Obiteljski korijeni hrvatskog pjesnika Viktora Vide

1.

Brojnim su upitima vezanim za život i sudbinu hrvatskoga književnika Viktora Vide (Kotor, 2.X.1913. – Buenos Aires, 25.IX.1960.) započinjali predgovori i uvodi malobrojnih izdanja njegova, prvenstveno, pjesničkog djela. Iako ni danas ne znamo odgovore na mnoga od tih pitanja, sigurni smo da je na životni put ovoga pjesnika, a osobito na njegovo formiranje, ljudsko i umjetničko, presudan utjecaj imao prostor njegova rođenja i odrastanja. A još je davnih dana učeni francuski novinar i putopisac Charles Yriarte (a i drugi su prije njega) primijetio – da Bokelji imaju specifični karakter koji je uvjetovan snagom neponovljiva pejzaža zavičajnog im prostora.1

O tomu kako nadasve osebujan pejzaž Boke kotorske djeluje na putnike koji su prvi puta uplovili u Zaljev, kakve taj veličanstveni prirodni amfiteatar budi u putniku misli i razvija osjećaje možda bolje od drugih opisao je pjesnik Frano Alfirević, kojemu je Boka bila prostorom njegova odrastanja. Ako je Boka izazivala tako snažne osjećaje, o kojima Alfirević piše, u putnika-namjernika, kakvo li je tek onda to »more okovano brdima« imalo utjecaj na duhovno formiranje tamošnjih stanovnika. Ne možemo, dakle, odgovoriti na mnoga pitanja vezana za sudbinu Viktora Vide, ali baštineći rođenjem i posvajajući odrastanjem spomenute prirodne ambijente i slične duhovne elemente, možemo reći da su se Vidin vanjski nastup vesela karaktera i nemirna duha, kao i njegov unutarnji svijet – kompleksan i konfliktan, formirali pod utjecajem prirodnih oprečnosti zaljevskog svijeta Boke kotorske.

Unutarnji svijet budućega pjesnika s jedne strane oblikovao je veseo i buran život onodobnog multinacionalnog Kotora. S druge pak strane, dramatični bokeljski pejzaž, veličanstven i tragičan, nadljudski i mističan, pun fantastičnih oblika i sjena koje se formiraju na padinama kamenih vrleti ovisno o vremenskim mijenama, razvio je u mladom Vidi bogat unutarnji svijet, duboku melankoliju, a kasnije kad je otputovao, bez povratka, preko mora i oceana, bolno ga je pritiskala nostalgija za izgubljenim zavičajem. Tragičnost osobnog životnog puta kao i tragičnost sudbine hrvatskog naroda, kojemu je cijelim bićem pripadao, bila je prevelik teret koji je pjesnik svakodnevno trpio daleko od domovine.

Još u vrijeme Vidina djetinjstva, u Boki snažno razvijen kult smrti usmjeravao ga je onostranom. I nije ga samo formirao »pjev ptica iz borika« ili vrtovi naranača... nego i mističnost prostora u kojima je prebivao – u rodnom Kotoru i dragom mu Perastu. Prateći zrake koje kroz odškrinute škurete plešu po stvarima u tinelu obiteljske kuće, rađala se u njemu profinjena senzibilnost. I misli su mu titrale poput sunčevih zraka po drvenom bajulu, vezenoj tavalji, bakru i majolici, po staklenim vazama... A što je tek proživljavao lutajući obalama Zaljeva? S beskrajno dugim jesenskim kišama, kada se oblaci spuštaju duboko prema morskoj površini pretvarajući Zaljev u vulkansko grotlo, nije se ni mogao formirati bez duboke melankolije, bez osjećaja svemirske samoće. Zar je onda drugačije i mogao pisati od onoga što je nosio u sebi? Vidina djela nam jasno govore – bio je duboko osamljen. Hodao je sam svijetom riječi i zvukova. Kročio je k svijetu tišine... Smrt je u djelu Viktora Vide sveprisutna – preko prisjećanja na mrtve pretke i na »duše umrlih stvari« djetinjeg mu doma, pa do predosjećaja, pa čak i prizivanja, osobne smrti.

Stoga nije moguće da bi njegov posljednji korak bio popraćen nevjericom i šokom, kada ga je u svojim stihovima gotovo nagovještavao: »Moji su dani prošli / i kroz bršljan noći / suzu oka moga briše Večernjica« (U tunelu); »Prekriženih ruku ući ću / u novi prostor vremena...« (Posljednja večer)2. No, sva je prilika da oni koji su ga poznavali – obitelj i prijatelji – nisu slutili koliko su njegovi stihovi bili autobiografskog karaktera. Da je nosio preteško breme života priznaje nam, neposredno prije nego što će nas napustiti: »Nije teško umrijeti. /Teško je živjeti: / lomiti se na asfaltu... A smrt – sretnoga li hipa!...« (Otrovane lokve)3.

Kotor u doba rođenja Viktora Vide (fotografija Franza Laforesta, oko 1910.)

Samo dva desetljeća ranije, u predratnom Zagrebu, Vida je plijenio pažnju svojim šaljivim nastupima i ekscesima u lokalima i po pustim ulicama noćnoga grada.4 Duhovit i bučan, sklon ekshibicionizmu i spektaklu, u društvu omiljen, ničim nije davao naslutiti svoj tragičan svršetak.

Vidini stihovi nisu izraz njegovih tadašnjih nastupa, pa je neupitno da je potiskivao ili vješto prikrivao drugu narav svog bića – prožetu sjetom, tragikom postojanja, suštinskim pitanjima i konfliktima. No, kako je unutarnji život pretakao u riječi, ta je narav njegova bića postala i ostala vidljivom u gotovo svakom retku njegova poetskog djela.

Iako smo rođeni u istome gradu, Viktora Vidu nisam mogao poznavati jer su nam se vremenski zemaljski boravci razilazili. No, kao netko tko se formirao u istom ambijentu i u kome su se taložili slični povijesni i duhovni slojevi, uranjajući u Vidino djelo osjećam duhovnu bliskost prema ovom »lutajućem« Bokelju, ali i razumijevanje sudbinskih koraka kojima je naš duboko nesretan pjesnik prohodao svoju osamljenu ovozemaljsku stazu. Ako i ne možemo, osobito s tolikim vremenskim odmakom, dublje proniknuti u karakter prerano i tragično preminulog hrvatskog pjesnika Viktora Vide, s više sigurnosti možemo, zahvaljujući istraženim vrelima, iznijeti do sada javnosti nepoznate podatke o rođenju samog pjesnika, a posebno o njegovim korijenima.

Dugi niz stoljeća pjesnikova obitelj prebivala je na području triju država: Italije, Slovenije i današnje Crne Gore, u gradovima Cremoni, Kopru i Kotoru, a sam Viktor Vida u svom kratkom životu u čak četiri države, od rodnoga Kotora, preko studentskog Zagreba, izbjegličkog Rima, do dalekog emigrantskog Buenos Airesa. Iako je životni put našega pjesnika uvelike poznat, nije isključeno da bi rekonstrukcija povijesnog puta njegove drevne obitelji mogla dodatno rasvijetliti i životni put njena kasnog izdanka. Stoga sam se dulje vrijeme bavio mišlju kako bi istraživanje o obiteljskim korijenima ovog velikog hrvatskog pjesnika bokeljskog podrijetla, s povijesnog i kulturološkog aspekta, moglo dodatno osvijetliti i fenomen njegova živog duha i specifičnog poetskog senzibiliteta.

Krenuo sam u prikupljanje podataka o njegovim davnim zabilježenim precima, služeći se, u rekonstrukciji rodoslovnog stabla obitelji Vida, pisanim izvorima, većinom talijanskim, koji ih spominju, kao i arhivskim izvorima, posebice matičnim knjigama Kotorske biskupije. Na koncu je, pored ostalog, istraživanje pokazalo da Viktor nije jedinstvena pojava književnika unutar obitelji Vida, već posljednji u dugom nizu koji započinje gotovo pola tisućljeća ranije, s Marcom Girolamom. Tako su ovu drevnu obitelj u vrijeme njena uspona i u vrijeme njena nestajanja proslavile dvije, svaka u svoje doba, izuzetne književne osobnosti, osiguravši joj svojim djelima povijesni nezaborav.

2.

Sva je prilika da obitelj Vida izvorno potječe iz sjevernotalijanskoga grada Cremone, čuvenog i po proslavljenim majstorima violina. Vide u Cremoni dolaze do izražaja u XII. stoljeću, gdje se ubrzo spominju među plemićkim obiteljima. Godine 1135. spominje se Bergondio de Vida, čiji potomci slijede sve do Bonvesina Vide, imenom zabilježena 1251. kao člana vijeća sudaca te 1266. kao konzula Cremone. Istu službu je obavljao i njegov sin Domenichino. Njegov potomak Nicolò del Vida spominje se 1401. u knjizi Privilegi de’ Medici del Collegio di Cremona među poslanicima toga grada. Ostalo je zabilježeno da je njegov istoimeni unuk Nicolò imao dva sina: Giuglielma i Giovannija. Giuglielmo (spominje se 1471.) oženio se Leonom Oscasale, djevojkom iz kremonske obitelji, također plemenita roda. U tom braku rodile su se četiri kćeri te tri sina: Giorgio, Girolamo i Marco Antonio. Girolamo je bio kanonik kremonske katedrale. Marco Antonio, koji kasnije mijenja ime u Marco Girolamo, poznat i kao Marcus Hieronymus (oko 1490. – 1566.), istaknuti humanist i pjesnik, od 1532. biskup Albe, najistaknutiji je izdanak ove drevne kremonske obitelji. Pisao je vjersku i svjetovnu poeziju na latinskom jeziku, u klasičnom stilu, pod utjecajem Vergilija, koji se 15 stoljeća ranije školovao u Vidinu rodnom gradu – Cremoni.

Marco Girolamo Vida (c.1490.–1566.), bakropis Theodora de Brya, 1669.

Među najznačajnijim djelima Marka Jeronima Vide didaktička je poema u tri knjige. Ističu se De arte poetica i Scacchiae ludus, tiskane 1527., a slavno mu je djelo epska poema Christiados, tiskana 1535. godine u šest knjiga.5 Umro je u Albi 1566. Njegov brat Giorgio navodi se kao »Capitano de’ Veneziani« i kao vjerojatni rodonačelnik koparskog ogranka obitelji Vida.6 U prilog toj pretpostavci ide i činjenica da se u koparskom ogranku često ponavljaju imena Giorgiova sina i unuka – Ottonello i Girolamo. I Naldini u svojem opisu grada i biskupije Kopar, tiskanom gotovo stoljeće prije prethodnoga, Lancettijeva djela, navodi da su Vide u Kopar, drevni Justinopel7, doselili iz Cremone.8 No, taj podatak baca sumnju na činjenicu da prvi spomen nekog Vide u Kopru datira u sredinu XIV. stoljeća, dakle stoljeće i pol prije rođenja pretpostavljenog koparskog rodonačelnika kremonskog podrijetla. Očito je prepletanje kremonskog i koparskog ogranka obitelji Vida bilo znatno složenije nego što možemo utvrditi na osnovi nevelikog broja sačuvanih zapisa i još manjeg broja dostupnih nam izvora.

Stara i glasovita koparska obitelj Vida navodi se među plemićkim obiteljima toga grada, ranije i kao »de Vida« (jednako kao i u Cremoni), a u popisima plemića nalazimo ih s titulom »Nobili di Capodistria«. Obiteljski grb sačuvao se u zidu drugog kata kuće Pizzarello u ulici koja je nosila ime po znamenitom koparskom enciklopedistu Gian Rinaldu Carliju9, kasnije preimenovanoj u Župančičeva ulica. Najstariji poznati nam član koparskog ogranka obitelji je Giovanni, spominje se u vrelima 1343. kao sin pokojnoga gospodina Ottonella. U popisu koparskih plemića iz 1431. nalazimo Antonellusa de Vidu, a u kasnijim popisima brojne članove ove ugledne obitelji, sve do konca XVIII. stoljeća. U vrijeme Mletačke Republike Vide su, uz obitelji Sabini, Verzi, Gravisi i Gavardo, bili feudalni posjednici Movraža (Valmorasa), feuda koparskih biskupa. I obližnji Trsek (Tersecco) bio je od godine 1488. feud obitelj Vida, a kasnije prelazi u vlasništvo drugih koparskih obitelji. Iste 1488. godine generalni vikar Koparske biskupije, u odsutnosti biskupa Giacoma Valaressa, uvodi »Ser Francesca del fu Ottonello de Vida« s desetinom u posjed feuda Fijeroga (Figarola).10 U gradu Kopru, njihova se velika gospodska kuća prostire jednom stranom ulice nazvanom po ovoj obitelji, a ostala je zabilježena kao kuća duhova: »era nota come la casa dei spiriti«11.

Koparski ogranak bilježi više uglednih članova obitelji Vida, među kojima prednjači Ottonello (kraj XV. st. – 1551.), znameniti doktor prava. Sin je Giacoma Vide i Bartolomeje Vergerio iz glasovite i ugledne koparske obitelji koja je dala značajnih civilnih i crkvenih dostojanstvenika. Ottonello Vida započeo je školovanje u rodnome gradu, gdje su ga podučavali humanisti Cristoforo Nuzio, otac znamenitog Girolama Muzija12, Metello Metelli i Bernardin Donato. Od 1520. studira na Sveučilištu u Padovi, stječe diplomu doktora prava i vraća se u Kopar kao exellens legum doctor. Sačuvani spisi daju podatke o njegovoj aktivnosti iz kasnijeg razdoblja. U rodnome gradu obnašao je razne dužnosti, a također, među prvima, i časnu zadaću nadzornika granica cijele Istre.

Obnašao je Ottonello, primjerice, dužnosti poslanika i sudskog zastupnika grada Kopra u Veneciju i drugdje, zdušno zastupajući interese grada. Biran je za gradskog sindika. Godine 1548. vikar je u Cremi, potom se vraća u rodni grad, a godine 1550. vikar je u gradu Feltre, povjerenik za izradu gradskog statuta izgubljena u pljački tog grada četiri desetljeća ranije. Vidin uvod u novi statut gradska je uprava ocijenila kao posebno plemenit i razuman. Suvremenici ga opisuju kao osobu široka obrazovanja i rijetke radišnosti. Bio je na glasu kao poštena, iskrena, odana i pobožna osoba te kao čovjek od pera.13 Umro je 2. veljače 1551. u Feltrima službujući kao »vicario criminale«. Nije se ženio, ali je imao kćer Corneliju, koja se godinu dana prije očeve smrti udala za Marka Begovića. Svojim univerzalnim nasljednikom proglasio je nećaka Giuliana del Bella, prema oporuci koju je sastavio tri dana prije smrti.

Ottonello Vida bio je prijatelj, suradnik, a prije svega bliski rođak (po majci) koparskog biskupa i crkvenog reformatora Pietra Paola Vergerija mlađeg14 (Kopar, 1498. – Tübingen, 1565.), kojega je pratio na putovanjima u Rim i potom po Njemačkoj, kao i prethodno njegova brata Giambattista Vergerija, biskupa Pule.Pier Paolo Vergerio mlađi u početku je imao uspješnu karijeru: apostolski je tajnik i nuncij na habsburškom dvoru i kod više njemačkih knezova, sa zadaćom uspostavljanja dijaloga s protestantima. Imao je kontakte sa samim Lutherom i drugim istaknutim vođama protestantizma. Bio je blizak papi Pavlu III., a održavao je veze i s carem Karlom V.

Naslovnica bule pape Julija III. s prijevodom Ottonella Vide, Basel 1551.

U rodnome gradu Kopru imenovan je Vergerio biskupom 1536., no sve se češće, zbog gorljiva zastupanja moralne reforme Katoličke crkve i protivljenja praznovjernim obredima, sukobljavao s pripadnicima samostanskih redova i tamošnjim plemićima. U gradu se formiraju suprotstavljene strane: vergerijanci s jedne strane, a s druge fratri i svjetovni crkvenjaci, pa (zbog doticaja s protestantima) Vergerio biva optužen za herezu i podvrgnut inkviziciji. Nerazumijevanje i zavist pokrenuli su lavinu lažnih optužbi, čiji su tvorci bili njegov sugrađanin kanonik i inkvizitor Annibale Grisonio te znameniti Girolamo Muzio. Vergerio se pred crkvenim Koncilom u Trentu nije uspio obraniti. Biva osuđen zbog hereze, ukinuta mu je biskupska čast te je proglašen odmetnikom. No, uspio se skloniti u Njemačku, gdje je, prihvativši luteranstvo, ostao do smrti.15

I sam Ottonello Vida bio je na oku inkvizitoru Annibale Grisoniju, koji se sablažnjavao zbog interesa koje je Vida iskazivao za spas mnogih, među kojima je bilo možda i osumnjičenih vergerijanaca. Kao inkvizitor željan osude, Grisonio jedva da se svladavao ne proglasiti Vidu odmetnikom. No za to nije bilo osnove, jer je iz prepiske Vida – Vergerio očito da se Vida 1539. u Ljubljani suprotstavio nekom propovjedniku koji je širio ideje luteranstva. Grisonio i Muzio su držali da su gotovo svi u Kopru heretici, pod vodstvom Vergerija »koji nosi Luciferov stijeg«. Kao nuncij, Vida se u Veneciji u više navrata s najvećom slobodom suprotstavio takvom mišljenju, tvrdeći da u Kopru nema heretika ni hereze. Braneći vergerijance (kako piše Muzio, postao je odvjetnik svjetine) Vida se nalazio u nezavidnu položaju te je u bijedi okončao život. U jednom popisu heretika pronađenom u koparskom uredu inkvizicije, nalazi se 1602. godine zabilježeno od inkvizitora Castellanija i Vidino ime: »Ottonello Vida eretico della prima classe notato nell’indice«.16

Za uvrštavanje Vide u popis heretika nema druge osnove osim preuzimanja njegova imena iz popisa zabranjenih autora – Indeks librorum prohibitorum. U onome tiskanom 1576. godine, u poglavlju »Auctores prima classis«, među deset zabranjenih autora pod slovom »O« nalazimo i ime: Ottonellus Vida.17 U više izdanja tog indeksa ne nalazimo zabilježen naziv nekog Vidina djela. Sačuvalo se više Ottonellovih pisama, osobito iz prepiske s biskupom Vergerijem, a od djela jedino nam je poznato izdanje bule pape Julija III.: Bulla IV Julii tertii Rom. episcopi, qua Concilium ad Kal. Maij rursus fuit conuocatum Tridentum. Cum commentariolo D. Vidae, uerso ex Italica lingua (...), s komentarima Pier Paola Vergerija mlađeg (D. Vida) i s prijevodom Ottonella Vide, tiskane 1551. – u godini Ottonelove smrti.

Dva ugledna člana obitelji Vida koja su živjela u drugoj polovini XVI. i prvoj polovini XVII. stoljeća, ostavivši iza sebe više ili manje značajnih književnih djela, nosila su isto ime: Girolamo. Prvi je znameniti pisac i pjesnik, navodi se kao »accademico Olimpico di Padova«, autor djela tiskanih između 1585. i 1621. godine. Prvo poznato djelo, Filliria, tiskano mu je u Padovi 1585. Autor je i dijaloškog djela Il Sileno, tiskanog u Vicenzi 1589. s komentarima Ottonella del Bellija18, također književnika i Vidina sugrađanina. Posljednje poznato djelo Girolama Vide De’ cento dubbi amorosi, tiskano je u Padovi 1621.19

3.

Već tijekom XV. stoljeća rasla su kulturna stremljenja koparskog plemstva. Tako je u drugoj polovini tog stoljeća, godine 1478., osnovano društvo Compagnia della Calza, a okupljalo je učene koparske plemiće koji su se bavili književnošću i kazalištem. Društvo u XVI. stoljeću djeluje kao Accademia dei Desiosi, potom od 1554. godine kao Accademia Palladiana.20 Sastanci su im bili popraćeni pjevanjem madrigala, kako potvrđuju Le Rime Ottonella de Belli uvrštene na kraju Vidina Il Silena. Na sastancima se ističe i druga pjesma iz spomenute zbirke Girolama Vide De’ cento dubbi amorosi, tumačena od Giambattiste Zanottija prema platonskoj viziji ljepote, kao opipljivom činu dobrote.21

Krajem XVI. stoljeća procvao je kulturni život u Kopru. U gradu su se izvodile komedije i pastoralne predstave. Uz djela Pietra Pole, najviše su izvođena djela Girolama Vide. Ugledajući se na Giustijevu tragediju Alessio22 svečano praizvedenu u teatro Olimpico u Vicenzi, Girolamo Vida je postavio na scenu svoju pastoralu Fillaria, u čemu su mu pomogli kolege Giovanni Maurizio, Raimondo Pola i Giacomo Zanotti.23 Priprema scene za izvođenje Fillarije bila je povjerena Nicoli Gravisiju, koji je uz pomoć jednog slikara izveo scenografiju koja je prikazivala Venerine vrtove.24 Kasnije se, na koparskoj sceni, izvodilo i Vidin Il Sileno.25

Drugi Girolamo Vida, o kojemu su izvori vrlo škrti, spominje se 1589. godine kao pravni savjetnik i pisac. Autor je dvaju poznatih dijaloga.26 Navodi se i kao književnik »del Accademia Palladia«.

Nešto ranije, spominje se 1580. u vrelima Giovanni Vida da Capodistria, doktor obaju prava. Ostavio nam je, kako navodi P. Stanković, jednu izvrsnu pjesmu (carmen) na latinskom jeziku, u kojoj u heksametru pjeva u čast polaska za Veneciju dotadašnjeg načelnika Kopra, novoizabranog mletačkog dužda Nikole Donà.27

Agostin Vida (1585. – ?), također književnik, spominje se 1621. godine kao kancelar načelnika Padove.28 Iz jedne molbe Agostina Vide upućene 1606. mletačkoj Signoriji, u kojoj moli službu u koparskom sudskom arhivu, piše da se sudski spisi koparske kancelarije nalaze u velikom neredu, da su mnogi propali od vlage. On pak sam, navodi dalje, ima veliko iskustvo jer je službovao kao kancelar u čak 18 uprava Terraferme pa zna obnašati i najzahtjevnije javne službe, a i zastupati važne interese »Presvijetle Republike«. Sam se predstavlja riječima: »Però io Agostin Vida, cittadino di essa città di Capodistria, humilissimo servo della Serenità Vostra, havendo per molti anni servito in diversi cancellarie di Terraferma per vice cancelliero et particolarmente nella città di Crema, Bergamo, Brescia, Udine et Padova, dove tuttavia servo in cancellaria dell’illustrissimo signor Podestà, senza haver tralasciato fatica alcuna in diversi importanti servitii di Vostra Serenità«.29

Međutim, iz tog pisma je razvidno da sam početak činovničke karijere Agostina Vide nije bio siguran. U pismu nalazimo i neke pojedinosti o njegovoj obitelji. Tako npr. Vida moli ekonomsku potporu za sebe i četvoro još živuće braće za sve žrtve koje su podnijeli za Veneciju, opisujući službe svoje braće i vojne pothvate u kojima su se istaknuli. Neupitno je da su Girolamo i Agostino bili bliski rođaci. Nekoliko primjeraka knjige De’ cento dubbi amorosi Girolama Vide, tiskane u Padovi 1621. su »colla dedica, fatta da Agostino Vida, cancelliere del signor capitano a Padova, a Girolamo Lando ambasciatore veneto presso il re di Francia«30. Povezuje ih s obitelji Landro i činjenica što je jedan pokojni Agostinov brat bio u službi generala Landra.

Prigodom imenovanja mletačkog dužda u Veneciji bi se okupila prestavništva većih općina. Kada je 1674. izabran za dužda Nicolo Segredo, među inima, veličanstvenu počast izrazilo mu je i izaslanstvo grada Kopra, koje su predvodili poslanici Olimpio de’ Gavardo i Orazio de’ Fini u počasnoj pratnji dvadeset koparskih plemića, među kojima je bio i Agostino Vida.31 Malo je vjerojatno da je to isti, gore spominjani književnik, Agostin, već u dobi od 89 godina. Prije će biti da je u izaslanstvu bio neki njegov istoimeni mlađi srodnik.

Koparski Vide bili su u srodstvu s obiteljima Bonomo, Belli, Vergerio, Ingaldeo de Belgramoni, Manzini. Posebno je zanimljivo, kao možebitna prva veza obitelji Vida s područjem Boke kotorske, da su bili u srodstvu s kontima Borisi. Patricijska obitelj Borisi (Boris, Boriš) izvorno je iz Bara, povezana i s Kotorom, a pred turskim nasrtajima, koncem XVI. stoljeća, naselila se u Istri. Nalazimo ih u Kopru gdje su 1617. primljeni u Gradsko plemstvo, a 1648. godine im je diplomom dužda F. Molina potvrđen naslov Conti di Fontane i feud Funtana u Poreštini, pa ih kao konti Borisi de Fontana nalazimo sve do sredine XIX. stoljeća.32

Kotorska ulica koja spaja Trg sv. Tripuna s Trgom od cirkula, u kojoj se nalazi rodna kuća Viktora Vide (fotografija Nine Marina, 2011.)

U maticama kotorske Župe sv. Tripuna, koja obuhvaća i područje starogradske jezgre u kojoj se obitelj Vida nastanila, nalazimo da se prvi član obitelji Vida u Kotor doselio iz Kopra – »da Capodistria«. Taj se rodonačelnik bokeljskog ogranka obitelji Vida, Marko Antun (Marco Antonio), koji je vjerojatno ime dobio po svom slavnom kremonskom srodniku, sa suprugom Reginom naselio u Kotor koncem XVIII. stoljeća. Vjerojatni razlog preseljenja bila je neka činovnička služba, budući da je ova obitelj generacijama davala sudske i carinske službenike u gradskim upravama Kopra i kasnije Kotora. Prema koparskim vrelima, izgledno je da se ostatak te obitelji Vida odselio u Trst.

4.

Prvi član kotorskog ogranka obitelji Vida kojega nalazimo u maticama krštenih kotorske Župe sv. Tripuna je Ivan Mario Oktavije (Giovanni Maria Ottavio), sin Marka i Regine Vida. Rođen je 21. svibnja 1796., u sam suton Serenissime. U Kotoru je sljedeće 1797. godine rođena i njihova kći Dolfina Katarina (Dolfina Cattarina) te 1799. sin Oktavije Tripun (Ottavio Trifone).33 Njima su na krštenju kumovali kotorska građanka Dolfina Valeri, vjerojatno supruga kotorskog suca Luke Valerija i konte Tripun Enriko Gregorina, bliski srodnik (bratić) Marka Antuna Gregorine koji ubrzo, 1801., biva imenovan kotorskim biskupom34. Očito je da su kumovi bili povezani s ocem svog kumčeta preko sudske službe. No, to nije sve: obitelj Gregorina se doselila u Kotor, stoljeće prije supružnika Vida, također iz Kopra. Nije isključeno da sam kum Markove djece, kotorski sudac konte Tripun Gregorina nije posredovao preseljenju i novoj službi Marka Antuna Vide, kao što je njegov otac konte Marko Gregorina, kapetan i trgovac, graditelj obiteljske palače35, posredovao dolasku u Boku znamenitog mletačkog kipara Francesca Cabiance, koji je u prvom desetljeću XVIII. stoljeća izradio u Kotoru značajna djela, među kojima se ističu relikvijar katedrale sv. Tripuna te glavni oltari u crkvama sv. Klare i sv. Josipa.36

Ivan Vida, pradjed pjesnika Viktora Vide, bio je bilježnik (kančelist) drugostepenog suda u Kotoru. Vjenčao se 10. rujna 1821. s Kotorankom Anom, kćeri Nikole Raffaellija. Vjerojatno je i Anin otac radio u sudskoj praksi, jer nam je poznato da je u bokeljskoj obitelji Raffaelli bilo više članova u pravnoj struci. U tom plodnom braku Ivana i Ane Vida rodilo se trinaestoro djece: Agneza Marija (Agnese Maria, 1821.), Katarina (Cattarina, 1822.), Edvard Anđelo Tripun37 (Odoardo Angelo Trifone, 1823.), Antun Ivan Urban (Antonio Giovanni Urbano, 1825.), Ana Marija (Anna Maria, 1829.), Viktor Nikola (Vittorio Nicolo, 1832.), Amalija Julija Josipa Marija (Amilia Giulia Giuseppina Maria, 1835.), Matilda Elizabeta Viktorija (Matilde Elisabetta Vittoria, 1837.), Jelena Magdalena Marija (Elena Madalena Maria, 1839.)38, Urban Filip Lovro Josip (Urbano Filippo Lorenzo Giuseppe, 1840.)39, Katarina Ana (Cattarina Anna, 1843.), Marija Karolina (Maria Carolina, 1845.) i Anđela (Angela, 1848.)40 od kojih je vjerojatno nekoliko djece umrlo u najranijoj dobi. U slučaju kćeri Katarine rođene 1822. sigurni smo da je preminula odmah nakon rođenja jer su kćeri rođenoj 1843. nadjenuli isto ime.

Viktor Nikola, šesto po redu dijete Ivana Vide i Ane Raffaelli, djed našeg pjesnika, rođen je 21. ožujka 1832. godine. Kršten je 4. travnja u katedrali sv. Tripuna u prisutnosti kuma – plemića Marka de Pasquali41, kotorskog posjednika, potomka jedne od najstarijih i najuglednijih kotorskih obitelji. I Viktor je nastavio obiteljsku tradiciju kada je u pitanju profesija, pa ga u zreloj dobi u spisima nalazimo kao »C. K. carinskog oficijala«. Oženio se kotorskom građankom Filomenom Sotti, s kojom je imao dvoje djece – Erminiju (Erminia, 1870.) i Rikarda (Riccardo, 1879.).

Rikard Vida, pjesnikov otac, rođen je 22. prosinca 1879. u Visu, na istoimenom hrvatskom otoku, gdje mu je otac obnašao neko vrijeme carinsku službu. Sestra Erminija vjenčala se 1900. godine u Kotoru s Alviom Kleweinom, a bili su nastanjeni u Trstu, gdje im je rođena kći Marija (1910.)42 . Pjesnikov otac Rikard Vida, porezni nadzornik (c. k. porezni pristav), vjenčao se 14. svibnja 1906. u Kotoru s Josipom Zanuttini. Vjenčani kum bio im je Stjepan Omero, također c. k. porezni pristav i Rikardov kolega u službi.43 Pjesnikova majka rođena je 13. rujna 1880. u Kotoru od oca Petra Zanuttinija, općinskog tajnika u Mulu kraj Kotora i majke Aleksandre Braić, kotorske građanke, a u maticama krštenih se navodi da je bila vezilja.

Nakon sedam godina, brak Rikarda i Josipe Vida okrunjen je radosnim događajem – rođenjem sina Viktora. Rodio se u Kotoru, u zoru 2. listopada 1913., u 5 sati i 15 minuta.44 Porođaju je pomagala primalja Milka Schubert. Kršten je u kotorskoj prvostolnici 1. studenog 1913. od kanonika Marka Vučkovića, kotorskog župnika, dobivši uz djedovo ime Viktor još i imena: Mario Tripun Antun (Vittorio Maria Trifone Antonio). Kumovao mu je Leopold Bakos, c. k. kotarski povjerenik.45 U pregledanim maticama nije zabilježeno rođenje drugog djeteta Rikarda i Josipe Vida. Međutim, izvjesno je da je Viktor imao sestru koja je preminula u najranijoj dobi, što nam on sam u pjesmi Magla prošlosti bolno ispovijeda: »A noć je tako tiha i svijetla, da bih mogao zaplakati. Jer u takvoj jednoj noći, dok su mirovala dostojanstvena stabla, moja je mala sestra, pokošena kristalnom kišom, nestala s bijelom cipelicom u magli među zrcalima...« 46

5.

U rodnome gradu Viktor Vida pohađao je pučku školu i gimnaziju, lutao obalom i baštinama oko Kotora, ili se opijao veselom i bučnom svakodnevnicom starodrevnog grada podno brda Sveti Ivan, opasanog visokim zidinama. Od Vidine generacije iz kotorske škole još je živ jedino ing. Heliodor Prelesnik, 99-godišnji Kotoranin, koji je s Viktorom dijelio klupu još od pučke škole. Sjeća se svog školskog druga kao odlična učenika vesele osobnosti, sklonog šalama. Međutim, Viktoru je najveće zadovoljstvo pružao boravak u Perastu. O tome piše: »Krao sam se kroz vrtove naranača, šuljao sobama, u kojima je kroz stare zastore odzvanjalo nebo, odrazujući se na bakrenim sudovima i pliticama od majolike... Pred kućom su cvale akacije. S mora je dopirao miris ljetnog vjetra, koji se je miješao s mirisom starine u sobama...« (Zavičaj)47.

Viktor Vida (prvi s lijeva), Antun Suća i Petar Stolfa jedu šipke na predjelu Kolačić, nedaleko od kotorskog starog grada (nepoznati fotograf, 1927.)

Iako su u Kotoru prisutni jedva stoljeće i pol, Vide su se ženidbama srodili sa starim kotorskim obiteljima te su usvojili i s ponosom gajili stare bokeljske tradicije u kojima se zrcalio hrvatski nacionalni duh većinskog stanovništva multinacionalnoga Kotora XIX. i početka XX. stoljeća. Nerijetko su, kao članovi drevne Bokeljske mornarice, sudjelovali u nastupima Mornarice, posebno u Tripundanskim svečanostima. I samog Viktora nalazimo na starim fotografijama u dječačkoj dobi u odori malog admirala. Kasnije, kao srednjoškolac, nastupa u blagdanskim povorkama. U albumu njegova školskog kolege nalazimo i fotografiju procesije ulicama Kotora na Dan sv. Tripuna – 3. veljače, oko 1930. godine: Viktor u odori bokeljskog mornara ponosno stupa iza svećenstva koje nosi Slavnu Glavu – relikvijar s lubanjom sv. Tripuna. Lice mu je ozbiljno s izrazom ponosa pa i prkosa. Sva je prilika da je već bio kažnjen preseljenjem iz rodne Boke, zbog odbijanja upisa u Jugosokol.

Procesija kotorskim ulicama na Dan sv. Tripuna. Viktor Vida u mornarskoj odori i s puškom, prvi s lijeva iza svećenstva (nepoznati fotograf, oko 1930.)

Tako se Viktor nakon 6. razreda gimnazije oprašta od voljenog zavičaja – Kotora i Perasta, seli i nastavlja školovanje u Podgorici, gdje mu otac biva premješten na službovanje. Rodna Boka i osobito Perast ostali su trajno pohranjeni u sjećanjima i zarobljeni u duši našeg pjesnika, pa on i desetljeća kasnije, u dalekoj Argentini piše: »Rođen sam u Kotoru, velikoj smeđoj tvrđavi, ali, kad me pitaju za zavičaj, kao što prsti traže i otkidaju najljepši cvijet, moja duša odabire Perast. On je grad duše, tužno veselje duše, kao njegovi vrtovi s ružama, koji raduju oči. On mi je zarana ispunio duh vedrinom, kao zdenac u kojem se prelamaju zrake. U njemu sam već u djetinjstvu nazreo nužni red sklada, odazive nevidljive geometrije među stvarima...«48 Maturirao je u Podgorici u lipnju 1932. s vrlo dobrim uspjehom. Sljedeće se godine obitelj Vida seli u Zagreb, gdje se Viktor upisuje na Filozofski fakultet.49 Obitelj se nastanila u slikovitom zagrebačkom kvartu Trešnjevka.

Tijekom studija Viktor upoznaje književnike Tina Ujevića i Ljubu Wiesnera, s kojima ga veže dugogodišnje druženje i prijateljstvo. I ne samo s njima, već se Vidin krug prijatelja širi do nemalog auditorija koji je bio svjedokom šala i maštovitih nastupa našeg talentiranog, ne samo pjesnika, već i glumca. Stoga ne čudi da će ga vršnjak i prijatelj, hrvatski književnik Ranko Marinković, ovjekovječiti u svom romanu Kiklop, u liku lakrdijaša Uga, koji je spreman sebe žrtvovati za efektnu i paradoksalnu scenu. Inače, svi su izgledi da Vidino prijateljstvo s Marinkovićem, uz to što su rođeni iste godine te bili kolege sa studija, ima i dubljih korijena, s obzirom na činjenicu da su i Viktorov otac Rikard i Ranko Marinković rođeni u Visu.

Viktor Vida (desno) s Heliodorom Prelesnikom u vrijeme studija u Zagrebu (nepoznati fotograf, 18. ožujka 1934.)

Vida je diplomirao u listopadu 1937. Sljedeće godine dobiva stipendiju Talijanskog zavoda za kulturne veze s inozemstvom za jednogodišnji studij u Rimu. Ondje studira talijanski jezik i književnost, a po povratku 1939. godine radi kao knjižničar u Talijanskom kulturnom institutu u Zagrebu. U rujnu 1941. imenovan je suplentom, potom profesorom Prve muške realne gimnazije u Zagrebu, a 7. listopada iste godine vjenčao se u crkvi sv. Blaža s Anom (Mirom) Ruhl.50 Kum na vjenčanju bio je ing. prof. Adolf Gomerčić. 51 Sljedeće, 1942. godine sa suprugom napušta Zagreb, odlazi u Italiju, najprije na venecijanski Bijenale, a zatim u Rim. Radi kao prevoditelj i član uredništva u Agenzia Giornalistica Italo-Croata do njezina raspuštanja 8. rujna 1943. 52 Ostaje bez namještenja, u vrlo teškoj situaciji, koju na trenutak stavlja u drugi plan radosni događaj – rođenje jedinca sina Klaudija, u studenom te godine.

U rujnu 1946. Viktor Vida ponovno dobiva namještenje, prvo činovničko mjesto u Pontificia Commissione di Assistenza u Rimu. Na tom je mjestu Vida, prema pisanom svjedočanstvu, pokazao kršćanski duh razumijevanja i ljubavi prema izbjeglicama i ratnim stradalnicima. U Rimu je često zalazio u kavanu Greco – poznato bohemsko sastajalište, gdje je stekao brojne znance među talijanskim književnicima i umjetnicima. 53 Potom je u rujnu 1947. dobio nastavničko mjesto u hrvatskoj izbjegličkoj gimnaziji u mjestu Bagnoli pokraj Napulja, nakon što je njegov prethodnik prof. Vilim Peroš prokazan, izručen Jugoslaviji i likvidiran.54

* * *

U siječnju 1948. sa suprugom i sinom Viktor Vida napušta Italiju i parobrodom Santa Cruz odlazi u Argentinu. Podnosi svu težinu emigrantskog života prihvaćajući svakojake, i teške i neugodne poslove, dok nije u ožujku 1950. dobio mjesto državnog činovnika. Od mizerne plaće obitelj Vida teško preživljava, a sam Viktor doživljava i mnoge nepravde. Godina 1954. bila je izuzetno bolna za Vidu: 20. travnja umire mu u Zagrebu otac Rikard, a samo deset dana kasnije, 1. svibnja, i majka Josipa, od koje se, kao nekad i od zavičaja, vrlo bolno rastaje: »U svijetloj kućici kraj mora / na elegičnoj obali Perasta / Ti ćeš ostati uz igračke djetinjstva / zauvijek...«55 Ipak, tu su i događaji koji znače priznanje i podižu moral – u Argentini mu izlaze dvije zbirke pjesama: Svemir osobe (1951.) i Sužanj vremena (1956.).

No izgleda da nikakav uspjeh nije mogao spriječiti Vidin skori odlazak. U lipnju 1960. objavljena mu je u Hrvatskoj reviji pjesma Otrovane lokve, iz koje naslućujemo u kolikoj mjeri mu je život postao teretom i na kakvo »rješenje« smjera: »Nije teško umrijeti. / Teško je živjeti: / lomiti se na asfaltu. / ... / A smrt – sretnoga li hipa!...«56 Samo tri mjeseca kasnije, kišnog nedjeljnog jutra 25. rujna 1960. godine, u 9 sati i 15 minuta, skončao je pod kotačima jurećeg vlaka. Pokopan je na gradskom groblju Chacarita u Buenos Airesu, u grobu na kojem stoji latinski natpis: Ars longa, vita brevis.

Opraštajući se od prijatelja Viktora Vide 27. rujna 1960. godine u dalekoj Argentini, svoj je nadgrobni govor Vinko Nikolić završio ovim riječima: »Viktore, dragi mrtvi druže, živjet ćemo od Tvojih pjesama, jer u njih si salio svoju bolnu dušu, i prelio sve ljepote jednog čarobnog svijeta, satkao sav obilni sjaj misli i riječi, izrazio sav onaj divni začarani svijet što si ga u sebi nosio – ta kakovo je čudo da si posjedovao toliku Ljepotu, kad si se rodio u Boki! – i po tim svojim pjesmama ostat ćeš neumrli nesretni pjesnik naše besmrtne najnesretnije Hrvatske«.57

Prigodom prve obljetnice smrti, nad grobom mu je podignut spomenik za koji je slovenski kipar France Ahčin u bijelom mramoru izradio pjesnikov lik u profilu. Nije to slučajnost, jer France Ahčin je također bio emigrant u Argentini.58 I njegov stric Ivan Ahčin emigrirao je prvo 1942. godine u Rim. Moguće je da je ondje imao kontakte s Vidom, a potom 1945. u Argentinu.59 Ne samo da su se Viktoru Vidi i Ivanu Ahčinu preklapali životni putovi, već su nas i napustili iste 1960. godine, Vida sedam mjeseci nakon Ahčina. Tako je France Ahčin na Vidinu portretu postigao jedan profinjen izraz tuge, kojemu je dodatnim uzrokom, moguće, bila i nedavna bratova smrt.

Vrijeme neumitno protječe. Od tjelesne smrti Viktora Vide prošlo je više od pola stoljeća, no njegov lik nije nestao već je »ušao u novi prostor vremena«. Kako godine odmiču, interes za njegovo djelo ne jenjava, naprotiv, on je i danas jednako živ. Vida je ipak postupno i tiho, zahvaljujući onima koji su prepoznavali vrijednosti njegova djela, zauzeo mjesto u korpusu hrvatske književnosti koje mu je oduvijek i pripadalo. Vidina poezija danas živi među nama i time potvrđuje da nas pjesnikov duh nije napustio. Jer, kako je sam vjerovao: »Mrtvi pjesnici ustvari nisu mrtvi. / Oni žive«.60

___________________________

1. Charles Yriarte: Les bords de l’Adriatique et le Monténégro, Venise – l’Istrie – Le Quarnero – La Dalmatie – Le Montenégro et la rive italienne, Pariz 1878.

2. Obje pjesme objavljene su u zbirci Sužanj vremena, Buenos Aires 1956.

3. Objavljeno u Hrvatskoj reviji, X, sv. 2-3, Buenos Aires, VI. 1960., str. 181-182.

4. Marijan Matković: Viktor Vida, u: Olinko Delorko, Oto Šolc, Viktor Vida, izabrana djela, Zagreb 1982., str. 310.

5. Mario De Cesare: Vida’s Christiad and Vergilian Epic, New York 1964.

6. Vincenzo Lancetti: Della vita e degli scritti di Marco Girolamo Vida Cremonese, Milano 1831., 8-13.

7. U vrijeme stare Grčke naselje se naziva Aegida, Rimljani ga nazivaju Capris, Caprea, Capre ili Caprista. Potom mu u čast bizantskog cara Justinijana II. mijenjaju ime u Justinopel. Od 1278., kada postaje dio Mletačke Republike, naziva se Caput Histriae (u značenju: glavni grad Istre), a kasnije Capodistria.

8. Paolo Naldini: Corografia eccleastica o sia descrittione della città e della diocesi di Giustinopoli detto volgarmente Capo d’Istria, Venezia 1700.

9. R. M. Cossar: Stemmi sugli edifici pubblici e privati di capodistria, CRS, Rovinj 1920.

10. Govanni Radossi: Monumenta Heraldica Justinopolitana, Rovinj – Trieste 2003.

11. Lauro Decarli u listu La città, glasilu talijanske zajednice grada Kopra, br. 26, 2008.

12. Cristoforo Nuzio (njegov sin Girolamo mijenja prezime u Muzio) bio je učitelj književnosti u Kopru između 1468. i 1540. godine. Sin mu Girolamo Muzio Justinopolitano (Padova, 1496. – Paneretta, 1576.), pisac, polemičar, dvorjanin, bio je u službi kardinala Grimanija, potom na dvoru cara Maksimilijana, pa u službama grofa Rangone, vojvode Giuliana de Medicija, vojvode Alfonsa od Ferare, vojvode Ferante Gonzaga itd., pozvan od pape Pia V. u Rim, gdje aktivno sudjeluje u kontrareformaciji. – Girolamo Tiraboschi: Storia della letteratura Italiana, tomo VII, Milano 1824., str. 167

13. Pietro Stancovich: Biografia degli uomini distinti dell’Istria, tomo secondo, Trieste 1829., str.125-143

14. Grupa autora: Istra kroz povijest, Rovinj 2009., str. 382 – Njegov istoimeni prapredak Petar Pavao Vergerio stariji (Kopar, 1370. – Budimpešta, 1444.), istaknuti europski humanist, predavao je dijalektiku i logiku na sveučilištima u Firenci i Bologni. Prijatelj je Leonarda Brunija, koji mu je posvetio svoje poznate Dialoge (Ad Petrum Paulum Histrum). Od 1405. boravi u Rimu, na dvoru pape Inocenta VII., potom u službi (tajnik) cara Sigmunda Luksemburškog. Izdao je Petrarkino djelo Africa, komentirao je Seneku i Hipokrata, autor je djela povijesne tematike, govora, rasprave De arte metrica, komedije Paulus, te njegova najznačajnijeg djela De ingenuis moribus et liberalis studiis, u kojemu ističe važnost civilnog odgoja kao temelja društvenog života.

15. Grupa autora: Istra kroz povijest, Rovinj 2009., str. 384-386.

16. Pietro Stancovich: Biografia degli uomini distinti dell’Istria, tomo secondo, Trieste 1829., 134-141.

17. INDEKS LIBRORVM PROHIBITORVM, CVM REGVLIS CONFECTIIS PER Patres a Tridentina Synodo delectos, auctoritate Sanctis. D.N. Pij IIII. Pont. Max. Comprobatus COLONIAE, M.D.LXXVI, 58 (C6).

18. Il Sileno, dialogo di Hieronimo Vida Justinopolitano... Insieme con le sue Rime & Conclusioni amorose et con l’interpretatione del Sig. Ottonello de’ Belli Justinopolitano, Vicenza 1589.

19. Pietro Stancovich, navedeno djelo, str. 221.

20. Grupa autora: Istra kroz povijest, Rovinj 2009, str. 383.

21. Ivano Cavallini: La diffusione del madrigale in Istria: I Casentini e Gabriello Puliti, Muzikološki zbornik, XXIII, Ljubljana 1987, str. 41.

22. Vincenzo Giusti (Udine, 1532.–1619.) autor je više uspješno izvođenih djela, a od ove tragedije ostalo je sačuvano samo ime.

23. Ivano Cavallini, navedeno djelo, str. 41.

24. Giuseppe Caprin: L’Istria nobilissima, parte secondo, Trieste 1968., str. 133.

25. Grupa autora, navedeno djelo, str. 383-384 – U tekstu je među izvođenim djelima G. Vidi pripisana i tragikomedija Le selve incoronatene, no autor je Kopranin Ottonello de Belli, a djelo je tiskano u Veneciji oko 1590. s podnaslovom »Tragicomedia Boschereccia del Signor Ottonello de Belli, nobile Giustinopolitano« i s posvetom prigodom zaruka venecijanskih patricija Almora Delfina i Marina Zorzija sa sestrama Francescinom i Marijom Loredan. Ostali autori čija su se djela izvodila u Kopru tijekom tog stoljeća bili su: Aurelio Vergelio, Antonio Zarotti i Gian Domenico Tarsia.

26. Aldo Cherini: Oro e azzurro. Uomini distinti di Capris – Giustinopoli – Capodistria, naklada autora, 1992., str. 13.

27. Pietro Stancovich, navedeno djelo, str. 221 – Nicolò Donà, u tekstu se spominje kao N. Donato (1540. – 1618.), bio je načelnik Vicenze (1574.), a potom Kopra (od 1575.), izabran je 10. travnja 1618. godine za 93. venecijanskog dužda, a umro je nakon samo 35 dana vladanja. Navodi se da je umro od boli zbog poraza koji je pretrpio njegov nećak Pietro pri kandidaturi za visoku javnu dužnost. Navodno je odbijanje Senata doživio kao grubi čin protiv njega sama. http://it.wikipedia.org/wiki/Nicol%C3%B2_Don%C3%A0, 10.III.2012.

28. Aldo Cherini, navedeno djelo, str. 13.

29. Erasmo Castellani: Documenti disordinati: un esempio di ricerca basato sulla supplica di Agostino Vida di Capodistria, Acta Histriae, 19, 2011., 3, str. 483-504.

30. Pietro Stancovich, navedeno djelo, str. 221.

31. Giuseppe Caprin, navedeno djelo, str. 233-234.

32. Savo Marković: Studia Antibarensia, Perast 2006., str. 293-339.

33. Knjiga krštenih VI. (1775.–1824.)

34. I na toj dužnosti ostaje do 1815.

35. Jednu od najljepših kotorskih baroknih palača, u kojoj je danas smješten Pomorski muzej, a koja daje arhitektonsko-urbanistički pečat kotorskom trgu nekad zvanom »Pjaca od cirkula« ili »Pjaca Grgoruna«, a danas »Pjaca od muzeja« ili »Trg Bokeljske mornarice«, dao je sagraditi i urediti Marko Gregorina na prijelazu XVII. u XVIII. stoljeće. – Jovan J. Martinović: Barokna palata Grgurina u Kotoru, u: Godišnjak Pomorskog muzeja u Kotoru, sv. 39-40, Kotor 1991.–1992., str. 79-82.

36. Massimo De Grassi: Venecijanska skulptura u Boki Kotorskoj, Podgorica 2001., str. 41-55.

37. Knjiga krštenih VI. (1775.–1824.); Edvard (Odoardo) Vida obavljao je u Kotoru službu carinskog nadzornika, a oženio se 1845. Terezom Uljanović, s kojom je izrodio osmoro djece. Prvijenac je bio Antun Rajmond (1845.), potom se rađaju: Ermenegildo Antun Tripun Josip (1846.), Frančeska Vjekoslava Karolina (1848.), Eugen Antun Tripun (1849.), Nikola Antun Ivan (1854.), Virginia Apolonija Josipa (1861.), Josip Tripun Pavao (1863.) i Ernest Srećko Ivan (1866.).

38. Na krštenju joj je kumovao Lovro de Grisogono, član drevne splitsko-zadarske plemićke obitelji, oblasni kančelist u Kotoru.

39. Knjiga krštenih XI. (1825.–1840); Urban se oženio Vjekoslavom Fiorelli te mu se 1865. rodio sin Tripun Vjekoslav Jakov, kojemu je na krštenju kumovao Viktor Vida, djed našeg pjesnika.

40. Knjiga krštenih XII. (1841.–1854.)

41. Knjiga krštenih XI. (1825.–1840.)

42. Marija se 1930. u Trstu vjenčala s Agostinom Diciaulom.

43. Knjiga vjenčanih VII. (1898.–1931.)

44. Budući da je uvid u matice rođenih dao točno vrijeme Vidina rođenja, možda bi i astrolozi mogli nešto zanimljivo reći o njegovu karakteru.

45. Knjiga rođenih XV. (1900.–1948.), str. 116.

46. Viktor Vida: Izabrane pjesme (priredio Anđelko Novaković), Zagreb 1994., str. 99.

47. Isto, str. 90.

48. Objavljeno u listu Glas sv. Antuna, X, br.6, Buenos Aires, VI. 1950., str. 4.

49. Upisao je povijest južnoslavenskih književnosti i talijanski jezik s književnošću, a kao sporedne predmete: hrvatski jezik sa staroslavenskim, hrvatsku povijest i ruski jezik.

50. Matica vjenčanih Župe sv. Blaža u Zagrebu.

51. Ljubaznošću obitelji sinova ing. Adolfa – dr. Hrvoja i mr. Krešimira Gomerčića – pretražena je obiteljska dokumentacija, ali nije pronađeno nikakvih dokumenata, pisama ili fotografija Viktora Vide upućenih njihovom ocu. Pokušaj da dođem do obiteljske dokumentacije vezane za Vidin život i djela od franjevaca u Buenos Airesu ili Viktorova sina nije urodio plodom.

52. Viktor Vida: Izabrana djela (priredio Božidar Petrač), Zagreb 2011., str. 17-18, 46-47

53. Vinko Nikolić: Viktor Vida i njegova poezija, u: Viktor Vida, Sabrane pjesme, Buenos Aires 1962. – Dužni smo ovdje napomenuti da Nikolićev navod, u istom predgovoru, da je Viktorov otac bio odvjetak »jedne od najstarijih kotorskih obitelji« nije točan, jer je Rikard tek treća generacija Vida rođenih u Kotoru, o čemu je već gore pisano. No, u toj Nikolićevoj tvrdnji, iako i nema povijesne, ima duhovne istine, uzmemo li u obzir u kojoj mjeri je obitelj Vida uključena u novu sredinu, u kojoj mjeri su prihvatili grad svog prebivanja i koliki su doprinos dali novom zavičaju.

54. Anđelko Novaković: Viktor Vida – hrvatski pjesnik i sudbina, u: Viktor Vida, Izabrane pjesme, Zagreb 1994., str. 6.

55. Pjesma Majka, objavljena u zbirci Izabrane pjesme, Zagreb 1994., str. 60.

56. Objavljeno u Hrvatskoj reviji, X, sv.2-3, Buenos Aires, VI. 1960., str. 181-182.

57. Vinko Nikolić: Zadnje zbogom Viktoru Vidi, u: Književna kritika o Viktoru Vidi (priredio Branimir Donat), Zagreb 2006., str. 53-54.

58. France Ahčin (13.VIII.1919.–21.VI.1989.), slovenski kipar, između 1943. i 1945. studirao je na Akademiji u Firenci, a emigrirao u Argentinu 1947. Radio je portrete i sakralnu skulpturu te sitnu plastiku u glini i bronci. Autor je brojnih kipova u crkvama Buenos Airesa i okolice, od kojih se posebno ističu oni u crkvama Nuestra Senora de Lourdes (Santos Lugares) i Maria Reina (Lanus).

59. Ivan Ahčin (9.III.1897.–16.II.1960.), slovenski sociolog, publicist, novinar i političar, profesor na Teološkom fakultetu Sveučilišta u Buenos Airesu.

60. Pjesma Mrtvi pjesnici objavljena je u Vidinoj zbirci Sabrane pjesme (priredio Vinko Nikolić), Buenos Aires, 1962.