Nikola Milićević – sintetičar književne tradicije i modernosti

1.

»Najkraći put do sebe samoga vodi kroz svijet« – kazao je Hermann von Keyserling. U tom je smislu i Nikola Milićević najneposredniji put do svoje tvoračke biti pronašao kroz upoznavanje i asimiliranje tekovina europske književne baštine. Odgojen na klasičnoj kulturi i romanskoj književnoj tradiciji, njegova stvaralačka koncentracija proizlazi iz izvora književnog nasljeđa, i to pretežito mediteranskoga, latinskog, klasičnog i renesansnog. Klasična kultura razvila je u Milićevića sklonost prema drev­nim poetskim vrjednotama i izoštrila osjećaj za uzornu čistoću izraza i lapidarnost oblika. Ta je kultura izvršila odlučujuće djelovanje na njegovo umjetničko stvaranje. Ona ga je u mnogim vidovima upućivala na estetičko promatranje svijeta, na istančano poimanje umjetnosti. Osobito je zanimanje za španjolsku poeziju i hispanoameričke književnosti, o kojima je pisao i iz kojih je mnogo prevodio, utjecalo na njegovu književnu naobrazbu. Duhovno suočavanje s odrednicama velike europske i svjetske poezije poticalo ga je da svoj svijet umjetničkih dojmova obogati sadržajima trajnih duhovnih vrijednosti. U tom kontinuiranom i suputnom slijedu stjecanja znanja i oblikovanja osobnoga lirskog doživljavanja svijeta tekao je i razvoj obogaćivanja njegova pjesničkog duha.

Nikola Milićević je rođen 27. studenoga 1922. u Zvečanju, na području starohrvatske seljačke Republike Poljica, u srednjim Poljicima. Pučku školu je pohađao u rodnome mjestu. Srednju školu od godine 1935. do 1937. polazio je na dominikanskoj Klasičnoj gimnaziji u Bolu (na Braču); od 1937. do 1942. na Klasičnoj gimnaziji u sjemeništu u Splitu, a VIII. razred i maturu je završio 1943. na isusovačkoj Klasičnoj gimnaziji u Travniku.

Kao dječak i gimnazijalac Milićević je često boravio preko ljetnih praznika kod strica svećenika i astronoma don Nike Milićevića (1887.-1963.) u pustinji (eremitaži) Blaca na Braču, koju su osnovali 1550. poljički popovi glagoljaši, prebjezi pred Turcima. U tome slikovitom zdanju njegov je stric 1926. podigao astronomski opserva­torij. U takvom samostanskom obitavalištu, ugrađenom u stijenu na strmim liticama južnog dijela otoka Brača, mogao je mladi Milićević u punoj rasvjeti dalmatinskog sunca promatrati golemo prostranstvo mora, nebo puno blistave vedrine, veličanstvene prizore u svjetlosti i suncu usred nebeske i morske modrine. U tome tajanstvenom prostoru osluškivao je u dubini ponora zagonetno šumorenje mora, promatrao u tišini ljubičaste magle na horizontu, odbljeske purpurnoga sunca na zalasku i blistave svjetionike po hvarskom arhipelagu. U tišini pusti­njačkog prostora suočavao se dječak s mnogim nepoznatim i nejasnim rekvizitima, sa starodrevnim zapisima, glagoljaškim misalima, zbirkom slika, zemljopisnih karata i portreta, a nadasve s astronomskim instrumentima, koji su izazivali njegovu znatiželju i radoznalost. A kad mu je stric priuštio u zvjezdarnici astronomsko promatranje svemira, mogao je upoznati i onaj tajanstveni svijet zvjezdanog neba, ono veličanstveno astralno treperenje na tamnome noćnom svodu. U tihim ljetnim noćima je sanjario u gustome mraku eremitaža i promatrao kako obrisi predmeta, stvari i stijena dobivaju fantastične i zastrašujuće oblike. Prozori zagrađeni željeznim šipkama su tamnjeli, prostorije tonule u sumrak, a portreti po zidovima uranjali u tamu i gubili se u njoj. U ledenoj tišini, kada se mogao čuti samo dah morskog lahora i vidjeti sjaj mjesečine, osluškivao je budući pjesnik ono čudesno vrelo žive predaje i legendi, koje su ga ispunjale strahopoštovanjem i koje su izvirale iz pukotina davne prošlosti i razvalina drevne historije. U takvom okruženju okoline obogaćivala se njegova dječja mašta, koja je izgrađivala u njemu sklonost prema tradiciji, prema klasičnim umjetničkim vrijednostima, prema mediteranskoj »melankoliji«, prema elegičnosti lirske meditacije, prema metafizičkoj simbolici i transcendentalnoj metaforici.

U jesen 1944. Milićević je od partizanskih odreda mobiliziran i upućen u borbu na područje Mosora, Bosne, Like i Istre. Prve stihove je kao gimnazijalac počeo objavljivati u srednjoškolskom časopisu »Anđeo čuvar« (1940.), a nakon završetka rata u »Omladini«. Studij književnosti i španjolskog jezika polazi na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu (1946.-1953.). Diplomirao je godine 1953. Neko je vrijeme radio kao novinar i lektor, te je od 1953. do 1956. redovito objavljivao u »Vjesniku« prikaze i književne kritike iz područja hrvatske književnosti. Bio je jedan od urednika časopisa krugovaške avangarde »Krugovi« i »Literatura«. Članom Društva hrvatskih književnika postao je 1950. Godine 1955. nastupa dužnost asistenta na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, na Katedri za noviju hrvatsku književnost. Lektor hrvatskog jezika je bio od 1959. do 1961. u Bordeauxu. Doktorirao je iz književnih znanosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu 1966. s disertacijom o Vladimiru Čerini. Od 1974. do umirovljenja 1988. radio je kao redoviti profesor na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Od godine 1980. bio je član suradnik, a od 1992. redoviti član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti u Zagrebu. Umro je u Zagrebu 1. ožujka 1999. u večernjim satima. Pisao je pjesme, eseje, književne kritike i rasprave. Prevodio je poeziju s talijanskoga, španjolskog, francuskog, portugalskog, latinskog te s drugih romanskih i slavenskih jezika.

Osim pjesama koje je Milićević objelodanio u pojedinim antologijskim izdanjima, objavio je još ove knjige prijevoda: António Machado: Poezija (Zagreb, 1967.); Federico García Lorca: Ciganski romancero (Zagreb, 1970.); Federico García Lorca: Umro od ljubavi (Zagreb, 1971., 1975., 1984.); Pablo Neruda: Pjesme ljubavi i nade (Zagreb, 1975., 1979., 1980., 1985.); Pedro Calderón de la Barca: Život je san (Beograd, 1977.); Vicente Aleixandre: Povijest srca (Zagreb, 1978.); Luis de Góngora: Zvjezdani sat (Banja Luka, 1979.); G. García Marquez: Sto godina samoće (Zagreb, 1985.); Juan Ramón Jiménez: Pjesme (Split, 1987.); Paul Verlaine: Pjesme (Zagreb, 1988.).

2.

U doba kad se Milićević počinje javljati poezijom, u hrvatskoj se književnosti bore za prevlast dvije književne tendencije i dva pjesnička senzibiliteta. S jedne strane još se uvijek hegemonijom predmetnosti i sadržaja naglašava društvena funkcija književnosti, dok s druge strane nastaje svijest o novom svijetu umjetnosti, koji se uobličavao izvan čvrstih i nepovrjedivih zahtjeva »dirigirane književnosti«, »društvene narudžbe« i »neposredne angažiranosti«. Premda je ta estradna »službena« poezija postala i piscima ratnog naraštaja više obveza negoli doživljaj i osjećaj koji potiču nadahnuće i zanos, njezin ideološka inercija, početkom pedesetih godina kad se javlja »krugovaški« naraštaj, još uvijek je djelovala. Ta će se ratna poezija umorna od objektivne strojnotehničke predmetnosti socrealističke simbolike, tek nekoliko godina kasnije pridružiti mlađem naraštaju u traženju nove izražajne strukture i u liječenju od zabluda socrealizma.

S pojavom časopisa »Krugovi« (1952.), kojemu je jedan od prvih urednika i Milićević, hrvatska poezija doživljava u strukturi izraza temeljite promjene. Poetski artizam, što ga je jedno desetljeće sasijecao koncept socrealističke »dirigirane književnosti«, ponovno s mladim naraštajem zadobiva snagu i postaje temeljnom obuzetošću težnji za duhovnom slobodom lirskog izraza. Taj je naraštaj unio u hrvatski pjesnički izričaj istančaniju percepciju svijeta i svježiji dah novih metafora. Bio je to početak novog razdoblja stilske formacije u našoj poslijeratnoj lirici koju nazivamo Druga moderna. Bilo je u tom književnom strujanju zanosa, poleta, prirodne neobuzdanosti, radoznalosti i strasti! Bilo je to proljeće novoga lirskog cvjetanja, svježeg nadahnuća koje je sve jače uzimalo maha i sve se jasnije ocrtavalo u zaletu primamljivih izražajnih smjelosti. U tim traženjima raspoznavahu se znaci nove književnosti što se očitovala u duhu intimne introspekcije, u lirskoj refleksiji, u razvijanju ekspresivne svrhe jezika. To je naraštaj koji se u našoj kulturi, na žalost, češće spominjao po stanovitim ideološkim »izgredima«, negoli umjetničkoj djelotvornosti njegove izražajne provenijencije.

No, ni nova stilskoizražajna usmjerenja jednog dijela »krugovaškog« naraštaja nisu bila čista od zastranjivanja. Tražeći lirski svijet što se javlja na rubu svijesti, u predjelima imaginacije, dio se nove poezije gubio u ezoteričnoj igri bizarnih asocijacija i u disparatnom, halucinantnom, nesuvislom izrazu. Ta je lirska produkcija u oblikovanju strukture stiha iskušavala različite izražajne učinke riječi. Često se u apstraktnim i samovoljnim kombinacijama duha gubio smisao za stvarnost i jednostavnost. Nadahnuće nije bilo dovoljno poticano iskustvom. Riječi postaju odvojene od sadržaja, I smisla, zamućene u jasnoći.

Taj lirski svijet koji se oslanjao samo na igru metaforiziranja ostao je atomiziran na apstraktne metafore, bez života i unutarnje duhovne kohezije. Našavši se pred balastom socrealističkih fraza, stvaralačko nastojanje nove poezije jače se usredotočuje na obnovu pjesničkog izraza negoli na vlastitu izgradnju duha. Mnogi su se zanosili mišlju da će obnovom strukture izraza otkriti nova okruženja ljudskog duha. No iskustvo svijeta se nije moglo iskazati samo blještavilom strukture izraza, već ga je trebalo potražiti u vlastitoj duši. A ako je takav duh bio prazan, onda je praznina zjapila i u izražaju. Riječi su bile bez dubljeg značenja i životne ozbiljnosti. Komplicirana ekspresija doimala se kao lirska egzaltacija i površnost pod koprenom moderniteta. Takvoj je poeziji nedostajalo i motiva. A kako u mnogih nije bilo hrabrosti da se iskažu novi motivi i sadržaji, sva je stvaralačka pozornost bila usmjerena na izoštravanje i pojačavanje ekspresije, koja u svojoj pretencioznoj zvučnosti nije mnogo kazivala duhu. Riječ odvojena od smisla i metaforički strukturirana u prazan zvuk, pretvarala se u apstraktnu naduvenu simboliku.

Našavši se između neprihvatljivih krajnosti estradne retorike socrealističkih sadržaja i jednog dijela pomodne metaforomanije, Milićević svoju strukturalnu obnovu traži na čvrstom uporištu književne tradicije. To vraćanje izvorima tradicije i uspostavljanje antejske veze s podlogom nacionalnog naslijeđa dovest će ga do stva­ralačkog razbora, što će se očitovati u težnji za čvrstom, klasičnom strukturom poetskog izraza. I koliko njegova poezija oblikovanjem novoga strukturalnog idioma i duhovnog senzibiliteta čini otklon od takozvane poezije »nove stvarnosti« i impersonalne lirske objekti­vacije, toliko se ona opire i dijelu pjesništva svoga naraštaja, koja svoja nadahnuća pokušava temeljiti na fenomenologiji iracionalnoga i u sferi stilskoizražajnih pseudonadrealističkih eksperimentiranja.

Antun Šoljan je točno zapazio: »... da su eksperiment, formalna finesa, artistički tour-de-force, bizarnost radi bizarnosti, egzotika i eksces, u hrvatskoj poeziji uglavnom marginalne, nikada centralne pojave, uvijek više u tehničko-formalnim pojedinostima, nego u cjelokupnoj usmjerenosti djela...« Na toj zacrtanoj liniji i Milićević ostaje dosljedan, te se ne podaje ni trenutno frapantnoj modernosti, ni lakoj inspirativnoj improvizaciji. On prilazi proklamiranoj potrebi stvaranja »novog izraza«, ali njegove izvore ne traži u pomodnosti fantazmagorične frazeologije, već u revalorizaciji baštinjenih izražajnih vrjednota, što na sebi nose dragocjeni pečat vječnosti. Svrstan u redove pjesničkog naraštaja svojih suvremenika, on ne želi bilo kome biti sličan, već samoniklo dokazati vlastitu pjesničku individualost.

I Milićević promiče kult riječi, moć i magiju Verbuma, ali izražava i težnju da se lirskom izrazu vrati esencijalnost, a pjesničkom smislu književno dostojanstvo. Njegov odnos prema tradiciji teži njezinoj obnovi i uključivanju u modernu pjesničku ekspresiju. U tom smislu njegova poezija uspostavlja ravnotežu između tradicije i modernističkog eksperimentiranja, između klasične discipliniranosti stihotvorstva i moderne, ponekad konfuzne, metaforizacije i verbalističke nekoherentnosti stiha.

Potvrdivši u svojim tehničko-stilskim postupcima misao T.S. Eliota »... da se zadatak pjesnika ne sastoji prvenstveno i uvijek u tome da stvara revoluciju u jeziku«, Milićević je svoju sklonost očitovao prema stilskoj čistoći tradicionalnih lirskih obrazaca. Tražeći sažetost, čistoću izraza i jednostavnost lirske strukture, pokročio je putem poetičke čvrste strukturalne koncepcije i otmjenosti. Ali dok se obraća nepovrjedivim vrijednostima starine, nikada ne napušta nadahnuće svoga doba. Provalu suvremenog iracionalizma nastoji uklopiti u tradiciju, te izvršiti integraciju modernog i klasičnog.

3.

Na koordinatama svoga stiha Milićević razrađuje nekoliko tematskih žarišta, te široki spektar motiva, sadržaja, emocionalnih i misaonih zaokupljenosti. Njegovi su pjesnički početci po izražajnoj osebujnosti bili skromni, ali se već u svojoj drugoj zbirci (Obećanja žute zore, 1956.) otisnuo od strukturalnog obrasca svojih ranih stihova. Svaka njegova daljnja zbirka sve dublje zakoračuje u suglasja izražaja i u zbilju unutarnjeg života. Ta se poezija u svojoj tematici kreće od blagih slikarskih preljeva u odrazima svjetlosti mediteranskih motiva, te preko vječne legende ljubavi, prema zrelosti njegovih najboljih misaonih pjesama.

Emotivna povezanost sa zavičajnim krajolikom rezultirala je u Milićevića nizom suptilnih lirskih varijacija na »putu u zlatne slavoluke« djetinjstva. Vraća se dragom okružju zavičaja, što ga dočekuje svojim poznatim dražima ljepote prirode i bolnim pojavama prolaznosti (Noć u Zvečanju, Čempres). U njegovu prostoru traži čistoću iskonskog života i tragove svojih izgubljenih snova. U dodiru s melankoličnim vidicima otkriva svijet jednostavnih stvari, izvor svijetlih radosti uživanja, čistih zanosa i tajnovitih iskustava:

Ovdje u dolini,

slavuj – zapleten u mrežu

svoga glasa – kljuje

srce tišine.

(Noć u Zvečanju)

Zagledan u tu svoju pejsaž-elegiju, nad kojom simbolički stražari njegov stoički ponosan Čempres, on pokušava u tom mitopoetskom krajobrazu pronaći čvrstu točku s koje bi se u sagledavanju smisla postojanja moglo polaziti, te se kao postojanom ishodištu neprestance vraćati. Nastaju tako tihe meditacije nad melankolijom dragog krajolika, nad posvećenim mjestima djedovskih grobova (Elegija za moje mrtve). Mirnom razboritošću i bez ikakvih ukrasnih suvišnosti iznosi u najbližim predmetima i u iščezlim stvarima ono bitno. Simbolične slike »stare zemlje«, što ih iznosi »putujući Dalmacijom«, izražene su u najbitnijoj sadržajnosti, kao da su izvađene iz diorame drevne biblijske prirode.

Prožet žarom života, Milićević se ne može oteti čaru medite­ranskog prostora, te poput Ungarettija traži svoj veliki bijeg i utočište u iluziji daljina sunčanih horizonata (Otok). I kad se nađe u besmrtnom krugu prirode, u njezinom obnavljanju vječnog života oko sebe, on postaje ozaren i prožet svjetlošću:

Da mogu do svog sunca negdje na mirnoj livadi,

da pojašem bar magarca i da ga ludo obodem,

pa kad jurnemo kroz jata preplašene živadi,

da kliknem: živio sunčani dan i ovo zrno slobode!

(Vapaj iz kiše)

Iz tog doživljaja nastadoše njegove snažne impresije medite­ranskih svjetlosnih slika polivenih suncem vedrih podneva, srebrnaste svjetlosti zora, blage svjetlosti sumraka i sjenastih sutona, blistave svjetlosti zvijezda, noćni tajanstveni treptaji svjetlosti na mjesečini i u svitanju bistrih jutara. Čini se da u tim slikama između svitanja i sutona Milićević nastavlja zanose svih mediteranskih sanjara, svih pjesnika, koji zabliješteni svjetlošću podnevnog sjaja doživljavahu čudesnu ljepotu preobraženja sredozemne prirode:

Možda se ovdje nalazi posvećeno mjesto

gdje bi se mogla desiti neka divna smrt

i još divnije uskrsnuće. Da čovjek umre

od obilja sunca kao od teške snage

starog vina. Da umre posvema. Samo

da san njegov ostane, živ, u njemu

i nad njim. Da se okupa u hladnoj

vodi umiranja i da opet izađe iz tamnih

dubina, čist i prožet svjetlošću.

Da izađe sa svojim prozirnim srcem.

Da se vrati sa smirenim očima

silovitom i opasnom bujanju svijeta.

(Otok, E)

Drugi tematski krug u Milićevićevoj poeziji čine motivi ljubavi. Plahi i platonski eros matutinus iz prvih pjesama preobrazio se u, zbirci Obećanja žute zore (1956.), u profinjenu senzualnost. Senzualna dimenzija je u toj ljubavnoj lirici snažno naglašena. Žena je s »očajem svoga mesa i bolom svoje strasti« (Bila si pokorna) svagda stvarna; sa svojim kobnim dražima i hirovima, strasna i zavodljiva, narkotično privlačna i neodoljiva. Sa slatkom i fatalnom ćutilnošću svoga tijela žena nas uvijek može opsjeniti, uzbuditi naše čežnje i zarobiti duh. Žena je u isti mah svetinja ljubavi i boli, zanosa i tuge. Zavodnički čar žene izaziva u nama iskonsku žudnju, ali se ona redovito završava sudbonosnim poremećajem naše intime u sjeni rastanka i s prazninom u duši. Krug života počinje i završava s ljubavlju. No trijumf ljubavi je kratka vijeka. Na kraju ljubavna želja, »u zraku izgubljena« (Želja), ostaje živjeti bez nas.

U daljnjem lirskom iskazu ta se ljubavna ispovijest preobražava u poetsku tajanstvenost, u igru skrivenih aluzija. Premda u otmjenost erosa i u vječnosti te ljubavi nalazimo odraze i mirise drevne sredozemne lirike i hebrejske biblijske ljubavne tajanstvenosti, ljubavno čuvstvo nikada nije ugušeno literarnim reminiscencijama. Temeljni erotski osjećaj proizlazi iz vlastita doživljaja, iz delikatne senzibilnosti. Sveukupnu lirsku podsvijest i predznanje modificira i oplemenjuje pjesnikov osobni diskretni odnos u ljubavi. Književna se erudicija u izravnim dojmovima pretapa u novu strukturu sordinantnih lirskih nemira:

Tražim dušu tvoju u duši tišine,

krv tvoju u svojoj krvi, prisutnost tvoju

u svojoj odsutnosti. Ali ništa. I nigdje.

I sjećanje je bilo nemoćno pred tvojim

modrim letom. Ni ono nije moglo

zadržati ništa od tvoje plahe pojave,

od tvog toplog plavetnila.

(Modra elegija)

Te kitice pune ljubavne lirske napetosti dane su s izražajnom lakoćom i neusiljeno. Taj izražajni svijet poezije posebno je proširen u svojoj biranoj disciplinarnoj ljepoti lirskog iskaza. Tradicionalni izraz osvježen je duhom moderne metafore i profinjen ekspresijom što nosi u sebi tajnu poezije. Čvrstu konstrukciju stiha oplemenjuju čistoća jezika, preciznost i jasnoća izraza, stega poetske strukture i smireni tonovi pjesničkih slika, koje nas ugodno podsjećaju na lirske impulse velikih medievalnih majstora ljubavne lirike.

Našavši se između dviju književnih koncepcija: s jedne strane one koja je u smislu idejno-političke pragmatike iznosila postavke o socijalnotendencioznoj umjetnosti, te druge sa zahtjevima jednog dijela stvaralačkog usmjerenja njegova naraštaja, koji je težio bizarnoj apstrakciji metaforičkog belesprita, Milićević se otimao nastojeći pjesničkoj riječi vratiti umjetničku funkciju i dostojanstvo.

Dok u većine pjesnika njegova naraštaja zamjećujemo raspadanje senzibiliteta, u Milićevića se javlja napor u traganju za novom čuvstvenošću i intimnom tankoćutnošću. Općenito se može utvrditi: dok je u redovima krugovaškog naraštaja izražaj postajao sve rafiniraniji, suptilni valeuri osjećajnosti su slabili; čuvstvo je ustupalo mjesto refleksiji. Milićević toj dezintegriranoj i ponešto degradiranoj čuvstvenosti vraća poziciju prioriteta i pjesničku djelotvornost. Tehnika njegovih stihova nije bitno drukčija od poezije nekih njegovih uzornih prethodnika, ali su oni rezultat novog načina osjećanja. U njega inteligibilna refleksija čini unifikaciju meditacije i čuvstva. Misao se transmutira kroz suptilnu gradaciju osjećaja u složeni poetski lirizam. Domašaj poetske misli nameće lirska emocionalnost.

Svoje čuvstvo Milićević znade pretočiti u jednostavan i uvjerljiv lirski govor, te za rafiniranu senzibilnost pronaći izražajni ekvivalent. Izraz počiva na unutarnjoj suvislosti emocije. Čuvstvo je istinit izražaj zbivanja u nutrini pjesnika. Ima tonova koji proizlaze iz neke melankolične nježnosti. Kroz melankoličnu koprenu sjećanja javljaju se uspomene na djetinjstvo, provedeno u sjeni zavičajnog tornja (Noć u Zvečanju), na tamnu siluetu djedovskoga ponosnog čempresa (Čempres), na transcendentalnu tajnu pradjedovskog groba (Elegija za moje mrtve), a sve te žanr-slike natopljene su lirskom simbolikom u tamnoj plimi boja subjektivnih sjetnih raspoloženja:

Ovdje su moji mrtvi. Tražim ih

u snu i kamenu. Prstima kopam zemlju

da nađem svoj korijen, svoju jezgru

u njihovu pepelu (...)

(Elegija za moje mrtve; 2. Kamen)

U tim je stihovima, što potječu iz izravnoga emotivnog izvora, jezik oslobođen svake metaforičke zamućenosti i iracionalne maglovitosti. U istraživanju dostojanstvene ozbiljnosti, Milićevićeva se konzistentna nedvosmislenost lirske simbolike probija do intimne neposrednosti. Jezik postaje obredan i svečan. Struktura izraza je određena aposteriornim poetskim čuvstvom, koje prvobitni doživljaj pretvara u novi duhovni intimni čin. Odmjerenošću intonacije, ja koncepcijom izraza i revalvacijom čuvstva ta se poezija izdvaja od pomodne ezoteričnosti poslijeratnoga pjesničkog izražaja, koja zahvaća dio pjesnika njegova naraštaja. U tom traženju lirskog senzibiliteta on čini važan pomak od forsirana racionalnog konstruiranja jednog dijela stihotvorstva svoga doba.

No Milićevićeva stvaralačka snaga nije samo u lirskoj čuvstvenosti. Njegovu nadarenost prate i druga svojstva: osjetljiv lirski instinkt, intuicija, mašta, a posebno fina refleksija. Ta refleksija proistječe iz njegovih sumnja i duševnih tjeskoba, iz intelektualnog rasuđivanja o odnosima svijeta i umjetnosti. Doživljaji u toj poeziji uzrokovani su duševnom grozničavošću intelektualca, pritisnuta sivom i jednolikom stvarnošću što guši ljudsku osobnost. Ta moć rasuđivanja ima u svojoj ozbiljnosti nešto što tišti. Ranjen u ideale svoje mladenačke vjere, Milićević nosi u sebi svu tjeskobnu i mučnu napetost da se oslobodi tereta unutarnje praznine. U disocijaciji čovjekovih težnja i zbilje tišti ga osjećaj samoće i izgubljenosti. A tjeskoba takva iskustva iskazuje nam jedan način ljudskog opstanka, jednu objavu bitka:

Posvuda mukla ravnodušnost stvari

[ ]

I ničeg da nas visinom ozari.

Ostaje samo, na dnu, poslije svega:

svjetlost ljubavi i svetost trpljenja.

(Na dnu)

Opterećena bremenom humaniteta, ta se lirska refleksivnost ipak ne odvija u samoći vlastita duha, već u zajedništvu sa sveukupnošću pritisaka i otpora koji tište suvremeno čovječanstvo. Izvanjska stvarnost i pjesnikova duhovnost postaju međusobno penetrabilni, te iz te recipročnosti i uzajamnog prožimanja rezultira slika svijeta.

Stekavši jasnu svijest o funkciji umjetnosti, Milićević nastoji u njoj dati širu dimenziju smisla i uspostaviti racionalni diskurs, koji je u manirizmu apstraktnih i iracionalnih pjesničkih pseudointenziteta bivao zapostavljen i zamagljen. Dok je s jedne strane glavni dio krugovaške poezije sadržavao u sebi duh slobode, otvorenosti i ozbiljnost promatranja svijeta, jedan njezin odvjetak nosio je u sebi klicu rastvaranja, dekadencije, otklanjanja od svih ozbiljnih političkih, moralnih, etičkih i socijalnih problema što potresahu suvremeni život. Nastojanje oko moderniteta nove književnosti mnoge je usmjerilo na obnovu fraze, pa je takav svijet bio bez ikakva korijena u dubljoj duhovnoj obnovi svijeta. U mnogih je to bila obnova forme, izražaja, a ne duha. Riječ je izražavala samu sebe, a ne ideju i misao.

Nasuprot takvoj idejno-etičkoj praznini što je, osobito u redovima mlađega postkrugovaškog naraštaja, zahvatila književno stvaranje, Milićević se u svojoj slobodnoj individualnoj kreaciji zauzimao za misaono produbljen intenzitet subjektivnog nadahnuća. Misao – što ju je izrazio – da su »pjesnici, a ne vojnici, sačuvali ovaj narod u njegovoj borbi za opstanak«, postaje jednim od pokretača njegove stvaralačke težnje da pjesnička riječ sačuva dostojanstvo i ozbiljnost umjetničke poruke. U tom smislu njegova stvaralačka svijest postaje djelatna, a izražaj saveznikom duha.

Branimir Donat je točno zapazio da »... Milićević pokušava pisati poeziju osjećajne mudrosti«. Misaonost i čuvstvenost doista konstituiraju temeljnu bit ove lirike. Svaka pjesma na svoj način otvara nam pogled u nova koncentrična područja lirske misaonosti i u novi svijet intimnoga duhovnog iskustva. Iskazna djelatnost Milićevićeva nadahnuća razvija se od emocionalnoga do logičkog smisla. Misaonost je ujedno jedan od izvora ravnoteže njegova lirskog izraza. Sloj izraženih misli, koji se razvija kroz potku lirskih nijansa, pretvara se u jezgru spoznaje svijeta:

Jednu pjesmu tražiš

[ ]

Tražiš tu jednu jedinu

pjesmu svih pjesama.

I kad bih je našao,

umro bih spokojan.

Ali, pod nebesima, nema te pjesme,

i nema spokojne smrti.

(Pjesma svih pjesama)

Osjećajući da su u umjetnosti sadržane sastavnice univerzalnosti i vječnosti, Milićevića obuzima strah za njezinu tajanstvenu astralnost, za totalitet njezina bitka. Budući da znanost dokida sve lijepe tajne svijeta, postoji opasnost da nametnutom empirijom ne uništimo i tajnu poezije (Od čega?).

Razmatrajući proces izražajnih inovacija u poeziji, Thomas Stearns Eliot je kazao: »Ne može se živjeti u literaturi, kao ni u drugim vidovima života, u vječnom revolucionarnom stanju«. U tom smislu i Milićević, bez kompleksa i predrasuda, očituje svijest da je nastavljač tradicije. Ta ga svijest ni u čemu ne pritišće, niti ograničava da stvori vlastiti osobni izraz. On nastoji kreativno ostvarenu tradiciju jezika u poeziji sačuvati i razviti. Promiče jezik izvanvremenskih vrijednosti. Svjesno se ne odriče prošlosti, da bi održao ravnotežu između najuzornije tradicije i izvornosti novih umjetničkih stremljenja. Ta se svijest u poštivanju književnog nasljeđa očituje u preciznosti izražavanja, u stilskoj profinjenosti, u brizi za skladnost strukture, u vjernosti formi, u zrelosti duha.

Milićević je putem lektire, osobito svojih prijevoda svjetske poezije, prokušao najdrevnije plodove klasike i najsmionije modernizme. Ta snaga asimilacije čuvala ga je od literarnih zastranjivanja i neuravnoteženosti. U njegovoj izražajnoj strukturi ogledaju se mnogi književnim ukusom provjereni stilski slojevi i estetičkim mjerilima utvrđene i profilirane umjetničke vrijednosti. Mogli bismo kazati, da se to stvaranje sinteze različitih slojeva lirskog izražaja kreće na liniji od antičke, starokršćanske i sredozemne kulture, s posebnostima glagoljaške samonikle tradicije, do suvremene stilske formacije poslijeratnog neomodernizma. To je ujedno ona tajanstvena nit i trajno prisutna težnja da se ostvari klasični ideal umjetnosti. Ta se nit proteže od tvoračkih nastojanja naših začinjavaca i humanista, a objedinjuje sveukupnu hrvatsku književnu kreaciju. Može se utvrditi da je hrvatska književnost u svome artističkom oblikovanju jezika postojano zadržala tendenciju razvijanja klasično čistih, jednostavnih, čvrstih, skladnih i iskonskih svojstava, a u strukturi izražaja tonove drevne tradicije. I dok takva stvaralačka nastojanja traju, književna baština nam ne može postati diskontinuirana u organskoj strukturi svoga povijesnog razvoja i u jedinstvu nacionalnog duha.

4.

U okviru tradicije Milićević iskorištava jezične mogućnosti kako bi stvorio novu izražajnu strukturu. Njegov je pjesnički jezik različit od Slamnigova kolokvijainog »lakog stiha« i žargonskog izraza. Osobito se u sonetima vidi kako je njegov duh skinuo sa sebe norma­tivno poetičko ustrojstvo, a ipak zadržao dostojanstvo i klasičan ton.

Premda je duhovno tlo Milićeviću fundus velikih svjetskih književnosti, njegova poezija u stopu slijedi liniju suvremenog izraza. U toj poeziji progovara duh tradicije, ali i duh koji u novoj kreaciji živi kao moderna lirska struktura. To je izražajnost koja se temelji na uzornoj i profinjenoj biranosti leksika, ali i na modernoj dezintegraciji ustrojstva stiha. Premda u nekim vječnim motivima te poezije nalazimo tragove prošlih nadahnuća, oni su sazdani bez lažnog zanosa i patetičnog dostojanstva. Izraz nije ni emfatičan niti svečan. Poznati motivi dani su u novoj osobnoj emociji, u izravnim dojmovima, u novom odnosu poetskih slika. Temelj tog doživljaja je moderni senzibilitet kroz koji se očituje suvremeni duh sadašnjeg doba. Ta moderna obnova jezika nije znatnije pomaknuta od središta, ali je izražajno produbljena, pročišćena, obogaćena novim lirskim odnosima u funkciji simboliziranja individualnoga, čuvstvenog i pojmovnog sadržaja, i u tome je avangardna bit te poezije.

Iako strukturu svojih pjesama Milićević oblikuje po strožim poetičkim mjerilima, ustrojstvo njegova izražajnog stilogena prirodno se uklapa u tendencije razvoja modernoga pjesničkog izričaja. Draž je ove poezije u artističkoj slobodi, u slobodnim ritmičkim i stilemskim varijacijama. Milićevićev stih je izraz visoko odnjegovana jezika, svjesno rafinirane fraze, artificijelan u stvaralačkom smislu razrađivanja stilskih postupaka. Izražajni ruralizam nikako nije njegova stilska intencija. U ojezikotvorenju poetskog doživljaja ne služi se grubom jezičnom materijom. U težnji za proširivanjem granica pjesničkoga zvjezdanog smisla, on znade iskoristiti potencije što leže u riječima.

Koristeći to artističko iskustvo, Milićević ponekad proizvede blještav efekat (Mala lamentacija, Rimarija). U tim i sličnim pjesmama nalazimo elemente modernističke razgradnje forme, glatke izražajne politure, vještog izvođenja stilskih efekata preuzetih iz literarnog nasljeđa. No što se više primiče toj zamisli, to se jače udaljava od poezije. To nije poezija, ali jest vještina izražajnih postupaka. Takva igra s lirskim izrazom ne obilježava Milićevićev pjesnički put, ali to bijaše put njegova doba.

Osobito metričkim ritmom i fonostrukturnim varijacijama Milićević je pojačavao cjelokupnu izražajnost svojih pjesama. Struktura te poezije obilježena je strogom ritmizacijom i čvrstim fonološkim skladom. Zahvaljujući toj skladnoj ritmici i duhovnoj disciplini unutarnje fonostrukture, slobodni lirski govor njegovih soneta, oblikovanih bez klasične formalne sheme, doživljava se »slutnjom ritma« kao skladna sonetna struktura (Putnikova pjesma, Na Griču, Sonet u krugu).

U sveukupnom oblikovnom slijedu Milićevićeve poezije zapažamo postupak brižne kompozicije. Sve je strogo odmjereno stilizirano u zatvorenim i skladno izgrađenim ritmičkim obrascima. Pjesma je redovito arhitektonska cjelina, strukturalno zasnovana na čvrstom artikulacijskom nacrtu. Artističku, klasično zatvorenu složenost forme obilježavaju mjera, smisao, red. Milićević je pjesnik cjeline i detalja. U pjesmi je stalno naglašena prisutnost cjeline, a zajedništvo konstitutivnih dijelova pojedinih stihova čini sinhronu jezičnu strukturu i dosiže novu izražajnu bitnost. U toj su poeziji lirske konotacije hijerarhički raspoređene. Ustrojstvo sagradbe cijele pjesme vođeno je u semantici i u stilizaciji do završnoga lirskog ausklanga. Polifoni doživljaj svijeta konstituira se u unutarnje jedinstvo glavne lirske misli (Pjesma svih pjesama).

Unatoč gustoći izraza, ta je poezija u svome lirskom iskazu jasna i izravna. S tom se poezijom lako uspostavlja duhovni dodir. Ali ne toliko zbog njezine jednostavnosti, koliko zbog pjesničke čistoće i lirske prozirnosti što nas čuvstveno spajaju s elementima ljepote koja je vječna i koju, kao univerzalnu estetsku vrijednost, auktor dijeli s drugim velikim pjesnicima. Milićević je stekao sposobnost da se izražava u uzornoj čistoći forme. Ta jednostavnost nije mehanička i namještena. Izražajna kvaliteta njegovih metafora je u esenciji poetske slike. Koherentnost stihovne strukture svedena je na bitnost slika i sklad riječi.

Ekspresivna svrha Milićevića pjesničkog jezika usmjerena je prema završnoj poanti koja izražava totalitet svih riječi i svih stihova u pjesmi. U poanti je zahvaćena slika posebnosti svijeta; ona nam otkriva ozbiljnost njegove zagonetnosti. Riječi u toj sintagmi popri­maju svoju preciznost i dubinu. Prvobitni impuls preobražava se i raste kroz gradaciju lirskog iskaza pojedinih stihova u sintetički smisao pjesme. Aforistička struktura u lapidarnoj poentiranosti javlja se kao dio »complexe et indivisible totalité«, kao čvrsta pojmovna konjukcija lirskog iskaza.

5.

Književnokritički i esejistički rad Nikole Milićevića možemo pratiti već od prvih njegovih sastavaka u »Krugovima« i u »Telegramu«, a posebice u razdoblju kad se šezdesetih godina javlja Zagrebačka stilistička škola, s modernom metodologijom stilističke analize književnih tekstova i znanstvenog osmišljavanja fenomena umjetnosti. Međutim, uza sveukupnu privlačnost modernih pristupa u studiju književnosti i novih znanstvenokritičkih pravaca, počevši od angloameričkog New Criticisma, preko strukturalizma do modernih metoda fenomenološko-egzistencijlističke kritike i semiotike, Milićević s takvim sustavima metodološke i znanstvene akribije ne postaje odveć fasciniran. Iz svih njegovih kritičkih razmatranja proizlazi temeljno uvjerenje – da je unutarnja bit fenomena umjetnosti egzaktnoj znanstvenoj spoznaji nedostupna. Sve moguće pozitivističke znanstvene teorije imaju svoje granice, determinirane upravo svojom egzaktnošću. Horizont takve pozitivističke spoznaje i strukturalne deskripcije prestaje ondje gdje počinje – kako bi kazao Krleža – »pojam Bergsonove intuicije«, pa se nedokučivom misteriju umjetničkog ostvaraja najbolje možemo približiti vlastitom subjektivnom intuitivnom analizom.

Počevši od 19. stoljeća, u književnosti nailazimo čestu pojavu da mnogi pjesnici svoju stvaralačku aktivnost razvijaju u dva smjera, te djeluju kao pjesnici i kao književni teoretičari. U takvih stvaralaca; kao što su primjerice Giosuè Carducci, Stephane Mallarmé, Friedrich Nietsche, Paul Valéry, Thomas Stearns Eliot, Paul Claudel, Filippo Thommaso Marinetti, Tin Ujević, Giuseppe Ungaretti, Hans Magnus Enzensberger i drugi, zapazit ćemo kako njihovo pisanje o poeziji često utječe na oblikovanje njihove pjesničke riječi, a pjesnička riječ na formiranje njihova stava o umjetnosti. T.S. Eliot je na naprimjer za Paula Valérya ustvrdio da njegova kritika i esejistika nisu manje važne, zanimljive i uzbudljive od njegove poezije. No i u slučaju kada su književna kritika i poezija dvije aktivnosti iste stvaralačke individualnosti ne može se govoriti o istovjetnosti tih dviju kreativnih djelatnosti. Razumljivo je da je izvorna djelotvorna snaga duha u stvaranju poezije autentičnija, složenija, zagonetnija, tajanstvenija, dinamičnija i osjetljivija. Ove dvije aktivnosti se u svome duhovnom očitovanju približavaju, ali se u tvoračkom smislu razlikuju.

Poznato je da je Valéry najneposrednije i najintenzivnije promatrao djelovanje vlastita duha upravo u trenutcima dok je sastavljao svoju pjesmu. I u Milićevića, unatoč složenosti tako postavljena problema, zapažamo da u spoznavanju pjesničkog djela ima svoje kriterije i svoju nepreuzetnu metodologiju, koja proizlazi iz njegova osobnog stvaralačkog čina. U svojoj poeziji on se služi upravo takvim postupkom, kojim određuje i svoje stajalište prema umjetničkom djelu. Kao što Milićevićeva poezija nije izcerebrirana, izmozgana, tako i njegova kritika nije metalogična i apstraktno zasnovana. Njegove su književnoteorijske postavke stanovite potvrde stvaralačkog postupka kojim se on grosso modo služi.

Budući da znanost dokida mnoge lijepe tajne svijeta, postoji opasnost da forsiranom empirijom i teorijskim pojmovnim aparatom ne uništimo i tajnu poezije. U tome smislu Milićević s pravom izražava nepovjerenje prema egzaktnom, pozitivističkom i strogo znanstvenom osmišljavanju umjetničkog djela. Jer sav taj koherentni metodički istraživački postupak, prepun apstraktnih pojmova, teorija, misli, aspekata, spoznaja, zakona, teza, operativnih shema i konstruiranja semantičkih krugova, koji sabijaju izvjesnu umjetničku »građu« u okvir jednoga problemskog područja i podređuju je određenim kriterijima i klasifikacijskim principima, može biti daleko od čiste naravi poezije i istinskog doživljavanja umjetničkog djela. Stoga Milićević izbjegava apstraktni objektivizam koji provode mnogi profesionalni teoretičari. U analizi umjetničkog djela on nije zagovornik empirijskog spekulativnog esteticizma i takve prosudbene aparature koja ne respektira stvaralačku djelotvornu snagu umjetnosti.

Budući da je dar umjetničkog stvaranja zasnovan na posebnoj vrsti duhovne aktivnosti i da umjetnički čin egzistira kao specifičan način postojanja, Milićević je protiv svega onoga što u književnoteorijskim pojavama determinira i institucionalizira stvaralački čin. On ni u jednom trenutku ne želi u ime stanovitih empirijskih, deskriptivnih novih struktura, zakona i vrijednosti dovesti u pitanje zahtjeve slobodne kreativne individualnosti i integritet umjetničkog djela.

Milićevićevo je kritičko osmišljavanje prije svega unutarnji doživljajni i spoznajni duhovni izraz, koji se očituje putem intuitiv­noga spoznajnog i meditativnog pristupa umjetničkom djelu. U njego­vim razmišljanjima o poeziji jače je prisutna intuitivna, senzibilna i emocionalna aktivnost svijesti, negoli analitičko-racionalna. Razumije se da su obje aktivnosti u svome međuzavisnom djelovanju prisutne, ali nikada ne prevladava apstraktno-refleksivna norma rasuđivanja.

Iz sveukupnoga Milićevićeva odnosa prema umjetničkoj književnoj riječi proizlazi kako bi bilo jednostrano i nedjelotvorno raskinuti veze s drugim duhovnim aktivnostima, koje nam pomažu u spoznavanju književnog ostvarenja. Stoga umjetničko djelo ne promatra samo kao izoliranu ljudsku aktivnost, već svagda u kontekstu drugih duhovnih oblika čovjekova djelovanja – filozofije, sociologije, religije, historiografije, mitologije, magije itd. On govori o osobnosti pisca, o njegovu značaju, o auktorovu umjetničkom doživljavanju, o piščevim duhovnim vezama s djelom, o etičkim vrijednostima djela, o društvenoidejnoj funkciji djela, o poruci umjetničkog djela, itd. Milićević nikada ne gubi povjerenje u umjetnički izraženu riječ. Vjeruje u protejsku misiju pjesnika i u dostojanstvo njegova poziva u društvu. Jer snažna pjesnikova svijest predstavlja u društvenoj zajednici njezinu nemirnu savjest.

U svojoj primjeni neposrednog i šireg pluralističkog kritičkog pristupa Milićević s odmjerenošću preuzima neke postupke stilske metode strukturalizma. Jer strukturalistička kritika je sklonija da u znanstveno-ekspreimentalnom postupku analizira, raščlanjuje i da u konstruiranju semantičkih krugova ustanovljuje strukturalne stilogene elemente i stilemske pojedinosti, negoli da utvrđuje umjetničku vrijednost. Strukturalistička metoda nam radije nudi postupak negoli sud. Pruža nam analitičke dokaze, ali izbjegava zaključke. Izlaže činjenice, ali izmiče pred konačnim iznošenjem vlastita mišljenja. Istiskuje se esencija umjetničkog djela, premjerava se putem parcijalnih označitelja struktura stila, ali se ne približava magičnoj tajni umjetničkog djela. Na takvoj razini terminološkog raščlanjivanja i pojmovnog umovanja verbalne dihotomije, oduzimaju se književnom djelu čari tajnovitosti umjetničke tvorevine. Takva je kritika bez života, bez topline. U svom hladnom strukturalnom seciranju ona propada u zamršenu prazninu, povlačeći u takvoj strogo racionalnoj sferi duha i umjetničko djelo kao svoju žrtvu u neki suhoparni proces apstrakcije.

Milićevićevu interpretaciju nikada ne proizvodi neka apstraktna svijest, koju je znanost o književnosti u svome eksperimentalnom postupku i u složenom terminološkom sustavu učinila depersonaliziranom, i koju se ne tiče stanje duha i emocionalna temperatura umjetničkog djela. Milićević se ograđuje od pomodnog postulata o »depersonalizaciji« književnog kritičara i o prevladavanju bilo kakve impresionističke emocionalne aktivnosti. U esejističkim tekstovima njegova se individualnost i kao pjesnika i kao kritičara jasno pokazuje. Može se reći da Milićević svoja razmišljanja, zaključke i prosudbene interpretacije istodobno ostvaruje iz uma i srca.

Kao što u pjesničkom stvaranju, tako i u književnoj kritici Milićević zauzima respektabilan odnos prema tradiciji. Budući da se nitko u području umjetničkog stvaranja ne diže iz samoga sebe i niti jedan veliki umjetnik ne »umire bez djece«, njegov odnos prema tradiciji čini važan elemenat u razvoju i oblikovanju pjesničke i kritičke svijesti. Ali on ne slijedi slijepo putove prošlih književnih generacija, nego prihvaća i asimilira ono što je i izvanvremensko i svevremensko. To znači da Milićević uz respektiranje tradicije traži modernost, individualnost i univerzalnost.

Kada se Milićević obraća čitatelju i kad mu izlaže svoj umjetnički doživljaj književnog djela, onda taj čitatelj za njega nije ni sveznalica niti neznalica. On mu na primjeren način otkriva veo oko nepoznanice umjetničkog djela i uspostavlja rasudbeni kontakt. Premda Milićević u svojim osmišljavanjima umjetničkog djela želi doprijeti do književne recepcije što većeg broja čitatelja, svojim kritičkim razmatranjem ne nameće se čitatelju; on se samo obraća na njegovu receptivnost i doživljajnu svijest. U tumačenju književnog djela ne lebdi u zraku, niti je izvan predmeta o kojem raspravlja. Nastoji nam u umjetničke djelu otkriti jedan neposredan i ujedno tajanstven odnos. Jer umjetnička djela su poput nekih tajanstvenih bića, čiji život u najskrovitijoj dubini otkrivamo samo u tihim i prikrivenim slutnjama i nagovještajima.

Ma kako Milićević bio privržen svojoj temeljnoj obuzetosti pjesnika i prevodioca, on istodobno nastoji svoju umjetničku svijest iskazati i kao književni kritičar i povjesničar. Tako u esejističkim ogledima prvenstveno iznosi svoje dojmove i osobni estetski doživljaj, a putem njih umjetničke poglede i sklonosti. Svjestan nemoći pred tajnom umjetnosti, ne upušta se u njezino egzaktno znanstveno osmišljavanje. Ne polaže mnogo vjere u scientističko tumačenje fluidnih elemenata umjetničkog djela. Svjesno zazire od pretenzija znanstvene kritike koja sustavom metodološkog istraživanja pokušava »objasniti« zagonetnu tajnu umjetnosti. Vjeran impresionističkoj tradiciji, on prije svega o piscu i djelu iznosi osobne dojmove. Pridržava se svoga stajališta da »...svako djelo nosi u sebi svoj vlastiti svijet, svoju viziju, svoju poruku, svoju strukturu, pa i svoju teoriju«. Stoga s manje znanstvene aparature, a s više izravnosti i intuicije, traži i nalazi u umjetničkom djelu potvrdu vlastitih dojmova i sudova. U jednoj dnevničkoj zabilješci on izričito kaže: »Kad je riječ o umjetnosti, uvijek sam više povjerenja imao u ono što o njoj kažu umjetnici sami, nego teoretičari i znanstvenici’’.

Zato u Milićevi­ćevim književnopovijesnim radovima ne treba preveć tražiti strogu znanstvenu sustavnost, analitičku rigoroznost, strukturalističku interdisciplinarnost. O piscu i umjetničkom djelu govori »iz svojih uzbuđenja i slutnja« i »iz svoga vlastitog stvaralačkog iskustva«, no pri tome ne zanemaruje iznijeti i tragove psiholoških, moralnih i društvenih utjecaja koji su sinkrono djelovali na oblikovanje književnog djela. Mnogo više govori o sadržaju i unutarnjem smislu djela, negoli o njegovoj zanatskoj strani i stilskoj strukturi. Njegovi eseji imaju svojstva da pojedinog pisca zahvate u stvarnosti njegova doba i da nam predoče njegovu uopćenu, zaokruženu, osobnu stvaralačku fizionomiju. Ponekad iznosi građu iz koje tek treba izvući prave kritičke zaključke.

O predmetu koji izlaže, Milićević se umije izraziti prirodno, jednostavno i iskreno. U iznošenju sudova rese ga promišljenost i objektivnost. Svagda je spreman odati priznanje svojim književnim prethodnicima.

6.

Uključujući stvaralačko zanimanje na područje znanosti o književnosti i na književnu kritiku, Milićević je u svojim radovima donio nepristrane ocjene, te razložno i čitljivo izradio neke pojedinačne portrete (Josip Pupačić, Vesna Parun). U monografijskom radu o Vladimiru Čerini dao je živ portret njegove emotivno rastrgane i kontroverzne osobnosti, te raščlambu njegova književnog djela u rasponu od doba Hrvatske mlade lirike do pojave međuratnog »novog realizma«. Svoju književnu kulturu i estetička stajališta iznosi bez puno teoretiziranja. To je posebno uočljivo u njegovim esejističkim prilozima o španjolskim piscima, koji nam pružaju nepretenciozni uvid u okružje romanskog duha i kulture. Tražeći u djelu izraz umjetnikove duše, on je u otkrivanju i oživljavanju piščeve duševne fizionomije uspio upozoriti i na neke specifičnosti umjetničke istine i na duhovnu težinu književnog djela.

Nikola Milićević je i sastavljač više zapaženih antologija: Hrvatski pjesnici između dva rata (Zagreb, 1959., 1964.); Antologija hrvatske poezije (s Antunom Šoljanom), (Zagreb, 1966.); Zlatna knjiga svjetske ljubavne poezije (Zagreb, 1968., 1970., 1973., 1975., 1983.); Europska poezija od srednjeg vijeka do romantizma (Zagreb, 1974., 1976.); Novija hispanoamerička poezija (Sarajevo, 1962.); Latinska poezija (Zagreb, 1964.); Zlatna knjiga španjolske poezije (Zagreb, 1972.); Pjesma nad pjesmama (Zagreb, 1965., 1973., 1984.), no posebice je instruktivna njegova antologija 100 hrvatskih soneta (Zagreb, 1989.). U njoj je Milićević na izrazit način očitovao svoj umjetnički kriterij, estetičko vrednovanje i veliko poetičko iskustvo. I taj njegov antologijski izbor pokazuje kako je on umjetnost riječi promatrao kao autonoman čin duha i proizvod stvaralačke intuicije. U pjesmama je tražio cjelovitost umjetničkog ostvaraja, čistoću forme i jedinstvo nadahnuća i ekspresije.

U svome dijalektičkom razmišljanju o umjetnosti Karl Marx se upitao: »Kako grčka ljepota može još biti za nas lijepa?« Mi koji nismo marksisti, a držim da će se i oni koji marksističku dijalektičku misao prihvaćaju, složiti u mišljenju da velika umjetnost nikada ne zastarijeva. Tako i ovih 100 hrvatskih soneta primamo kao umjetnost koja nas i danas, i za sva vremena, može ispuniti punim estetskim doživljajem i ljepo­tom. Jer istinska umjetnost i prava autentična poezija dobivaju poneko novo značenje svakog dana...

U spomenutoj Milićevićevoj antologiji su uvrštene pjesme sazdane u sonetnoj formi, počevši od 16. stoljeća do današnjih suvremenih hrvatskih pjesnika, predstavnika najmlađe književne generacije. Te su pjesme oblikovane u najstrožoj pjesničkoj formi, u formi soneta (ili kako su ga naši ilirci nazivali »zvonjelica«), koja ima svoja pravila i sheme srokova koji su međusobno povezani i metrički ustrojeni u čvrstu kompozicijsku cjelinu.

O pitanju prozodijske tehnike i vještine stihotvorenja postoje u teoriji književnosti mnoga mišljenja. Paul Valéry, čuveni francuski majstor i graditelj stiha je kazao: »Pjesništvo je ‘zanat’ i plod disciplinirane pjesničke inteligencije«. Za njega je pjesnik doista »homo faber«, dakle u punom smislu riječi »kovač« stiha. Njemački pjesnik simbolist Stefan George pak je ustvrdio: »Najstroža mjera ujedno je najveća sloboda«, i time je podrazumijevao da za velikog umjetnika i majstora stiha nema tako složene forme u kojoj se njegova stvaralačka moć ne bi mogla očitovati. A Thomas Stearns Eliot je kazao da »samo bi loš pjesnik mogao dobrodošlicom dočekati slobodni stih kao oslobođenje od forme«. Dakako, o tome teorijskom problemu u otkrivanju složene stvarnosti stihotvorstva i o postojanju stvaraoca kao bitnog subjekta mogli bismo nadugo raspravljati. Prepustimo se radije da estetski uživamo u tim biserima hrvatske umjetnosti riječi i majstorskog par exellence stihotvorstva.

7.

Već petnaestak godina za redom održavaju se u primorskom poljičkom mjestu Podstrana, u drevnoj postojbini starohrvatskoga kneza Mislava (vladao oko 835.-845.), Pjesnički susreti »Dobrojutro more«, dakle, pod simboličkim epigrafom antologijske Pupačićeve pjesme More. Prvu plaketu (rad akademskog kipara Kažimira Hraste) dobio je 5. kolovoza 1997. u znak priznanja za visoko pjesničko umjetničko ostvarenje i izniman doprinos hrvatskoj književnosti pjesnik Nikola Milićević. U obrazloženju te nagrade istaknuo sam nekoja ključna svojstva Milićevićeve klasične modernosti i univerzalne umjetnosti, pa taj tekst i ovdje donosim u cijelosti:

Rođen u ozračju poljičkoga, mediteranskog krajobraza, Nikola Milićević je duboko u sebi ponio opažanja i dojmove iz svoga zavičaja. Magični dojmovi uspomena iz nedostižnog doba djetinjstva snažno i neodoljivo su nadahnjivali njegove asocijativne slike i motive, koji u lirskom sadržaju i u izražajnostilskim postupcima čine esencijalnost njegove poezije. U mnogim Milićevićevim lirskim motivima duboko je utisnuta njegova ljubav prema zavičaju i nježna lirska nostalgija za dragim dječačkim uspomenama i slikama iz prirode. Svijetli morski vidici i pitomi poljički krajolici ostavili su u njegovoj duši neizbrisiv trag (Čempres, Živa česma, Noć u Zvečanju).

Intimni svijet doživljaja i maštanja u uskoj je inspiracijskoj evokativnoj svezi s lirskim tkanjem Milićevićeve meditativnosti i poetske izražajnosti. Upravo u evokativnom oživljavanju uspomena iz djetinjstva doživljavamo u njegovoj poeziji dijalog sa zavičajem i duboke tragove proživljenosti, iskrenosti, topline, emotivnosti i sabranosti lirskog meditiranja.

U svojoj poeziji Milićević je ostvario širok dijapazon motiva i sadržaja. Skladno i djelotvorno je u sebi sjedinio lirski izražaj, natopljen mitopoetskim doživljajem zavičaja i književnu erudiciju sa simboličko-kozmičkim izrazom poetske misaonosti. U suptilnim emotivnim zanosima, koji proizlaze iz »prapočetaka« pjesnikove duševne biti, iznosi svoje refleksivno-filozofijsko promatranje svijeta. U nizu motiva, posebice u poznatom ciklusu pjesama Elegija za moje mrtve, osjećamo duboko osmišljenu zaokupljenost pjesnika pred pitanjima čovjekove egzistencije i esencijalna meditativna osvjetljenja duševnih stanja.

U lirskom dijalogu što ga Milićević vodi sa svijetom mrtvih stvari »pod ravnodušnim zvijezdama«, u tihoj meditativnosti zalazi u sferu metafizičkih »astralija« i u pitanja o posljednjoj stvarnosti. Takvi parnasovsko mirni, misaoni zanosi, puni unutarnjeg daha života i sabranosti duha, prožeti su tajanstvenim doživljajem smrti i intimnim pjesnikovim bolom. U njima se transcendentalna refleksija zgušnjuje u poeziju, u bitnost lirske ekspresije. Sva ta poetska čuvstva s unutarnjim nemirima i evokativnim asocijacijama čvrsto su povezana lirskim nitima dubokih drhtaja duše. Skrovita tajanstvenost koja se preobražava u simbole unutarnjeg osjećajnog i spoznajnog svijeta utjelovljuje se u izvoran lirski doživljaj.

U svojoj pjesničkoj ekspresiji Milićević je blagotvorno asimilirao poetsku tradiciju i izgradio izvoran, cjelovit izraz na crti moder­nističkog tradicionalizma. U specifičnoj stilskoj oblikotvornosti jezičnih vrijednosti očituje se privrženost klasičnom idealu ljepote i biranim izražajnim vrijednostima tradicije.

Kao detaljist i sitnoslikar Milićević iskazuje smisao za oblikovanje lapidarnoga poetskog jezičnog fenomena. S istančanom, preciznom, odmjerenom ekspresijom i profinjenom lirskom osjećajnošću izgradio je uzoran pjesnički izričaj, čistoću lirskog oblika, konciznost poetskog sadržaja. Putem jasne, sažete, skladne, metaforičke i simboličke jezične ekspresije izrazio je u orfejskom oživljavanju stvari izvornu snagu nadahnuća, neposrednost iskazivanja, suptilnu poetsku emocionalnost i misaonost.

U iskazivanju svoga lirskog čuvstva Milićević je bez pomodnih stilskoizražajnih eksperimentiranja našao put do kvintesencije izraza. U organskoj stvaralačkoj supstanciji uspio je kroz sustav ekspresije i metričkog sklada izraziti ideal klasične ljepote i ono – kako ga naš književno-stilski minijaturist Fran Mažuranić naziva – »mediteransko blagoglasje«. Njegova poezija sa svečovječanskim osjećajem i čistoćom izričaja odražava u klasičnoj poetskoj ekspresiji kristalno jasan oblik misli i tajanstvenih treptaja duše.