Nikola, moje godine s njim...

1. Okolnosti ovoljetnog sjećanja na Nikolu

Matičin časopis Kolo, odnosno Ernest Fišer, njegov glavni urednik, o devedesetoj godini rođenja akademika Nikole Milićevića, prema mome sudu jednoga od ponajboljih hrvatskih pjesnika uopće, pripremali su za ovaj broj Kola kao zasebnu temu tekstove izabranih autora o njegovu djelu i djelovanju. Tako sam i ja pozvan na sudjelovanje, budući da smo Nikola i ja godinama bili prijatelji, a i pisao sam u dva-tri navrata o njegovu pjesništvu.

Počašćen sam, iako trenutne okolnosti tomu niti malo nisu sklone: dugo i neuobičajeno vrelo ljeto kronični bolesnici moje sorte iznimno teško podnose, ne samo danju, nego i noću; ne preporuča im se nikakav ni umni ni tjelesni napor. Međutim, tu ću prepreku, nadam se, nekako ipak uspjeti preskočiti. Da se radi o bilo komu drugomu, a ne o meni iznimno važnim ljudima – i s Fišerom me veže prijateljstvo – odbio bih, no u ovom slučaju kasnije ne bih mogao podnijeti vlastitu savjest i svijest o tomu da sam iznevjerio prijatelje. Osobito bih bio nezadovoljan sam sobom glede Nikole, imao bih osjećaj da sam ga izdao.

Na žalost, još su dvije prepreke mojemu valjanom pisanju o Nikoli, a ni jednoj ne uspijevam ni doskočiti, a nekmoli preskočiti je. Obje su vrlo banalne, time još neugodnije.

Prvo: kako se moj život trenutno zbiva između Konavala i Novog Vinodolskog, a članci i knjige, što bi mi trebalo za kvalitetno i išta važno, odnosno čitateljstvu moguće zanimljivo i korisno prisjećanje na Nikolu i njegovo djelo, u Zagrebu su, u prilikama u kojima ne mogu naprosto zamoliti nekoga da mi pošalje što bi mi trebalo. Na primjer, sjećam se da sam negdje 70-ih o Nikolinu pjesništvu, najvjerojatnije o zbirci Ruke pune mošta (1977.), pisao u svojoj svojevremenoj kolumni u Studiju, tjedniku o televizijama i njihovim programima u tadašnjoj državi (oko tristo pedeset tisuća primjeraka!), gdje sam redovito prikazivao pa i tumačio knjige, poglavito pjesničke, sve dok nisam naletio na političku nagaznu minu koja je preko noći raznijela tu rubriku/kolumnu; usporedio sam neke irske prilike s hrvatskim, u nekom pisanju o kazalištu, što je bilo posve dovoljno da mi na sve motreći dežurni čuvari tadašnjeg režima smjesta zabrane i književnu suradnju! Međutim, to omanje štivo u Studiju vrlo je važno za moju vezu s Nikolom. Naime, iznimno sam pohvalno pisao o njegovu pjesništvu, ne usudim se išta ovdje navoditi prema već blijedu sjećanju, ali pouzdano znam da sam već tada rekao slično kako i danas kažem: Nikola Milićević jedan je od ponajboljih hrvatskih pjesnika.

I do tada je Nikola bio i cijenjen i prihvaćan, ali više je pohvala bilo o njegovim prijevodima, a ovo je bilo prvi put nedvojbeno i jasno isticanje iznimne i visoke vrijednosti upravo njegova pjesništva koje je stalno bilo u usponu. Nitko prije mene nije tako bez dvoumljenja i toliko pohvalno isticao njegovu baš pjesničku kakvoću. Pjesničke su sjajne zvijezde tada bili drugi krugovaši: Slamnig i Mihalić, nesretno stradali Pupačić ili već stanovito razlogovski Dragojević, svime je u prosudbama »dirigirao« Šoljan, a Milićević je bio uvijek po strani, neistican, i po naravi nenametljiv, ma koliko da je bio sudionik svih bitnih književnih zbivanja. Znam da je Nikola – koji je inače bio lektor hrvatskoga jezika u Bordeauxu dok sam ja bio student na katedri gdje je predavao pa se nikada ranije nismo sreli niti smo se poznavali – to moje samostalno mišljenje i bezrezervnu hvalu uočio i zapamtio; moje su mu riječi i godile i potvrđivale vrijednost njegova djela pa se raspitao i obavijestio o momu pisanju inače te stekao stanovitu sliku o meni. Dakle, kada smo bili u prigodi upoznati se, ja sam u određenoj mjeri poznavao i cijenio njegovo pjesništvo, o čemu je on imao dokaza, jer je i prije nego me znao dobio moju potvrdu da je velik i značajan pjesnik. Tim više ga se dojmila moja pohvala njegova pjesništva jer iza takve prosudbe nije stajala ni mogla stajati bilo kakva računica: naprosto sam hvalio nešto u čiju sam vrijednost bio posve uvjeren. Na tomu međusobnom književnom uvažavanju kasnije smo se, dakle, i intimno sprijateljili.

Međutim, ja sada nemam tu novinsku kritiku i ne mogu tako lako do nje, jer nikada nisam bilježio što sam, kada i gdje objavio; stoga ne mogu ovdje dokazati to što kazujem, a želio bih, da ne ostane ovako neodređeno, u naznakama, nedokazano. To, a i ponešto drugo, u sadašnjim okolnostima nikako ne mogu zamijeniti nečim boljim.

Drugo: film. Nikola Babić, filmski redatelj i vlasnik male privatne tvrtke Urania-film, zamislio je bio seriju dokumentarnih filmova Hrvatski velikani, misleći najprije na one književne, te je neposredno nakon okončanja Domovinskog rata uspio pribaviti sredstva za to, mislim najviše od Grada Zagreba, gdje je imao zagovornika toga projekta, tamo gdje je trebalo. Babić, inače znanac mi od ranije i kolega iz Društva hrvatskih filmskih redatelja (iako mislim da je tadašnji naziv te stručne udruge bio nešto drugačiji), film – scenarij i redateljstvo – o Nikoli Milićeviću povjerio je meni i ja sam uspio skupiti filmsku družinu i snimiti ga, ali – nakon montaže ne više nikada i vidjeti, niti ga je, osim proizvođača, montažerke i mene – ikada itko vidio. Naime, glazbe u filmu nema, i ne treba je, film traje dva sata i četvrt, ima trinaest cjelina, od svega četiri ili pet minuta pa do petnaestak i više – jednako toliko pjesama, mislim, Nikola kazuje – a između njih trebao bi biti kratki glazbeni umetak, takozvani jingl. Zamislio sam za nj nekoliko taktova iz »Mile Gojsalića« Jakova Gotovca, jer to je blisko Nikolinim Poljicima, no – tu je nastao zastoj: Pero Gotovac, kao nasljednik autorskih prava svojega oca, i Nikola Babić nisu se usuglasili oko nadoknade za tu glazbu, ako sam uredno obaviješten. Babić je u nekoliko navrata tražio novac za to, no prilike su se u međuvremenu promijenile, ja sam odustao od te glazbe, može biti bilo koji dojmljiv zvukovni umetak, leitmotivno, no – sve to je još neriješeno, i film stoji »u bunkeru« sve te godine, od 1999. do danas.

Dokumetarac sam tonski oblikovao najprije na papiru, s takozvanim skriptom, izdvojio iz razgovora pred kamerom s Nikolom ono što će on u krajnjem uratku čuti, a to je po prilici jedna desetina iz našega razgovora; ostalo je – ostalo u skriptu. Tu sam napravio neoprostivu pogrešku: trebao sam sve to što Nikola kaže objaviti negdje, uz njegovu autorizaciju, naravno, no nisam to uradio, ostavivši tu mogućnost za kasnije, iz razloga koji su tada bili i logični i uvjerljivi, ali ipak su samo objašnjenje, ne i opravdanje za moj neoprostiv propust. Ni do tih zabilježaka s magnetofonske vrpce sada ne mogu doći, a pitanje je hoću li ikada i moći. (Slično razgovarajući s akademikom Slobodanom Novakom, u istoj toj grupi dokumentarnih filmova, scenaristica Jelena Hekman objelodanila je Novakove ogledničke opaske...)

Pokušavao sam ovih dana pronaći Nikolu Babića, zamoliti ga da negdje pogledam taj film i »skinem« ponešto od Nikolinih (Milićevićevih) riječi, prigoda je, evo, sada to objaviti, no to mi je trenutačno doista nemoguće ostvariti, moguće – nemoguće sve i kad bih pronašao vlasnika filma!

Nisam bio zamislio iskoristiti Nikolu pred kamerom i napraviti neki umjetnički dojmljiv film, nego iskoristiti prigodu da Nikola što više izgovara vlastite stihove, da to dokumentiram, te da u kameru kaže što ima reći o raznim temama o kojima smo nas dvojica sto i više puta razglabali na našim druženjima: o pjesništvu, o prevođenju, o antologiziranju, o Poljicima, o Blacima, o pretcima, o ženama... Mislio sam, i sada mislim, da je to i za Nikolu i za književnost bolji pristup, za mene i za film moguće lošiji, ali meni je bitno bilo – dokumentirati, s književnoga prosudbenog motrišta, zato se ta vrsta filma i zove – dokumentarna.

Nu, tomu filmu ćemo se još vratiti. Preostaje mi pouzdati se u najnepouzdanije, u vlastito sjećanje.

Na tako trošnim temeljima o desetoj obljetnici Nikolina odlaska (1. ožujka 1999.), dakle 2009. u Vijencu sam objavio kratko prisjećanje na nj i zabilježio nekoliko njegovih, na žalost ne i doslovno navedenih zapažanja. To je sve što sada imam pred sobom, uz Živu česmu, knjigu njegovih sabranih pjesama, koju – jedinu od Nikolinih knjiga – imaju u novovinodolskoj knjižnici.

2. Koja je zapravo »živa česma«?

Kada već spominjem poemu Živa česma, prema kojoj je naslovljena i knjiga sabranih pjesama (Školska knjiga, 2009.), hajdemo odmah pokušati ispričati tko je zapravo »živa česma«. Za prihvat i tumačenje djela to je, naravno, posve nebitno, međutim – ipak je itekako zanimljivo, osobito gledamo li »kako je djelo nastalo«.

Naime, čim se pojavila časopisno, a kasnije i u knjigama, poema Živa česma je kod kolega u Društvu hrvatskih književnika (tada još »Društva književnika Hrvatske«), gdje su je znanci, znalci i kolege čitali, ocijenjena s jedne strane kao iznimno dojmljiva, snažnih emocija i visokih estetskih dometa, a s druge kao vrhunac Nikolina pjeva koji je iz godine u godinu, iz zbirke u zbirku – svakih desetak godina po jedna – postajao sve zreliji i sve zapaženiji. Pisao je stihove samo kad je morao, kad je imao potrebu i nadahnuće, stoga se pjesnički naslovi pojavljuju rijetko, u svakomu desetljeću samo jedan; tako je on sam o sebi zapažao!

Nikola se doista razvijao postupno. Počeo je kao pjesnik za djecu, posve slučajno. Uspio se zaposliti u omladinskom časopisu »Omladina«, još kao student, jer nije imao dostatnih prihoda za studij, ni za život, pa je tako nastalo tridesetak njegovih pjesama za djecu, neke doista antologijske kakvoće, kao npr. Zlatna grana: sve je to objavljeno u prvoj mu zbirci, upravo toga naslova (1952.) Druga je suautorska, sa Slobodanom Novakom i Vlatkom Pavletićem, Pod ravnodušnim zvijezdama (1953.), a treća, Obećanja žute zore (1956.)., zapravo prva samostalna pjesnička zbirka namijenjena odraslim čitačima. Nikola je tada već u trideset i petoj životnoj godini. Sve to ga nije značajnije predstavilo kao pjesnika, bio je »u krugovaškoj momčadi«, pa tek Elegija za moje mrtve, napisana u tuđini, u zbirci Snijeg i crna ptica (1964.) pokazuje da je riječ o snažnom i iznimnom pjesniku. A Živa česma, nedvojbeno jedna od najljepših i najsmislenijih ljubavnih poema u nas napisanih, značila je doista velik i neosporan pjesnički domet. Naravno, nije riječ tek o ljubavnoj lirici; poema u šesnaest odvojenih, a opet i objedinjenih pjesama/strofa, značajnija još sa spoznajnoga (gnoseološkog) prosudbenog motrišta, ma koliko da je činjenica kako je protok življenja nezaustavljiv u osnovi banalna, ona je ovdje opečaćena snažnom pjesnikovom osobnosti i njegovom sudbinom, dirljivim ispovijedanjem sebe sama u opsjednutosti »živom česmom života«.

Jasno je da je »česma« metafora a da je »živa česma« – živa osoba, da nije tek neka puka fontana ili kakvo napajalo, postoji neka koja ga je nadahnula da napiše: »Govorim ti i šapćem kao što ti šapćeš meni, / osluškujem te, šutim, gledam te i strepim«. Kojoj je, dakle, »živoj česmi« pjevao »moja stasita česmo«?

Poema je nastala prije našega poznanstva, a nakon što smo se već godinama poznavali, često mi je spominjao razne ženske osobe, a najčešće jednu M. i jednu S. Obje sam poznavao, obje su bile moje kolegice, obje bivše Nikoline studentice, obje prekrasne. M. je bila visoka i vitka plavuša, duge kose, velikih plavih oči i bujnih usana, a S. rasna crnka, povelikih grudi, dugokosa i ona, divlje lijepa. Obje su bile Dalmatinke, ne iz istoga kraja, jedna s mora, druga iz unutrašnjosti, »vlainja«. Kako ih je Nikola dakle često spominjao u našim razgovorima o ženama, tako mu se jednom uz jedno od ta dva imena, iskreno – ne znam uz koje – omaklo i »živa česma«.

Ja sam nekako bio uvjeren da je to bila S. Naime, Nikola mi je pričao kako je znala biti nestrpljiva kada su se penjali do njegove vikendice, kako ga je požurivala, a bio sam upućen i u njezina razmišljanja i životne preokupacije. Činilo mi se da je tu spoznao vlastiti udio u vječnom sudaru mira i nemira, statike i dinamike, stalnog i prolaznog... Prije poznanstva sa mnom, oni koji su pobliže poznavali Nikolu, znali su da je sa S. i proboravio stanovito vrijeme, nekih možda mjesec dana. O tomu se tada tračalo u književnim krugovima, i ja sam čuo taj trač.

Nu, srevši jednom M., kojoj je Nikola upravo bio darovao svoju novu knjigu, a kako sam i nju već dobro poznavao, samo prijateljski, naravno – tako mi se ona pohvalila: »Znaš li ti da sam ja Nikolina živa česma«? Naime, Nikola je u M. bio istinski zaljubljen i vrlo, vrlo ozbiljno je, prema vlastitim riječima, razmišljao o tomu da izmijeni svoje životne okolnosti i nastavi život s njom; međutim – bio je u braku, a i inače je o svemu što je poduzimao najprije duboko i dugo promišljao, i tom se mišlju, dakle, dugo/predugo bavio, sve dok jednoga dana, usred Zagreba, nije vidio M. »pod ruku« s nekim drugim, s njezinim kasnije i danas legitimnim bračnim suputnikom. Ali, prijatelji nikada nisu prestali biti, Nikola joj je redovito darivao svaku svoju novu knjigu. U sve to sam bio itekako dobro upućen.

Jednom ga upitah: »Pa, dobro, Nikola, koja je bila nadahnuće za Živu česmu? M. ili S.?« On se osmijehnuo onim svojim prepoznatljivim osmijehom pravoga horoskopskoga strijelca (rođen je 27. studenoga) koji lovi i uživa u svojoj lovini, te slavodobitno i posprdno, i nadmoćno i sjetno, i šeretski i ozbiljno istovremeno, odgovorio: »Hm, kad bih ja to mogao razlučiti, rekao bih ti!« »Znači, obje?!« nije se predavala moja ovnovska upornost, no Nikola se i dalje samo smješkao...

I jedna i druga »živa česma«, i M. i S., danas su pred mirovinom, imaju svoje muževe i svoje obitelji, svoju već odraslu djecu, stoga ove inicijale ne treba držati pravim, ali osobe o kojima govorim – jesu prave! S. je, prema zadnjem što o njoj znam, nastavnica hrvatskoga na jednoj zagrebačkoj školi, ne sjećam se kojoj, godinama već ne viđam je, a M. je na takvu mjestu da je često sretnem, i dalje smo prijatelji, znamo i otići na kavu. Ponekad je oslovim i ovako: »Živa česmo, kako si danas?« Ona tada uživa i blista.

Nikada se, nijednoj ženi, ako je ona uvjerena u to da je u nekoj ulozi jedina – ne smije reći da nije tako! Uostalom – jest tako! Jedina je. Jednako i jedinstvena. Mislim da će uskoro dobiti unučiće...«Ti nepresušna pjesmo, moja obmano...«, zapisao je Nikola.

3. Kako smo se upoznali

Upravo htjedoh napisati »kada i kako smo se upoznali«, ali ja se zapravo ne sjećam kada je točno to bilo, najvjerojatnije 1978. U rujnu. A vjerujem da je bilo u rujnu jer je povezano sa Zagrebačkim jesenjim velesajmom, koji je redovito u rujnu.

Od tada pa do Nikolina odlaska, 1. ožujka 1999., ugrubo uzevši, prijateljevali smo i sastajali se svake nedjelje, ukoliko jedan od nas nije bio bolestan ili odsutan, uvijek u jedanaest sati, na Trgu Republike za socijalizma, a kada smo dobili vlastitu Republiku, onda na Trgu Jelačića bana, ali uvijek na istomu mjestu, pred hotelom »Dubrovnik«. Onda bismo išli na kavu ili na piće pa u šetnju, a rastajali smo se uvijek točno u jedan poslije podne: Nikola je bio poznat po svojoj preciznosti, i u sastajanju i u rastajanju. O tim našim šetnjama nedavno sam napisao »Pohvalu ognjištu akademika Nikole Milićevića u Zvečanju«, objavljenu u Republici pa u mojoj zadnjoj zbirci Ode himne ne (Matica hrvatska, 2012.). Naime, u našim smo razgovorima često ronili u prošlost, u naša seljačka podrijetla, u starinu, u obitelji, u običaje...

Dakle, te jeseni moj nekadašnji kolega iz Kemijske tehničke škole, gdje sam proveo nekolike godine, pokojni Željko Blažević, zasitio se bio toga da bude srednjoškolski profesor književnosti i otišao je na mjesto jednoga od direktora u Rudaru, tada velikom i moćnom nabavljaču i trgovcu rudarskom opremom koji je na Velesajmu imao vlastiti paviljon. Nekako istovremeno i ja sam otišao s te škole, na mjesto urednika kulture u Školske novine, ali ostali smo obiteljski prijatelji, a toga dana smo se dogovorili da ćemo se naći potkraj njegova radnog vremena. Međutim, on je morao na nekakvu poslovnu večeru i plan nam je propao: obavijest o tomu prenijela mi je studentica koja je u Rudarovu izložbenom prostoru honorarno radila. Budući da je i ona imala plan negdje se s nekim sastati, ali je morala čekati do punih sedam navečer da meni prenese poruku (tada još nema mobitela!), zamolila me, ako sam došao kolima i ako se vraćam u grad, da je povezem, što sam i uradio.

Riječ po riječ pa smo se i u upoznali. Njoj je profesor Blažević već rekao koga čeka, ona je inače M., (opet M., ali to je sada neko drugo M!) pred završetkom je studija na medicini, još dva-tri ispita pa valja negdje naći praksu, a njezina najbolja prijateljica, ime joj je B., kolegica sa studijske godine, upravo se ovih dana u nekoj prilici upoznala s pjesnikom Nikolom Milićevićem, sigurno ga znam. Ne, razočarao sam je, tu i tamo sam ga znao vidjeti, na fakultetu, ali ništa meni nije predavao, ili kasnije na godišnjim skupštinama Društva književnika, gdje li već, pisao sam o njegovoj knjizi, ali nikada se nismo upoznali, ni pozdravili se čak nikada nismo. Pa, kako to, oba pjesnici, književnici, članovi istoga Društva, a ne znate se, nije to uredu, ne može to tako, reći će ona B., da ona pita svojega novoga poznanika ima li što protiv, pa ako nema – ona će nas upoznati, red je konačno da se znamo kad sam čak i pisao o njegovoj knjizi!

Otišla je M. tamo gdje je bila naumila, ja kući i nisam više mislio o tomu; kad sutradan zove Željko: ova moja hostesa, koja radi tu kod mene, znaš je, ona koja ti je sinoć prenijela moju poruku, M., poručuje ti da će se društvo večeras u petnaest do osam sastati pred kinom Balkan. (Tako se nekada zvalo zagrebačko Kino Europa, kako se i sada ponovno zove, međutim – sve je balkanskije, i ono i čitava Varšavska ulica pa i čitav »beli Zagreb grad«, silno se pobalkančio, upravo u trenutku kada to više ne mora!).

Točno na mjestu gdje je kasnije postavljen spomenik Tinu, čekala me M., upoznala me s B. i s Nikolom, koji su već bili tamo. Čim je završio Velesajam, u dosta prostranom stanu koji su zajednički imale iznajmljen na uglu Kačićeve i Prilaza, upriličile su zajednički objed...Nikola i ja donijeli smo ruže i vino...

B. je bila baš navalila udati se za Nikolu. To se, naravno, ispostavilo tek kasnije. Golema razlika u godinama nije je smetala, ali... U Lorce je to, u Nikolinu prijevodu, »al’ ona imala muža«! A u ovomu slučaju – Nikola je imao ženu i nije mu padalo na pamet ući u nove veze i avanture, posebno poslije onih starih i prošlih, o kojima, evo, već nešto znamo.

I o M. i o S. i o B., i o drugima, Nikola i ja često smo kasnije razgovarali. »Žene, je li!? Koliko li sam sati i dana i mjeseci i godina izgubio zbog njih i s njima, ali ne žalim ni za jednim trenutkom!«, znao je reći.

Kad već o tomu pričamo, posve smo bili uvjereni, i Nikola i ja, da bi B., dosljedno i predano odradila ono što je bila zamislila: bila je poštena cura, seljačkoga porijekla, negdje iz Dugopolja u splitskom zaleđu ili iz okolice, pouzdana, vrijedna, inteligentna i – vrlo lijepa crnka kratke kose, moderna izraza... Je li doista bila toliko duboko i iskreno zaljubljena u Nikolu ili se radilo o promišljenomu potezu, osigurati ne samo praksu nakon diplome, nego i liječničku karijeru, imati muža uglednika... Mislim da je bilo i jednog i drugog, ali – istinu jedino ona zna.

M. (ta M.) bila je znatno profinjenija, visoka brineta duge kovrčave kose i čarobna osmijeha, iznimno suptilna, iz okolice Gruda, u Hercegovini; jednom sam je vozio tamo, usput, kad sam išao prema Dubrovniku. Upozoravala me na svoje zemljake: »Ne znaš ti hercegovačke liske, čuvaj se«! Pamtim i kako je plakala na zadnjoj zajedničkoj kavi, na vrhu nebodera u Ilici: ni riječi ni pokreta, ni glasa ni uzdaha, a suze sustižu jedna drugu... »Anđeo joj suzom suzu vratio!«

* * *

Mnogo kasnije, Nikola i ja odlučili smo potražiti jednoga moga znanca, zaposlena u osnovnoj školi na Kaptolu, zaboravili smo mu bili ime, ali smo znali da radi tamo, a pretpostavljali smo da zna gdje su M. i B. Puka radoznalost. Svake nedjelje smo prolazili uz tu školu pa tako dođosmo na tu ideju, da saznamo gdje su one sad, što je s njima...

M. je liječnica u Švicarskoj, udata je, ima kćer, a B. je također udata, također liječnica, je li u Splitu, nije siguran. Uglavnom, u svojim su životima, sa svojim obiteljima. »Blagoslovljen bio svaki trenutak!«, rekao je tada Nikola. I ne samo tada.

4. Na čemu se temeljilo naše prijateljstvo

S obzirom na okolnosti upoznavanja, moglo bi se protumačiti da smo dijelili očaranost ljepotom žena i njihovom nikada posve odgonetnutom tajnom ženstvenosti, dakle i tajnom života, što je tako genijalno i s toliko iskustva sabrano u Živoj česmi. Međutim, to je samo jedna od niti koje su nas vezivale. Bitno je bilo slaganje oko osnovnih životnih i poetičkih pitanja, što je lijepo u pjesmi, što smisleno, što značajno, što zapravo bezvrijedno...

Dijelili smo stanoviti otklon od većine toga što su razlogovci pisali, sklonost tzv. vječnim vrijednostima. Stoga sam Nikolu i nazvao modernim klasikom, vidim da su kasnije i drugi koristili to određenje. Nismo npr. bili bezrezervni hvalitelji Slamnigova pjevanja (ukupno gledajući!), tada na sva usta i od svih na velika zvona udarane njegove pjesničke genijalnosti, ne poričući humornu izvrsnost njegovih stihovanih dosjetaka, ali naša su uvjerenja o pjesničkim vrijednostima bila ipak drugdje... Humorist je jedna vrsta nadarenosti, pjesnik jedna druga... Itd.

Jednom sam se sa Šoljanom žestoko porječkao (za onim stolom uz šank u Društvu književnika) oko naziva »američko pjesništvo«, negirajući pravo da se tako zove ako ne obuhvaća i stihove na indijanskim jezicima, pogotovo ako je to samo pjesništvo u Sjedinjenim Državama. Na strani Šoljana (anglista) bila je čitava književno-prevodilačka praksa i sva snaga anglo-američke bahatosti i opće dominacije, a na mojoj samo logika i pravda (bez ikakve šanse protiv prava, osobito anglo-saksonskog – kao i obično). No, uz moje je razloge stao i Nikola (hispanist). Inače, Šoljan i Nikola su surađivali (zajednička antologija npr.), međusobno su se vrlo korektno i kolegijalno odnosili, ali – iako su se dugo poznavali – dublji i intimniji odnos nikada nisu uspostavili. Nikola je Šoljanu štošta zamjerao... Ali ne i »Vukovarski arzuhal«; time je i mene obradovao i razgalio, kada ga je objavio: Bravo, Tonko!

Posebno ću se prisjetiti Nikoline zadivljenosti pjesmom Hanibala Lucića Jur ni jedna na svit vila. On ju je držao boljom od ikoje Petrarcine pjesme i od ikoje renesansne ljubavne pjesme uopće, »čudom od pjesme« (svjedoči i Vinko Brešić, koji ga je naslijedio na Katedri novije hrvatske književnosti, u Pogovoru Živoj česmi, s njim se također znao sastajati). Smatrao je tu pjemu umjetninom nedosegnutom na bilo kojemu drugomu jeziku renesanse, a – osim engleskog – sve u tom pjesništvu važne jezike je znao. Isticao je tu skladbu kao vrhunac toga uzorka pjevanja, a dokazivao je to postupnim opisom svih sastojnica ženske draži (oči, lice, kosa, hod...) te žudnjom da taj trenutak ljepote bude vječan i molbom Bogu: »ova kripost uzorita / čin’ da bude vjekovita/ ne daj vrime da je shara do skončanja svega svita...« Nego, uočavate li idejno-tematsku, a osobito idejno-estetsku povezanost Lucićeve vile i Nikoline žive česme koja »teče, uvijek svježa, i bježi«? Premda načinske povezanosti nema.

Bog, koji je »svim odzgara«, kako kaže autor Jur ni jedne na svit vile, ili se malo našalio ili su mu se pobrkala vremena pa je ponovno dao stvoriti istu takvu renesansnu vilu i u 20. stoljeću, sada kao Lj., baš takvu ljepoticu kakva je i opjevanā Lucićeva. Svaki put kad bi Lj. ulazila u predavaonicu na fakultetu, studentićima bi zastajao dah i oduljila bi im se donja usna, a ženskadija bi većinom uklanjala pogled: vitka, a bujna, dugokosa, plava, uistinu tako renesansna... Sretoh je tu nedavno, a prijateljujemo odavno, pa je, kao i obično, podsjetih da je »bila grešna prema našemu Nikoli«, uvijek je voljela nekoga drugog! »Daaaj, ne zafrkavaj me opet!«, kaže ona. Popila je s Nikolom ne jednu kavu, uvijek se smijala, opojno, neizdržljivo opojno, čak bi ga i pomilovala, obično blago po ramenu i – nestala bi, na dulje vrijeme, cijelu godinu ili čak tri godine... Sada je u mirovini (moja je generacija), nikada nije bila kao Matoševa Lj., ali jest kao »majka Marija«, naime, »sve ljepša biva što je starija«! Nikola nikada nije prežalio njezin gubitak, premda mu nikakav dobitak nikada nije bila. Nitko nije savršen...

Kada smo još u toj temi, ispričat ću i ono o Rozamundi. Nije se tako zvala, imala je jedno ime koje drugdje nikada nisam čuo, baš neobično i jedinstveno, Nikola ga je puno puta spominjao (i s uzdahom), ali ga ja nikada nisam uspio upamtiti pa sam je prozvao Rozamunda. On je 1943., dakle usred rata, završio klasičnu gimnaziju, zadnju godinu je zbog političke situacije u Splitu pohađao u Travniku, te se vratio u rodno Zvečanje. Tamo je upravo bila stigla nova učiteljica, mlada i lijepa, da, u pravu ste – Rozamunda! Međutim, »plesali su samo jedno ljeto«, točnije: jesen, zimu i proljeće, jer došli su partizani, s kojima nije bilo šale, znao bi reći, mobilizirali su ga (15. svibnja 1944., taj mi je datum za onaj moj predgovor njegovim izabranim pjesmama sam Nikola prišapnuo!). Tada je i on postao partizan te na Širokom Brijegu – on, fratarski đak – gledao je kako gori fratarska knjižnica koju su upravo bili zapalili njegovi novi drugovi (vidi: Godina u pamćenju, 1990.). Neki kadrovik u »Narodnoj armiji«, zbog prezimena je mislio da je Nikola Srbin, nije ga želio otpustiti iz vojske, nudeći mu brz napredak do najviših činova i tek 1946. Nikola se jedva jedvice uspio razvojačiti!

Tako su prošle tri godine, Rozamunda je već bila negdje drugdje, a on na studiju u Zagrebu. Život je, kako se uobičajeno kaže, tekao dalje, Nikola mi je ponekada, sa zahvalnosti i nostalgijom, prepričavao neke trenutke nezaboravnih susreta po seoskim pojatama i noći na proplancima. A kada je njegova gospođa Ranka nenadano otišla (1983.) i kad je Nikola ostao udovac, jednoga mi dana reče: »Zvala Rozamunda, iz Splita, tamo živi, zamisli, dolazi u Zagreb!« Nisam zapamtio kako je ovonjala da je i Nikola obudovio. Bio je uzbuđen, poslije čitavih pola stoljeća iskrsnula je posve nenadano davna mladalačka ljubav, ona udovica, on udovac... I već su se zaplitali ozbiljni planovi, gdje će živjeti, ona ima vilu na Braču, stan u Splitu, krenulo je to bilo ozbiljno. No, dvije ili tri nedjelje zaredom Nikola ne spominje Rozamundu te ga podsjetih na to: »Ne spominješ je!?« »A, od toga neće bit ništa!« »A zašto?« Šutio je gotovo čitavu minutu, nepotrebno i dalje miješajući šećer u već triput izmiješanoj šalici, što mu se gotovo nikada nije događalo, a onda mi svojim poznatim prezrivim izrazom reče, doslovno ovako: »Ma Stijepo, ‘ko će je slušat’?!«

To, ‘ko će je slušat’ nije tada prvi put izgovorio. Imao je jednom nekog posla s Vesnom Parun, mislim da se radilo o nekom predgovoru i ona je – da bi mu sve kako treba objasnila – dolazila k njemu kući, gdje je Nikola imao svoju radnu sobu. On je prekinuo te dolaske, a ona se naljutila: da je imao tko slušati, bila je kadra dva-tri dana, objedinjena u jedan, bez stanke i bez predaha, pričati o svomu životu punom samih nesreća, nepravda, lažaca, pokvarenjaka, svi su joj radili o glavi, svi je nastojali iskoristiti, svi je varali, nitko je nije doista volio, ona je bila najnesretnija žena na svijetu itd., itd., ma grozno. Nije to što je ona pričala bilo daleko od istine, ali – nije se dalo slušat, ne na dulji rok, i sâm sam to s njom iskusio, i na mene se bila razljutila i uvrijedila, premda sam joj u jednoj životno važnoj stvari bitno pomogao, konačno uopće i nismo razgovarali, ni pozdravljali se čak! (Njezine antologijske pjesme, naravno, time ništa nisu izgubile.)

Jednom, dakle već udovac, Nikola mi se povjerio: »Sjedili smo tako jednom u dnevnom boravku, pokojna Ranka i ja, pili kavu, a Vesna mi je odjednom rekla: ‘Sto sam te puta trebala zadavit, a nisam ni jednom!’« Upitah: »A što si ti njoj rekao?« »Ništa, oboje smo se osmjehnuli i nastavili piti kavu!« »Cela s’ appelle l’amour, dragi moj Nikola, to je istinska ljubav, budi sretan što si je imao!« »E, da!«, složio se.

5. Neke sličice iz godina našeg prijateljstva

U početku smo se gotovo redovito sastajali na prvomu katu hotela »Dubrovnik«. U jedanaest je obično još uvijek bilo mjesta za nekim stolom do prozora, tako smo imali pogled na Trg. Uz neizbježne teme: ili žene ili književnost! Svih tih dvadeset i više godina, od 1978. do pred Nikolin odlazak 1999. To je bio Nikolin i moj zajednički krug iz kojega nikada nismo ni izlazili ni htjeli izići. Međutim, pričali bismo i o aktualijama, o svemu, i ogovarali kolege, dakako, no nikada zlonamjerno; nije nedostajalo tema. Povjeravali smo jedan drugomu i naše obiteljske prilike i odnose...

Kada bi završila misa u Katedrali, svi praktični vjernici i svi dobri katolici – u koje mi očito nismo spadali, jer na nedjeljne mise nikada nismo išli – slili bi se na Trg, pa u kavanu, pa za naš stol. Nikola ih je privlačio, a i ja sam tada dosta objavljivao u novinama, u Vjesniku i u Večernjem, komentirao književnu zbilju, polemizirao... Tada sam, naime još mogao doći do novina, u smislu da za njih nešto napišem i da to objave. Brojni pridošlice, njih desetak, petnaest, pa i više, uglavnom su htjeli čuti što književnici kažu »na sve ovo« i slično. Pokupili bi posvud okolo slobodne stolce i oko našega stola bi se začas stvorio stanoviti kružok.

Bilo je tu uglednih liječnika, ravnatelja bolnica, pravnika, gospodarstvenika, mahom Hercegovaca i Dalmatinaca, Imoćana, ali sve više i sve češće i kojekakvih badavadžija i džabalebaroša, udbaša, bivših udbaša, tadašnjih udbaša, sadašnjih udbaša, ukratko šarolikih pobratima te mi Nikola jedne nedjelje predloži da promijenimo mjesto druženja. »Znam i zašto to predlažeš, rekoh, itekako se slažem«.

I dalje smo se sastajali gdje i prije, ali potom bismo odlazili u Tkalčićevu ulicu, s druge strane Trga, kako je Nikola predložio, zimi uglavnom u »Argentinu«, na samom početku te ulice, gdje su prije godinu-dvije, još osamdesetih, nakon što sam doselio u susjednu ulicu Pod zidom, bile niske seljačke kućice, ni sto metara od glavnoga trga. I tamo bismo se obično popeli na kat, a u proljeće i ujesen otišli bismo bilo gdje, uglavnom svaki put drugdje, na brojnim otvorenim prostorima s još brojnijim stolovima i kafićima Tkalčićeve.

To je nekada, prije Drugoga svjetskog rata, bila ulica crvenih lampaša. Tamo su ordinirale dame koje su se bavile najstarijim zanatom na svijetu, neke zaostale i u pedesetim godinama, u socijalističkom/komunističkom režimu, ne više legalno, kao ranije, ali znalo se koje su to tamo bile kuće u vrijeme dok je Nikola u Zagrebu studirao...

Tamo smo uglavnom bili pošteđeni nepozvanih došljaka. Za neke nam je bilo žao što ih više ne srećemo, ali – kad ih je toliko – ‘ko će ih slušat’!? Ni Nikola ni ja nismo bili skloni kavanskom politiziranju, u čemu su Hrvati inače među najbrbljavijima na svijetu. Da, to je ta famozna »kavanska politika«, odnosno beskorisno brbljanje i rasipanje pameti u prazno... U pola jedan smo ustajali, uvijek točno (Nikola je poglédao na sat!), pa uz Tkalčićevu ulicu do Medvedgradske, pa uz školu Kaptol (sada »Miroslav Krleža«, koju je Fritz kao osnovac pohađao!), pa niz park Ribnjak, pa po Palmotićevoj, pa po Vlaškoj, pa ponovno na Trg, svake nedjelje isto, rastali bismo se gdje smo se i sastali, tu bi se Nikola popeo na tramvaj pa kući na objed.

Dolazio je međutim uvijek pješice iz svojega stana na uglu Savske i tadašnje Ulice 8. maja, danas Farkaša Vukotinovića. Ja sam stanovao u zgradi Trg Republike 7/ Pod zidom 8 (dakle, u zdanju u kojemu je i Društvo hrvatskih književnika). Meni je bilo blizu doći na sastanak s Nikolom, samo se spustim s trećega kata Pod zidom i prijeđem Trg, no ponekada bih do zadnjeg trenutka nešto radio pa bih morao i potrčati, jer Nikola već čeka. Uvijek u sekundu točan! Jednom je tako čekao više od deset minuta i ozbiljno me ukorio, zamalo pa da nije otišao; nikada više nisam to ponovio. Ma koliko da smo Nikola i ja bili intimusi, nikada nisam zaboravio da sam mogao biti njegov student (da je on tada bio tu!). Stanoviti respekt prema starijemu i uglednijemu uvijek sam gajio, tako su me u mojemu seljačkomu odgoju učili (iako je moj otac bio »čovjek od grada«, koji se skupa sa svojom kravatom i šeširom, ne i svojom voljom, zatekao na selu kad je svjetski rat završio te spletom nesretnih okolnosti tamo i ostao). No, Nikola meni nikada nije dijelio lekcije. (Ja sam sebi jesam, i trebam...)

Svakoga 6. prosinca, na blagdan Svetoga Nikole, dolazili smo Nikoli čestitati imendan, Ante, Branko i ne znam tko još, a svakoga Svetog Sjepana (prvoga Isusova sljedbenika, ovjenčanika, onog zanesenjaka, blune...) 26. prosinca, dan nakon Božića, kada je ne samo moj imendan, nego i obiteljski blagdan Mijovića Kočana, Nikola, a kasnije i Branko, bili bi na večeri kod mene, Pod zidom 8. Ali, nisu to bili jedini međusobni posjeti, znali smo se naći i mimo toga i u drugim prigodama.

Nikola je imao auto (Renault 4) i njime smo znali ići do njegove vikendice. Ja vikendicu nikada nisam imao, ali imao sam ključ njegove pa sam i mimo toga tamo katkada odlazio. Pokojnu Ranku i njega nekolike sam godine ispraćao na vlak prema Šibeniku, da s tako puno prtljage ne plaćaju tada bezobrazno skupe zagrebačke monopolne taksiste, a svojim kolima ne mogu, gdje ih ostaviti – kada bi išli u kuću njezine obitelji na Zlarinu, a ljeti su redovito tamo odlazili... (Znao sam i raspored soba u toj velikoj kući, iako nikada nisam kročio na Zlarin; Nikola mi je o svemu pričao.)

Nakon nenadana Rankina odlaska, kći Marina i Nikola zatekli su se u velikoj nevolji. Naime, Marina, okrenuta knjizi i znanosti, mislim da je već bila asistentica na fakultetu, a danas je uvažena profesorica arheologije i autorica znanstveno relevantnih knjiga, nije do tada baš nešto boravila u kuhinji pa su Nikola i kći mu hranu stanovito vrijeme donosili iz »Plešivice«, gostionice preko puta njihova stana. Međutim, ne nakon dugo vremena, Nikola će: »Znaš, Marina je prošle nedjelje skuhala objed, mogu ti reći odlično!« Uskoro se, reče, prometnula u vrsnu kuharicu, na što je bio ponosan, jednako koliko i na njezinu sveučilišnu karijeru.

Imao sam iluziju, i potajnu nadu, da će se moja majka nekako priviknuti na grad pa sam je doveo u Zagreb, u taj stan Pod zidom 8, kada je i ona postala udovica, kada je ostala sama, kad je onemoćala, kad je već slabo vidjela... Jednom se, ne znam više zbog čega i kako, kod mene zatekao i Nikola; upoznao sam ga s majkom, ali baš u tom trenutku netko me zbog nečega nazvao i morao sam odmah izići. Pozdravio sam se s Nikolom i žurno otišao.

Zadržao sam se gotovo dva sata, misleći da je Nikola već odavno ispraćen. Međutim, on je i dalje sjedio u svom fotelju u dnevnom boravku, moja majka u svom, onako u živopisnoj konavoskoj nošnji (nije bila Konavoka, ali je nekolike godine nakon udaje – obukla narodnu nošnju, kada su je sve druge skidale!), s bijelim rupcem na glavi, slična nekom indijanskom poglavici, živo su razgovarali, kako sam ih i ostavio!

Kasnije sam se stao ispričavati Nikoli, ali on me prekinuo: Nema potrebe za isprikom! Da je htio otići, on bi bio otišao, baš smo se lijepo napričali, rekao je. Kako i o čemu, Bog zna! (Nju je, eto, mogao slušati.) Nikola je tada bio sveučilišni profesor, uskoro i akademik, a moja je majka zapravo bila nepismena. Međutim, znala je naizust više pjesama iz Kačićeve Pjesmarice, bila je puna mudrosti narodne usmene književnosti – poslovica, doskočica, uzrečica, zarječnica, dorječnica, prirječnica, prigodnica, pripričnica, dogodnica, uzgrednica, zapričnica, začudnica, šala i pošalica... Tako npr. kad bi je tko pitao što o zdravlju, ona bi odgovarala: »Do pedesete me pitaj što mi je, od pedesete što mi nije!« Jednom mi je neka rodica za nju rekla: »Baba Mande je trebala biti muško, činom general i obnašat’ važne dužnosti!«

Nikola je često spominjao svoju baku Ružu. U svim spominjanjima je govorio da je ona »držala kuću«, da je ona »određivala što će se i kako će se raditi«, dok su još postojale velike seoske obitelji, da su svi ukućani kod nje dolazili po svjet (ne savjet!), i ženska i muška čeljad, da je u njezinoj ruci bio i novac, uglavnom da je ona svime upravljala, da je bila sposobnija od svih muških. Možda je tu kvaka onoga Nikolina dugog razgovora s mojom majkom?!

Svakako da je naše seljačko porijeklo imalo utjecaja na stalnost našega druženja. I na međusobno razumijevanje. Ja sam dolazio s njim u njegovo Zvečanje, razgledali smo staru kuću, odlično očuvano ognjište uz koje je Nikola proveo djetinjstvo. Dolazio sam tamo na žalost i bez njega, kad sam radio onaj film o njemu, on tada više nije mogao putovati, a zatim i na posljednji ispraćaj, gdje sam se, i u ime Društva hrvatskih književnika, oprostio od njega.

I on je bio na mojemu ognjištu, u mojim Konavlima, dovezao sam ga jednom tamo nakon slavističkih dana u Dubrovniku, gdje su ga te godine bili pozvali. (Ili je to bilo kada je došao bio na Ljetne igre, vidjeti uprizorenje svojega prijevoda Calderónove drame Život je san?) Divio se građevinama i izrađevinama u kamenu koje je isklesao moj pradjed Marko: jedinstven suhozod s tonama teškim velikim kamenima, kameni mlinski kotač vjerujem najveći na svijetu, monolitni kameni stožer, kamene noge za postelju, kamenu perilicu rublja i druge kamenice, a osobito ga se dojmilo pradjedovo neponovljivo gumno (na kojemu smo Luko Paljetak, supruga Mirjana i ja nedavno predstavili moju najnoviju knjigu Ode himne ne).

Nikolini su pretci bili didići, navodno prispjeli iz doline Rame u Bosni. Dakle, bili su poljičko seljačko plemstvo, oni su upravljali svojom republikom i pukom u njoj, a moji su pradjedovi bili pučani, no takve građevine kakvo je gumno Marka Kočana, sagrađeno izviše Mijovića/Mihovića/Miovića kuće u Gjurinićima – u Poljicima ipak nigdje nema, Nikola je to tako rekao. (Nema, mislim, ni inače!) Premda su Poljičani, to znam opet prema njegovu pričanju, baš na gumnima birali svoje knezove, bacanjem kamenčića na gunjeve koje bi natjecatelji za kneza prostrli, pa gdje padne više kamenčića onih koji imaju pravo glasovanja... (U poljičkom Statutu je zabilježeno i u našim godinama famozno »bractvo i jedinstvo«, kao politički pojam unutar Poljičke Republike, vidi Nikolinu pjesmu Statua Kapitul 88.)

A što sam ja napravio, kakvo je moje gumno? I gdje je ono? Kada mene ne bude, na što će moje netko neznan moći doći, hoće li se itko ičemu mojemu moći diviti, kao Nikola jedinstveno osmišljenoj građevini mojega pradjeda, kako ću ja opravdati svoje postojanje? Imam li pravo i dalje rasipati svoju nadarenost, kao da je ničija...? Nikola i ja tu smo temu, na razne načine, nerijetko otvarali.

Nikola je i stoga ronio u pretke i stavljao ih u svoje pjesme: ako on – svjestan i obrazovan – to ne napravi, tko će i hoće li itko? Elegiju za moje mrtve napisao je emotivno, dok je boravio u tuđini. Tamo je, prije nego igdje, shvatio, kako je vlastita zemlja važna, kako su korijeni važni, jer oni nas drže na zemlji, kako je djelo važno, kako je jezik važan, kako je samobitnost važna – i za postanak i za obstanak! Nemali je broj Nikolinih pjesama – ni u jednoga suvremenoga hrvatskoga pjesnika toliko – iz povijesti. I osobne i one opće, i izvan ciklusa istoga naslova. To je, dok sam se s njim družio, radio svjesno i programirano, to je i morao, to mu je bila strast. Odlično obrazovan u vrhunskim školama lako je čitao bosančicu ili hrvatsku ćirilicu, a sve te pjesme nastajale su na osnovi povijesnih spoznaja, one su u njih, u načelu, i unesene. (Pogledajte, recimo, Pogled s prozora: »...ta trula prošlost po kojoj stalno pljujemo (...) da nam nije nje što bismo imali danas?«)

U tom smislu najživlje se sjećam što mi je Nikola pričao o fra Matiji Divkoviću, kada se njime bavio, koliko je bio zadivljen tim brižnikom i prosvjetiteljem (i koliko mu je, nota bene, sličan!): između turske i mletačke opasnosti i podmuklosti, a njegov narod neuk, no on se ipak nada da će nešto pomoći »naukom kristjanskim« koji ide tiskati u »zlatne Mletke«, sam i neshvaćen. Divković se nadao, premda s malo vjerojatnosti, da će neuku pomoći nauk, a čemu mi da se nadamo... (Obratite pozornost na završetak te pjesme! Kakva je, koja je današnja obmana, gdje su danas »zlatni Mleci«?!)

Sve to sam, prepričane stihove, najprije čuo iz Nikolinih usta, a kasnije tek i vidio objavljene. Jednako je i s Ponoćnim prikazama: Nikola mi je pričao o posebnosti i značaju Giordana Bruna, pa Držića, pa Lope deVege, kojega je, kao hispanist, i ranije često spominjao, pa i kao vjetropira i pokvarenjaka, ali genijalnog...A kada je tiskana knjiga, ja sam sve to ili makar većinu toga, a ono glavno svakako – već bio čuo.

Upravo nekako u to vrijeme, u hrvatskim je tiskovinama i kod nekih tobože naprednih, mahom jugo-unitarista, iskrsnuo pojam »ognjištari« kao negativno određenje za nazadnjake, nacionaliste, šoviniste, primitivce, seljačine... kako kod kojega od tih nadobudnih pisaoca. Kad bi oni samo znali koliko je odgoj uz ognjište poseban i plemenit, koliko je biti uz otvoreni plamen inače iskonsko osjećanje življenja, ma koliko da jest osobina primitivnih kultura – koliko je poticajan...Da Nikoli nije njegova ognjišta u Zvečanju, sjećanja na mrtve, onoga čempresa, »šukundjeda Nikole i brata mu don Mate« (iz pjesme Pošalica o smrti), jamačno ne bi bilo ni Nikole Milićevića...

Nije nikada bio nacionalist, ali nacionalno svjestan itekako, posebno ne šovinist, ni natražnjak, ni primitivac, osobito ne seljačina – njih je više u urbanim sredinama – ali seljačkoga podrijetla profinjeni Nikola jest bio i to ga je oplemenjivalo. Koje li divote – biti ognjištar, ponikao uz ognjište; prikraćeni su oni koji to nemaju! Uostalom, tko prezire korijene vlastite kulture i sam je vrijedan samo – prezira.

Nismo imali običaj donositi jedan drugomu pjesme na uvid, ali bio sam upućen u sve što je pisao, a između svoje 50. i 70. bio je najplodniji i najzreliji.

I ja sam njemu govorio što radim: pjesmu u prozi Ulovljen u jeziku npr. – kad je knjiga Ono nešto, nakon duga čekanja, tiskana – držao je iznimno nabijenom značenjima, vrijednim i značajnim tekstom. Međutim, o mom Vijencu soneta nije imao tako visoko mišljenje, baš kao ni o onom Parunove (to je i napisao!), premda je jedan sonet ipak odabrao u svoju antologiju; to su polusoneti, prigovarao mi je, a i bili su, jer nisam našao za potrebno vezivati i kvatrine u rimovanu cjelinu. Prave sonete propisao sam tek nakon te Nikoline kritike, na kojoj sam mu zahvalan.

I inače sam od Nikole puno naučio. Realna gimnazija na Pločama u Dubrovniku jest imala dva-tri dobra profesora, ali s Klasičnom gimnazijom u Splitu ili onom fratarskom u Travniku, koju je, osim Nikole, pohađao i pravoslavac Branko Ćopić, kasniji srpski pisac, nije se mogla mjeriti, niti približno. Čitavo moje obrazovanje je zapravo – samoobrazovanje, koliko se to stiglo uz rad! Nikola jest bio sjajno obrazovan, ali samoobrazovao se i on, gotovo do kraja života, uvijek radoznao o hrvatskoj prošlosti, o značajnim predhodnicima, o jeziku, o književnosti...

Tako ga je, osim Divkovića, Kurelca, Držića, Poljičkoga statuta, Blâcā, njegovih predaka i njihove sudbine, bijega pred Turcima, ali i pred Francuzima... zanimala i usporedba Tina s Krležom: kakav je bio jedan, kakav drugi, razlike među njima. Ponirao je u to, u njihova djela, znalački i duboko, književno pronicljivo, jednostavnom, ali vrhunskom akribijom i s jedinstvenim smislom za sintezu. S koliko mi je samo žara prepričavao rečenice toga ogleda u nastajanju...

Nikada Nikola nije žurio, nikada dizao glas, nikada brzao ni u čemu, uvijek odmjeren i tih, ali odlučan. Recimo, kad bi došlo vrijeme da ode kući, nije bilo sile koja bi ga u tomu zaustavila niti osobe koja bi ga uvjerila da promijeni odluku. Djelovao je sporo i naizgled nezainteresirano, ali sve je stizao i o svemu se bitnom obavještavao.

Nikola nije podnosio komedije, ni ja ih ne podnosim, i to nam je bilo zajedničko. Inteligentnu komiku – da, ali toga je uistinu malo. Glupavo komedijanje, površan humor, bježao je od toga kao vrag od tamjana. »Čega se pametan stidi, budala se time ponosi«, jest, to se u Nikolinu slučaju – a često je ponavljao tu uzrečicu – odnosilo i na jeftine komedijante. Ali dobre, duboko smislene viceve je znao pričati, meni je ispričao neke, npr. onaj o žabi i škorpiji, tomu se znao i nasmijati. Dijelili smo i poštivanje crtica Frana Mažuranića, nama najboljega od svih Mažuranića!

U stanovitom smislu, ja sam u Nikolinu životu zamijenio Bepa Pupačića: s njim se družio, s njim je često raspredao o pjesništvu, prijateljevali su, dolazili jedan drugomu u postojbinu i u stan, a Bepo mu je donosio na uvid pjesme za koje je smatrao da ih Nikola svakako treba vidjeti, neke još s mokrom tintom, što ja nisam radio, ali bih mu pokazao što bih objavio. Sve to o Bepu napisao je Nikola u pogovoru Pupačićevim Sabranim pjesmama. Između ostalog, zabilježio je i jednu Pupačićevu lakomislenost, kada se ceremonijalno u Društvu zaručio s curom koju je netom upoznao: mlada je, podnapivši se, s prstenom na ruci, nakon ponoći otišla i nikada je više nije vidio! Međutim, ja to tada još nisam bio čitao, nego mi je Nikola to pričao pa sam i ja njemu ispričao jednu svoju mladalačku lakomislenost, iz »Plešivice«, one gostionice nasuprot njegovu stanu, ispod Novinarskog doma, tada Gradske knjižnice, gdje sam ponekada učio, koristeći potrebne mi knjige; sada je tamo antikvarijat...

Ukratko, nas grupa studenata, napili smo se, mojim novcima uostalom, dobio sam bio svoj mjesečni honorar, pjevali smo, bolje reći pijano revali i izbila je tuča s drugom grupom studenata. Gostionica je bila temeljito porazbijana. Mene je jedan prijatelj izveo iz te gužve, ali sam se sjetio da je u njoj ostao Josip Sever. Zabrinut za nj, vratio sam se da mu što pomognem, ali tamo me pred ulazom čekala marica, a netko je iz svjetine okupljene na ulici – sav promet je bio stao – doviknuo: »Evo ga, ovaj je sve počeo!« Dobio sam mjesec dana zatvora zbog remećenja javnog reda i mira te »pjevanja pjesama neidentificiranog sadržaja«. Da je tko htio, sadržaj tih pjesama lako bi identificirao kao ruske romance, pjevane na ruskom (Sever ih donio). Bilo je to 2. srpnja 1962., pamtim jer se nakon toga nikada više nisam napio a da ne bih znao što radim. »Bile su dvije marice, uplete se u moju priču Nikola, sve sam to gledao s prozora svoje sobe! Ti li si dakle bio taj, baš čudno!« Tko bi znao da će s tadašnjim uhićenikom dvadesetak godina kasnije pričati o tomu, čak prijateljevati s njim...

* * *

Spomenuo sam već Branka i Antu. Branko Todorić, inženjer građevinstva i Ante Žužul, današnji vlasnik Školske knjige, oba Imoćani, bili su poslovno povezani, a poznavali su Nikolu prije mene. Branko, ljudski topla osoba, jednom je, u početku Domovinskog rata, pozvao kući u Dalmatinskoj ulici na večeru Nikolu i mene, te Vladu Gotovca i njegovu Vlastu, a i još nekoga gospodina kojega nisam upamtio.

Branko, uvjereni tuđmanovac, i Gotovac, koji Franju Tuđmana nije mogao smisliti (»partizanski general, to mu je domet«, prezrivo je govorio), tijekom večere žestoko su se dohvatili oko Tuđmana. Naročito je zajedljiva o njemu bila Vlasta, bivši socijalistički kadar, koja je Vladi svojevremeno osigurala bila mjesto na Zagrebačkoj televiziji, podružnici Jugoslavenske televizije, kod neke Zore Korać, žene partizanskog generala Koraća; ja sam tada tamo, u susjednoj informativnoj redakciji, bio novinar-početnik... Sve to je na svršetku civilizirano završilo, ali Nikola i ja smo ipak otišli ranije: »Uvijek je bio zaguljen«, rekao je, znam i na koga je mislio.

Ante Žužul, obogatio se još u socijalizmu, a kasnije je samo umnažao stečevine. Bio je Nikolin student, sprijateljio se sa svojim profesorom, nikad ga nisam pitao kada i kako, no Nikolu je zvao i za kuma, ne znam da li vjenčanog ili nekomu od djece, to nisam pitao ili sam možda zaboravio. ante je, prema Nikolinim riječima, prema njemu uvijek bio vrlo uslužan, u svemu pri ruci. Sve što bi Ante ispričao Nikoli, o Nadi, o djeci, o koječemu, Nikola bi prenosio meni, a ja nikomu živom, neću ni sada! Bio je to ipak zatvoreni krug prijatelja i poznanika...

Za prvo kolo Croatice, hrvatske književnosti u stotinu knjiga, vrlo zanimljivo zamišljene i s brojnim uvaženim Uređivačkim vijećem vinkovačkog izdavača Riječ, priredio sam Izabrane pjesme Josipa Pupačića i popratio ih predgovorom, a za sljedeće, četvrto (?) kolo ja sam trebao prirediti Nikoline izabrane stranice te im također pisati predgovor, što sam već radio uz raniji jedan izbor.

Nazvao sam Marinu, ona me uputila na Žužula, a Ante mi je, kada sam njega nazvao, rekao da se ja ništa ne brinem oko Nikolina djela, jer on mu upravo priprema objaviti sabrane pjesme i izbor iz proze. (To je uskoro, o 10. godini Nikolina odlaska, naslovljeno Živa česma, i tiskano, s predgovorom samog Ante Žužula, a s pogovorima profesora Vinka Brešića i akademika Dubravka Jelčića, Školska knjiga, 2009.) Martin Grgurevac, glavni urednik Riječi, uskoro me nazvao i obavijestio me da nije dobio dopuštenje za tiskanje Nikolinih pjesama te da se Croatica dalje ne ostvaruje.

Međutim, Nikoline sabrane pjesme u Školskoj knjizi nisu bile razlogom prestanku izlaska te knjižnice. Ona je prestala izlaziti jer Ministarstvo kulture, prema Grgurevčevim riječima, nema ni sluha ni novaca za nju, a dotadašnji darovatelji, najnovije, također nemaju za to novaca... Šteta! Nikolina se knjiga mogla pojaviti i u zadnjemu kolu te knjižnice, ona ionako nije ostvarivana kronološki... Moje je mišljenje da jedna knjiga Nikolinih pjesama ne može potirati neku drugu, da je Nikoline pjesme dobro što više tiskati te da bi one, kao i izbor iz Ponoćnih prikaza, trebale biti obvezatna srednjoškolska lektira.

Vrlo cijenim izdavačko pregalaštvo i Martina Grgurevca i Ante Žužula. Croatica je sjajna zamisao, a da nije Ante i njegove novčane pripomoći, ni Republika, mjesečnik Društva hrvatskih književnika, ne bi mogao izlaziti ili bi izlazio traljavo i neredovito. Nadam se dobru.

Ivan Rodić, i on Nikolin student, ali također i Poljičanin, dok je bio direktor i glavni i odgovorni urednik Školskih novina, koje uza strukovni tjednik hrvatskih prosvjetara imaju i drugu izdavačku djelatnost pa su imale i »Biblioteku PERUN« – ponudio je Nikoli tiskati Izabrane pjesme, a Nikola je izbor sam uradio. Kad mi ga je donio, bilo je manje od sto pjesama. »Neću više! Čudim se kad ljudi u izbore pjesama natrpavaju što više njih. Dobro ako netko pročita i prihvati i desetinu ponuđenoga«, tako je razmišljao. Uz taj izbor su on i Rodić, te Anđelko Novaković, utemeljitelj »Peruna«, ponudili meni pisanje predgovora. To je taj »raniji jedan izbor« (Školske novine, 1995.). A ta je knjiga dospjela tamo gdje joj je i mjesto – u brojne školske knjižnice.

Nikola nije podnosio teoretičare, naprosto im u književnosti nije nalazio pravu svrhu ni opravdanje. Kada sam mu rekao da sam prihvatio ponudu s Fakulteta političkih znanosti i novinarstva da preuzmem katedru Teorija novinarskih vrsta, premda se ne želim vraćati u radni odnos (iz invalidske mirovine), nego kanim ostati honorarni predavač, nemalo se začudio: »Pa, kakva je to teorija?« To, iskreno, ni ja nisam znao, a ni to zašto je netko razne oblike i načine novinarskog izražavanja krstio teorijom; stoga sam pokušao naslov kolegija preinačiti u Novinarske vrste i načini (da me Hrvati bolje razumiju, valja reći »žanrovi i stilovi«). Pričam sve to stoga što bih brucošima – kolegij se predavao na 1. godini studija – u uvodnom predavanju pročitao Nikolinu Pjesmu o sreći i novinama. Od toga bih krenuo, ona mi je otkrivala svrhu i smisao novina, punih »vijesti o ljudskoj nesreći«. Trebalo bi, kaže pjesma, pokrenuti makar jedne novine koje bi bile samo »kronika ljudske sreće«, ali se odmah i pita: »tko bi prodavao i tko kupovao« takve novine?

Uočio sam na toj Nikolinoj pjesmi značajnu generacijsku razliku između studenata osamdesetih i onih devedesetih i kasnije.

U »mračnom jednoumlju« o pjesmi bih upriličio razgovor, studenti su se uključivali pitanjima i svojim različitim mišljenjima, sudjelovali su u raspravi, bio je to izvrstan entre u kolegij. Međutim, u svjetlostima demokracije i vulgarnoga kapitalizma, studenti bi me – a bilo ih je više od stotinu u dvorani – pustili da pročitam pjesmu dok bi oni uglavnom šaputali nešto svoje, u načelu se nisu uključivali ni u kakav razgovor o njoj, a nisu je uglavnom ni slušali. Kada bih zamolio mogu li čuti neko njihovo mišljenje ili zapažanje o pročitanom, opet bi bio muk, a onaj koji bi digao ruku da nešto pita, dvije-tri godine zaredom, uvijek neki drugi, dakako, pitao me svake godine isto: »Profesore, a kada ćete davati potpise?« Uskoro sam ih i prestao davati...

Toliko o mladima na kojima svijet ostaje. Postoji, naravno, i mogućnost da sam zaboravio predavati i da nikada nisam bio metodički mentor, da ne znam više posao koji sam godinama usavršavao...?

Nikola se znao našaliti i na svoj račun: »Znaš li što su mi rekli u Društvu kad sam objavio tu pjesmu? Pa, postoje takve novine, sama kronika ljudske sreće i uspjeha – to ti je sovjetska Pravda u Moskvi!« (Mislim da je dosjetku izrekao upravo Šoljan.)

Na temelju moje usporedbe studenskog shvaćanja studija i stručnosti ne valja uspoređivati socijalističko i kapitalističko vrijeme u nas. I Nikola, ma koliko da se prilagodio prilikama i čuvao posao, itekako je osjećao i stegu i strah od bilo kakva kazivanja istine u »socijalizmu s ljudskim licem« i obilno se, na žalost, autocenzurirao, kao i svi koji su ostali živjeti u tomu sustavu. Tko bi npr. pogodio da se Nikolina pjesma Kamen i zemlja odnosi na vrijeme nakon Deklaracije o jeziku iz 1967., »na sav onaj očaj i jad i bespomoćnost«, te da je stoga pjesnik »smrknut i hladan kao kamen« ili da se »naslonjači od tuđe kože« odnose na Hrvatsko proljeće 1971.: valjalo je često zabašuriti pravi smisao, nije se smjelo otkriti na što se misli; to je s jedne strane poticalo na stvaralaštvo, a s druge ga, i to je značajnije – onemogućavalo i uništavalo...(O tomu sam pisao u spomenutom predgovoru izabranim Nikolinim pjesmama, a Nikola u svojim zabilješkama »Sa stola i s koljena«.)

Nikoli sam jednom pripovijedao kako sam u Kini gotovo izazvao incident pošto su nam na jednoj svečanoj večeri – a bio tamo i neki njihov visoki politički dužnosnik – servirali vrapce u umaku; taj visoki dužnosnik za nevolju je upravo mene upitao kako mi se ti vrapci u umaku sviđaju, a ja sam odgovorio da sam Mediteranac, da i mi imamo tradiciju lova malih ptica, ali kosova (»kosovića, drazijeh kosovića lardicom nadjevenih«) i grmuša, da sam i ja u djetinjstvu lovio grmuše, a vrapce da nismo lovili jer su nama – pored slasnih grmušica – bili nejestivi. U zao čas: nešto u najvišemu razredu delicija i u kuhinji koju Hanci smatraju najboljom na svijetu, nešto čime nam iskazuju posebnu čast – meni je nejestivo; Nikola, da si mu samo vidio facu! »A koliko si vrsta grmuša lovio?«, pitao me Nikola. »Ne znam, dvije-tri vrste, doista, nisu sve iste.«

Na naš slijedeći sastanak Nikola je donio neku knjigu o grmušama; ima ih, čini mi se, dvadeset i dvije vrste, sve mi ih je pokazao, imaju i fotografije i crteži... Nikoli su ptice bile zanimacija i razbibriga, hobi – rekli bismo mi, ostali Hrvati; sve je znao o pticama, imao je o njima posebnu malu knjižnicu koju je pomno skupljao! I Nikola i ja, u tradiciji Mediterana doista, kao dječaci lovili smo kosove, u slične zamke; i Držićevo navedeno spominjanje »drazijeh kosovića« bilo je kuharsko, »kurvina kuhača«...

Često je, gotovo svakidanje odlazio šetati u Botanički vrt, nedaleko svojega stana; tomu se Vrtu divio, pratio je mijene u njemu, a na povratku bi svratio do Brale, preko puta, u antikvarijat, pogledati što staretinar ima nova i popričati s njim... Jednoga me proljeća pozvao da mu se pridružim i da će mi nešto pokazati. Odveo me do jednoga visoka grma, tamo na jugu Vrta, malo razmakao grane i pokazao mi: Vidi! Kosovo gnijezdo! »Znao sam da gnijezda svijaju na oko dva metra visine u gustu grmlju, ali nikada nisam to vidio. Eto, nemojmo im smetati, unutra su mali kosovići!« Žutokljunac i kosovica čekali su da odemo, a onda, sve nešto zaobilazno i da zametnu trag – ipak uletjeli u taj grm, s hranom u kljunu! A Nikola mi je povjerio kako je dugo, strpljivo i izdaljega čekao i motrio što to kosovski par radi i kamo ide; bio je vrlo zadovoljan svojim otkrićem.

U proljeće sam iz svoje ujedno i spavaće i radne sobe Pod zidom 8, u predahu između buke kamiona koji su i prije zore dovozili namirnice na tržnicu Dolac i nekih dostavnih kolica željeznih kotača – baš tako u rano jutro – redovito čuo vrlo glasan pjev neke ptice iz grmlja oko Katedrale, to je tu blizu. (Čula su se i snažna »zvona s Kaptolona«, kako bi rekao također dragi mi prijatelj i kolega Ivan Golub, kada bi navratio k meni.) Nisam bio siguran koja je to ptica; grmuša ili možda slavuj, tu usred Zagreba!? Prenio sam tu dvojbu Nikoli, stručnjaku za ptice, a on mi reče: »Dođi sutra sa mnom na Jarun, ja svake godine, ovako u svibnju, idem tamo slušati slavuje. Čuj kako pjevaju, pa usporedi!«

I otišli smo zajedno na Jarun, jer gdje je grmlja i vode tamo su i slavuji, ti neugledni mali ptići, a veliki pjevači, slavni u renesansnom ljubavnom pjesništvu, ali nakon polovice lipnja više se ne čuju. Odlazili smo tamo svakoga svibnja, ili već u travnju, nekolike godine zaredom, on češće, ja jednom ili dvaput, ali našu nedjelju nikada nismo koristili u te svrhe, nego bismo išli nekoga drugoga dana, ali Nikola na to ni jednoga proljeća ne bi zaboravio. Jednom nam se pridružila bila i Mirjana, koja je inače našla ni sama ne zna koliko djetelina s četiri lista: na koju god livadu s djetelinom otišli, tako u proljeće, ona svugdje nađe makar jednu sa četiri lista, koja u praznovjerici znači »naći sreću«, nađe odjednom i nekoliko njih: pune su tih osušenih četverolisnih djetelina i Mirjanine i moje neke teke i knjige koje glume herbarije. Nevjerojatno, ali tako je. Ja je nikada nisam ni tražio ni našao, a Mirjana se samo sagne i – evo je!

Nakon više godina poznanstva s Mirjanom, pričao sam jednom to Nikoli; jedva da mi je vjerovao. On nikada nije imao u ruci takav listić, nije ga nikada ni vidio. Ona pak nikada, reče, nije čula kako slavuj pjeva pa nam se jednom pridružila u »ekspediciji Jarun«.

Nikola je zbog naše gošće toga dana bio posebno uslužan i obazriv. Išli smo podalje od šetačkih staza – šetači hodaju i brbljaju pa slavuje nikada i ne čuju, nego slušaju samo vlastite brbljarije – a mi smo prilazili grmovima, Nikola je poznavao »slavujske poste«. Zastajkivali smo, osluškivali, nastojao je da taj put i vidimo nekoga slavuja, da ga pokaže Mirjani. Ona je međutim nešto malo zaostala, a kad nam se začas pridružila, u ruci joj – djetelina s četiri lista! »Zamalo ste zgazili vlastitu sreću!«, reče ona Nikoli. (Nikada mu nije govorila »ti«.) »Pa kako, pa tako odjednom, pa gdje!?« »Eno ondje! Zamalo ste ugazili na nju. Evo Vam je! Uzmite je!« »Našla sreću, a meni je daje?!« »Daje!«, kazala je. »Koliko sreće daješ, toliko je i imaš!«

Nikola kao da nije dolazio k sebi od čuđenja, »s tako dječačkim osmijehom«, sjeća se Mirjana; sada se mogao i uvjeriti da sam mu govorio istinu... »A ja sam je toliko puta tražio, ali nikada je nisam našao.« »Ni ja je nikada ne bih našla da je tražim. ‘Sreća’ se nenadano ukaže i onda je treba odmah ubrati, da ne utekne pogledu!«, mudrijašila je ona.

Sljedeća je zajednička šetnja bila Botaničkim vrtom; tada je Nikola Mirjani za uzvrat darovao dva tvrda ovitka za papire, koja je sam izradio, jedan plavi, a drugi crveni; Mirjana ih čuva kao svoju uspomenu na Nikolu. Naime, on je papir A4 formata rezao napola (navika iz godina štednje i oskudice!?); u tako male ovitke koje je sam izrađivao spremao je rukopise, svoje pjesme, vrlo uredno i pedantno: to je bilo nešto baš prepoznatljivo njegovo.

Bilo mu je drago kad su ga izabrali za dopisnoga člana, još u jugoslavenskoj (1988.), a onda i za redovnoga, već u hrvatskoj akademiji znanstvenika i umjetnika (1992.). Međutim, redovito se mrštio i pokazivao neku posebnu mrzovolju kada bi spominjao tamošnje sastanke.

6. Neki naglasci iz filma o Nikoli

Nakon tolikih godina, filma o Nikoli se sjećam samo ugrubo, više okolnosti u kojima je rađen. Budući da je sniman klasičnom filmskom tehnikom, kako je vlasnik i naručitelj htio, na tzv. trideset i petici, montirali smo ga, Bernardica Fruk i ja, u Jadran-filmu. Bilo je to vrijeme kada se ta nekad moćna suproizvođačka filmska kuća praktično raspadala, kad su se u pretvorbi i privatizaciji strvinari prepucavali i nadmudrivali komu će ona pripasti, kada u tomu golemu zdanju i nije bilo ljudi, a ni proizvodnje, osim u još dvije ili tri montaže, povremeno, samo montažer(ka) i autor, kao i u mojemu slučaju, tehnika u najmu (tada, mislim, jedina takva u Zagrebu). Montažerske filmske tehnike i montažni stolovi, dakle, iznajmljivani su – tko je ubirao najam, ne znam. I ja sam bio samo unajmljeni redatelj, da odradim nešto za gazdu; nova su vremena! Dobio sam za to skroman honorarčić, mnogo lošiji od onoga studentskoga koji me svojevremeno odveo u onu nepodobštinu »pjevanja pjesama neidentificiranog sadržaja«, a Nikola gledao s prozora kako me uhićuju... Međutim, budući da se radilo o Nikoli, film bih o njemu radio i bez plaćanja, čak i da sâm moram doplatiti. Znao sam da je zadnji trenutak za to. Planiran je bio i film o Petru Šegedinu, ali smrt je u tomu slučaju bila brža...

Kao autor filma, imao sam pravo izabrati suautora/suautoricu. Bernardica i ja radili smo zajedno, davno već, neke moje dokumentarce na televiziji; one da je dobra, nego je izvrsna, prava sustvarateljica. Montirali smo poslije podne i navečer jer je ona ujutro imala studente; bila je, naime, već profesorica filmske montaže na Akademiji za kazalište i film.

Uradak je, mislim, dobar, koliko je to bilo ostvarivo u ne baš povoljnim uvjetima.

Naime, planirao sam snimati Nikolu, osim u Zagrebu, još i u Zvečanju te u Blacama i u Bolu na Braču, gdje je Nikola bio đak u dominikanaca. (Travnik nisam planirao zbog poznatih nam okolnosti još svježih ratnih rana u Bosni.) Međutim, dok je 1998. snimanje počelo, Nikola je ubrzano propadao, već je teško hodao, usitnjenim koracima i jedva sam ga uspio nagovoriti da iziđemo na klupu pred Sveučilišnu knjižnicu (onu staru, stotinjak koraka od njegova stana, sada Arhiv); nije htio, a vidio sam da nije više ni mogao, ni do Filozofskog fakulteta na kojemu je proveo sav radni vijek i kamo je obično išao pješice, čak ni do obližnjeg Botaničkog vrta, a nekmoli da bismo se odvezli do Zvečanja ili na Brač; tamo sam išao sam i snimio ponešto u tzv. off-u, dakle netonski, pa sam kasnije »podlagao«, kako se to stručno kaže...

Sav razgovor s Nikolom snimali smo u njegovu stanu, u dnevnom boravku, ne u njegovoj radnoj sobi, jer je tamo bilo prilično skučeno za pogolemu filmsku tehniku i neminovnu ekipu uza nju. »Stijepo, zašto me mučiš!?«, rekao mi je u jednomu predahu tijekom toga razgovora pred kamerom koji smo nekoliko puta prekidali, što da se Nikola malo odmori, što da ja promijenim svjetlo, kadar, rakurs; teško je postići nekakvu raznolikost, a snimati sve na jednomu mjestu... »Moram, Nikola, moram te mučiti, znaš i sam da je ovo važno, izdrži još malo, molim te!« »Pa, ima već onaj film na Televiziji!« »Ima, dragi Nikola, znam da ima, ali ovo je ipak nešto drugo, moraš ti sam pročitati nekolike svoje pjesme! Da to ostane i na ovaj način zabilježeno.«

Naime, svojevremeno je Obrazovni program današnjega HRT-a snimio nekoliko polusatnih dokumentaraca o nekim hrvatskim književnicima, pa i o Nikoli, i to je emitirano u tomu obrazovnom programu. Film o Milićeviću je odlično ostvaren, na mjestima gdje sam i sâm kanio to uraditi. Sada sam, međutim, uradio samo koliko se dalo. Nikola nikada nije rado javno govorio, i na fakultetu je uglavnom čitao svoja predavanja. A za snimanja, ni kad je govorio – odgovarajući na moja pitanja – ni kad je čitao, a nije bio glumački nadaren i čitao je dosta monotono – nije to više bio onaj Nikola od nekada: jedva je čekao da sve to sa snimanjem završi! I nije se dalo posve izbjeći a da se i na filmu ne osjeti da je tako.

U filmu je, dakle, trinaest cjelina, ali ovako napamet i nakon toliko vremena, jedva da bih nabrojio četiri-pet. Jedna od tih cjelina je svakako o Blacama. Naime, neki davni Poljičani pobjegli su pred turskom najezdom na Brač i tamo osnovali Pustinju Blaca (samostan u stijenama, u planini iznad Bola, bili su tamo tada nerijetki pustinjaci). Nikolini preci bježali su tamo pred Francuzima, početkom 19. stoljeća... (Vidi pjesmu Pošalica o smrti!) Nikoli Milićeviću je bila namijenjena sudbina nasljednika velebne građevine i vlasnika Blaca, zato su ga i dali u vjerske škole, da naslijedi tamo svojega strica, imenjaka i prezimenjaka, dakle također Nikolu Milićevića, don Niku.

O njemu mi je Nikola često pričao. Živio je između Blaca i Beča, više u Beču, i premda je bio svećenik, imao je i ženu i dijete, ne javno, naravno, ali znalo se pa prešućivalo. Bio je jedinstven, zaljubljen u svemir, u zvijezde. Kako je bio imućan, oko Pustinje Blaca je naime bilo golemo imanje, s vlastitom lukom, gdje je radilo i po pedeset nadničara, bilo je vinograda, smokava, žita...danas je šuma i krš – održavao je to imanje, a bavio se astronomijom. (Podatak na internetskoj stranici kaže da se dva asteroida, njemu u čast, zovu »Milićević« i »Blaca«.) Na adresu Blaca još je stizao – dok sam radio film o Nikoli – jedan astronomski časopis na njemačkom, tamo je taj posebni čovjek doteglio i teleskop, i to sam snimio; kako li su ga samo tamo dovukli, na konjima, na mazgama ili na rukama?!

Još do nedavno, ne znam kako je sada, Blaca su bila turistička atrakcija – tko je mogao tamo dopješačiti, oko pola sata do sat hoda, više kozjom nego konjskom stazom – i zaštićeni spomenik kulture na skrbi države, od 1962., kada je posljednji vlasnik umro, tako također kaže podatak na internetu. Imao je on i glasovir u tom nedohodu, i nastave je bilo u Blacama, i tamošnje školske klupe smo snimili...

Međutim, baš kad je završio fratarsku školu, Nikola je unovačen u partizane. A onda je 1946. započeo studij književnosti u Zagrebu, a Zagreb je već od 1945. bio u socijalizmu »na putu prema komunizmu«, kamo dakako nikada nije stigao. Ali usput je, kako se i zna, sve nacionalizirano, a Blacama, crkvenom imovinom, nije više imao tko brinuti pa je – bez gospodara – i taj posjed postao državno vlasništvo! Dakle, Nikoli naprosto nije bilo suđeno da ga naslijedi. Zbog toga on nikada nije bio nesretan, dapače!

»Nit će biti nit je bila njoj takmena na svit vila«, nit će biti nit je bila takmena Jur ni jednoj na svit vili ni jedna druga pjesma, ni u domaćemu ni u svjetskom pjesništvu, tako je mislio i govorio Nikola. I tomu je, mislim, također posvećena jedna cjelina filma...

Nikolina Živa česma zapravo je stanovita inačica vrhunske Hvaraninove skladbe, skladana i satkana na drugi način, u drugim okolnostima, u drugačijoj poetici... No, nije ona nastala knjiški, a niti »prema uzoru«, nipošto; nastala je jer se dogodila u Nikolinu životu. Ista muka muči i Hvaranina i Poljičanina, nesuđenoga Bračanina i vlasnika jedinstvenih Blaca/Blataca, to jest i Hanibala i Nikolu: »žeđajući živim i umirem pijuć te«... Nikola čita u filmu ne znam više što iz te svoje poeme.

U zaokupljenosti vilom i njezinim ženskim čarima nalazi se i jezgra Nikolina zanimanja za ljubavno pjesništvo inače. Urodilo je to Antologijom svjetskoga ljubavnoga pjesništva, jednom od najljepših i najbogatijih antologija u hrvatskomu jeziku. Kako su brojne današnje antologije, žalibože, besmislene, jer su nedonoščad njihovih sebeljubivih sastavljača, umišljenih da mogu i smiju nečije neosporne vrijednosti bilo negirati bilo zaobilaziti, a ne samo – probirati iz njih, tako je Nikolina antologija zdrav organizam; mogla bi se samo nadopunjavati, kad bi suvremenici znali pisati ljubavne pjesme... Da se pjesništvo u suvremenosti nije zapravo zagubilo... I o tomu je jedna cjelina filma.

Usput budi rečeno i Sto hrvatskih soneta, također Nikolina antologija, kojoj je već vrijeme obnavljati je – opet je većinom ljubavno pjesništvo, ali ne znam jesmo li tomu posvetili zasebnu cjelinu.

Nikola je bio vrlo savjestan antologičar. Pazio je na dvije stvari: da nitko tko je imao stanovito zapaženu ulogu u svomu vremenu ne bude zanemaren i da ni jedna vrijedna umjetnina, ni jedna uistinu vrijedna pjesma ne ostane nezamijećena.

Ne samo da je prevoditelj značajnih svjetskih pjesnika i pjesama, sabranih u antologijama, prevodio je i prozu, Marquezovih Sto godina samoće. Iako je to bilo naručeno, tijekom prijevoda je uočio koliko je Marquez genijalan pisac; prevodio ga je s velikim užitkom, to je štivo za nj bilo vrlo izazovno, pričao mi je često o tomu dok je to radio... Govori Nikola, dakle, o sebi i kao antologičaru i kao prevoditelju.

Nikola je, uza sve to, ipak najznačajniji kao pjesnik. Štoviše, kako vrijeme odmiče, tako se sve jasnije promiče spoznaja da je Nikola Milićeević – uvijek u sjeni ostalih krugovaša – zapravo najznačajniji hrvatski pjesnik toga razdoblja, a za mene osobno, kako rekoh, i jedan od najboljih i najznačajnijih hrvatskih pjesnika uopće. Ne, nije to prijateljsko pretjerivanje; tako sam tvrdio i prije nego sam ga osobno poznavao. Taj moj sud o njemu nekako je i bio poticaj da se zbližimo, kao i kasnija suglasnost pogleda o mnogo čemu u pjesništvu! »Moderan klasik«, to je ostalo kao neka opća označnica njegova cjelokupna pisanja.

Nikola je pjesnik iznimne ozbiljnosti. I pjevao je uvijek o ozbiljnim stvarima i na ozbiljan način.

Dvije su prevladavajuće teme: zavičaj i prošlost. Struktura pjesme bila je suvremena, mahom slobodna stiha. »Da u pjesništvu ima napretka i da je moderno naprednije i bolje od klasičnog, onda bi pjesništvo 20. stoljeća bilo dvadeset puta naprednije i bolje od onoga u prvomu stoljeću, a znamo da nije tako« – često je to isticao.

»Moderan klasik« i kad je pjevao o sebi, bilo slobodnim versom, bilo prozno ili gradeći sonet, uvijek je govorio o onomu što je i za druge moguće važno. Stoga mu pjesme i jesu relevantne. Dakle, ne samo lijepe, nego i značajne.

Moguće da u filmu ima i cjelina o »Elegiji za moje mrtve«, i o starini, i o »bractvu i jedinstvu« i o Nikolinu kraljevskom podrijetlu. Naime, podkraj života značajnije se bavio istraživanjima svojih korijena i našao da su njegovi pretci jedna grana hrvatske kraljevske obitelji Petra Krešimira I. Govorio mi je o tomu vrlo ponosan, ali – koliko znam – nije dovršio tu istragu niti obznanio takve spoznaje.

Što će biti s tim filmom o Nikoli, ne znam. Nikola Babić, dakle vlasnik Urania-flma te i filma o Nikoli Milićeviću, u nekoliko me navrata molio da i ja pomognem naći tko bi platio za postavljanje glazbe, da se film dovrši; to što je bez glazbe, prema njegovim riječima, razlog je da se ne izrade kopije i da se film ne koristi. Mislim da je vapaj za tim dopirao i do HAZU, ali jednako tako mislim da nikakve skupe glazbe tu ne treba, da se sve može brzo i lako riješiti – istina, košta samo »polaganje glazbe« u toj tehnici – ali ipak treba samo više dobre volje, a manje želje za zaradom.

Reći ću na koncu da je Nikola bio vrlo osjetljiv na pogrešno pisanje svojega prezimena, Miličević, kao i na pogrešno naglašavanje (Milîćevć); to ga je uvijek jadilo, kao što i mene jadi kad sam »Stjepo« ili »Miović«, ili »Miović–Koćan«, ali to rade ili polupismeni ili oni na kojima svijet upravo ostaje i koji nikada nisu ni shvatili ni htjeli shvatiti da je to itekako važno. Kada na primjer sudski poziv dobije Miličević, Nikola se ne mora odazvati, to nije on! On je Milićević, od Milić, s kratkim silaznim (!) naglaskom na prvom i! Znak za taj naglasak na grafemu »i« ovo računalo nema (sve druge ima!), pa ne mogu to i zorno predočiti.

(Postoje dvojbe i u pisanju imenice Blaca. Nominativ: Blaca (kratki, brzi!), genitiv: Blâcā ili Blàtaca, dativ: Blacima ili Blacama... To su, dakle, dvojbe! Nazvao sam Marinu, ona mi potvrđuje Nikolino »Blataca«, kako sam i sâm od njega slušao. Međutim, Gita Dragičević, iz knjižnice u Bolu, osoba čiji je telefon na internetu naveden za sve obavijesti o tamošnjemu – trenutno zatvorenu za posjetitelje – muzeju Pustinja Blaca, drži oblike »Blacama« i »Blataca« zastarjelim; na Braču se, kaže ona, ne upotrebljavaju, a govori se: »Blâcā« – genitiv, »Blacima« – dativ. Prema svim postojećim hrvatskim pravopisima – valja se prilagoditi mjestnom izgovoru, kao npr. u slučaju »Baška – bašćanska«, a ne »baščanska«, dakle ne poštiva se pravilo; premda... Blaca – Blacima je prema srca – srcima, sedla – sedlima, itd. Međutim, na istoj internetskoj stranici piše, za don Nikolu Milićevića, posljednjega vlasnika Blaca, da se prezivao Miličević: tomu se ipak ne mogu prikloniti, uz dužno poštovanje gospode Bračana i uvažavajući činjenicu da to prezime nije otočko; naime, svako se prezime mora pisati onako kako ga pišu oni koji ga nose...)

7. Kako je i zašto Nikola otišao

Nikola nikada nije bolovao, u tih dvadesetak godina druženja ne pamtim ništa značajnije od kakve prehladice. Umjeren i u jelu i u pilu, uredna življenja, s točnim dnevnim rasporedima, računao sam da će me – ovako stalno nešto boležljiva i ne baš uredna života – itekako nadživjeti, premda je među nama gotovo dvadesetogodišnja generacijska razlika.

Jednom nam se na našemu uobičajenomu putu šetnje Tklačićeva – Kaptol – Ribnjak – Palmotićeva – Vlaška – Trg priključio i Jure Kaštelan. (Kaštelan mi je bio profesor, ali tada smo već bili »na ti«; o Kaštelanu/Kaštelanima i o sebi napisati istinitu priču/roman odgađam već desetljećima...). Prepriječili smo tada onim stubama uz Opatovinu i na vrhu njih Jure se kao lud smijao jednoj pjesmici iz Crven-bana, sjećam se toga, onoj: »Svaka ‘tica lijepo pjeva, ali kos, ali kos/ i domaćin dobro j..., ali gos’, ali gos’«. Nekako je u razgovoru došlo do te erotske sprdalice i Jure nas je oba zarazio svojim gromkim smijehom; vrlo neuobičajeno!

Na trgu se oprostio i otišao svojoj kući u Ilici (ne više u Martićevoj), a ja sam s Nikolom ostao pričekati njegov tramvaj: jedva se popeo u nj! To su bili oni stari zagrebački tramvaji s dva visoka skalina na ulazu, ali Nikoli je to bilo prvi put da se s obje ruke morao prihvatiti za dovratke te da se i tako popeo očito uz velik napor.

Već sljedeće nedjelje: »Jesi li čuo, Jure je u bolnici«, a svega koji dan kasnije: »Umro je Jure Kaštelan«. Nikolu je to jako pogodilo.

Rekao sam mu kako sam primijetio njegovo otežano penjanje u tramvaj i nagovarao sam ga da radi neke vježbe za noge koje su meni propisali bili u toplicama, nakon prometne nesreće. Uspio sam ga nagovoriti jedino da unajmi fizioterapeuta, koji je jedno vrijeme i dolazio k njemu, ojačati mu bedrene mišiće. Zajednički smo ga, ne znam tko sve još osim mene (jer je rekao »svi me nagovarate«!), privoljeli i na toplice. Kada sam otišao tamo, u one Varaždinske, da ga obiđem – rekli su mi da je njegova grupa pacijenata upravo na bazenu i ja odoh tamo. Tamo ga nije bilo. Našao sam ga u sobi, leži i čita! Pravdao se da mu je izlaz iz bazena teško savladati, da je sklisko te se boji da ne padne i još nečim tako sličnim...

Njegovu sam tamošnju medicinsku sestru pokušao uvjeriti da svaki put prije bazena mora otići po gospodina akademika u njegovu sobu te ga osobno dovesti do bazena i uvesti ga u bazen. Prema Nikolinim riječima kasnije, ona je to i radila, ali – tomu nisam mogao svijetliti!

Nikola je prezirao svaku tjelesnu djelatnost. (Ne volim je ni ja, ali nastojao sam Nikoli to nikada ne pokazati.) Redovito, kada bismo u našim šetnjama ili negdje već vidjeli kakvoga trkača, Nikola nikada nije propustio podrugljivo se osmijehnuti i reći mi: »Stijepo, vidi ga! I ovaj će umrijeti zdrav!«

Kada je već vidno usitnio korak, rekoh mu da bi možda bilo dobro da ponovo ode u toplice, a i zbog filma koji se spremamo ostvariti – da bude u što boljoj tjelesnoj pripravnosti. Pristao je na film, ali mi je rekao: »Ne oteži puno s tim!« Zabrinuto sam zaustio: »Nikola, kako to govoriš!?« On mi iskreno odgovori: »A što ću više? Unukā nemam!«

I zaista, unuke nikada nije spominjao; tada prvi i jedini put. »Nemam ih ni ja, ali nije to razlog...« »Ti ćeš ih možda još imati!« »A napisati nešto još?« »Napisao sam sve što sam umio i znao...« Ne mogu, naravno, poslije toliko vremena doslovno obnoviti taj razgovor, ali to mu je bio smisao, posve točan!

Ne znam čime sam bio zaokupljen, možda upravo filmskom montažom, kad mi javiše da je Nikola u bolnici. Neka malo počekam za posjet... Znao sam da ga više neću vidjeti... Nije trajalo ni tjedan dana...

* * *

Sjećam se da me Ante Žužul vozio u svojemu velikomu jeepu niz Pamotićevu i da je vrlo neraspoloženo govorio o životu, o nesmislu življenja. Zajedno smo išli obaviti nešto oko Nikolina ispraćaja. Sutradan me Marijan Šimeg, novi glavni urednik Školskih novina, vozio u Zvečanje, on je imao i drugih nekih poslova usput, a ja sam se tamo oprostio...

Bio sam već ranije u njegovu zavičaju, dok je bio živ, prije dvije ili tri godine. Dao je bio izraditi sebi grobnicu, to su radili njegovi nećaci. Lijepo su me tada primili, skupa s Nikolom, u njihovoj novoj kući... Dobio sam i pet-litrenu demižonku bijeloga vina, nikada u životu bolje nisam pio: uistinu je bilo jedinstveno! Nikola nije bio zadovoljan što je na grobu pisalo »prof.« i »dr.« i »akademik«, ali to su oni na svoju ruku...

Nikolina grobnica malo je izdvojena od ostalih, na vrhu stijene, na brijegu na kojemu je i crkva. Sam je odabrao to mjesto. Nikola otuda može vidjeti cijelu uvalu svojega zavičaja, i mjesto gdje je rastao onaj čempres iz pjesme, i sve...

Ni do danas se nisam posve privikao na to da Nikole nema. Stalno mislim – kada je nedjelja – sad ćemo nas dva... Sastajem se sada s drugima u to vrijeme, nedjeljom između jedanaest i jedan; to je, eto, tako!

»Zaborave, divni zaborave...oslobodioče...«, napisao je Juan Ramon Jimenez, španjolski pjesnik, nobelovac, u Nikolinu prijevodu. Da, zaborav oslobađa, ali i uništava. Zatupljuje. Sjećanje na prijatelje nas oplemenjuje.

Nedugo nakon Nikolina odlaska, potaknut nedalekom u književni muzej uređenom Pupačićevom kućom u Slimenu, u jednomu sam pismu predložio da se i Nikolina stara, to jest obiteljska kuća Milićevića, u kojoj se sada ionako ne stanuje, preuredi u spomen-kuću, predlažući čak i način na koji bi takav poduhvat mogao biti i isplativ. Odgovora nikada nisam dobio. Marina, prof. dr. Milićević Bradač, koja u tomu smislu nikakvih ovlasti nema, ali ima o tomu značajnih spoznaja, mudro me svjetovala – da ne hvatam vjetar u rešeto!

U jedno sam posve siguran: Nikola je, to se znalo i poštivalo, a i rekli smo već, iz društava, sa sjednica, sa zabava i odasvud odlazio – točno u minutu koju je uvijek unaprijed predvidio i odredio. Tako je bilo i sa smrti: otišao je njoj točno onda kada je sam to odredio, kad je On to htio, a ne kada je Smrt htjela!