govoriti, ali da će možda biti interesantno da jedan radnik kaže što misli o antiinflacijskom programu, pa ako ne bude pametno, neka mu se barem smiju. On je kao radnik zapravo zatečen ovim sastankom, jer nije dosad ništa čuo o tom programu. A da je kao radnik bio prije upoznat s tim programom, ne samo on, nego svi radnici iz njegovog »ooura«, onda bi on, onda bi oni, u tom programu našli svoje prijedloge, našao bi sebe, svoje misli i misli svojih drugova i misli svoga rukovodioca, onda bi osjetio da je i on tu! Onda, na takav način ne bi u »Plibeku« bilo radnika koji ne bi radili na tom programu! Ali kad plan donesu drugi, to jest ovaj program, onda ne garantira da će raditi na tom programu i da će sutra za taj plan poginuti.

– Ja sam bio, to svi ovdje znaju – digne Štefek ruku pokazujući na kolege oko sebe i dodajući, vidno uzbuđen, uzdrhtalim glasom – jedan od onih koji su bili spremni i poginuti da se zadatak izvrši! To obećavam i dalje, ali šefovi moraju drukče nas informirati. Kako to oni misle da mi ginemo za posel, a stavljaju nas pred gotov čin?! Svi znaju kakav sam radnik, evo drug Mikić to može potvrditi koji je tu došel kad i ja! –

Štefeka povuče za rukav onaj koji mu je bio najbliže, dajući mu signal da nema na sastanku Mikića. Štefek se nakašlja, dodajući kako drug Mikić nije mogao doći jer je opravdano spriječen, ali njega, Štefeka svi tu znaju i to što govori je tak, on ništ’ ne izmišlja i istina je da se svi moramo prijeti posla kak’ spada!

Drugog dana masovno su se umnožavali materijali o antiinflacijskom programu. Interna služba informiranja imala je, razumljivo, veoma važnu ulogu. U njoj je radila Marija Gabrijela. U »Plibeku« se njena profesija profesorice književnosti i materinjeg jezika uopće nije cijenila, pa osim što je bila novinarka i urednica, obavljala je i poslove sekretarice, i daktilografkinje pa čak i – dostavljačice. Nije se umjela nositi s bezobzirnošću pa je, iako duboko povrijeđena, radila sve to veoma marljivo. Nosi Marija hrpu materijala u Štampariju. Tu, u malom neuglednom sobičku, sjedi i prevrće po papirima voditelj Štamparije Rudek Merc, inače slagar po struci. Njegova poslovna preokupacija bila je Kasa uzajamne pomoći, za koju su ga također zadužili. Oko njega je uvijek bila gužva jer su svi zainteresirani iz cijele tvornice dolazili ovamo upisivati se u Kasu, ili podizati novac. Nasmijan, šeretskog izgleda, naočitih brkova, Rudek je uvijek bio spreman na šalu i pričanje viceva. Činilo se da ih sipa iz rukava.

Ulazi Marija, ozbiljna, i kaže kako bi hitno trebalo umnožiti materijale što ih je donijela. Prepoznavši joj glas, Rudek digne glavu i preobrazi se u udvarača, ne marivši za Kasu ni one oko sebe, nasmiješen dobacujući:

– Mačka znaš da si šut. Joj, bježi od mene jer bum postal seksualni manijak. Kakav blic imaš u očima!

– Ma, što vi to meni!? – ozbiljno će Marija. – Donijela sam vam ove materijale i da vam još jedanput ponovim...

– Ma ne buš ti meni ništ’ ponavljala – prekida je Rudek – može samo premijera – i ne slušajući Marijine proteste, nastavlja s udvaranjem:

– Mačka, znaš da si ti moj tip! Visoka si, blondina, a šut mačka. Pripovedaj kaj hoćeš, ja te uopće ne slušam, samo te bum gledal!

Marija je pokušala uvjeriti Rudeka da ti materijali moraju biti sutra, ne, već danas bi morali biti gotovi.

Na temu ‘morati’ i ‘raditi’ Rudek ju je primio za ruku i izveo u dvorište da joj nešto pokaže. Upro je prstom u grupu radnika koji su sjedili na kutijama i daskama, okrenuti suncu i dovikne: – Frajeri, kak ide posel? – Ovi su se samo promeškoljili, a neki su bili i lijeni okrenuti glavu.

– Ti mene gnjaviš s nekakvim materijalima koji bi odmah trebali biti gotovi, a da ih takvi čitaju i da se po njima ravnaju! – govori Rudek sad gotovo ljutit i povišenim tonom:

– Takvi grade socijalizam! Traže samo mjesto gdje će sjesti! Neki su dan izvukli tri kutije da na njima sjede! Kad su išli doma, ostavili su ih, a kiša je u toku noći padala i uništila kutije, a svaka kutija vredila je oko 8 hiljada dinara. I takvi grade socijalizam!? Tu sediju više nek’ delaju i nikom ništ’. A da dela vani, v inozemstvu, već bi frknul na cestu odavna ili bi bil barem kažnjen. A ovaj tam desni kaj me gleda iza one kištre, već je u fabriki zaposlil celu familiju! Ranije se ipak pazilo na disciplinu, tam iza rata, ali što dalje, to gore. Kam nas to vodi? Teško je pogoditi, ha?

Pogleda Rudek Mariju i kao da se vraća u svoje staro raspoloženje. No začas se sjeti kako je on, tamo iza rata, davne pedesete godine bio kažnjen zato što nije vodio računa gdje se nalazi jedna od radnica za čiji je rad bio odgovoran, a nije se nalazila na radnome mjestu, a kad ju je našao u nepriličnom stanju, često je ponavljao Rudek tekst svoje presude, »nije javio upravi poduzeća«. A sve se zbilo u radionici električara Meštrića gdje se pilo vino. Pred komisijom za povrede radnih obaveza ‘slučaj’ je podrobno opisala sama drugarica nađena u nepriličnom stanju, Rada Pehek. Rudek je čuvao dokument i čitao iz njega dijelove komentiravši ga kad god mu se pružila prilika. A prema prijavi dotične Rade sve se odigralo ovako:

»Dana dvadeset i petoga bila sam poslana od svog pretpostavljenog druga Rudolfa Merca da potražim zidara Kolarić Matu da dođe izvršiti popravak kanalizacije u kartonaži. Pošto sam ga tražila po čitavom dvorištu, otišla sam u zgradu kancelarijskog pribora u kojoj se nalazi električarska radionica i tu sam našla okupljene: Majstorovića, Rožića, Muhvića i Anđelu. Čim sam se pojavila u toj prostoriji, okupili su se oko mene i nudili mi da pijem vino. Nakon više nagovaranja ja sam popila, nakon čega me je Rožić uhvatio oko vrata i ponudio kolačima iz škarnicla. Nakon nekog vremena osjetila sam slabost, vrtilo mi se u glavi tako da nisam bila svjesna što se sa mnom događa, ali sam razumjela šta su govorili. Poslije toga su izlazili i ulazili u prostoriju i nešto se prepirali dok sam ja nemoćno ležala na klupi. Što su sve u to vrijeme radili sa mnom nisam bila svjesna, tj. pri svijesti, ali toga sam bila potpuno svjesna da je Rožić zaključao prostoriju i popeo se na mene, za vrijeme akta u nekoliko me navrata pitao da li svršavam, na što sam mu na nekoliko pitanja kimnula da jesam kako bi ga se što prije riješila. On je na meni izvršio akt silovanja! Iza toga mene je samu ostavio u toj prostoriji. Nakon nekog vremena došao je moj pretpostavljeni drug Rudolf Merc i pitao me što se sa mnom događa? Tek tada sam došla potpuno k svijesti vidjevši u kakvom se položaju nalazim, da su mi gaćice krvave i zamazane, a čarape poderane. Poslije toga otišla sam u kartonažu, obukla se i otišla kući. Poslije toga, pošto sam bila zabrinuta, pošla sam k liječniku koji je izvršio na meni pregled. O čitavom tom događaju nisam nikome ništa govorila, jer sam bila strašno posramljena i osramoćena. Bojala sam se da mi za tu sramotu ne doznaju moji roditelji i moj dečko.

Izjavljujem da me je Rožić Pero u nekoliko navrata nagovarao da se s njime sastanem i dočekivao me poslije rada pred tvornicom. Ja sam ga svaki puta odbijala i govorila da ga neka bude stid jer je oženjen čovjek i imade dvoje djece, te da ja imam svoga dečka. Isto tako doznala sam da je pred nekim govorio da će mene imati ako ne živu, onda mrtvu. Isto tako, jednom prilikom, iza događaja koji se je dogodio, poručio mi je po električaru Majstoroviću, da ako budem što pričala, da će me ubiti, što je bio također jedan od razloga da se nisam nikome povjeravala.«

Ispitani su svi koje je Rada Pehek spomenula, ali su ovi redom pobijali njenu izjavu. No, Komisija ih je suočila i Rada je još jedanput ponovila kako se sve to odigralo. Članovi Komisije, svestrano ispitavši slučaj, zaključili su da je izjava drugarice Rade Pehek istinita, da je nad njom izvršen nepodoban čin, što se moglo zaključiti i po držanju i obrani Rožić Pere i ostalih. Komisija je još utvrdila da je navedeni Rožić izvršio taj nedozvoljen čin nasilja za vrijeme rada u tvornici, a ostali su mu dali podršku jer su nju nemoćnu ostavili samu s njime. Radi svega utvrđenog i iznesenog Komisija je predložila, što je i prihvaćeno, da se počinitelje ovoga djela kazni i to: Rožić s momentalnim otkazom iz službe bez otkaznog roka, a druga trojica, redovnim otkazom. Rudolf Merc, kao rukovoditelj, kažnjen je najstrožim ukorom.

* * *

Često je Rudek prepričavao Mariji svoja šefovska iskustva smatrajući da ih baš njoj mora ispričati. Jednoga dana, isprativši je do izlaza iz Štamparije i pokazujući cijelom dužinom ruke u smjeru ogromnoga novoizgrađenog pogona, objašnjavao joj je povišenim tonom:

– Mačka, poglej ovaj visoki novi pogon kaj proizvodi lijekove! Ta visoka zgradurina! To su samo zidine jer unutra još nije ništ’ gotovo! Jedno se leto već kasni s dovršenjem i nitko za to ne odgovara. U ono doba kad sam ja dobil kaznu samo zbog jedne pičke i te kak’ bi odgovaral za ovo, a sad nikom ništ’! Objektivne teškoće, veliju. Kakve jebene objektivne teškoće, ljudima se ne da delati, a hteli bi lepo živjeti...

Tih su dana na sastancima mnogi upozoravali na nedostatke ovoga novog pogona, ali se također upozoravalo na kašnjenje završetka gotovo svih započetih investicija. A to, s obzirom na inflaciju, poskupljuje izgradnju. S druge strane, proizvodnje ne rade punim kapacitetom i prema tome se ne stvaraju nove vrijednosti i prema tome nema pravoga dohotka. Posebno se ukazivalo na kašnjenje u izgradnji upravo visoke zgradurine koju je Rudek često spominjao i u šali i u ljutnji. Svi su se za objašnjenja obraćali direktoru ovoga budućeg farmaceutskog pogona, Jurčecu, mršavom, visokom, upalih obraza i promukla glasa. On je na svaki upit vadio iz ladice hrpe papira i iz njih čitao podatke, pokazivao nacrte, objašnjavajući:

– Zašto se kasni sa završetkom izgradnje pogona? U prvom redu izvođački radovi su bili složeni pa je za to trebalo više vremena, osobito kod uvođenja klima uređaja. Trebalo je, zbog kašnjenja, naravno, detaljno pripremiti dokumentaciju i zatražiti od organa upravljanja izjašnjavanje i donošenje odluke za dodatna sredstva koja nisu mala, dvadeset šest milijuna dinara! Da li je moglo biti jeftinije? Pa sve bi moglo biti jeftinije, ali je pitanje da li bi se onda dobilo što se želi! – Za prigovore koje njemu stavljaju na dušu zbog kašnjenja ove izgradnje, nek’ se obrate tvorničkim stručnim službama koje su mu dale zeleno svjetlo. Što se tiče zamjerke da i oprema kasni, on može odgovoriti da je naručena, ali još nije stigla jer još nismo dobili dozvolu za njen uvoz, iako za to imamo osigurana sredstva. U roku od pet mjeseci samo su tri stroja montirana. A za neka bi se druga pitanja mogli obratiti i carini. Nek’ netko ide pitati zašto jedan stroj za proizvodnju tableta već mjesecima stoji na carini, a za kojega plaćamo ležarinu? On je već hiljadu puta rekel da će ga ta administracija sterati u Vrapče. Nek’ ga već jednom oslobode takvih pitanja, kao da je on svemogući Bog i kao da je on za sve kriv...

Ovaj farmaceutski pogon bio je i inače glavna tema u tvornici. Obilazili su ga svi koji su za to dobili dopuštenje, među kojima je bila i Marija, ovaj put u ulozi novinarke napisavši širu reportažu za tvornički bilten. Na kraju svih mogućih hvalospjeva, kako je tada bio i običaj, ona je na kraju članka s ushitom napisala: »S visokoga terasastog vrha novog pogona, gdje se nalaze tornjevi za isisavanje zraka (tj. klima uređaji), lako je zapaziti da se, promatrajući, u suncu, tvorničku panoramu, svojom posebnošću izdvaja novi farmaceutski pogon!«

Sekretar tvornice Stevo Prkić, koji je bio zadužen za opće poslove, među kojima je bilo i informiranje, vjerujući samo u ono što može vidjeti i opipati doslovno i u prenesenom smislu, pročitavši članak uzviknuo je sav crven od bijesa:

– Kakav terasasti vrh! Kakvo sunce! Drek!!! Pa kako ste mogli vidjeti pogon, a bili ste gore?!

Marija, koja je diplomirala književnost i pisala poeziju, bila je zaprepaštena. A Stevo Prkić, ne čekajući da »žrtva« nešto kaže, naglo se digne i ode do telefona. Nervozno i uporno okreće brojeve bijesno mrmljajući: – Boga mu, pa ovi sjede na telefonu – usput dobacujući Mariji:

– U jednom ste ipak bili u pravu kad ste napisali da je ovaj pogon poseban. Poseban je! Poseban je samo na drukčiji način nego što vi mislite. Pa to je zatvorena gajba bez ijednog prozora! Kažu da to mora tako biti zbog sterilnih uvjeta. A radnik će danonoćno raditi u buci i pod električnim svjetlom i bez zraka kad se pokvare klima-uređaji. – Ugledavši Marijin očajnički izraz lica, kao da se smekšao, dodavši:

– No, no! To ionako ne možete, ne smijete napisati!

Pedesetih godina, onizak, stalno u nervoznom grču Stevan Prkić zvjerao je očima ispod naočala s debelim tamnim okvirima. Jednom rukom gladi prorijeđenu svijetloriđu kosu, brižno začešljanu prema potiljku i s već uhodanim pokretom, da ne dodirne veliki madež na proćelavom tjemenu. Odjednom mahne rukom u znak da je razgovor završen, dohvati se ponovno telefona ne mareći za Marijin jedva čujni pozdrav.

* * *

Stevo Prkić započeo je svoju karijeru najprije na pošti gdje je lijepio marke. Onda ga je bivši direktor »Plibeka«, koji mu je bio kum, zaposlio kao svoga pomoćnika. Ubrzo je uz rad završio višu upravnu školu i postao jedan od najutjecajnijih u poduzeću. Tvornički ga je auto svakoga dana vozio na posao i s posla kući. Bez njega gotovo se nitko nije mogao zaposliti, dobiti stan, ući i izaći iz tvornice i još koješta. Kad je napravio jednu vikendicu na moru, gradio je drugu u Zagorju. »Plibek« mu je dodijelio, a sâm je sebi izabrao, četverosobni, komforni stan na Zvijezdi, iako je imao samo tročlanu obitelj. Pričalo se, među ostalim, kako je jednom čovjeku obećao stan, ako mu ovaj ustupi zemljište za gradnju vikendice. Dodjela se stanova otegla, pa se radnik htio žaliti. Da bi ga ušutkao, Prkić ga je u prvoj raspodjeli uspio ugurati na listu za dodjelu čak trosobnog stana.

Bezosjećajan, hladan, snalažljiv, Prkić je vješto svaki problem stavljao u društvene relacije. Neke od svojih osnovnih osobina, sebičnost i škrtost, nije mogao prevladati, ni sakriti. Posebno je bio osjetljiv na rasipanje društvenih sredstava, kako je sam znao reći, pa je u službama gdje je bio potreban papir i drugi kancelarijski materijal, uskraćivao nabavke do krajnjih granica, tako da, primjerice, radnici u arhivi nisu mogli dobiti odobrenje ni za nabavku škara. A kako im je, među ostalim, to bilo osnovno sredstvo rada, donosili su ih od kuće. Odnos i ophođenje sa suradnicima kod Prkića je bio u »nekoliko nivoa«. Kad se pred njim pojavio netko tko, prema njegovom mišljenju, nije imao zvaničnog autoriteta, komunicirao je krajnje neugodno, drsko i nemilosrdno, prekidajući svaku misao ili izjavu sa svojim stakatom »Ne!«, ili kratkim, odsječenim objašnjenjem koje je bilo poput zapovijedi, ne dopuštajući nikakvu primjedbu. Ako bi mu se netko suprotstavio, znao je lupati šakama o stol, vikati i prigovarati, govoreći sve brže i brže. U bijesu je preskakivao pojedine riječi, kao da se samo po sebi razumije što je htio reći. Tako se, primjerice, »radni dogovor« između njega i šefa Referade za prijepis, Jurca, čuo i do najudaljenijih soba upravne zgrade. Jurac je pri izlasku iz Sekretarove sobe obavezno zalupio vratima »da je skoro štok ispal«, kako se pričalo, na što mu je Sekretar s još povišenijim registrom prijetio momentalnim otkazom, odnosno premještajem, što se i dogodilo.

Brigu za čovjeka Prkić je iskazivao na tako svojstven način da su ljudi često odlazili na bolovanje, ili iz »Plibeka«. Ovi posljednji za njega kao da nisu ni postojali. Pravnica, iz najbliže njegove okoline, koja sve to nije više mogla izdržati, otišla je iz »Plibeka«, ali je pošta još neko vrijeme stizala na njeno ime. Jedna takva omotnica dospjela je u Sekretarove, Prkićeve ruke, a ovaj je, rješavajući poštu, kao napomenu napisao: »Šteta koverte!« A Božu, mladog simpatičnog perača prozora, osjetljivoga i tankoćutnog, koji je u slobodno vrijeme pisao stihove i svirao gitaru, Prkić nije pustio na sprovod »drage bake koja mu je bila kao mama«, jadao se Božo gdje god je imao priliku, ističući poantu: – Na pitanje zakaj me ne pusti, znate kaj mi je odgovoril taj vrag – da su prozori zmazani!

Ako je netko dobro radio, Prkić mu je nametnuo toliko obveza da se ovaj slamao. Pri tome visokostručna sprema nije imala nikakve prednosti. Recimo, Marija koja je u nizu svojih obaveza uređivala i bilten, morala je zajedno s vatrogascima (Prkić je smatrao da imaju viška vremena) ručno slagati svaki pojedini broj i »klamati« ga. Lukavi vatrogasci, namjerno su radili krivo, a vrhunac je bio »nenamjerno« prevrtanje kolica s biltenom u blato, kada su štampu prevozili do mjesta distribucije, to jest do pogona i ureda.

Kako su bolovanja u »Plibeku« bila stalno u porastu, Prkić je upozoravao na to, apelirao na svijest, upućivao na izradu programa za smanjenje bolovanja, kao da ta problematika nema s njim nikakve veze. Kada je uzimao riječ, bio je veoma uvjerljiv. Na nekoliko je sastanaka, u više varijanata, ponavljao činjenično stanje:

– Ja sam jutros izvadio podatke za 23. V. Na bolovanju je bilo 413 ljudi. S tim datumom iz tvornice je bilo odsutno 630 ljudi! Pa molim vas!? Da li to treba staviti na dnevni red?! Da li to treba staviti na dnevni red svakog »ooura«, da je visok procent bolovanja! Tko su ti ljudi koji boluju, da li su stvarno bolesni ili nisu bolesni?! Oni koji su stvarno bolesni, kapa im dolje i trebamo im još pomoći, ali koji nisu bolesni, oni treba da rade ili da izađu iz ove tvornice, ali ne samo iz ove, nego iz svake. Pa mi moramo govoriti o radu! Hoćemo zaboraviti da se treba raditi kad se dođe u jednu tvornicu. Jer kada smo došli u tvornicu, kada smo se opredijelili za to da radimo, da budemo industrijski radnici, onda mi moramo raditi, onda mi moramo ispuniti puno radno vrijeme, onda moramo raditi od – do! U »Plibeku« se to ne radi i to moramo otvoreno govoriti! Ne samo u »Plibeku«, nego ni u Jugoslaviji. Pa Jugoslavija ima najmanje radno vrijeme u Evropi! Radimo tjedno 39,5 sati, jer nitko u Evropi ne računa doručak u radno vrijeme. To ima samo Jugoslavija! Kad bi govorili još o efektima rada, onda je jasno da ne možemo govoriti o nekakvoj visokoj produktivnosti...

No, u proizvodnim pogonima sinteza, gdje su uvjeti rada bili vrlo teški, bolovalo se s razlogom, ali o uvjetima rada ni Prkić, ni bilo tko iz najužeg rukovodstva tvornice, nije javno govorio. Rukovodilac jedne takve sinteze bio je Franjo Zokić. Do njegove se kancelarije dolazilo kroz mračne, crne tunele s mnoštvom potamnjelih cijevi i kotlova intenzivnih smrdljivih i otrovnih mirisa. Upitan o bolovanjima i uvjetima rada, jadao se samo onima u koje je imao povjerenja. Očajno prevrćući papire, odmahivao je glavom, govoreći bez daha, gotovo na dušak, glasom u kojem je bilo zabrinutosti, revoltiranosti i nemoći:

– Pa, trenutačno, od osamdesetak radnika više ih od dvadeset nema na poslu, a od toga broja dvanaestorica ne smiju raditi na težim poslovima, kamoli u noćnoj smjeni; četvorica su se razboljela ovih dana i na bolovanju su; jedan je već na bolovanju godinu dana zbog kočenja mišića. Liječnici tvrde da je to zbog udisanja velikih količina alkoholnih para. Čistačica se razboljela također zbog udisanja alkoholnih para prilikom pranja bočica iz laboratorija i već je tri mjeseca na bolovanju – niže probleme Zokić i dodaje kako je uputio nekoliko dopisa u kadrovske poslove i molio da se ti radnici premjeste na lakša radna mjesta, ali do danas nije dobio odgovor. Jednom je radniku kiselina djelomično oštetila vid, ne smije raditi s otapalima, niti na propuhu. U skladištu bi mogao biti koristan. Razgovarao je sa stručnom službom za higijensko-tehničku zaštitu, ali još bez rezultata. On je rukovodilac, a mora voditi računa o svemu i svačemu! Pa ne može on sve to raditi!

– Dođite da vidite ovu hrpu otpadne smole ispred pogona koju treba spaliti! – pozvao je jednom, kad mu je sasvim prekipjelo, Mariju, urednicu biltena, objašnjavajući kako danima kumi i moli za to zadužene službe da dođu i to srede, ali nitko ne dolazi! Zdvojan Zokić dodaje još otvorenije:

– To su radili vatrogasci, a sada kažu da to nije njihov posao i da si sami to sredimo. Pa više se i ne zna tko pije, a tko plaća! Bolovanja su problem čitave bazne kemije! Što smo više razvodnili organizaciju, to smo manje efikasni! – On je tehnolog i radio je u laboratoriju, a sad mora voditi računa o svemu i svačemu, a čeka ga i obaveza da napiše prijavu za jednog radnika koji se svađao s poslovođom...

* * *

Temu bolovanja i slične probleme tih je dana zasjenio »veliki« događaj. Komunisti, radni ljudi i mnogi građani Zagreba jednoga su rujanskog dana te, 1975., izašli, u dugim povorkama s transparentima, dočekati druga Tita koji je došao primiti Orden narodnog heroja što mu ga je dodijelio grad Zagreb. Na ulicama i trgovima okupanim rujanskim suncem i preplavljenim zastavama i cvijećem, razdraganost, pjesma, skandiranje! I radnici »Plibeka« krenuli su u koloni na unaprijed određeno mjesto na Britanskom trgu odakle su imali lijep pogled na raskošne mercedese što su iz Vile Zagorje odmicali prema Dvorani »Vatroslav Lisinski« gdje je održana svečanost. Nasmijan, opaljen suncem Brijuna, glavni akter srdačno odmahuje. Pljesak okupljenoga mnoštva. Nakon odlaska rijeke automobila, dugo se još ostajalo na trgovima i ulicama plešući i pjevajući: »Druže Tito, mi ti se kunemo da sa tvoga puta ne skrećemo!«

A drugoga dana upravi tvornice »Plibeka« stiglo je anonimno pismo radnika iz centralne radionice održavanja u kojem traži informaciju, tj. da mu se objasni jedno pitanje, a koje je vezano za »doček voljenog nam Tita u Zagrebu«. Naime, bilo im je najprije rečeno da će ti izlasci biti plaćeni, a sada im je opet rečeno da ne mogu biti plaćeni. On piše u ime svojih drugova i u vlastito ime i misli da ovi odnosi prema radniku i prema posjetu »našeg voljenog Tita« u Zagrebu nisu ni u kom slučaju humani od strane pojedinaca u »Plibeku« i nisu humani jer im zakidaju od dnevnice. On također misli da bi takve drugove trebalo upozoriti da se s takvim poslovima ubuduće ne bave i da ne osporavaju doček bilo kojem državniku, a da to nisu za njega i niti za koje društvo komunistički postupci. On je također zatražio da se ovim postupcima pozabavi i njegova organizacija Saveza komunista u »oouru«. Na kraju on još jednom napominje da im je bilo obećano da će ti izlasci biti plaćeni, a dogodilo se obrnuto. A ti drugovi koji treba da odgovore na to pitanje, neka kažu zašto su to uradili, a ako im ovo društvo ne odgovara, neka si potraže bolje!

* * *

»Plibekov« pogon gdje se proizvodila dječja hrana, na drugom kraju grada, u usporedbi sa sintezama, izgledao je idilično. Osobito u topao i sunčan dan – zapisala je tvornička novinarka – kad se ptice dozivaju u tek probuđenim granama, a zagrebačke ulice i četvrti zapljusne val proljeća. Zgrade ovog pogona okružene su travnjacima i grmljem, što je ovih dana briznulo rosom zelenila, visokim stablima i mrežom širokih asfaltnih putova. Na ulazu u pogon – vratarnica modernih kosih linija i skoro sva u staklu. U pogonu radnici u bijelim radnim odijelima. Bruje strojevi. Sve bi tu htjelo i trebalo odisati čistoćom. Iz drugih prostorija dopirali su slatkasti mirisi gdje su se proizvodili bomboni i napitci. Ovom je »slatkom pogonu«, kako su ga nazivali plibekovci, dobro išlo. Već su pravili planove o novom zdanju u blizini gdje se travom zelenila ogromna, još uvijek prazna površina. Te je godine direktor ovog pogona za svoje zasluge primio prvosvibanjsku nagradu rada.

Propaganda »Plibekove« dječje hrane bila je živa i slikovita. Majke su redovito saznale što ima nova u asortimanu, a poklon-paketi tek rođenim bebama izazivali su pravu buru oduševljenja zabilježenu u pismima što su stizala na adresu »Plibeka«. Jedna je od brojnih rečenica zahvalne majke iz Varaždina glasila: »Vaši su proizvodi izvrsni. Mali mi tak dobro napreduje. Hvala na vašoj brizi i pažnji«. Uz to je priložena i fotografija plavookog Dejana koji se smije punim napetim obraščićima, uzdignutih debeljuškastih nožica i ručica...

Majkama su redovito dostavljane brošure, a posljednji je hit bio »Hrani me i njeguj, majčice!«, u kojoj su do potpunog izražaja došla poetska nadahnuća »Plibekovih« propagandista (među kojima je također bilo nekoliko profesora književnosti). Tako je na kraju spomenute brošure bilo napisano: »Ta divna pjesma što izmamljuje strune roditeljske ljubavi, skladna je i prisna – nikad dopjevana. Uz vašu će ljubav, brižnom zaštitom i pravilnom prehranom, stasati novo biće!«

No, tih je dana u »Plibek« stigla i tužba jednoga potrošača iz Bosne, Alije A. koji se žalio. Naime, kupivši originalno pakiranje hrane za dojenčad s mlijekom i medom, napisao je kako je našao sadržaj »paučljiv, naročito oko plastične žličice i sa – živim crvom veličine 1,5 cm!« Proizvod je pregledan na sanitarnom inspektoratu, ali sadržaja živog oblika crva »u momentu pregleda« nije bilo, iako je prisutna stranka i dalje tvrdila da je bio živi oblik crva. Okružnom privrednom sudu »Plibek« je poslao svoje dokaze, pravnike i sudske papire. Tu se obrazlagalo da je »protivno svemu što je do danas poznato u nauci o živim bićima i uvjetima održavanja života, neodrživa tvrdnja o živom obliku organizama u mediju koji je u tehnološki potpuno zatvorenom sistemu prošao obradu takozvanim inertnim plinom, u konkretnom slučaju dušikom, i nakon toga upakiran u nepropusnu aluminijsku foliju koja je hermetički zatvorena, odnosno, čak štoviše zavarena. Ovaj se proizvod proizvodi na upravo opisan način što je utvrdio i gradski inspektor prilikom izviđanja na licu mjesta u Plibekovoj proizvodnji«.

U »Plibekovu« obrazloženju je još jednom isticano kako se sadržaj ovog dječjeg proizvoda nalazi u nepropusnoj hermetički zatvorenoj foliji, a žličica je u kartonskoj kutiji i ne dolazi uopće u dodir sa sadržajem proizvoda. Žličica je ujedno i mjerica kojom se uzima sadržaj iz folije i mjeri količina prema navedenim uputama. No, ako se žličica-mjerica upotrijebi i za miješanje, razumljivo da je nakon miješanja sadržaja s tekućinom u postupku pripremanja hrane žličicu potrebno oprati i osušiti, te spremiti na odgovarajuće mjesto, a ne stavljati u sadržaj gdje, razumljivo, izaziva paučljivost i stvaranje gromuljica. Sanitarni je inspektor u svom nalazu također utvrdio da to što je sadržaj kesice bio mjestimično paučljiv, naročito oko plastične »kašikice«, iz toga proizlazi da je potrošač Alija A. upotrebljavao proizvod i ostavljao žličicu u sadržaju što je prouzrokovalo paučljivost i stvaranje gromuljica. Obrana »Plibeka« je također tvrdila da je ne samo »pravno neopstojno«, nego i neumjesno činiti odgovornim proizvođača za proizvod koji je potrošač kupio, otvorio, upotrebljavao pet dana i tek nakon toga ga prijavio sanitarnom inspektoru. Osim toga na kutiji piše upozorenje da je nakon otvaranja potrebno proizvod čuvati na suhom mjestu, itd.

U apoteci, gdje je potrošač kupio navedeni proizvod, ispitani su sadržaji svih pakiranja i sanitarni inspektor je utvrdio da su higijenski ispravni i bez bilo kakvih tragova i najmanje paučljivosti i gromuljica. To je potvrdila analiza šezdesetak uzoraka iste serije proizvedene u laboratoriju »Plibeka«. Serija i dan proizvodnje ispitanih uzoraka istovjetni su onom reklamiranom pa nije moguće da samo jedan uzorak u istoj seriji proizvodnje bude zagađen, dok su ostali uzorci ispravni.

Iako su bili uvjereni u svoju nedužnost, svi su odgovorni u »Plibeku« povezani s ovim slučajem, s olakšanjem dočekali završetak ove nevesele »dječje priče«...

* * *

»Plibek« je imao pogone i u okolici Zagreba. Jedan od njih, u Savskom Marofu, bila je bivša tvornica integrirana s »Plibekom« sedamdesetih godina. Svakoga dana iz zagrebačke Plibekove lokacije više puta dnevno jurila su vozila prevozeći radnike i robu u oba smjera. Vanjske goste koji su došli razgledati ovaj pogon redovno je dočekivao simpatičan Maksimilijan Košić, direktor, u bivšoj tvornici predradnik. Onizak, okrugao, širokoga lica i osmijeha već je na portirnici započinjao svoju priču. Dojam je bio potpun i uvjerljiv, budući da je Maksić (kako su ga zvali od milja) bio ovdašnji i govorio je svojim »domaćim, zagorskim govorom«.

No, bio je Maksić opsjednut mišlju, tako su ga poučili, da sve što govori, mora biti »epp«, propaganda u prilog nove im radne organizacije, »Plibeka«. Kad je samokontrola Maksiću na momente izmakla, bio je originalan pričajući kako je on »došel v tvornicu 1959. godine. Blata je bilo do kolena, a sad je užitak tu dojti, osobito v proljeće. Da ih Plibek nije zel pod svoje, oni bi propali! A za samo ovih par godina otkako su s Plibekom proizvodnja se povećala prek sto posto, izgrađen je novi pogon, a sve je tak čisto i uredno, svuda asfalt, i Švicarci su se neki dan tu divili kak je sve čisto i uredno«!

Zamahuje Maksić rukom prema dugačkoj staroj prizemnici nasred tvorničkog dvorišta i dodaje »kak se ne sme zrušiti jer je pod zaštitom države’, objašnjavajući da je taj kućerak još iz vremena Matije Gupca i da je »rekel onima u Zavodu za zaštitu spomenika da njima ne treba, nek’ si ga odnesu kam hoće, makar i na Trg Republike«! No, široko se nasmijavši, reče kako se samo šali, a da je ovaj pogon zaista za kratko vrijeme postao moderna tvornica. Na mjestu gdje je nekad bio seljački put, sad su visoki spremnici, a iznad ogromne površine na otvorenom dugački spletovi cijevi. U unutrašnjosti su novi strojevi, a proizvodni se proces vodi i nadzire iz jednog mjesta, vidljivog na ogromnoj komandnoj ploči s mnoštvom dugmadi i titravih malih svjetiljaka.

– Vidite ovog radnika? – ponosno će Maksić – On je tu, za komandnom pločom, kak’ pilot v kabini. U jednoj smjeni nije potreban nek’ jedan jer je sve automatizirano. Idemo sad v druge prostorije, sve bum vam pokazal!

U odjelu za pakiranje proizvoda Maksić uzima komad pakiranog kvasca, prevrće ga debelim prstima i kao da mrmlja sam za sebe: – To pakiranje ništ’ ne valja! Od tankog je papira pa se kvasac brzo suši, »lasica« pada i sve se samo otpakira. Nije ni čudo kad su to delali naši dizajneri v Plibeku i kad je to delal neko ko je zalutal v taj posel. U toj našoj propagandi ima nastavnika crtanja i bogtepitaj koga sve ne, samo ne pravog dizajnera! – Maksić se ubrzo trgne, mahne prema ledini u daljini i kaže: – Vidite ovo zemljište, sve do onog sela, a tam’ vam je slovenska granica, sve je to Plibekovo! U celoj okolici Zagreba nema bolje lokacije od naše! Ako bu sve dobro išlo, tu bu još sagrađena koja lepa tvornica! Ali puno toga još treba napraviti! A sad vam bum nekaj pokazal da se zgrozite!

Maksić otvara vrata male, stare, neugledne izbe, one »što je izgrađena još u vrijeme Matije Gupca«. Ulazi prvi pridržavajući gostima klimava vrata, pokazujući i govoreći:

– Ovo vam je naš restoran i dvorana za sastanke! Nemrete si ni zamisliti kak’ tu izgleda kad dojde oko stopedeset ljudi, a mjesta ima samo za jedva sedamdeset. U planu je već novi restoran, samo još nije krenulo...

Onako malen i okrugao stoji Maksić gotovo nevidljiv u kutu, u niskoj, mračnoj i malenoj prostoriji s neravnim, cementiranim podom kao u starih seljačkih, trošnih kućeraka. Njegovo nezadovoljstvo palucne iznenadnom šalom, nasmije se i kaže: – Ja sam već više put rekel: ‘Ljudi, ja bum to vužgal!’ A generalac mi veli: ‘Maksić, nemoj to nikako učiniti sam!’

Pri odlasku Maksić srdačno maše gostima, dovikujući: »Vidimo se drugi tjedan u Zagrebu na konferenciji SK!