Poetska suprotstavljenost globaliziranom svijetu

Alving Pang je pjesnik, pisac, urednik, antologičar, prevoditelj i književni interpretator. Rođen je 1972. u Singapuru. Dobitnik je brojnih nagrada i poezija mu je prevođena na više jezika. Objavio je četiri zbirke poezije, a knjiga Druge stvari i ostale pjesme predstavlja izbor iz njegova pjesničkog opusa. Naime, Pang je 2011. godine bio gost na 6. međunarodnom festivalu suvremene poezije u Zagrebu. Urednik festivala Silvestar Vrljić priredio je ovaj izbor u kojem nalazimo poeziju Alvina Panga od sredine devedesetih do danas. Tom knjigom ujedno se otvara Brutalova pjesnička biblioteka.

I već na samom početku prikaza treba istaknuti kako je izbor iz poezije ovog autora izvrstan, jer riječ je o vrhunskoj literaturi. Poezija Alvina Panga narativna je, ali je izraz lišen svake suvišnosti, jednostavan i mističan. Treba naglasiti da pjesnik poetizira globalizirani svijet, poziciju pojedinca u takvom svijetu, a zanimljivi su i autopoetički dijelovi. Lirski subjekt kao da je duboko svjestan odijeljenosti od svagdana tzv. običnog čovjeka. Njegov pjesnički rad nije vezan uz »težak rad«, uz zemlju. Nije stoga nimalo slučajno da se nerijetko spominje suprotnost materijalnog i duhovnog svijeta, njihova nepremostiva podijeljenost.

Lirski subjekt Alvina Panga nije »sin nijednog tla«, on je i isključen iz nove ekonomije, »daleko/ od beskonačnog bogatstva svijeta«. U pjesmi »Poboljšanje« pjesnik gomila znakove bogatstva, luksuznog života, da bi na samom kraju to iskazivanje žudnje kulminiralo u slici prisvajanja svijeta, u osjećaju moći, koji pohlepa razvija: »Moj vlastiti mjesec, koji mogu upaliti ili ugasiti jednim pokretom ruke. Sunce s ugrađenim prigušivačem svjetla«.

U pjesmi »Pjesma za inženjera« riječ je o upravo o naglašavanju nemoći poezije da utječe na stvarni svijet. Poezija je igra, a pjesnik dijete koje »smišlja divlje rijeke, dvorce u zraku...« No unatoč toj nemoći, poezija je, ističe Pang, također »pothvat pun rizika«. Ona donosi bolno izlaganje, sumnje i tisuće mogućnosti, a izostaje utjeha, izostaje njezin konkretan učinak, pa se pisanje čini uzaludnim i beskorisnim činom: »Niti jedna se ulica neće osvijetliti/ zbog onoga što pišeš« (pjesma »Posao pisanja«).

Pjesniku je svijet dat da ga imenuje, da ga pogleda novim očima, da uhvati trenutak »između onog što jest/ i onoga što si znao« (pjesma »Postoji trenutak«). Alvin Pang brižljivo bilježi upravo takve trenutke, niže dojmljive slike, pronalazi među nespojivim stvarima kauzalnost, a svaka očiglednost biva izložena propitivanju, pa se sve i nalazi pod znakom pitanja – što uistinu postoji, da li nešto postoji? I sve se ionako priprema za bezrječje, čak i riječi same. Lirski subjekt užitak i smisao pronalazi u tihim nedjeljama »kada bi prsti kiše/ sami sebe pisali/ na čistoj stranici moga prozora« (pjesma »Na kraju (epitaf)«). Jedna je pjesma, nimalo slučajno, posvećena kiši, »za koju znamo da će se nastaviti/ dugo nakon što se i mi rastopimo/ u kamene figure...«(pjesma »Kiša«).

Posebno je zanimljivo i kako pjesnik transponira unutrašnja stanja – tako npr. kao da secirajući stanje ljutnje, opisujući njezinu gradaciju u pjesmi, upravo je oslabljuje, čini besmislenom, jer nema značenje izvan svoga postojanja. Unatoč svemu, toj uronjenosti u vlastiti svijet, lirskom subjektu su granice unutar vrta voljene osobe, koja je metaforički predstavljena slikom kuće (pjesma »Kuća moje ljubljene«). Prikazi žudnje, povezivanje i odvajanje tijela, svjetla i sjene, neprepoznatljivi oblici, okusi koji se ne mogu imenovati, trenuci kada žena prestaje biti stvarna – sve to postaje predmetom poezije ovog singapurskog pjesnika. Stvarni svijet se ne čini zanimljivim – on je »klaustrofobija rutine«, a mirisi stvarnosti nisu zavodljivi, oni podsjećaju na »poznate priče tijela«.

Trenuci koje pjesnik bilježi su one sekunde između sanjanja i buđenja koje donose neki pomaknut pogled na stvarnost i čine ju podnošljivom. Trenuci svakodnevnice s voljenom, nijanse svjetla, palete boja, bilježenje jedinstvenog trenutka kao što je dodavanje jabuke... sve to postaje predmet poezije, a Velike ideje pjesnik prepušta drugima. Jer, kao što ističe u pjesmi »Religija«: »Nije za nas Duh Nacije ili Rase, zveckanje sablji./ Naši sveci zaštitnici daju da taksiji idu u našem smjeru,/ rasprodaje zbog zatvaranja, kupone za besplatne tave i vitamine«. Pjesnika čuva »boginja ležernosti«, ona koja dolazi kada se pada u san ili kada se snatri u lijenim poslijepodnevima.

Čini se ipak kao da pjesnik najveću snagu ne vidi u čovjeku, već u Prirodi – bilježi priču rijeke, životopis vjetra i sve se čini zanimljivijim od pisanja osobnih memoara. Životno djelo nije bilježenje vlastite povijesti i nesavršenog svijeta, već »pažljivo potkresan uzorak pepela, rose, koraka i procvjetalih stabala u obliku jednog haikua, utisnut u zemlju na kojoj je živio, vidljiv jedino s neba« (pjesma »Strpljenje«). Poezija je stoga bilježenje snova, koji zapravo ne znače ništa, čiji smisao ne možemo spoznati (pjesma »Pet snova«). U knjizi nalazimo i pjesme u prozi, no one ipak nisu ponajbolje, jer previše naracije i kontigvitet kao da briše ono što poeziju Alvina Panga čini prepoznatljivom, a to su nagovještaji, slutnje, odbijanje imenovanja, traganje za čudesnim trenutcima prepuštanja osjetila svijetu...

Na kraju, treba pohvaliti i odličan prijevod Serene Todesco i Silvestra Vrljića. Nadamo se da će nam nova biblioteka Brutal ponuditi uskoro ponovo prijevodnu poeziju, jer u našem izdavaštvu itekako nedostaje predstavljenje suvremene svjetske poezije. Poeziju Alvina Panga treba od srca preporučiti za čitanja u ljetnim poslijepodnevima kada se, nakon kiše, igraju slike sjena na prozorskim staklima