Nikoli Milićeviću, uz devedeseti rođendan

Gospođe i gospodo, kolegice i kolege, dragi prijatelji!*

Okupili smo se na ovome vrletnome mjestu da se na poticaj i u organizaciji Društva hrvatskih književnika prisjetimo Nikole Milićevića u povodu njegova 90. rođendana. Naročito pozdravljajući Nikolinu rodbinu te ovogodišnju dobitnicu Nagrade Tin Ujević, pjesnikinju Nedu Mirandu Blažević, dopustite mi da se prisjetimo puta i popudbine čovjeka koji počiva na ovome sunčanom vrhuncu koji je sam izabrao. A to prisjećanje, svedeno zbog prigode tek na neka važnija mjesta, u najkraćem bi ovako teklo.

Pjesnik, prozaist, esejist i prevodilac, kroatist i hispanist, pripadnik danas već legendarne krugovaške generacije, Nikola je Milićević rođen ovdje, u selu podno nas, Zvečanje se zove, zemljovidi kažu pokraj Omiša, a krštenica da je to bilo u jesen, 27. studenoga 1922. godine. Osnovnu je školu pohađao u rodnome selu, klasičnu gimnaziju u Bolu na Braču i Splitu, a maturirao u Travniku stekavši temeljito humanističko obrazovanje, da bi potom nakon što je 1946. demobiliziran upisao u Zagrebu studij književnosti te ga završio 1953. godine. Radio je prvo kao novinar i lektor, a onda od 1955. pa sve do umirovljenja 1988. kao sveučilišni nastavnik na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu.

Bio je i lektor hrvatskog jezika u Bordeauxu i jedan od pokretača i urednika časopisa »Krugovi«. U »Vjesniku« je pedesetih godina pisao gotovo redovno književne prikaze i kritike koje će, nadajmo se, u jesen prvi put ugledati svjetlo dana i kao knjiga – opet na poticaj DHK i njegova ovdje nazočnog predsjednika g. Božidara Petrača. Pisao je Nikola i objavljivao novele, kratke priče i memoarsku prozu, književne studije i eseje, te prevodio sa španjolskoga, francuskog, portugalskog, talijanskog, latinskog, grčkog i ruskog jezika.

Napokon, sastavio je i nekoliko antologija hrvatskoga i stranog pjesništva. O svemu tome čovjek bi mogao pričati sate i sate, no dopustite da se tek u glavnim crtama podsjetimo na neka sada već opća mjesta iz Nikolina bogatoga književnog opusa.

Prvo o pjesmama, kojima se javio u zagrebačkome srednjoškolskom časopisu »Omladina« 1940., a s prvom zbirkom Zlatna grana 1952. godine. U prvim godištima časopisa »Krugovi« bio jedan od najproduktivnijih pjesnika. Od zbirke Obećanja žute zore (1956.) do zbirke Snijeg i crna ptica (1964.) kritika je isticala Milićevićeve zavičajne motive te s najvećom pažnjom pratila svaku njegovu novu knjigu: Prah zemaljski (1974.), Nepovrat (1984.) i Pjesme iz tišine (1994.). Već za života katedarski ga je kolega Ivo Frangeš, jedan od najuglednijih modernih književnih povjesničara, proglasio »jednim od jakih glasova suvremene hrvatske poezije« s »trajnim mjestom u povijesti hrvatske lirike«.

U svojoj lirici Milićević spaja tradiciju i modernost ili – kako bi to on jednim svojim naslovom kazao – Od davnih do nedavnih (1989.). Ovaj po Krsti Špoljaru »melankolični Mediteranac« inspirirao se svojom hrvatskom, u prvom redu poljičkom i franjevačkom baštinom te klasičnom europskom kulturom, posebice romanskim pjesnicima poput F.G. Lorce kojega je među prvima u nas prevodio. Izvor Milićevićeve lirike je zavičaj i sve ono što je zavičajno, u prvome redu snažni osjećaj povezanosti s rodnom grudom, jezikom i davnim precima. Prve su mu zbirke prožete nostalgičnim prisjećanjem na zavičaj i djetinjstvo, na rodne Poljice i ljude toga kraja. U isto vrijeme one su lirske meditacije o mukotrpnome životu i sudbini ljudi iz zavičaja – baš kako to stoji u pjesmama Noć u Zvečanju, Elegija za moje mrtve, Čempresi, Živa česma i dr. Jednostavan, trpak i pomalo distanciran on je u nekim pjesmama elegični ton znao kadšto prožeti i kojim vedrijim i razigranijim stihom, da zvuči poput pučke mu zavičajne pošalice baš kao u pjesmi Crni tamburaš ili Mala lamentacija.

Bio je i štovatelj i meštar od soneta; prvo je pokazao svojom antologijom 100 hrvatskih soneta (1989.), drugo vlastitim sonetnim pjesmama koje je punio istim ili sličnim sadržajem tjeskobe i nekoga jobovskog mirenja sa sudbinom (Riječ i prah zemaljski, Sonet u krugu..., Treba strpljivo). Nejasno poslanstvo na koje nas je uputio njegov Neznani pjesnik Milićević je podnosio nekim stoičkim mirom, ponizno i gordo u isto vrijeme, poput zavičajnih mu čempresa ili ovoga bora pod kojim stojimo. Zagovarajući običnu i jasnu riječ, nesklon eksperimentu a još manje pomodarstvu, kao da joj je time vraćao u međuvremenu uskraćivano povjerenje, a lirici njezino negdašnje dostojanstvo.

Pisao je Nikola i prozu, kratku, štoviše, za jednu je bio i nagrađen Nagradom »Večernjeg lista« (Majmun, 1989.); ostavio je ponešto autobiografsko-memoarskih te putopisnih zapisa (Od davnih do nedavnih, 1989.), a dijalogizirane eseje o Giordanu Bruni, Lope de Vegi i Marinu Držiću objavio je u knjizi Ponoćne prikaze (1985.). U njima do punoga izražaja dolazi Nikolina klasična naobrazba, odgoj i ukus. Baš kao i u dnevničkim mu zapisima Sa stola i koljena (1981; 1989.), koji – osim uvida u ono što čita i prati – do izražaja dolaze Nikoline preokupacije, ideje i stavovi o kojima je inače malo govorio.

U kritikama, esejima i raspravama on je nastupao s uvjerenjem kako svako književno djelo nosi u sebi »vlastiti svijet, viziju, poruku, strukturu i svoju teoriju« (Riječ u vremenu, 1981.). Kao kroatist naglašavao je karakter književnosti kao prvenstveno društvene činjenice koja dijeli sudbinu svoga naroda, u tome su joj snaga, smisao i vrijednost (Vladimir Čerina, 1965.).

I kao prevodilac polazio je Nikola od vlastitoga iskustva te sebe doživljavao tek kao medij koji posreduje dušu onoga čije djelo prevodi – bez i najmanjega iznevjeravanja ako je ikako moguće (Izabrani prijevodi, 1998.). Naročito su zapaženi njegovi prijevodi Solomonove Pjesme nad pjesmama (1973.), španjolskih pjesnika (Zlatna knjiga španjolske poezije, 1973.) te glasoviti Márquezov roman Sto godina samoće (1985.).

Za Povijest svjetske književnosti (knj. 4, 1974.) napisao je pregled španjolske i hispanoameričkih književnosti, pionirski rad u području naše moderne hispanistike.

Od njegove smrti (Zagreb, 12. ožujka 1999.) do danas, tj. u minulih nepunih dvanaest godina, objavljena su četiri izdanja izabranih djela Nikole Milićevića. A to nije malo, i znači samo jedno: da je aktualan, da je čitan, da ima svoju publiku i da je dio našega čitateljskog iskustva.

Mi koji smo imali sreću poznavati ga možemo dodati da je bio i ostao dio naših života.

U tome smislu sebe smatram privilegiranim, jer smo nekoliko godina dijelili istu radnu sobu na kroatističkome hodniku zagrebačkoga Filozofskog fakulteta – onaj prozor s kojega je u svako proljeće cvalo stablo japanske jabuke Malus floribunda. Usudim se reći da smo tih godina dovoljno se upoznali i zbližili da to s ponosom mogu nazvati prijateljstvom.

Zato sam posebno dirnut i počašćen što sam danas ovdje, u njegovu Zvečanju, u Nikolinu zavičaju. Na mjestu gdje je sve počelo i gdje sve završava. Da nisam vidio ovaj kraj, sve bi moje dosadašnje riječi – ma koliko se činile vješte i učene – bile prazne. Gledajući ga, osjećajući mu sjaj i dubinu, dragi Nikola, ja tek sada razumijem Tebe i Tvoju poeziju.**

(Zvečanje, 6. srpnja 2012.)

______________________

* Izrečeno na mjesnom groblju u Zvečanju u podne 6. srpnja 2012. u nazočnosti pjesnikove rodbine, sumještana i članova DHK, s predsjednikom Božidarom Petračem na čelu, te glumaca Milana Štrljića i Joška Ševe koji su čitali Milićevićeve pjesme.

** Kao što sam razumio jednu anegdotu tek kada sam prije koju godinu prvi put bio zašao u staru Poljičku kneževinu i obišao Nikolin grob. Naime, jednoga ljeta majstori su krečili sve fakultetske sobe, pa tako i našu. Pri tome su sa zidova sve poskidali i tako ostavili. Kada smo se u rujnu vratili, zatekao sam Nikolu kako zdvaja nad jednim plakatom koji je inače stajao na zidu pokraj prozora. »Vinko moj, pogledajte što su mi majstori uradili od plakata«, prozborio je napola ljutitim, napola plačnim glasom. Pomogao sam mu očistiti plakat, poravnati ga i vratiti na staro mjesto. Bio je to turistički plakat na kojemu se vidio Omiš, a u pozadini Mosor i u daljini poljičke vrleti. Tek sada znam da je u tim vrletima bilo i njegovo Zvečanje, tek sada znam koliko mu je značio taj plakat u koji je svaki put kada bi sjeo na svoje profesorsko mjesto netremice gledao šuteći kao da ga nema. Baš kao što je u proljeće gledao rascvalu jabuku, koju će poslije jedan od fakultetskih vrtlara u neznanju svojem posjeći … (Dopisano u Zagrebu uoči Velike Gospe 2012.).