Pisma u Hrvatsku i druge pjesme

(NEĆU DA MISLIM O PRAVEDNICIMA...)

Neću da mislim o pravednicima i zločincima. Sada već znamo kako se kreću stvari. Ako životinje imaju duboke razloge žalosti, zašto ih ne bismo imali i mi. Ne vidim ništa plodnije od uzavrela mozga; oštra misao, premda potrebna, nosi u sebi podmuklost.

A iznad svega prezirem one koji žele propasti dostojno (ne dajući glasa od sebe, ne bruseći zube) jer tako više nije ljudski. A čemu je čovjek uopće nalik kad zaboravi? Okus krvi prija više, miran će poludjeti. Odrođen među kamenim zidovima, slušam kako se primaju udarci iz potaje; svi Kolumbi kao i svi klonuli budu pribijeni o jarbole jer je tako prirodno.

Stoga prije svega poštujem orkan koji nosimo. Izgleda nam već prilično bezazlen, jer gle, mi se nađemo u čudu kad pronađemo da se zlo ne može više uprljati.(Sve ove stvari, 1963.)

(PJESMO STARINSKA...)

Pjesmo starinska a ti ne prestaješ

život se negdje mora nastaviti

ja to moram nekome reći

ispovijediti u tišini onom koji hoće čuti

kako na našem dnu žestoko kuca ludilo

kako na našem dnu svijet zarasta u jetko vapno

i da će mnogi umrijeti ne znajući što se dogodilo(Sve ove stvari, 1963.)

JUŽNA STRANA HVARA

u utrobi imaš sve sunčane

zemlje kamo nikad neću stići

noge ko zebrasta stabla nepoznata

i trbuh ko jedra od vjetra nabujala

svaki dan u sumraku te tako

gledam dok polako svoje halje mijenjaš

pradavnim pokretima kako kosu češljaš

pa igraš prstima da sav zrak treperi

ti si ko pustinja bez vremena budućeg

jezik ti paluca nepoznate pjesme

obredom potajnim ti me začaravaš

za sav šaren svemir otvaraš mi oči

nisam više slijep, sad vidim nas dvoje

sablasnu lađu gdje se pod levantom svija

sa hrptova otoka pepeljast vjetar gdje se ruši

a na dnu mora u amforama kako vino zrije(Razgovor s duhovima, 1968.)

(ŽIVJET ĆU SVOJ ŽIVOT KO PLIVAČ NA VALOVIMA...)

Živjet ću svoj život ko plivač na valovima

čitav jedan dan

u strahu od modrine

pršit ću im kreste prstima

u jurišu na njih kako slijede jedan drugog

grcat među razmacima

udarat po gustoj tvari

u zipci pjenušav i bez trunka

boli u širom otvorenim očima

čitav jedan dan

slijepi plesač povrh žice dok se moli svome bogu

posrtat ću s njima žustar čekat ću im novi udar

pred noć kad pomodre mi usne kad more

pocrveni u mrežama i kad sunce

sasvim nisko padne na leđima ću plutat

nek nosi me ko što crkle ribe nosi

tu i tamo još rukama ću pljuskat

već slomljenim laktima a s očima

ko u strast uprtim prema planetima

slušat ću

kroz jednu slanu kaplju gdje tiho me svojata dubina(Razgovor s duhovima, 1968.)

(PTICE U ZIMI SLIJEĆU NA BIJELI SNIJEG...)

Ptice u zimi slijeću na bijeli snijeg

ostavljaju tragove što ih stoje života

pa tko će znati što u našim postupcima

ostavlja trag po kojem će lovac

stići ispaliti odlučujući hitac

ubrati zaslužen plijen doći nam do glave

ništa se ne brinem za sve se brine trava

no plesat možemo dok imamo daha

bez mržnje i mraka što će sve to doći

zaborav možemo udaljit od sebe

u punoj svijesti da lišeni maske

plesat ćemo jače od zebnje i straha

jednostavno zato što je žudnja jaka(Razgovor s duhovima, 1968.)

STABLO

Odjednom nemam riječi. Zvono koje zvoni,

turobno i stzarovremensko ima više soka

no živ čovjek u svom govoru.

Pa ipak, udaljen od svega, sam,

u nedostupnom kutu zemlje otvore se oči

i potom vidim kako se na uzvisini

od svakog napušteno, sebi dovoljno,

nesuzdrživo u svojem izboru izjasnilo stablo.

Sada stoji tu, tko zna od koje majke i oca,

u kruni se kušaju vjetrovi sa svih strana ruže,

nemušto, nijemo, tek tu i tamo kojim znakom,

napuklinom na kori ili otpalim listom

što u spirali pada poput mrtve zvijezde,

govori nam da trpi sušu ili žeđ

ali uglavnom šuti rastući jer se rasti mora,

jer je takva volja koja je mudrija od njega;

okomito na čistini kao čovjek u nadanju,

bez svojeg pokreta, znak u svemiru,

izazovno i samo ali stoji, stablo.

To muško deblo kojem težim kao ocu

stoji ponekad noću uza me protiv svih nevolja,

ono jedino piše povijest po nebesima,

to muško deblo s korijenjem u ženi

što se sa zemljom ljubi, dubi svoje mjesto,

prima od nje, kako njoj tako i njemu,

oslanja se o nju, vraća joj bezbolno svoje tijelo,

čini njemu posteljicu plodnom, za sloj dubljom,

i njih dvoje, ljubavnici, stablo i zemlja,

razmjenjujući se izazivlju svoju sudbinu.

Iznad njihove osnovne snage širi se konačno krošnja,

cvijet ili zrelost: lisnata i gusta,

ona govori o tome što sve na ovom mjestu jest,

zajedno stoje kao da razumiju

godišnja doba, glad i obilje, i da mi je tako

otići od posljednje riječi ni neznajući;

život je dotle sabirao nesvijest, blagoslov,

porod i plod, smrt i baštinu,

stajao sam uz to stablo, za uvijek ga posvajao,

stajao sam uz to stablo a zauvijek smo razdvojeni.(Suho slovo, 1971.)

ZAPIS O SLUZI

I.

Bio jednom,

jedan čovjek, svirao je svake druge večeri orgulje u crkvi

koju je duh napustio,

svirku potpuno umornu, ponavljajući se do besvijesti,

obnavljajući svaki put iste zvukove u sve širim krugovima,

sve dok su orgulje mogle izdržati,

više nije bilo mogućeg glazbala, zrak je samo snažno šištao u frulama,

više nije bilo dovoljno ruku, dovoljno dirki, dovoljno

vjetra u mjehovima, dovoljno neba, svodovi crkve

odjednom su se smežurali pretvarajući se u vapno od žege,

tamo je na koru još uvijek čovjek, do bespomoći zdvojan

zazivao cijelim tijelom svog duha,

nemajući više muzike, nemajući više glazbala, samo još ludilo od neutaženosti što hara po mozgu i udovima,

zazivajući središte, zazivajući srž što bi mu sabrala snagu

a onda umre bezbolnom smrću onoga koji je na sve

zaboravio

jer se več dosta dugo znalo da se život odvija normalno.

III.

Tijelo mi je mirno, mlako i uredno,

ali kakva to voda otječe od mene?

Ništa ništa, to je tiho raspadanje,

u cijeloj prirodi raspadaju se stvari.

Ali kakva mi to sluz izlazi na oči?

Ništa ništa, cijela je priroda mokra i sluzava.

Ali kakav to užas hara po mojoj koži –

ništa ništa, to su tihe bolesti,

tihe bolesti onog koji nema svoje tijelo

pa služi da bi jeo i tako se raspada

dok mu suhe desni žvaču hljebac od prekjučer

i raduje se svojoj kori kao svečanosti.

Što je to, to crno što mi stoji sa strane?

Ništa ništa, od rođenja u prirodi sve ima svoju sjenu,

nije istina da ure tuku: vrijeme ne prolazi.

Ali kakav plač tamo u tom mraku?

Ništa ništa, umrlo im je mlado,

biljke se uginju, plodovi smežurani

padaju pod stabla, to je naš neumitni zakon,

ništa ništa, u cijeloj prirodi je tako od vajkada

jer se već dosta dugo zna da se život odvija normalno.(Suho slovo, 1971.)

OKAMINA JEDNOG ZDROBLJENOG SONETA

Svjetlost, zajednička, što oblijeva

i veže u jedno sve strane ove knjige,

još odiše cjelinom, živim i zdravim,

drhtajem oka, rukom, svim što miriše;

trenutak kasnije,

tek krhotina ovog čovjeka.

Još malo sjaja oštrice u moždanima,

kratkih munja evo mu još zabilježenih

rezom, crtom, slovom, drugom dobu već zagonetnih,

zasad se poput glazbe mogu otpjevati,

no ipak posve netočno;

i po već besmislenom tu i tamo bljesne,

ko brid prstena na ruci mrtvaca

do kojeg sunce dopire kroz raspuklinu:

čas još u dubini žari.

Vrijeme se obrće, još malo u znanju svojih,

pod uzglavljem sjećanje, zabit nepostojanja,

dvije nečitljive mrlje na stranici, vlažne, raspadanje.(Tiha knjiga, 1980.)

ŽENA PROLAZI U LISTOPADU

kut oka, kut usana, drhti nježno tkivo,

hod u koji je skrivena tajna spola

i onog drugog rađanja: dana što zapjeva

dok ona prolazi među jablanima

što su već prosuli svoje lišće

i s malo zlata stoje kao veliki

nadgrobni spomenici svake bivše jeseni

ide dan u ništa a to je ljubav,

i dim, i teško nebo što kao dobar otac

skriva sramotu, sve što se i samo skriva;

još uvijek čekam u svojoj staroj ulici,

još dugo stojim, ni za čim, gledajući

prazninu kako blista

što će mi jaka misao, otvaram se iznutra (Tiha knjiga, 1980.)

NOTTURNO

Zagreb crn i tmast, nepoznat u noći,

jesen već se vuče oko dječjih igrališta,

život se više ne da ponoviti,

preko nadvožnjaka jedna prazna željeznica

vozi u selo gdje nema više ništa:

zadah vlažnog perja iz starih jastuka,

sagnjilih jabuka u kutu kraj ormara

i prašina po prozorima.

Na snijegu vuk, na vuku krzno pljesnivo

sve sipko škripi pod nogama. (Tiha knjiga, 1980.)

STATUS QUO

Što danas. Ništa.

Zavući se u neki kut labirinta

i slušati kako se negdje visoko osiplje vrijeme.

Svi su putovi zadani, staze regulirane,

pjesme su dopjevane i hvala bogu

nitko više ne zna ništa. Čekanje.

Što sutra? Trpjeti.

Povijest je prohujala i stala golema kao brana.

Iza nje gomilaju se ljudi, kuće, strojevi,

žice, noćne svjetiljke, podzemni hodnici, dizalice.

Rastu za sebe, ne znaju kud će.

Što govorimo nije ono što vjerujemo,

što činimo nije ono što slutimo.

Jedno drugo doba već zadano

priprema svoje buduće poraze.

U potrazi za komadom kruha

na mom balkonu jedna šugava ptica

izgovara slatke slovke

tri kratke note otvorenog prostora

sjećanje na zahvalnost razriješene muke:

svijete svijete, opet ćeš, u umiranje.(Tiha knjiga, 1980.)

IZJAVA O NAMJERAMA

Starost riječi, glupost oblika.

Za to vrijeme

idu vani oni na motorima

i poput drevnih barbara u pravu su:

neka se raspinju, dočekat će krst.

Blesavo je, ipak, što ja,

ad acta, iz drugog doba, drugog jezika,

idući prema starosti,

hoću okupiti onu šaku prašine

što titra u zraci sunca,

koje je kroz pukotinu prodrlo u sobu

ljetnog poslijepodneva;

što moram stegnuti još u grudu,

u svijetlu točku, poput one

koja ostaje na ekranu

kad su svi programi završeni,

onu ljubav koja me okupljala

i koja me i sad okuplja

i koja je još samo posao što me čeka,

ono topline u žarištu

između sjećanja i pogleda unaprijed,

jer poput svakog pravog ludila

budućnost je iznutra.(Izjava o namjerama, 1989.)

ISPADANJE IZ POVIJESTIWer jetzt, irgendwo in der Welt...

Sve što se sad u svijetu zbiva

– bez mene biva,

i onaj, tko sad nekud krene,

lako mu: ide bez mene.

Cijeli mu svemir kao kod kuće:

sebe za sobom još ne vuče.

Na neki novi put će stati,

tko će ga znati.

Vid mu sve širi, kroz zavjese dimne

vjetar mu prši,

a ja, bez zloće, sad sin sljepoće,

ne vidim, slijep sam, lijep sam, hoće

samo još drevni slijepac,

samo još Goethe,

samo još dijete,

svijetu

pjevati himne.(Ispadanje iz povijesti, 1996.)

STARI ZANAT

Stari zanat ništa nema osim zaboravljenih pravila,

kucka igla, tuče malo kladivo, plamti vatrica,

sve se tali i svjetluca, puše se u to,

grije se prstima, hladi se plućima,

neobrađeno se noću nosi u postelju,

da se dobije pravi oblik, neki po tome i pišaju

Stari zanat je križ pomnog čitanja

sitnih napuklina po neobičnom kamenju,

svijanja šuplje kovine po njenim žilama

vi ćete to glasom ciceronea znati bolje objasniti gostima

Znate, svaka loše hranjena i čudnovata životinja,

još spašena poslije Potopa u nekom Maksimiru,

posve je sigurna u Veliku Osvetu

zato i skače tako uporno s prečke na prečku(Ispadanje iz povijesti, 1996.)

TOPOI

Otrcan život, opće mjesto.

Ono što se ne otme od jednog i nedjeljivog.

Vani je proljeće,

samo ga jedanput pluća dišu.

Savio se jablan,

više se neće svinuti tako.

Pod prozorima prolazi čovjek,

zakopan kao stara kutija s draguljima.

Ni sam ne zna da je takav.

Sunce se, dijete u vodi, pljuska zrakom i oblacima,

i kao uvijek u povijesti, netko smjera zlo,

poduprt snagom općeg mjesta.(Ispadanje iz povijesti, 1996.)

OKOVAN LEDOM PASTIR OTKRIVA DA JE S NJIM NEMAN

Ja sam vuk.

Ja sam – Šakal.

Nitko još ne zna.

Još se s mene ljušti ljudska ljuska.

Još vonja milosrđe, ali se ono ne odnosi

ni na kog posebno.

Sa mnom noću spava jedna ljudska žena,

i ne zna kako kraj nje diše Ono.

Nije čovjek i nije životinja.

Ima oči tako nevine, kao vjeru.

Strašno je star.

Slušam kako noću po stanovima

zavijaju zatvoreni psi.

Svi se pitaju što im je.

Smješkam se.

Studen je

od neke druge tvari.

Upija sve od čeg su oni topli.

To nije smrt.

To je drukčiji vječni život.

Ni strah, ni nada.

Otići ćemo u čoporu

i biti mrski.

I sloboda je ledena.

Nitko ju ne izdrži.

Beskraj – ne drži čovjeka.

Slobodan Šakal je čudovište

i treba ga ubiti.

Nakon smrti sve je dopušteno.

Šakal se pojavljuje iz drugog svijeta. (Ispadanje iz povijesti, 1996.)

R.I.P.

Ali tko će vas skupiti po jamama i vapnu,

raznesene, bez očiju i pluća, nenalik čovjeku,

zato što ste se usudili

reći da ste ono što jeste

i zbog toga u ruke uzeli

zatorni kamen kojim se krši zapovijed,

kojim se ubija

Jer nas je dragi Bog uputio na to

da je obred ljudski,

da stvari samo po obredu budu stvari,

neću vas ja, sinovi,

ostaviti na ledini i na kamenu

ili pod stablom gdje ste se igrali kao mali.

Nismo mi to htjeli. Žudjeli smo samo

biti sami sa sobom, znati napokon

tko smo i što bismo

mi mogli biti, svoji s drugima.

Neka se nama oprosti vaše lutanje,

mlada neukost, nezrelo vrijeme.

Svatko je od nas i duh i smrdljiv crv.

Za svako vaše počinjeno zlo

negdje je već bio počinjen zločin.

Malo se tko nadao. Digli ste se bez riječi,

kao na piće ili partiju karata,

u svoju pšenicu, po svoje janje,

svoju šumu u plamenu, mrtvu ribu i kruh;

plodovi utrobe i njeno ralo,

pričest zemlje, sve što mi je ostalo,

moji jedini, moji svijetli poludjeli sinovi,

vi ginete a nama sada lista

naš suhi križ

Pjesnik sam i dosta mi je hrvatskog mučilišta.

S tim uvijek netko nešto trži,

moli krunicu, grabi za crne dane.

Nema plača. Tko će oplakati.

Polažu vas u kovčege. Žele vam spokoj.

Odlikuju vas. Takav je red svijeta.

Ali vi,

ostanite bez sna:

neka vam mala djeca

i anđeli s krilima od svile

daju kušati crne dunje prekinutog vremena

za vječnu budnost,

tako da uvijek znate

kamo teče naše vrijeme;

i jer niste dobili poljubac oproštaja,

molim vas, primite našu dušu u svjetlosti:

kad mi dovršimo svoje posrtanje,

čekajte nas tamo(Ispadanje iz povijesti, 1969.)

POSLANICA, SINU, PO ZAVRŠENOM STUDIJU

Ako ti netko nudi cjelovit svijet,

lijepo je to, sine moj – ali pitaj se gdje ti laže.

Ako ti netko tako uvjerljivo objasni razloge,

a ti pomisli: koja pitanja i odgovore ti uskraćuje,

za što te hoće opljačkati,

zašto baš tebi ušteđuje mučninu da sve to

obaviš sam, a i sam ćeš znati

da osim tvojeg – i nema odgovora.

Kad god ti netko nudi slike jasnih boja,

vara te kao dijete, igra na kartu

naše ponajdublje žudnje. A ti,

pomisli samo na smrad u njegovu podrumu:

treba mu sirovina za njegov konačni proizvod,

u kojem tebe nema.

Tada svrati pogled na svoju zemlju, živi

u isto vrijeme s njom i protiv nje: njoj će to

kad-tad dobro doći.

Čovjekov um je čudesan kad se hvata u koštac

sa stvarima izvan sebe; ali u ljudskim stvarima

od sve velike znanosti ostane nam jedva

metoda pokušaja i pogrešaka,

jer samo briga i sumnja imaju samilost,

a podijeljena tuga pravu snagu

za možda još jedan dan. Samo strpljivom,

koji razumije svoju i tuđu bol i pita se

a što sad s njom, oni ne mogu ništa:

prolaze kroz njega kao prsti kroz zrak

ili kamen bačen u vodu. Promašuju ga.

A inače, ide ovako: deset prvih godina

borit ćeš se za sebe, htio ne htio. U to smo

ugrađeni. Sljedećih deset,

govorit ćeš sebi kako se imaš i znaš tko si.

Tako ćeš i postupati. A poslije,

s trećih deset, »svrati oči k sebi i pomnjivo pazi«,

govorio je Ujević. U tim godinama

ljudi su skloni divljanju ili sladunjavosti,

opraštaju si svašta. Ti sebi nemoj,

nijednu svoju laž, a da je prije nisi

otpustio drugima. Ne boj se nikada

svog velikog ludila: prestraši se

svojih nezamjetnih sitnih nastranosti koje će

postati običaj, volja, i na kraju, tvoj život.

Ako se to dogodi – uzmi sjekiru.

Sve je dobro dok nas ne rane, a potom,

sve je dobro dok ne nanosimo bol drugima.(Ispadanje iz povijesti, 1996.)

PISMA U HRVATSKU

I. Ne sabire se tama...

Ne sabire se tama po zakutcima, pa ona je

bitni dio našeg svjetla! Ne drhte na mrtvom

listu znakovi, nego ono što je treptalo

između njih: to ostaje, to nestaje!

Pa i ta strašna smrt, od koje zdravo žive

udovice i pjesnici, gradi tako postojanje

svojom uspomenom, jer prođe. Nisu rane

spomenari, jednom zaustavljene u prošlosti: one

mijenjaju sve i sve što u njima stoji mijenja se

pod svjetlom boli; to će uvijek biti.

Taj krug – ima svoj mrak. Da nije tako,

ne bi nam trebali grobovi. Meni neka je

ljubiti samo onaj što se s mrakom mijenja,

djecu hrani mirom i svjetlošću, ako takvih

u nas uopće ima. Plitko pokopani,

leševi što vriju pod zemljom i vuku krv, nalik su

konačnom porezniku koji odvodi zadnju kravu i

skida krov vampiru, od kog se branimo

češnjakom i živom vodom, pokrštenom

smrću svih što su i dalje htjeli stajati u svjetlosti.

Ali naš nutarnji krst, i on, ako se ne obnavlja,

odlazi u to podzemno vrijeme, koje iznova

vapi za spokojem i za novom mukom,

čineći usput zlo kao nešto prirodno.

Tko pripada samo jednoj slici, ne može

znati čovjeka, taj ne mijesi kruha.

Naša žuđena čistoća bit je smrti:

ubijaju čisti,

oni su se otkinuli od svog zdvojnog čovjeka.

Ubiju nesmućeni: njih podupire

tek jedna čista slika.

VI. Mrkan

Na zadnjoj hridi gdje su me stjerali topovima.

Na istoj hridi gdje su izgubili more.

Evo me, u patetičnim godinama, svi bi

sav svijet, a dobiju svoj kamen. Stojim gol,

još za trenutak čvrst: dvije ruke, dvije noge,

prsni koš dobar, vrat još okretan, pet

metara visoko na stijeni, poda mnom

deset metara dubokog zelenila koje se

bijeli i nestaje u crno. Opisujte pisci to

more, spremno na moj skok! Što vam preostaje?

Između sunca i dubine topi se

vrijeme kao meduza, tek malo časa ostavljena

paklu i suši; prvih pola sata

volja za ljubavlju, drugih pola

kliktaj pred smrću, pa samo žeđ za hranjivom

vlagom soli. Tko nije sam, nema druge.

Velika jezo, tvari bogova. Između

tvojih živih nemani do mene dopire

žamor preko Aheronta. A ispod, u škrapama,

gladni ugibaju stari galebovi: umire se tamo

od gladi uzleta, za strmi skok u

još ništa, a ne što nema ribe!

Zamah krilima, onako sivi i dotrajali,

dva-tri zaveslaja po ljuskama otpalim od sunca,

pa bijeg natrag. Njima se još nije objavila

muževnost milosrđa. Lake im šuplje

kosti, ostatci perja i kljuna, sve nježno kao

trska, čekaju ono strašno prvo jugo jeseni,

kad će sve biti oprano za novu, novu i

novu čistu smrt. Klikćite, to je prirodno,

tu svira ništa kroz ništa, drevna frula

koju sad čujem i već padam, još znam

skok s pregibom, životinja, žudna ženke i

zavičaja i sklona zato metafizici:

tko nije drhtao?

A to je to isto more, ili: po njem

jednom su neki brodovi iz daljine donijeli slova;

ovo je divlji kamen: ili, od njeg su

nekoć podigli hram a potom je

sve opet ravno i samo površina,

po kojoj pribrano oko kliže, jer otkriva

što se to pod njom miče, ostaje zavazda

izvan vremena, jedina osnovica. Taj pogled

neka vreba, tu mu je dom.

VIII. Uskličnici

Da li bi meni pomogla i neka stvarnija sudbina?

Svi se trude oko zaborava ne bi li preživjeli

svoj sljedeći dan. Sve naše dostojanstvo

nema tijela za ovaj grč u suzama koji

ne zna kud će i bolje nam je, skupa s njim,

ne znati kamo ćemo. Prvo sam za istinu

a tek onda za skrušenost pred njom – tko me je

tjerao da imam tri doma i da za svaki

mislim kako je sav, da u svaki

dovučem sve što sam znao, a tek da onda

pitam zašto? Tu sam, svatko i nitko u

ovoj zemlji, s tri kuće spaljene, s deset

grobova neuskrslih u tri naraštaja, od

kojih je svaki bio hitac u vrijeme, a sad je

samo grob – i gdje nam je dnevno

negdje nešto što ne bi vapilo? Vidio sam

ljude vlasti, ljude u milosti muza i

ljude koji nisu htjeli jedan bez drugoga

– možda su oni moja pjesma? Svaki

svoj dan počinjem ni od čega, mislim

da mi je već i to blagoslov, svaki svoj dan

načinjem kao prognanik između

nepovrata i riječi koje bi možda naposljetku

znale razriješiti gušenje, čvor u grlu iza kojeg

se diže cijela povijest, osobna i one vrste;

pa zar ne vidite da nitko ne pjeva tako

da se pjeva? Pa zar ne čujete kako smo

još samo na Kamenitim Vratima i da

ne znamo što kome dati? Čekajte, čekat ćete,

upravo kao pjesnici koje prezirete, a na kraju

ostat će opet Vrata, molitva, ludilo ili svejedno.

Strah me je te ljepote! Unakažen sam! Nosit će me

na leđima kao Riberinog bogalja u košaqri, na

prosjačenje, skupa s ljudima mog jezika koji su ga

pronosili slovo po slovo, tri crte u kamenu,

dvije na cigli, neka glupa stara majka

koja je plakala! Tri stoljeća već grebem

po betonu, a sve je klasika!

pjevaj pjevaj zlato mamino

presvući ćemo ti svetu pelenicu u osvit zore

pa ćeš opet biti suho i puno voćne kašice

orno domovini i spremno pomokriti roditelje...

... Išla su trojica, a jedan je prijeteći molio

nek se ostane s nama, jer su na Dolcu

starci već obrstili smeće i jer su Sveta

Marija i Sveta Katarina već odzvonile,

a grad se spremao za noć između kurvi i Angelusa.

Pod zvijezdom,

mrak se okomito rušio na Liku, Kordun i Baniju

a u daljini blistali su Rim,

Aleksandrija,

Jeruzalem,

nestvarni.(Ispadanje iz povijesti, 1996.)

BLAŽENO DOBA...

Blaženo doba koje mu je donijelo

svod i svođenje, zadnju opsjednutost,

jedinu stvar s kojom ostajemo sami,

a život, kao u mladosti, opet postaje opasan:

sve što je znao težilo je tome.

Dajaci, Dogoni, sva tamna plemena,

čuvaju ljudsku kost ljubavno kao znanje.

Iz nje, može se obnoviti sve:

trava i zvijer, svemir, spol i uzdizanje.

Bio je zlatoust, sveden tako na kost.

Miču ga nagli, duboki pomaci drevne glazbe,

čuvajući evanđelja koja čekaju kao šuma,

da njima naglo prostruji vjetar

i utihnu, osluškujući klime.

Zaslužuje se rođeni jezik. Koji sve moli

iz svoje kosti. Iza stotina godina još ga čujemo,

zagledana u tkivo svog dna, paučinu,

u meso psa i put čovjeka, mrtve ostatke predaka.

Tu oni sami sebi pričaju priče, u san i

kroz huj vremena, dok njega sad nukaju

stablo, zmija i anđeli, moleći ga

da i prešuti sve što je tamo čuo

a vodili ga do maglice, do crte kopna i mora,

do krivulje Zemlje i Neba gdje se s nama rastaju,

učili ga disati da se ne guši kad udahne

onako kako dišu slobodni

i da se zbog jakih stvari

ne boji kad mu kao čovjeku

pada njegova noć.(Razmicanje paučine, 1999.)

POZIV, ARKA

Ludilo je – ponekad dobro.

Vide se stvari koje se ne vide.

Obične stube koje se svaki dan

penju na posao,

odjednom se zaokrenu,

vrti im se u krig ili krenu u koso,

u tko zna kakva nebesa;

već od starih vremena, sve tajne

prebivaju po tavanima, u potkrovlju; tamo za njih

uvijek ima skrivenog plača, tihog zajedničkog parenja

i pečata, daj mi, slatke krivnje i propasti

sve do nesvijesti, i naposljetku, Svjetlost.

Ludilo je – kadšto dobro: sve se pomakne,

naglo si čovjek, imaš temelj,

vidiš neugledne krajeve odmah tu kraj sebe.

Na vrhu stubišta pljusne te vjetar s mora,

širinom neke davne predanosti,

a za uzvrat

ne pita ništa i sve je odmah stvarno.

A tamo, po vrhu, ti sad skupljaš stvari

u svoju škrinju-brod

i svakoj govoriš: čekaj, pođi sa mnom,

jer uopće se ne zna kamo idemo;

pribiru se tamo u paru, jer su skupa s tobom

ta ista kuća od broda u koju zoveš: sad će dan, sad će noć,

pazite, uskoro će nevrijeme i plima,

sve smo to tesali samo zato

da se jednog dana otisnemo,

da nas plodna voda digne do suhoga,

tako je rečeno.

A škrinjom, što nitko ne zna, sve se roji i lepeće,

sve se već množi za svoj spas i pitomo

riče pred granicom svršetka; »U mojoj kući

nema zločina«. Nešto ti je uspjelo:

tvoje životinje ne boje se više svog usuda,

sve su odjednom rodbina, s tobom idu

i grobovi i sinovi, njihove dobre žene,

mrtve i one lijepe što im teče krv,

i premda je sve samo privid puta,

jedno smo, nitko se više i ne osvrće.

U stvarnosti, pada već danima. Sipi s neba

u žudnji, u vjeri, na laganom valu.

Pod palubom se svi

vade iz okova lažne nježnosti,

koju je svatko danomice ponavljao

kao svoj krivi spas:

bolja je pustoš, bolje kiša i pučina,

oko gleda pa vidi, i sve se stišava u spokoju.

I bit će nam: strašnije nego smo mislili,

ali dopustili smo si slobodu drugog pogleda,

oslobođeni kletve mrtvog kruga.

Na tvojoj škrinji od broda i kuče sad te pomažu

povijest i zemljopis, prirodopis i fizika,

sva predaja i sve što ne znaš. Što će tebi znanje

kad se već reklo, kad imaš obećanje

mrtvog u živom, sveg živog pak na pučini,

što se ponoviti ne da.

Ludilo je – u odlučnom trenutku dobro,

kad silazi do nas s visine i vadi nas

iz svega što sami ne znamo odbaciti:

sad će dan, sad će noć, daj mi

tu zadnju hrabrost kojoj ne znam

ni korijen ni cvat, dovrši me

s golubicom u ruci, na kopnu na ženskom,

tamo gdje je ono najslabije

svojim drhtavim tijelom

obnavlja jaki svijet.(Arka, 2004.)

TIHOŽITJE, MRTVA PRIRODA

Kada se naglo ugledaju stvari,

recimo – boje voća na pladnju,

samo za sebe i takve kakve jesu,

kada se naglo ugledaju stvari,

sve drugo odmah postane svejedno.

Kada se vide stvari kakve jesu,

to je čas ushita: odiže nas

od svake naše muke, naglo suvišne,

sitne i nebitne,

dok se pred nama,

oblikom te jabuke ili naranče,

koji u sebi skuplja i priziva

stablo i nebo, kišu, sunce i noć

dok se pred nama, tim slučajnim pogledom

otvara sve što je jedno. (Nove pjesme, 2009.)

ČITAJUĆI STARO HRVATSKO PJESNIŠTVO:

Gle, oprezno i izdaleka,

dozivat opet Svijet u riječi?

U nešto dugo mrtvo, kao

u nešto što nas uvijek liječi?

Jesu li to tek suhe ljuske

ko mrtve svetice pod staklom,

što im još živa rumen lica,

njihova ljubav, trajna žica,

ukazuje na strah pred paklom,

dok vjernik pred njima još gori,

ili su riječi dogovori,

u dogovoru i zapisane,

ili su to tek suha slova,

užas, što znakovi ga hrane,

tek matematika praznine,

u kojoj nema ništa više,

gdje god je znak tek znak, u kojem

ništa što nije znak ne piše?

Ah, glupa pitanja i odgovori.

Već dugo znaš da toj tišini

bez riječi odavno sve zbori,

i dugo znaš da u suštini

ima tek zamah preko neba,

velik, svepostojan i sam po sebi,

kojemu ništa već ne treba

osim tog malog tu sam. Tu sam,

potpuno suvišan, ko sitna zeba

na grančici: cvrkući!

A kad bi tako bilo, oboje bi

već davno došlo svojoj kući...

Goleme godine prolaze

nad našom glavom punom smeća,

veliko vrijeme združuje se,

a riječ je samo šuplja vreća:

u toj nigdini radujte se,

ko netko tko će sutra, s jutra,

dok svi spektakli ovog svijeta,

već davno negdje zamrznuti,

u biti pokojni, bez svrhe,

huče ko igra bez pokreta,

sam sebi reći: u prazninu,

nešto što se zbiva u visini,

nešto što se miče u dubini,

još nepoznatoj: in excelsis,

što je to, prijatelju, priječi

da dugo čekaš svoje stare riječi? (Nove pjesme, 2009.)