Nikola Milićević s pjesmom ukorijenjenom u zavičaj

Nikola Milićević rođen je 1922. godine u Zvečanju pokraj Omiša, a osnovnu je školu pohađao u svom rodnom selu. Klasičnu gimnaziju upisuje i polazi od 1935. do 1937. u Bolu na Braču, a od 1937. pa do ratne 1942., u Splitu, a osmi razred i maturu završava 1943. godine u Travniku. Filozofski fakultet »konzumira« u Zagrebu ((1946.-1953.), a doktorat iz književnosti brani s uspjehom 1964. godine. Milićević radi i kao novinar i lektor, a od 1955. otpočinje asistenturu, potom je promoviran u docenta i redovitog profesora na Katedri za noviju hrvatsku književnost Filozofskog fakulteta u Zagrebu, gdje radi sve do umirovljenja 1988. godine.

Nikola Milićević je od 1950. godine član Društva hrvatskih književnika, član suradnik je Akademije, Hrvatskog centra PEN-a, objavljuje mnoštvo tekstova, od pjesama do proze, uvoda i predgovora, da ne spominjemo prijevode poezije i proze s više jezika. Urednik je kapitalnih književnih časopisa svog vremena (»Krugovi«, »Literatura«), a uz to i više izuzetno vrijednih antologija: Hrvatski pjesnici između dva rata (1959.), Antologija hrvatske poezije (s Antunom Šoljanom, 1966.) i višestrukih novih izdanja Zlatne knjige svjetske ljubavne poezije, Europske poezije od srednjeg vijeka do romantizma i Sto hrvatskih soneta.

Izuzetno je bogata Milićevićeva prijevodna literatura o španjolskim i francuskim pjesnicima, od antologija pa do knjiga posebno popularnih autora (J.R. Jimenez, Antologija novije španjolske poezije, G. Mistral, A. Machado, Lorca i njegov Ciganski romancero, Pablo Neruda Pjesme ljubavi i nade u više izdanja, Verlainove pjesme i mnoštvo drugih prijevoda koji su naše čitateljstvo upoznali s najboljim pjesnicima španjolskog, ali i francuskog jezika.

Nikola Milićević radio je, kao što je već spomenuto, i kao novinar i lektor, a od 1955. godine kao asistent i docent te redoviti profesor na Katedri za noviju hrvatsku književnost Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Doktorirao je književnost 1964. godine. Boravio je u Bordeauxu (1959.-1961.) kao lektor za hrvatski jezik, a spomenut je kao jedan od urednika kultnih časopisa »Krugovi« i »Literatura«. Pripremio je više antologijskih izbora, nekih i s Antunom Šoljanom, te mnoštvo drugih antologijskih izdanja, samostalno ili s drugim autorima. Vlastite pjesme objavljuje (zajedno sa S. Novakom i V. Pavletićem) 1953. godine, a ranija mu je knjiga za djecu Zlatna grana iz 1952. godine, da bi mu se Izabrana djela tiskala 1982. godine (PSHK, knj. 156).

Pjesma kao zavičajni areal

Književna kritika spominje dva izvorna Milićevićeva kruga koja određuju njegovo stvaralaštvo: prvi je zavičajni areal, civilizacijska i kulturna paradigma koja uvijek ukazuje na posebnosti mediteranizma i njegove karateristike, a drugi je krug – pripadajuća generacijska veza s krugovaškom generacijom, njezinim ne samo energetskim i emocionalnim, nego i intelektualnim transferima. Zapravo je Milićevićev pjesnički spoj mitska matrica na koju se naslanja lirski pripovjedač (ili lirsko Ja) noseći od djetinjstva i dječaštva jasne moralne odrednice, osjećajnu jasnoću, prepoznatljivost svijeta i sebe u tom svijetu, a intelektualna se komponenta izgrađuje ne samo na premisama koje nudi krugovaški književni (poetički) krug, nego i na onome što u taj krug pridonosi pridruženik i s kakvim se ulogom »legitimira«.

Milićević se prepoznaje po, uvjetno rečeno, generacijskim obilježjima, a ona su silom prilika određena i urbanim temama koje nameće grad (praznina, nenazočnost, osamljenost i otuđenje), pa će Milićević i u kasnijim pjesničkim radovima imati pesimistički otklon od mogućih zanosa i vihorenja, a iskazivati mudrost u nezaobilaznim životnim tegobama. Iako rano počinje pisati pjesme, objavljuje prve tek 1950. godine, a jedan je od pokretača i urednika časopisa Krugovi (1952.) i suradnik u mnoštvu dnevnih listova i časopisa. Objavljuje zajedničku knjigu pjesama sa Slobodanom Novakom i Vlatkom Pavletićem (Pod ravnodušnim zvijezdama, 1953.), jedino on nastavljajući s poezijom, dok se Novak okreće prozi, a Pavletić kritici. Kao pjesnik zadržao je ukorijenjenost u mitskoj zavičajnosti (Elegija za moje mrtve i Živa česma), modernizirajući i emocionalno investirajući u vlastiti pjesnički izraz, ali zadržavajući, posebno od knjige Prah zemaljski (1974.) pojednostavljujući i redukcionistički prilaz pjesmi. Milićević se distancira od nadrealističkog dijela krugovaša (Vrkljan, Golob), ali i od »modernistički« obilježenih Šoljana i Slamniga.

Jednom riječju, Milićević zastupa »čistoću jezika« i njegovu semantičku provjeru u tradiciji, te u lirici »kristalnu jasnoću«. Stoga se koristi opisnošću i rabi slobodni stih, a kritika ističe njegovu »posredovanu opisnost« zbog koje su mu pronalazili uzore u međuratnom pjesništvu. Kontrolirana emotivnost, tema straha, smrti, dapače i ravnodušnost »općih kozmogonijskih sila« prema stanju lirskog naratora, utječu izravno i na versifikaciju i način razvijanja pjesme kao višestrukog »osigurača« od prejakih emocionalnih ispada. Kritika naznačuje kako Milićevićeva pjesma često nosi naslov koji je neka vrsta autotematizacije i stoga se očekuje instancija lirskoga subjekta koji će »izložiti« prirodu naslovljenog subjekta, no događa se drugačije. Milanja navodi da »kada je riječ o posredovanom opisu, tada o naslovom naznačenom autotematskom sloju izvješćuje lirski kazivač, pa tako proklamiran subjekt pjesme postaje predmet, objekt (Pjesma kamena tako bi trebala nositi naslov Pjesma o kamenu, slično je i s Prognanim Orfejem, Sizifom)«.

Pjesma nastaje u djetinjstvu bića

Kod Milićevića je u tvorbi pjesmovnih antagonizama jasno prepoznatljivo ono izvorno prihvaćeno u djetinjstvu bića, što neprestano upozorava na opasnost i od »prirodnog stratuma«; čovjek je ugrožen od grada i njegovih opasnosti, a tehničko je zapreka, prokletstvo što »uništava ono arhajsko, a i utopijsko shvaćanje pjesništva«, tako da se prvotni areal djetinjstva javlja ne samo kao prostor odakle dolazi nego i kao prostor koji je zapravo utopijski cilj! U Milićevićevoj posljednjoj zbirci Pjesme iz tišine navedene suprotnosti se »transferiraju« u metafizička pitanja, a ona rađaju svojevrsnu pomirenost, kako navodi Milanja, »pomirenost u dvostrukom smislu: pomirenost sa činjenicom mogućnosti i pomirenost s nemogućnošću spoznaje dokučenja«. Zapravo se pojavljuje ono poznato stanje, koje pjesnik često koristi kako bi uobličio svoju poetiku, nudeći čitatelju njezine uratke unutar vrijednosnog sustava koji je kodificirao. Ne možda unaprijed, nego osjećajući kako se prošlost, mitska matrica djetinjstva neprestano nudi kao osnovna mjera vrijednosti i u tom omjeravanju uvijek odnosi prevagu, čak i u trenucima koji ukazuju na to kako najčešće preostaje dvojbena arkadija koja ne dopušta izbora.

Tako i pjesnici Milićevićeva kova, kao što su Pupačić ili čak i Kaštelan s iskustvima »urbanog nadrealizma«, nose matricu mitskog zavičaja kao vidljivu oznaku pripadnosti ili dvojbene sumnje. To je i razumljivo imamo li na umu kako su sva trojica morala proći kroz gorka iskustva prilagođavanja gradu i njegovim hirovitim sklonostima, a u društvenim i spoznajno-teorijskim praktikama doživjeti razočaranja koja su idealitet mladosti i djetinjstva ili dvojbeno potvrdili razarajući ga »modernizacijama«, ili zanijekali pretvarajući ga u folklornu marginu.

Kaštelan je, možda zbog svoje nadrealističke poetike, uspio ovaj mitski stratum učiniti i prostorom obnavljanja svojevrsnog višeslojnog simbola (Jezero na Zelengori), Pupačić pak kolažiranjem vlastite pjesme dijelovima pjesama svojih pjesničkih uzora, a i korištenjem obiteljsko-mitskih osjećaja pripadnosti, koja potom postaje i dio čitateljeva osjećaja vezanosti uz »društvenu obitelj«, pojačavajući taj osjećaj i nastalim tragedijama (smrt braće, potom i smrću supruge i kćerke), a proširujući taj osjećaj gubitka na čitavu napaćenu Hrvatsku.

Milićeviću je prijeko potrebna identifikacija s »mitskim tragom« i stoga u Bordeauxu, u samoći »drugog svijeta« pjesnik postaje još bolnije svjestan svoje neraskidive vezanosti s domovinom:

Možda ova zemlja nad vama, mrtvi,

ipak čuva za mene

šaku svoga praha?

I nju sam ostavio, ali ona zna

da sam zbog nje i nad njom

srcem plakao. Ona zna sve,

jer suza i krv, i bol iz nje izviru

i u nju teku. Ona zna da sam joj se

vraćao potajno, da sam kopao rupu

u njoj i u nju vikao

svoju patnju. Ona zna da sam joj

rekao sve, da sam je cjelivao,

kao majku, i da nisam praha njezina

s usana otirao.

Elegija za moje mrtve (Zemlja)

Milićević će isto takvom dubinom progovoriti o »dvostrukosti čežnje« prema zemlji u poemi Živa česma naglašavajući uzajamnost i međuzavisnost: »Nasuprot Elegiji, koja explicite pjeva okrepu rodne grude u vihornim vremenima, Česma je bolni misaoni lament jedinke koja, svedena na ljudsku bitnost, postaje svjesna zamamne varljivosti življenja: žudimo za vrutkom koji će utažiti naša žeđanja, a kad se osnažimo vodom koju smo toliko vapili, čiji smo glas toliko maštali, spoznajemo da smo – i mi, i ona – zapravo susret dviju nedokučivih čežnja: da napojimo i da budemo napojeni«.

Stvaralačko zadovoljstvo prijevoda

Govoreći o Milićevićevu prevoditeljskom radu, treba kao prvo naglasiti: pjesnik, pa makar i malenog naroda kao što je hrvatski, kojemu su prijevodi svjetske književne baštine prijeka potreba, pjesnik koji toliko vremena i umijeća utroši na pohrvaćenje svjetskog pjesničkog djela, sasvim razumljivo svoje prevodilačko djelo uzima kao dio vlastita stvaralaštva. A u slučaju Milićevićevih prepjeva može se slobodno reći kako su stožerni dio njegova stvaralaštva.

Počevši prevoditi već sa sedamnaest godina (i to Lamartineovo Jezero) Milićević je, prema vlastitim riječima, osjetio nešto što objašnjava istinskom stvaralačkom strašću. Prijevod je uvijek svojevrsni izazov, ali izazove može rješavati samo čovjek duboko posvećen poslu. Stoga se prijevodi poezije, koji su zapravo teški laboratorijski rad u jeziku, nemjerljivo naplaćuju istinskim osjećajem stvaralačkog zadovoljstva. Kako sam autor navodi: »A prevođenje mi je bilo potrebno, mislim, zato da bih zadovoljio neke svoje unutrašnje potrebe, da bih primirio strast koja me vukla na taj posao. Jer bez istinske strasti ništa se čestito ne može napraviti«. Provjera ne samo vlastita znanja, nego i vlastita jezika: kako će nešto tako izvorno poetski lijepo odjeknuti ili oživjeti u »našim rimama i ritmovima«. Istinski prevoditelj začaran ljepotom izvornika uvijek propituje i mogućnosti vlastita jezika: »...hoćemo li uspjeti bar jedan dio njene izvorne ljepote prenijeti u svoj jezik?« (Milićević, 406).

Imajući na umu prijevode više od stotinu pjesnika, od kojih je mnoge upravo prevodilački rad Nikole Milićevića učinio poznatima i cijenjenima u hrvatskoj čiteteljskoj javnosti, možemo reći kako je Milićević sakupljač poetske ljepote. Danas, kad poetska riječ privremeno tavori na rubu književnih praksi i velikih književnosti, teško je mlađem čitatelju objasniti kako se dio te velike i snažne stvaralačke strasti, koju spominje Milićević, prelijevao sve do mnoštva čitatelja koji nisu poeziju osjećali nečim stranim, a ona je pak znala doprijeti do njih upravo svojim izvornim glasom. Od Pjesme nad pjesmama, Jesenjina, do Lorce i magične španjolske poezije, Milićević je bio stvaralačkim sudionikom jedne poetske epohe u nas i u svijetu. Preko i njegovih prijevoda čitatelj je krv i zloću našeg stoljeća, ali i nade i želju za ljepotom, pronalazio u ritmovima i rimama tek otkrivenih pjesnika. Dramatični su to bili sudari, a poezija je bila sudionikom otkrivanja tajne, tajne jezika i ritmova koji čuvaju najdublju istinu o čovjekovoj avanturi. Čitatelji poezije dijelili su stvaralačku radost, ponovno stvaranje svijeta kao pjesništva.

Milićević i njegova prevoditeljska strast izvorno su oblikovali recepcijsku paradigmu »Jesenjin« i »Lorca« (Lorcu je prvi u nas preveo D. Ivanišević 1950. godine), koja je označila promjenu zahtjeva tzv. »angažiranog pjesništva« za pukim socrealističkim »odslikom stvarnosti«. Gotovo su nezamislivi poetološki pokreti u hrvatskoj poeziji pedesetih i šezdesetih godina i bez kapitalnih Milićevićevih prijevoda. Posebno onih pjesništva sa španjolskoga govornog područja, koje mu, kako sam navodi, postaje gotovo slučajno stožernim prevoditeljskim zanimanjem. Naime, 1952. godine u ruke mu dolazi manja antologija španjolske moderne poezije, dvojezična, španjolsko-talijanska, pa se zbog sličnosti jezika odlučuje naučiti i španjolski. Za desetak godina sakupio je respektabilnu biblioteku španjolskih djela, pa je uz neprijeporna znalca Josipa Tabaka postao našim nezaobilaznim hispanistom.

Milićević u svom pogovoru spominje kako je otprilike osamdesete ostavio prevođenje, jer je je osjetio kako je zapostavio vlastito književno djelo. No, strast za prevođenjem zanese, pa nam je, kako joj je često popuštao, donijela i poučnu i, rekao bih, strogu knjigu Izabranih prepjeva. Strogu, jer je Milićević vrsni znalac jezika i njegovih zakona i sloboda. Kako kaže Mirko Tomasović (i sam vrstan prevoditelj) u predgovoru te knjige: »Savladati tolike zapreke oblika i zvuka pjesme do zamišljena suglasja s izvornikom, predstavljalo je radosti i muke prevoditelja, a to je i područje gdje se razaznaje umijeće i stvaralački potez pjesničkog preobražaja u drugi jezik, drugu versifikaciju, drugo pjesništvo«.

Ne mogu a da ovu glosu o prevođenju ne završim mudrim i poticajnim, ali i pomalo gorkim riječima samog Nikole Milićevića: »Danas imamo katedru za španjolski jezik i književnost, imamo sve potrebne priručnike i rječnike, mnogi mladi ljudi znaju španjolski, ali ne vidim da bi netko ozbiljnije prevodio poeziju, i to mi je vrlo žao«.