Ljetni festival s hrvatskom glazbom

U drevnom Osoru na prevlaci otoka Cresa i Malog Lošinja održane su ovoga ljeta 37. Osorske glazbene večeri (OGV), festival koji je 1976. godine utemeljio televizijski redatelj Daniel Marušić (1931.-2009.) i nadasve ga uspješno vodio do svoje smrti. U dvogodišnjem je mandatu u nastavku umjetnički ravnatelj festivala bio skladatelj i dirigent Berislav Šipuš, a kada je on izabran za zamjenika ministrice kulture Republike Hrvatske za umjetničku je ravnateljicu imenovana muzikologinja Ivana Kocelj. Za poslove organizacijske i operativne naravi od Marušićeve je smrti zadužena izvršna direktorica festivala Martina Turkalj iz Poglavarstva grada Malog Lošinja, što omogućuje vrlo ažurno i pažljivo obavljanje svih poslova uoči i za vrijeme festivala.

Tako su se na čelu ove glazbene manifestacije našle dvije agilne i angažirane osobe i moguće je ustvrditi da će OGV zacijelo i dalje trajati u programskom smislu koji je utvrdio njihov utemeljitelj. To se u prvom redu odnosi na bitnu posvećenost hrvatskom glazbenom stvaralaštvu, praizvedbama djela pisanih za Osorske večeri, izvedbama skladbi iz hrvatske glazbene baštine i stavljanju jedne ugledne hrvatske skladateljske osobnosti u središte festivala. Ovogodišnje Osorske večeri bile su posvećene skladatelju Bruni Bjelinskom (Trst, 1. studenoga 1909. – Silba, 3. rujna 1992.) u povodu 20. obljetnice smrti, što je značilo veći broj izvedbi njegovih djela u programima solista i ansambala na ovom festivalu.

Simfonijski orkestar i zbor HRT-a pod vodstvom Marka Letonje na svečanom otvorenju 37. Osorskih glazbenih večeri

Bruno Bjelinski, poticajna radost života

Akademik Bruno Bjelinski pouzdano zauzima istaknuto mjesto i u cjelokupnoj povijesti europske glazbe, jer pripada onim nacionalnim majstorima manjih glazbenih kultura koji su, stvarajući u okrilju vlastite sredine, ostvarili bogate i raznovrsne autorske opuse univerzalnih umjetničkih dometa. Glazba Bruna Bjelinskog nerijetko je prisutna i na inozemnim koncertnim podijima, pa ju valja razumijevati kao sastavni dio i značajnu kariku u lancu stvaralaštva 20. stoljeća, koje je svjedočilo izraziti pluralizam osobnih iskaza i dopuštalo vlastitosti stilskog određivanja u skladu s individualnim talentima i intencijama. To se osobito odnosi na desetljeća nakon II. svjetskog rata, razdoblje u kojemu je Bjelinskijeva glazbena muza bila najaktivnija.

Budući da mu je u nježnoj dobi od samo godinu dana umrla majka, Bruno Bjelinski je bio povjeren baki u Zagreb. Njegova se glazbena nadarenost rano iskazala i baka se pobrinula da dobije solidno glazbeno školovanje i opće humanističko obrazovanje. Još kao dječak, učeći glasovir kod Alfonsa Gutschyja, počeo je zapisivati glazbene maštarije i taj bogomdani dar i impuls za izražavanje glazbom nisu ga nikada napustili. Tako je, odlučivši se za studij prava, koji je zaključio doktoratom pravnih znanosti, usporedno upisao i studij kompozicije na Muzičkoj akademiji u Zagrebu.

Purpur orkestar mladih Europe u Osorskoj katedrali

Kao student izrazito profesionalnog i za polaznike svojeg razreda nadasve poticajnog Blagoja Berse imao je mogućnost razvijanja skladateljskog potencijala. Međutim, kad je Bersa preminuo 1934. godine, nastavio je Bjelinski studij u razredu Frana Lhotke, nedvojbeno inspirativnom okruženju za dobivanje smjernica na području nacionalno usmjerene glazbe. Diplomirao je 24. lipnja 1936., ali tada već pod mentorstvom Franje Dugana starijeg, a njegov je diplomski rad bila Sonata za violinu i glasovir, po definiciji eminentno klasični oblik, koji je mogao potvrđivati vrsnu skladateljsku spremnost za daljnji samostalni razvoj. I doista, opširno obaviješten o zasadama europske glazbe do početka 20. stoljeća, krenuo je Bjelinski sigurnim koracima u glazbenu profesiju skladatelja, čija će osnovna usmjerenost ostati vjerno poštivanje stečenih spoznaja.

Iako se prvo zaposlio kao sudski tumač i odvjetnički pripravnik, mladi Bjelinski je marljivo skladao čekajući nalaženje radnog mjesta u glazbenoj struci. Drugi svjetski rat, s rasprostranjenom hitlerovskom mržnjom prema pripadnicima židovskog naroda, donio mu je prvo internaciju, da bi se u jesen 1943. prijateljskom pomoću priključio partizanima na otoku Korčuli i kraj rata dočekao naizmjence na Visu i u talijanskom gradu Bariju. Kada su utihnule tutnjave ratnih strahota kratko se zaposlio na Glazbenoj školi u Splitu, da bi se 1945. vratio u Zagreb, gdje je dobio mjesto profesora kontrapunkta i fuge na Muzičkoj akademiji. Zdušno se posvetio studentima koji ga pamte kao vedrog, duhovitog i radu predanog predavača i na tom je mjestu ostao do umirovljenja 1977. godine. Nastavio je s plodnim skladateljskim radom, a njegova su djela tražena, osobito mladi glazbenici rado izvode njegove skladbe, bilo u procesu školovanja, bilo na javnim nastupima kada je potrebno izvoditi djelo hrvatskog autora.

Kada bi se najkraće željelo okarakterizirati glazbenika Brunu Bjelinskog, bila bi to konstatacija o osobitoj auri skladatelja čije su ujednačene emocionalne i intelektualne osobine zračile šireći vedrinu i nepokolebljivi optimizam. Neiscrpne, bujne skladateljske mašte i osobne melodijsko-ritmičke invencije, stvarao je Bjelinski glazbu naglašene humanosti, čija je klasicistička ukorijenjenost prkosila svim izmima, a napose se odupirala trendovskom eksperimentiranju i često nesuvislim pomodnim pojavama avangardističkih iskušenja. Mediteranac i Europejac, s pomalo egzotičnim iskustvom posjeta Brazilu (kamo je odlazio pohoditi oca), a čiji su plesni folklorni elementi utkani u tkivo nekih djela, skladao je trajno, gotovo tvrdoglavo, na principima mladenačke estetike glazbe koju je upio u prvim desetljećima 20. stoljeća, a premda nikada nije izrazito pripadao nacionalnome glazbenom smjeru, nije ostajao ravnodušan niti prema izvorištima narodne glazbe.

Sjećajući se vlastitih skladateljskih početaka, zapisao je zanimljivo svjedočanstvo: »Čudno je da je moja rana glazba u mnogim elementima sličila glazbi Prokofjeva, čije note tada nismo imali i za kojega se u nas dugo nije znalo. I tako, kad sam negdje dvadesetih godina u Balkan kinu (danas kino Europa, op. Z.W.) prvi put čuo Prokofjevljevu Klasičnu simfoniju, bio sam osupnut. Osjetio sam da je moja glazba bila srodna njegovoj bez da sam ju poznavao. Doista, bilo je to onako kao kad na dva kraja svijeta dva potpuno odvojena čovjeka dođu do istog izuma«. U cjelini, u glazbi Bjelinskog nazočni su i tragovi barokne glazbe s njezinom nezaustavljivom motorikom i promišljenim polifonijskim konstrukcijama, a zahvaljujući (neo)klasičnim impulsima odbijeno je sve što je izvan zakona klasičnoga reda. Nepretenciozna poetičnost njegovih djela, ponekad i sjetnih ugođaja, nerijetko je protkana lakim humorom koji mjestimice graniči s ironijom.

Glazbeno-iskustveno na razini najboljih uzora, a poznato je da je u toplini glazbe W.A. Mozarta i F. Schuberta najbolje nalazio inspiraciju, ističe se Bjelinskijevih petnaest simfonija, od kojih je prva skladana 1954. a posljednja 1988. godine. Klasična je simfonijska forma, dakle, imala primat, pa je na naslovnoj stranici dvanaeste Simfonije zapisao: « Kada sam u ljetu 1985. dovršio XI. Simfoniju, mislio sam: Sad je dosta! Čini mi se da se ponavljam... No prvih dana proljeća 1986. slušao sam opet (nakon dugog vremena) divnu V. Simfoniju Franza Schuberta, a nekako istovremeno zacvrkutale su ptičice na Svačićevu trgu i tada sam zašiljio olovku i uzeo notni papir i tako je nastala bez razmišljanja ova XII. Simfonija«.

Doista, Bjelinski je često šiljio olovku i svojim čitkim rukopisom zapisivao glazbu koja mu nikada nije nedostajala. U tom je stvaralačkom zanosu zapisao simfoniette te solističke koncerte za gotovo sve orkestralne instrumente, a osobitu su omiljenost postigla njegova djela s originalnim kombinacijama – Serenada za trombu, glasovir i gudače, Musica tonalis za fagot, obou i gudače, te Concertino za glasovir, gudače i udaraljke.

Skladatelj po vokaciji, a ne zato što bi to želio biti, pisao je Bjelinski glazbu koja je trajno vjerna kanonima lijepoga, koja ne poznaje uspone i padove vrijednosti, koja je uporno na zavidnoj razini nadahnute muzikalnosti. A na pitanje u povodu dobivanja Nagrade Vladimir Nazor za životno djelo (1976.) o tome što glazba može, dao je Bjelinski sebi svojstven iskreni odgovor i formulirao je osobni umjetnički credo, uvjerenje skladatelja trajno poticanog vjerom u čovjeka i ljubav: »Za mene je glazba jedna od najvećih radosti koje čovjek može doživjeti. Pripada istoj kategoriji kao i priroda, recimo. A pored toga i sami znate što sve glazba može izvući, recimo rock and roll iz mladih. Dijapazon doživljaja je ogroman: od ludovanja na rock koncertima pa sve do mirnog sjedenja, uživanja i uspoređivanja glazbe možda s ljubavlju, s najljepšim doživljajima u životu«.

Zato možemo biti sretni i ponosni što u korpusu hrvatske glazbe 20. stoljeća imamo skladatelja tako izrazitih europskih obzora i doista smo dužni njegov opus, kao čvrstu okosnicu hrvatske glazbene baštine, trajno iznova afirmirati. Ovogodišnje Osorske glazbene večeri to su učinile s punim uvjerenjem, a slušatelji su uživali u Bjelinskijevoj glazbi kao uvijek novom poticaju za radost života.

Osorska trilogija B. Papandopula i B. Šipuša

Prva tri koncerta 37. Osorskih glazbenih večeri (20., 22. i 24. srpnja) predstavila su Osorsku trilogiju, velika oratorijska djela iz pera Borisa Papandopula i Berislava Šipuša. Na poticaj osnivača i ravnatelja Osorskih večeri Daniela Marušića skladao je Boris Papandopulo (1906.-1991.), jedan od najznačajnijih i najplodnijih hrvatskih skladatelja, dva dijela zamišljene trilogije, koja se trebala sastojati od kompozicijskih blokova Osorski rekvijem, Osorski misterij i Plač puka osorskoga.

Prvi dio, Osorski rekvijem, za soliste, mješoviti zbor, orgulje, sopile, električnu gitaru, ansambl udaraljki i recitatora, na tekstove hrvatske književnosti iz srednjeg vijeka, bio je praizveden 24. srpnja 1977. na Drugim Osorskim večerima. U izvedbi su sudjelovali Cynthia Hansell-Bakić, sopran, Nina Čangalović, alt, Noni Žunec, tenor, Ante Mijač, bas, Mješoviti zbor Radio-televizije Zagreb, Željko Marasović, orgulje, Anđelko Ramušćak, Zvonimir Stanislav, sopile, Marijan Makar, električna gitara i Zlatko Crnković, recitator, a izvedbom koja je oduševila publiku ravnao je autor Boris Papandopulo. Na Četvrtim OGV 10. srpnja 1979. bio je praizveden jednako veleban drugi dio trilogije, Osorski misterij, kantata za tri solista, mješoviti zbor, orgulje i instrumentalni sastav, na tekstove Osorsko-hvarske pjesmarice i Marka Marulića, koje je priredio akademik Nikica Kolumbić. To drugo Papandopulovo veliko djelo, u kojem obrađuje osorsku tematiku, izveli su Cynthia Hansell-Bakić, sopran, Noni Žunec, tenor i Ante Mijač, bas, uz Zbor i orkestar Slovačke filharmonije pod ravnanjem samog Papandopula. Uspjeh Osorskog misterija bio je ponovljen i u Slovačkoj. I kao što je zapisao akademik Papandopulo: »Nastojao sam da u glazbenoj obradi kao i u deklamaciji teksta zadržim onaj iskonski pučko-čakavski-kvarnerski ugođaj i izražaj koji je karakterističan za osorski krajobraz«.

Smrću Borisa Papandopula 1991. prekinuto je stvaranje Osorske trilogije. No, da taj projekt ipak ne bi bio napušten, predao je 2007. godine Daniel Marušić skladatelju Berislavu Šipušu (1958.) sakupljenu dokumentaciju, tekstove i glazbenu građu, pozvavši ga da napiše treći dio trilogije. Tako je nastalo djelo Osorski plač, za soliste, mješoviti zbor i komorni ansambl, koje je bilo praizvedeno 20. kolovoza 2009. s interpretima Monikom Cerovčec, sopran, Anjel, Martinom Gojčeta Silić, mezzosopran, Gospa, Domagojem Dorotićem, tenor, Isus i Goranom Jurićem, bas, Ivan, uz sudjelovanje Cantus Ansambla i Mješovitog zbora »Ivan Filipović« (Goran Jerković, zborovođa) a pod ravnanjem autora Berislava Šipuša.

Nakon te prve izvedbe skladatelj je zapisao: »Plač osorski, skladbu po tekstovima iz tzv. Osorsko – hvarske pjesmarice iz 1533. godine, skladao sam na poticaj Daniela Marušića, ali istodobno i na moju želju, želju da po prvi puta skladam jedno veliko vokalno-instrumentalno djelo... djelo religijske i duhovne tematike koje propitkuje sve bitne postavke i temelje ljudskog bitka i realizacije humanuma...osjećam da će to biti još jednom jedna nova, moja Glazba, iako, vjerojatno, i dalje, kao i do sada, ista Skladba...« Od predloženih desetak uloga izabrao je Šipuš četiri bitne (Anjel-anđeo, Gospa, Isus i sv. Ivan), te prema tekstualnom predlošku na starohrvatskom čakavskom jeziku – koji je priredio, kao i za prethodne tekstove dviju Papandopulovih skladbi, akademik Nikica Kolumbić (1930.-2009.), te skladao svoj prvi oratorij. Uz četiri solistička glasa (sopran, alt, tenor i bas) uključen je mješoviti zbor, te komorni instrumentalni ansambl u kojemu dominiraju jake udaraljke, kao i intervencije glazbenika i pjevača u zboru koji doslovce sviraju i na svojim tijelima: glasaju se ne samo pjevanjem, nego i uzvicima, šaptom i govorom, a koriste se i nekim predmetima za stvaranje perkusionističkih efekata. Skladbu je autor posvetio uspomeni na Daniela Marušića.

Hrvatska glazbena baština velikih oratorijskih opusa obogaćena je tako ostvarenjima u kojima se ogleda skladateljsko majstorstvo koje polazi od glazbenih prauzora i iskonske inspiracije riječju potekle s hrvatskoga tla. Akademik Boris Papandopulo ostvario je u prva dva dijela Osorske trilogije glazbu koja u punoći njemu svojstvene izražajnosti postiže veliku efektnost. Njegov Osorski requiem i Osorski misterij uranjaju postojanom uzbudljive novovjeke avanture. Stoga je posebno vrijedno izvođenje cjelovite Osorske trilogije na 37. Osorskim glazbenim večerima, jednako kao podsjećanje na veličinu ostvarenih opusa i kao odavanje posebnoga priznanja hrvatskoj vokalno-instrumentalnoj baštini.

Potresnost Osorske trilogije

Ovogodišnje Osorske glazbene večeri svečano je najavio (20. srpnja) gradonačelnik Malog Lošinja Gari Cappelli, a otvorio ih zamjenik ministrice kulture Berislav Šipuš. Vrlo promišljenim su programiranjem u prve tri večeri festivala bile uvrštene izvedbe triju velikih vokalno-instrumentalnih skladbi, upravo Osorske trilogije, čiji su autori Boris Papandopulo (Osorski rekvijem i Osorski misterij) i Berislav Šipuš (Osorski plač). Riječ je, dakle, o tri velebne partiture koje traže angažiranje brojnog sastava, mješovitog zbora, solista i komornog ansambla, uključujući orgulje i klavir, pa je izvođenje u tri večeri bila nužnost. A činjenica da je svečano otvorenje i dva druga koncerta (22. i 24. srpnja) snimala Hrvatska radiotelevizija (Hrvatski radio i izravno prenosio) – osigurala je da su sva tri ostvarenja trajno zabilježena. Izvedbe su osigurali Zbor HRT-a, članovi Simfonijskog orkestra HRT-a i Ansambl Cantus, a svaku su večer sudjelovali drugi solisti i ravnanje izvedbama vodili drugi dirigenti.

Izvedbe oba Papandopulova djela ponovo su pokazale autorovu ingenioznu invenciju. Riječ je o djelima što plijene pažnju slušatelja u kontinuitetu dramaturški sjajno koncipiranom glazbom, čija su polazišta u glazbi tla s kojega su potekli i tekstovni predlošci. To uključuje istarski melos i elemente glagoljaškog pjevanja, što se u nadahnutoj mašti velikog hrvatskog skladatelja pretvara u slijed zborskih, solističkih i instrumentalnih fragmenata sjajne zvukovnosti i posebnog ustrojstva i formalne usklađenosti. U izvedbi Osorskog rekvijema uz zbor i i instrumente, orgulje, sopile, električnu gitaru i ansambl udaraljki, sudjelovali su vrsni solisti – sopranistica Marija Kuhar Šoša, mezzosopranistica Martina Gojčeta Silić, tenor Dejan Maksimilijan Vrbančič i bas Luciano Batinić. Bilo je to za svečano otvorenje festivala odlično repertoarno rješenje, a pjevanje solista, njihovi zvonki i u pjevu sigurni glasovi, pomno uvježbani zbor i nadasve apartna zvučanja instrumentalnog ansambla, s oglašavanjem sopila i električne gitare, uz dramatski snažno kazivanje recitatora Joška Ševe, pružali su dojmove izvedbeno vrlo zahtjeve i ugođajno proživljene starohrvatske mise za mrtve, kojom je pouzdano i koncentrirano ravnao slovenski maestro Marko Letonja.

Vrhunski glazbeni doživljaj Papandopulove zrele i uvijek melodijsko-harmonijski nadahnute glazbe koju pokreću živi ritmovi pružila je i izvedba njegova Osorskog misterija. Kristova muka individualizirana glasovima mezzosopranistice Kristine Kolar, tenora Stjepana Franetovića, basa Siniše Hapača i glasa Lele Kaplowitz uz Zbor i članove Simfonijskog orkestra HRT-a, pod ravnanjem Tončija Bilića, ispunila je prostor Crkve Marijina Uznesenja zvučanjima čija je energija djelovala krajnje iskreno. Doista, zahvaljujući Franetovićevu tenoru jasnih kontura i sigurne intonacije, pastoznome Hapačevu basu i snažnom mezzosopranu Kristine Kolar, likovi misterija bili su vrsno zastupljeni, pa je jedino glas Lele Kaplowitz zaostajao u snazi i nosivosti. Svakako treba istaći Zbor HRT-a, pjevački korpus čije su intervencije djelovale do u pojedinosti dobro pripremljeno i u njihovom je pjevanju bilo moguće nesmetano uživati (uključujući i pouzdana zborna sola soprana i baritona).

U ovoj glazbi koja iskazuje Papandopulov skladateljski genij i inventivnu instrumentaciju, kao i potresno uglazbljeni tekst, publika je otkrivala prostranstva ozvučenoga misterija i nije čudilo što je vrsne izvedbe nagradila dugotrajnim pljeskom. Dakako, zahvaljujući i iskustvu i muzikalnom vođenju dirigenta Tončija Bilića, pod čijim je ravnanjem veliki izvođački aparat cjelinu Papandopulova nadahnuća osorskom poviješću i krajobrazom iznio u jednome dahu, iznenadivši i brojne inozemne turiste skladateljskom snagom glazbe, koju zacijelo na ljetnom festivalu u malom otočkom gradiću nisu očekivali.

Treći dio Osorske trilogije, Osorski plač za soliste, mješoviti zbor i komorni ansambl Berislava Šipuša, izveden u osorskoj Crkvi uznesenja Blažene Djevice Marije (24. srpnja), zadržao je formalne zadanosti oratorijskoga ustrojstva i skladateljski nastavio Papandopulov uzor. Tako je zadržan mješoviti zbor, koji je zastupao Zbor HRT-a, uključeni solisti, u ovoj prigodi sopranistica Monika Cerovčec, altistica Martina Gojčeta Silić, tenor Domagoj Dorotić i bas Berislav Puškarić, a uključen je i Ansambl Cantus, komorni sastav u kojemu su zastupljeni gudački i puhački instrumenti uz opsežni udaraljkaški korpus, harfu, orgulje i klavir. Takav izvođački potencijal omogućio je skladatelju Berislavu Šipušu doista bogatu paletu kolorističkih efekata, te napose mnogoznačni i višeslojni raspored izvođačkoga slijeda.

Od solo trube (trube Jerihonske!) na početku, kojoj se u pletenju kontrapunktskoga tkiva pridružuju rog i trombon, Šipuševa glazba se odvija u snažnim usponima tutti zvuka do meditativnih počivališta u kojima glas, posebno zvonki sopran s ulogom Anjela, i neutješna Gospa u svojemu plaču, u punom altističkom timbru, ostavljaju posebno potresne dojmove. Uopće, Šipuš se ovdje iskazuje kao inventivni graditelj zvučnih napetosti, nadahnuti autor vokalno-instrumentalnoga slijeda u kojemu mješoviti zbor u asocijativno motetskim a cappella meditacijama zazivlje plemenitost vjere, a solisti, posebno tenor s ulogom Isusa i bas u ulozi sv. Ivana, pjevački uvjerljivo nadglašavaju uzbudljivu kompaktnost instrumentalnoga tijela. Situacije poput pjeva mezzosoprana, ojađene Gospe, uz pratnju harfe ili pak soprana, Anjela navjestitelja na početku i na kraju djela, trenuci su inspiracije koja Berislavu Šipušu pri skladanju Osorskog plača očito nije nedostajala. Uključivanje pak udaraca kamenčićima u rukama članova zbora i Ansambla Cantus, bure udaraljkaških intervencija, glasanje instrumentalista i uzburkana orkestralna zbivanja u kolopletima polifonih struktura, sve su to sastavnice ove partiture koja na dostojanstven i tematike dostojan način zaključuje Osorsku trilogiju, a čiju je sjajnu izvedbu osiguralo i Šipuševo koncentrirano vođenje u kojemu je temperametnim gestama oblikovao bogatu zvukovnu građu svojega ostvarenja.

Doista, trebalo bi ove izvedbe, u svim situacijama odličnim, intonacijski pouzdanim i u pjevu podatnim Zborom HRT-a, ponoviti barem u Zagrebu i u Dubrovniku. Jer, izvedbeno je obavljen velik posao a rezultati pokazuju da hrvatska suvremena glazba i na opsežnijem i zahtjevnijem oratorijskom području ima perjanice kojima se može ponositi. Kompleksne Papandopulove i Šipuševa partiture to svojim skladateljskim ustrojstvom i dirljivom potresnošću, koja proizlazi iz odabrane tematike Kristove muke, ali i optimizma potaknutoga otkupljenjem, u svakom prebogatom trenutku glazbenoga zbivanja potvrđuju.

Glazba kao utjeha i izvor plemenitih užitaka

Gostovanje Komornog gudačkog orkestra Slovenske filharmonije na 37. Osorskim glazbenim večerima (na koncertu održanom 26. srpnja) nedvojbeno će ostati kao jedan od vrhunaca ovogodišnjeg festivala. Slovenski gudači iskazali su se plemenitim i podatnim tonom u izvedbi osjećajno nabujale posljednje skladbe u opusu akademika Brune Bjelinskog, skladatelja čije je stvaralaštvo ovoga ljeta u središtu pozornosti osorskog festivala u povodu 20. obljetnice njegove smrti, a koja ima simbolični naslov »Die Musik ist unser Trost« (Glazba je naša utjeha). Skladbu je Bjelinski posvetio svom sinu, uglednom dirigentu Alanu i on ju je mnogo puta izvodio sa svojim ansamblom Windstrings, među ostalim i na dan napada na Dubrovnik 1992. godine, kada je ansambl gostovao u Švicarskoj.

Nadasve lijepa boja zvučanja i preciznost izvođenja ljubljanskih gudača plijenila je pažnju tijekom cijele večeri, posebno u duhovitim kratkim stavcima romantične izražajnosti u Trećoj suiti za gudače Bjelinskijeva slovenskog suvremenika Lucijana Marije Škerjanca, te u završnoj skladbi na programu, u folklorno intoniranoj Holberg suiti Edwarda Griega. Između tih gudačkih uspjeha na programu su bile dvije skladbe u kojima su se posebno istakli solisti, vrsni slovenski violončelist Andrej Petrač i odličan talijanski klarinetist Giampiero Subrino.

Petračevo je veliko iskustvo, temperament i vrhunsku tehniku izvrsno uposlio hrvatski skladatelj Berislav Šipuš, skladavši baš za njega svoj osebujni violončelistički concertino u jednom stavku, nazvavši ga Ad te (Tebi), koji su orkestar Slovenske filharmonije i Andrej Petrač praizveli u okviru proslave svoje jubilarne 10. sezone u Ljubljani 2010. godine. Kako je narudžba za djelo došla neposredno iza smrti skladateljeva oca Velimira, potresenost osobnim gubitkom utjecala je ne samo na naslov skladbe nego i na njezin osnovni ugođaj. Doista, riječ je o iskazu u kojem violončelo na pozadini pizzicato gudača pjeva dubokom snagom čeznuća, a djelo završava u zvjezdnim sferama intimne ispovijesti. Petračevo majstorstvo Šipuševu je ideju predstavilo u punoći tehničke i interpretacijske savršenosti.

Umijeće klarinetista Giampiera Sobrina u izvedbi Kvinteta za klarinet i gudački kvartet u B-duru, op. 34 Carla Marie von Webera moguće je opisati samo najvišim pohvalama. Virtuoz u svim pojedinostima, u bravuroznim pasažama i dinamičkim kontrastima, iznio je Sobrino solističku dionicu na zadivljujući način. Na burni je pljesak odgovorio dodatkom, romantičnim Adagiom talijanskog skladatelja i klarinetista Bermana, te ponovno bio ispraćen dugim odobravanjem. Na kraju koncerta, dodatak Bachova stavka za gudače zaključio je dvosatni koncert u kojem je brojna publika, a posebno brojni inozemni turisti, vrlo očito uživala.

Otkako su 2008. godine utemeljili Amadeus trio, trojica profesora na Muzičkoj akademiji u Zagrebu, violinist Leonid Sorokow, pijanist Ruben Dalibaltayan i violončelist Krešimir Lazar svakim svojim nastupom potvrđuju opravdanost odluke da zajedno nastupaju. U to se mogla uvjeriti i osorska publika na koncertu održanom 28. srpnja. Već je odabir programa upućivao na ozbiljnost namjere da vrhunskim komornim glazbenim repertoarom ispune večer, a izvedbe su potvrđivale odlično snalaženje u različitim stilskim iskazima, od klasične uravnoteženosti Klavirskog trija u c-molu, op. 1, br. 3 Ludwiga van Beethovena, preko strastvene izražajnosti Prvog klavirskog trija u g-molu Brune Bjelinskog do romantične raspjevanosti Klavirskog trija u a-molu, op. 50 Petra Iljiča Čajkovskog.

Kada je Beethoven skladao u c-molu gotovo uvijek je na djelu bila posebna »sudbinska« sadržajnost. Odjeke dramatičnih ugođaja moguće je osluškivati i u njegovom Klavirskom triju iz ranog trećeg opusa, a genijalnost skladateljske misaonosti osobito dolazi do izražaja u drugom stavku, pjevnom Andanteu, u kojemu je tema ingeniozno obrađena u nizu varijacija. Upravo u toj duhovitosti autora nalazili su glazbenici polazišta za osmišljeno, zvukovno diferencirano i nadasve muzikalno tumačenje.

Kako je Bruno Bjelinski ove godine središnji hrvatski skladatelj osorskog festivala, na rasporedima koncerata je bio veći broj njegovih ostvarenja, tako i njegov Prvi klavirski trio, djelo iz 1952. godine. Bila su još svježa sjećanja na ratna stradanja i ponešto od proživljene patnje zrcali se u Largu, drugom stavku trija, dok prvi stavak Allegro maestoso glazbom evocira sjećanja na sretne dane mladosti i u odužem rapsodičnom trajanju iskazuje obijesne trenutke djetinje razigranosti. Ali, kao što je to kod Bjelinskog često bio slučaj, u trećem stavku Allegru con brio nestaju zle slutnje i ponovno se u brioznom tempu javljaju vedra i nasmijana lica mladosti. Amadeus trio je visokom profesionalošću uvježbao zahtjevnu partituru i glazbi podao emocionalnu uskovitlanost, predstavivši glazbu na proživljen način.

A svoj opus 50. posvetio je Čajkovski svom preminulom profesoru Nikolaju Rubinsteinu, te kao i Beethoven, drugi je stavak koncipirao kao niz izuzetno maštovitih varijacija. Za Amadeus trio bile su to prigode za uživljeno, tehnički superiorno i glazbeno izražajno muziciranje koje je oduševljena publika nagradila dugotrajnim pljeskom. Glinkina Elegija i Musorgskijev Ples pilića kao dodaci zaključili su nastup glazbenika koji su u Osoru stekli brojne poklonike svojega umijeća.

Već gotovo tri desetljeća, od prvog nastupa na Dubrovačkim ljetnim igrama 1985. godine, jedan od najuglednijih hrvatskih komornih sastava Trio Orlando, u kojemu su se udružili violinist Tonko Ninić, violončelist Andrej Petrač i pijanist Vladimir Krpan, za osorski je nastup (31. srpnja) odabrao skladbe isključivo skladateljica. Tako su »tri mušketira« kavalirskom gestom praizvela jednostavačnu Rotatoriju Viktorije Čop, skladbu prozračne harmonijske fakture i naglašene ritmičnosti, zatim meditativni Nokturno Ivane Lang, u povodu skladateljičine 100. obljetnice rođenja i 30. obljetnice smrti, romantični Prvi klavirski trio u D-duru, op. 15 Dore Pejačević i skladni, nježno raspjevani Klavirski trio u d-molu, op. 11 nadarene sestre Felixa Mendelssohna, Fanny Mendelssohn-Henkel.

Taj se odabir skladbi pokazao vrlo primjerenim, a sviranje uglednih glazbenika djelovalo je snagom iskrenoga predanja i visoke razine iskustva kada je riječ o usklađenom i pouzdanom muziciranju. Publika, iako nešto malobrojnija, pljeskala je dugo i uporno, a Trio Orlando se zahvalio sa čak tri dodatka, temperamentnim Piazzolinim Tangom i s dvije minijature W.A. Mozarta.

Izvedbu velebnog oratorija Mesija, HWV 56 Georga Friedricha Händela na ovogodišnjim 37. Osorskim glazbenim večerima, na koncertu održanom 3. kolovoza, brojna će publika okupljena u Crkvi uznesenja Blažene Djevice Marije, u kojoj se održavaju svi koncerti festivala, nedvojbeno ponijeti s ljetovanja u Hrvatskoj kao poseban glazbeni doživljaj. Jer, kada je riječ o publici u Osoru – to su prvenstveno inozemni turisti koji godišnji odmor provode na otocima Cresu i Malom Lošinju, a od kojih već velik broj posebno u osorske kampove ponovljeno dolazi radi festivala. A iznimni glazbeni doživljaj bio je to svakako i za domaće slušatelje, koji su mogli osjetiti ponos što su tako vrsnu izvedbu osigurali hrvatski, i to poglavito mladi glazbenici.

Händelov Mesija jedno je od remek-djela barokne glazbe i partitura koja traži kvartet osobito moćnih solista, dobro uvježbani i glasovno za zahtjevne interpretacije sposoban zbor te uigrani komorni orkestar. Svi su ti zahtjevi već u polazištu bili ispunjeni, jer je izvedba bila povjerena provjerenim snagama – sopranistici Mariji Kuhar Šoša, altistici Heleni Lucić, slovenskom tenoru Dejanu Maksimilijanu Vrbančiču, basu Goranu Juriću, Akademskom zboru Ivan Goran Kovačić i Hrvatskom baroknom ansamblu, a sve pod ravnanjem za baroknu glazbu verziranog Saše Britvića. Tako je od početne orkestralne Simfonije preko svih pjevačkih recitativa i arija, pa sve do nastupa zbora bila poštivana stilska vjerodostojnost instrumentalnoga zvuka i karakteristične motoričnosti, a u pjevačkim dionicama jasno i čisto otpjevane kolorature, te dinamički i ugođajno kontrastna emocionalna stanja.

Sopran sjajnih visina i toploga zvuka, alt odlične tehničke spreme, iako za baroknu dionicu ponešto manjkave emisije tona u dubljim registrima (tu su dionicu znamo autentično izvodili muški altovi), tenor s pouzdanim visinama i ugodne boje (iako u izgovoru engleskog teksta nerazumljiv), kao i moćan, glasovno u koloraturama siguran, gotovo instrumentalno pokretan bas, bili su solistički glasovi koje je najbolje opisati kao »djetelinu sa četiri lista«, toliko se posrećilo njihovo zajedničko nastupanje. Hrvatski barokni ansambl je svirao predano i vrsno pripremljeno (s dvije sigurne trube), ali uza sve nabrojene glazbenike profesionalce ponovno treba istaći vrhunski doprinos »Goranovaca«, čije je pjevanje u zakučastom kontrapunktu i zahtjevnim fugama kontinuirano jasno i odlično predstavljeno. Čestitke svakako i zborovođi Luki Vukšiću, a za cjeloviti dojam izvedbe pljesak za preciznog i koncentriranog dirigenta Sašu Britvića. Dakako, publika je oduševljenje iskazala dugim odobravanjem, pa je antologijska Hallelujah bila i na opće zadovoljstvo ponovljena.

Pjevačica znatnih mogućnosti

Za nastup mezzosopranistice Ivane Srbljan, studentice četvrte godine solo pjevanja na Muzičkoj akademiji u Zagrebu u razredu Vlatke Oršanić, održan u Osoru 14. kolovoza, moguće je reći da je brojna publika imala prigodu upoznati pjevačicu koja nedvojbeno mnogo obećava. Koncert je započeo njezin pratitelj na klaviru Ivan Violić Barkarolom u Fis-duru, op. 60 za klavir solo F. Chopina i tom umilnom glazbom postigao plemeniti i tehnički sigurno opisani ugođaj koji je skladno najavio solo pjesme engleskog skladatelja Edwarda Elgara objedinjenih u ciklusu Sea pictures, op. 37. Te vokalne minijature na krajnje suptilan način opisuju morske prizore, luku na Capriju, koralne grebene i plivače, a u interpretaciji Ivane Srbljan čuli smo ih pjevački odlično osmišljene, tehnički superiorno izvedene i dinamički nadasve iznijansirane. Pijanist Ivan Violić pokazao se kao vrlo pažljiv pratitelj.

Hrvatski skladatelj Miroslav Miletić (1925.) gost je osorskog festivala od samih početaka, a ove je godine sastavio i djelomično skladao Zbirku vokalne lirike za glas i klavir koja obuhvaća pjesme Kasna jesen (Dobriša Cesarić), Iste su majke (Božidar Stančić), Zibala babica vnučeka (Marijan Horvat), Raskrstismo se (M.J. Ljermontov) i Odlazak (Mladen Rupec). U svim se popijevkama iskazuje Miletićeva nadahnuta melodijska izražajnost, koja je s tekstovima usko povezana i plastično predstavlja njihov sadržaj. Te lijepe melodije pjevala je mezzosopranistica predano i s uživljavanjem, a njezin je pratitelj na klaviru pouzdano odgovarao u prozračnim harmonijama i za svaku popijevku pojedinačno u primjerenome slogu. Uspjeh mladih glazbenika bio je potpun, što je publika pozdravila dugim pljeskom, pogotovo zato što je skladatelj Miroslav Miletić bio i osobno nazočan pa se mogao uvjeriti u odličan prijem svoje glazbe.

Nakon što je Ivan Violić, koji je diplomirao u razredu Pavice Gvozdić na zagrebačkoj Muzičkoj akademiji, sjajnom tehnikom i punoćom uživljavanja odsvirao zahtjevnu Legendu, br. 2, S. 175 Franza Liszta, mladi su glazbenici koncert zaključili Dijalogom za mezzosopran i klavir Brune Bjelinskog. Riječ je o pjesmama duboke misaonosti, o iskazima s onu stranu postojanja (primjerice popijevka Smrt i ja) i o glazbi koja za Bjelinskog na tipičan način prolazi faze meditativnosti i sjete sve do ushita i ritmičnosti završnoga Plesa. Ivana Srbljan i u ovom je ciklusu razotkrila veliku pjevačku nadarenost i sposobnost da u kratkim popijevkama ostvari atmosfere naglašene liričnosti. Sve je to publika prepoznala, osjetila i nagradila burnim pljeskom, a za pretežno inozemne goste bila su to zacijelo i otkrića hrvatskoga Lieda, vokalnih minijatura koje inače nemaju prigodu slušati.

Usklađenost violončela i kontrabasa

Splitski violončelist Mihovil Karuza i zagrebački kontrabasist Nikša Bobetko, docenti na glazbenim akademijama u Splitu i Zagrebu, od studentskih se dana na Muzičkoj akademiji u Zagrebu druže kao članovi dueta i na taj način afirmiraju glazbu za svoj manje uobičajeni komorni sastav. Ta neuobičajenost dua violončela i kontrabasa možda je i bila razlogom što je njihovom nastupu na 37. Osorskim večerima (17. kolovoza) bio nazočan nešto manji broj slušatelja, ali oni koji su se odlučili doći u Crkvu Uznesenja BD Marije mogli su se uvjeriti da i ova dva dublja gudačka glazbala mogu, kada su u rukama muzikalnih interpreta, djelovati itekako poticajno i umjetnički dojmljivo. Koncert je započeo violončelist Mihovil Karuza vrlo koncentriranom izvedbom Noćnog divana za violončelo solo Marka Ruždjaka, glazbom prozračne protočnosti, znakovita melodijskog izraza i razrađene ritmičnosti.

Slijedio je Duet u C-duru Jacquesa Offenbacha, nešto ležernija i uhu ugodna glazba, a duo Karuza-Bobetko u prvom je dijelu koncerta odgovorio zahtjevu osorskog festivala za predstavljanjem novih djela hrvatskih skladatelja praizvedbom Suite za violončelo i kontrabas Dubravka Palanovića (1977.). Skladatelj iz razreda Željka Brkanovića na Muzičkoj akademiji u Zagrebu i iz kontrabasističke klase Josipa Novosela, Palanović odlično poznaje gudačke instrumente i svojim ih je djelom uposlio na inventivan način. Naime, u četverostavačnoj suiti neobarokne izričajnosti nanizao je vrlo efektno kontrapunktsko tkanje i protoku glazbe pridao pokretnost i usklađenost, u kojima do izražaja dolazi virtuoznost interpreta i njihovo vrsno zajedničko muziciranje. Za duo violončela i kontrabasa je to dobro došlo novo djelo koje će duljim sviranjem zacijelo dobivati na uzajamnom prožimanju, spontanosti i intenzitetu duhovito osmišljenog protoka dviju dionica.

U drugom dijelu koncerta izveli su glazbenici 17 dueta Béle Bartóka, izvorno pisanih za dvije violine, koji kao sažeti krokiji oduševljavaju invecijom potaknutom folklornim idiomom, te sjajan, salonski šarmantan i glazbeno krajnje umilan Duetto za violončelo i kontrabas Gioachina Rossinija. Tehnički spremni za takve izazove predstavili su se Karuza i Bobetko kao glazbenici visoke razine izvođenja, što je publika nagradila dugim pljeskom.

Ostale (pra)izvedbe hrvatskih skladbi

Od ostalih koncerata svakako treba istaknuti i druge praizvedbe djela hrvatskih skladatelja, jer Osorske glazbene večeri na tom planu ispunjavaju važnu kulturološku funkciju. Tako su klarinetist Milko Pravdić i pijanistica Maja Bakrač 5. kolovoza praizveli Četiri stavka za klarinet i klavir Davorina Kempfa, pijanist Srđan Čaldarović prvi put je javnosti 9. kolovoza predstavio Pesante et brillante Željka Brkanovića, gitarist Neven Hrustić praizveo je 12. kolovoza Fantaziju Olje Jelaske, a gitarist Srđan Bulat praizveo je 23. kolovoza skladbu 15 years ago Ruđera Glavurtića.

Bilo je još izvedbi djela iz pera hrvatskih skladatelja. Tako su u Osoru ove godine izvedene Vodenice iz suite Selo Borisa Papandopula uz nastup harmonikaša Ivana Šverka i popijevke Kožulec Ive Lhotke Kalinskog koju je pjevao bariton Ljubomir Puškarić uz klavirsku pratnju Simona Dešpalja na koncertu 19. kolovoza. Također su na programu bile skladbe Brune Bjelinskog, i to njegove Toccate u fis-molu (Srđan Čaldarović), zatim Treći gudački kvartet »Bečki« u izvedbi Gudačkog kvarteta veronske Arene (21. kolovoza) i Plaisanteries – Šest invencija za gudače u interpretaciji Zagrebačkih solista na završnom koncertu festivala (26. kolovoza).

Sve u svemu, hrvatska suvremena glazba obogaćena je novim djelima koja će njihovi prvi interpreti zacijelo zadržati na repertoaru, a za očekivati je da će ih i njihovi kolege preuzeti u svoje programe, jer u svakom je pojedinačnom slučaju riječ o djelima čiji autori u hrvatskoj glazbi zauzimaju važna mjesta. Osorske glazbene večeri tako nastavljaju svoju već desetljećima provjerenu ulogu promicatelja hrvatske stare i nove glazbe, što ih ističe među svim drugim ljetnim festivalima. Po svemu sudeći, takva će se praksa i nastaviti, jer Osorske glazbene večeri kao nacionalni festival pretežno inozemne turiste žele upoznavati s vrijednom hrvatskom glazbom. Uvijek burni pljesak i zanimanje koje pokazuju slušatelji okupljeni u osorskoj crkvi Uznesenja Blažene Djevice Marije najbolji su pokazatelji da su organizatori festivala i svi oni koji ih financijski podržavaju – na pravome putu.

Komorni gudački orkestar HGM-a pod vodstvom Pavla Zajceva na 37. Osorskim glazbenim večerima