Primicanje i odmicanje od teksta

Na početku valja reći da je Darija Žilić jedna od najredovitijih i najupućenijih suvremenih hrvatskih kritičarki poezije. Redovitost i upućenost uvjetuju jedno drugo. Zato je onaj koji je kritički nagnut nad svakodnevicu pjesničke produkcije često i u kompetentnijem položaju pri poetičkom razlučivanju i estetskom vrednovanju, što je u opisu posla dobroga književnog kritičara. A Darija zadnjih godina uistinu živi s poezijom, uronjena je u svagda nepredvidljivo razmatanje njezine produkcijske vrpce, i to na više načina: kao pjesnikinja, kritičarka i esejistica. Svaki od ta tri načina nije, dakako, neovisan od druga dva, no jasno je da se u njima poeziji pristupa s tri različita gledišta, iz tri različite pozicije u odnosu na predmet s kojim se bave – samo pjesništvo. Gotovo je, međutim, pravilo da su vodeći hrvatski književni kritičari i sami pjesnici, da njihov teorijski, konceptualni interes na neki način ima podrijetlo u samome sudjelovanju u procesu pisanja poetskih tekstova i da se spomenuti interes tim tekstovima na kraju krajeva i vraća.

Može se, dapače, vidjeti da je kod nekog autora pjesničko sazrijevanje pratilo kritičko i obrnuto, s time da su česta i razdoblja kad dominira bavljenje kritikom ili pisanje pjesama. Ne znam kako je to kod Darije Žilić u svakodnevnici, no sudeći prema knjigama i nagradama, ta je pjesničko-kritička obostranost vrlo snažna, konstantna i usklađena. Ona je, naime, posljednjih nekoliko godina objavila nekoliko zbirki kritika i ogleda, a za knjigu Muza izvan geta prošle je godine u Đakovu nagrađena Nagradom Julije Benešić za najbolju zbirku kritika. Istodobno, Darija Žilić je i znatno pjesnički napredovala pa je za svoju drugu zbirku pjesama Pleši, Modesty, pleši, također 2011. godine, u Puli dobila Nagradu Kiklop za najbolju pjesničku knjigu. Uistinu, književna struka odlično je prepoznala kairos, sretni trenutak jedne literarne karijere!

Kako se pak ta književna sinergija višedimenzionalnog bavljenja poezijom očituje u Darijinom kritičkom pristupu u dosadašanjim kritičkim i esejističkim knjigama, kao i u novoj takvoj knjizi pod naslovom Tropizmi? Ukratko, kakav je karakter njezina pisanja o pjesništvu? Čini mi se da je Darija vrlo sretno izabrala naslov svoje nove knjige. To je, naime, opravdano preuzet naslov poznatog romana francuske spisateljice Nathalie Sarraute, koja je upravo istoimenom knjigom Tropizmi iz 1939. godine postala pretečom onoga što će pedesetih godina prošloga stoljeća biti nazvano francuskim novim romanom i u prvome se redu vezivati uz Allain Robbe-Grilleta. Sama ta, dakle, riječ »tropizmi« u svome izvornom biologijskom značenju predstavlja gibanje organizama ili organa izazvano i usmjereno vanjskim podražajem – i to, ili u smjeru podražaja ili u suprotnom smjeru. U prenesenom pak značenju, kod Nathalie Sarraute tropizmi bi bili pokreti unutarnjeg života koji prethode našim riječima i djelima i pripremaju ih, treptaji izbačeni na površinu ljudskog bića kao neposredna reakcija na vanjske podražaje. Sarraute smatra da je takve podražaje nemoguće imenovati, ali ih je moguće pokazati kroz slike, a takvo približavanje netaknutim predjelima naše unutarnje stvarnosti bila bi, po njoj, i temeljna vokacija umjetnosti.

I književna kritika je u donekle sličnoj situaciji – da s jedne strane close redingom, bliskim, pažljivim čitanjem, na neki način posvoji pjesnički tekst sa svom njegovom nesvodivošću i neizrecivošću. S druge strane, da takvo svoje iskustvo pokuša učiniti izvanjskim, da ga nastoji izraziti izravnije ili neizravnije, ali ipak što adekvatnije onome što bi sam tekst trebao sadržavati. Kritičar bi tako bio svojevrsni adapter, prijenosnik pjesničke višeznačnosti u racionaliziraniji, u diskurzivni tekst. Darija Žilić se, čini mi se, u svojim tekstovima u knjizi Tropizmi stavlja u baš takvu poziciju. Ona se ne želi, kakvim nabreklim kritičarskim egom, nadređivati samoj knjizi o kojoj piše, ne nastoji iskoristiti predmet svoga pisanja tek kao poticaj za vlastite konfabulacije. Ne skriva se, međutim, ni u posve opisnu ulogu koja bi bila tek kritička parafraza razmatranih poezija, već posve razgovijetno iznosi svoj vrijednosni, uostalom književnokritički sud kad god to smatra nužnim.

Upravo u tom približavanju razmatranom tekstu, ali kad je to potrebno i u odmicanju od njega, sastoje se Darijini kritički tropizmi. U ravnoteži tih dvaju procesa, ravnoteži koja uistinu omogućuje književnokritičku ulogu, naša autorica koristi raznolika znanja i iskustva o načinima i razinama funkcioniranja teksta, ali i podatke o kontekstu šire pjesničke pa čak i društvene scene. Dok slijedi u stopu nečiju zbirku pjesama navodeći i nekolicinu citata kojim se ta poezija sama predstavlja, Darija istodobno prati i širi dijakronijski profil nekog autora i rezonance koje je njegovo pjesništvo izazvalo kod čitateljstva i kritike. Zato njezini tekstovi bivaju natopljeni i vremenom u kojemu su nastajali pa, na neki način, mogu poslužiti i kao dokument kronotopa u kojemu, kako se kaže na poleđini knjige, »pjesnička kritika nepovratno nestaje iz medija«.

No, činjenica je da ta kritika, možda ne novinska, već časopisna, još uvijek nije nestala iz časopisa za kulturu i književnost, koji su, uz internet i radio, očito ostali posljednja mjesta promišljanja poezije. Tako je i knjiga Tropizmi zapravo skup tekstova o zbirkama poezije koji su prvotno objavljeni u respektabilnom broju časopisa i na Trećem programu Hrvatskog radija. U tim se tekstovima tako vidi i živo reagiranje na mahom novoobjavljene knjige, ali i smirena analitičnost u njihovu opisu i valorizaciji. U tematskome pak zahvatu Darija se bavi generacijski i poetički vrlo raznolikim pjesnicima i njihovim knjigama – od Vesne Parun do Marka Pogačara. Valja primijetiti, kako je i prirodno da je većina tekstova posvećena, autorici generacijski bliskima, pjesnicima srednje generacije i onima mlađima te da se Darija u ovoj knjizi ne zatvara samo u okvire hrvatskoga pjesništva, već se s jednakim kritičkim erosom zanima i za autore iz Slovenije, Bosne i Hercegovine, Srbije i Crne Gore.

O nemaloj širini književnokritičkih interesa Darije Žilić govori već i letimičan popis njezinih pjesničkih favorita o kojima »referira« u Tropizmima. To su, poimence, Gordana Benić, Sonja Manojlović, Jagoda Zamoda, Zorica Radaković, Slavko Jendričko, Stjepan Gulin, Delimir Rešicki, Ivica Prtenjača, Slađan Lipovec, Stevo Đurašković, Miroslav Kirin, Aleš Debeljak, Ljubeta Labović, Siniša Tucić, Marko Pogačar. Ukratko rečeno, riječ je o vatrometu raznovrsnih poetika te njihovoj ažurnoj i kompetentnoj književnokritičkoj deskripciji i vrijednosnoj procjeni. Trebamo li i možemo li išta više od zbirke tekstova o domaćoj i susjednim poezijama i očekivati od onoga što u, rekao bih, jasnoj i preciznoj književnokritičkoj izvedbi nudi knjiga Tropizmi Darije Žilić