Kašićev prijevod Svetoga pisma i liturgijskih knjiga

1.

Knjiga Bartol Kašić – Izbor iz djela, koju kao urednik potpisuje akademik Stjepan Damjanović, objavljena je 2010. u ponajvažnijoj ediciji Matice hrvatske Stoljeća hrvatske književnosti, a ispunjena je razmjernim i primjerenim djelima ovog autora i popraćena izvrsnom uvodnom raspravom dr. sc. Darije Gabrić-Bagarić. Knjiga je sazdana od više slojeva, koji odgovaraju polifonom stvaralaštvu Bartola Kašića u doba baroka. Prvi sloj donosi izbor iz Kašićeve Biblije i liturgijskih knjiga. Ja ću se usredotočiti upravo na taj sloj kao teolog, književnik i kašićolog. Napose ovo potonje.1

Izbor nikad nigdje nije lak. Izbor tekstova iz Biblije pogotovo. Kao bibličar i književnik sa znatiželjom sam pristupio spomenutom sloju. Dr. Darija Gabrić-Bagarić izabrala je književno ponajljepša mjesta i neka ne sva teološki važna mjesta iz Kašićeve Biblije. Tu je ljupka Knjiga o Ruti. Mi koji smo bili izabrali studij Svetoga pisma na Papinskom biblijskom institutu u Rimu – koji zapravo ima samo jedan jedini predmet, Bibliju – na jezicima izvornika hebrejskom, sirskom, aramejskom i grčkom – za prijemni usmeni ispit trebali smo s hebrejskoga prevoditi na latinski Knjigu o Ruti. Ona je naime slogovno lijepa i jezično jednostavna. Biblijska Pjesma nad pjesmama je, naravno, izabrana za »Kašićev izbor iz djela.« Izbor iz Novoga zavjeta uzeo je u obzir Pavlov himan ljubavi »Kad bih sve ljudske i anđeoske jezike govorio...« Dragutin Tadijanović, kad sam blagoslivljao njegov stan (2006.) pročitavši u sklopu obreda taj himan, za nj reče: »Prava pjesma. Daj da ga još jednom pročitam«. U izbor je ušao Lukin opis puta dvojice učenika u Emaus kojima se pridružuje zagonetni Suputnik. Adolf Harnack je napisao da je taj opis najljepša stranica što je ikad napisana. Prisjećanja uz izabrana biblijska mjesta spomenuo sam zato da bih pokazao koliko je izbor dr Darije Gabrić-Bagrić pogođen.

Portret Bartola Kašića u Hrvatskom institutu za filologiju u Zagrebu

Iz Kašićevog Rituala rimskoga unutar bogate rukoveti nalazi se »Oče naš« koji je gotovo do u riječi onakav kakav mi danas molimo. Izbor pak iz Kašićevoga Lekcionara pruža nam priliku da ogledno usporedimo Kašićev prijevod biblijskih mjesta u Lekcionaru s prijevodom u samoj Kašićevoj Bibliji. Pozvan da govorim ovom prigodom kao kašićolog, dugogodišnji istraživač, nadasve u rimskim arhivima, zadržao bih se na Kašićevoj Bibliji. Sažeo bih nešto svojih istraživanja. Kašićeva Biblija, naime, nije izašla kad je i prevedena. Pratila ju je posebna sudbina.

Za svaki je narod krupan događaj prijevod Svetoga pisma. A događaj je bez usporedbe kad dobije cjelovito Sveto pismo na svome jeziku. Ali kako se ono veli: »Habent fata sua libelli«, pa tako i ova knjiga nad knjigama u Kašićevom prijevodu ima svoju sudbinu.

Zamisao o prijevodu Svetoga pisma na živi hrvatski jezik nikla je – nije čudo – u Dubrovniku, hrvatskoj Ateni. Posijali su je dubrovački nadbiskupi, listom Talijani, što je čudo, jer su stranci. A i nije čudo jer su pastiri i znadu da treba puku dati Božju riječ na njegovu jeziku. Onaj koji misao utjelovljuje u djelo jest Bartol Kašić (Pag, 1575. – Rim, 1650.). Dubrovački nadbiskup Fabbio Tempestivi potiče Bartola Kašića, isusovca u Dubrovniku, da pregleda postojeće liturgijske prijevode Svetoga pisma, a njegov nasljednik Vicenzo Lantero, saznavši da dosadašnji prijevodi nisu vjerni u svemu Vulgati, koja od Tridentskog koncila ima značaj autentičnog teksta, pokreće novi prijevod Novoga zavjeta iz Vulgate. Dakako, izdavanje prijevoda nadilazi mogućnosti same nadbiskupije. Kongregacija za širenje vjere u Rimu ima svoju tiskaru i potrebna sredstva. I doista, 1625. Kongregacija za širenje vjere daje Bartolu Kašiću nalog da prevede Sveto pismo.

Pod nadbiskupovanjem Lanterova nasljednika nadbiskupa Tommasa Cellesija iz Pistoie završen je prijevod Novoga zavjeta. Našao sam rukopis Kašićeve posvete prevedenoga Novoga zavjeta pod nadnevkom 10. veljače 1629. biskupu Cellesiju. Pripremih kritičko izdanje posvete. Koncem 1631. Novi zavjet u Kašićevom prijevodu poslan je Kongregaciji za širenje vjere u Rim. Ona je koncem pak 1632. pošto je stvar prošla povjerenstvo Kongregacije za širenje vjere (de propaganda fide), a nakon iskrslih teškoća, čitavu stvar podastrla Kongregaciji Svetog Oficija koja neka vidi treba li prijevod tiskati.

Pokojni prof. Reinhold Olesch utemeljio je niz »Biblia Slavica«, koji je trebao obuhvatiti izabrane prijevode, nadasve prvoprijevode – protoprijevode, Biblije na razne slavenske jezike, i tako učiniti ih dostupnima slavistima, teolozima, povjesnicima kulture, bibliofilima... Dakako, da je tu mjesto i hrvatskoj Bibliji. Prof. Olesch je u sudjelovanju sa mnom 1978. zasnovao da se u nizu »Biblia Slavica« tiska hrvatska Biblija Bartola Kašića. »Nakon VIII. Međunarodnog slavističkoga kongresa u Zagrebu 1978. zasnovao je Reinhold Olesch (1910.-1990.) u suradnji s Ivanom Golubom objelodaniti ovo velebno djelo hrvatske pobožnosti i hrvatskog jezika. – Nach dem VIII. Internationalen Slavistenkongress in Zagreb 1978 fasste Reinhold Olesch (1910-1990) im Zusammenwirken mit Ivan Golub den Plan, dieses Hauptwerk kroatischer Frömmigkeit und Sprache an Licht zu bringen« – piše u Predgovoru ovog izdanja Kašićeve Biblije.2

Predložio sam da kritičko izdanje samoga teksta prirede dva vrla moja nekoć učenika, neprežaljeni pokojni Marko Mišerda i dr. Petar Bašić, obojica iz reda franjevaca trećoredaca glagoljaša; a ja ću im biti u tome na pomoć. Također sam predložio da se zamoli prof. dr. Radoslava Katičića, da uz izdanje Kašićeve Biblije napiše raspravu o Kašićevom jeziku. Prof. Olesch je pak mene tražio da pišem o biblicističkoj strani Kašićeva prijevoda.

Kašićeva Biblija bila je spremljena za tisak, ali nije bila tiskana. Trebalo je utvrditi, ne nalazi li se konačni čistopis u arhivu Svetog Oficija u Rimu, kojemu je bio radi tiskanja podastrt. Ukoliko se tamo nalazi, prema njemu bi trebalo prirediti kritičko izdanje. Na meni je bilo da to izvidim.

Pružila mi se prilika za izravno istraživanje o Kašićevoj Bibliji u arhivu Kongregacije za nauk vjere. Kao član Međunarodne teološke komisije – tridesetorice od pape imenovanih teologa iz cijeloga svijeta – zamolio sam njenog predsjednika kardinala Josepha Ratzingera, sadašnjeg papu Benedikta XVI., za dostup u znanstvenoj javnosti nedostupan arhiv Svetog Oficija zbog istraživanja o Bibliji Bartola Kašića. Kardinal Ratzinger se suglasio. U istraživanju u arhivu sv. Oficija, novost, iznenađujuća novost, bilo je otkriće pisma zagrebačkog biskupa Svetom Oficiju iz 1633. godine u vezi s objavljivanjem Kašićeve Biblije.3 Pismo je sažeti prijepis sačinjen za sjednicu Kongregacije svetog Oficija. Ono glasi:

»Uzorita i Prečasna gospodo!

Biskup zagrebački u Hrvatskoj saznavši da Monsignore Nadbiskup dubrovački radi na tome da se tiska Novi zavjet čitav, preveden na njegovu upornu molbu na ilirski živi jezik, na dubrovačko narječje i dubrovački izgovor, koje se razlikuje od drugih, i da se tiska latiničkim slovima, moli s počitanjem Vaše Uzoritosti, da izvole odložiti ovaj pothvat koji je od tolikog značenja te narediti da se dobiju potrebne i nužne obavijesti od zainteresiranih nacionalnih biskupa i od redovnika sv. Dominika i sv. Franje u Dalmaciji, u Bosni, u Hrvatskoj i u Bosni Srebrnoj, vještih materinskom ilirskom jeziku, budući da se ovdje radi o interesu čitave Nacije tako brojne, raspršene po tolikim kraljevstvima i zemljama Evrope, ne o interesu jedne samo biskupije dubrovačke. Vaše će naime Uzoritosti jasno utvrditi da nije potrebno tiskati spomenuti prijevod, pače da će on donijeti više štete nego koristi, kako je to bio slučaj sa sličnim prijevodima za druge nacije«.4

Jedan od najpoznatijih portreta Bartola Kašića

Ono što zagrebački biskup traži nije izravna zabrana tiskanja Kašićeve Biblije nego zaustavljanje postupka oko tiskanja, dok se ne čuje i druga strana, koja se treba očitovati ne o manjkavosti prijevoda nego uopće o potrebi prijevoda.

Ne smije se smetnuti s uma da zagrebački biskup piše iz kajkavskoga Zagreba. Njega u najmanju ruku zbunjuje prijevod Svetoga Pisma na narječje koje se u njegovu Zagrebu i nadaleko po njegovoj biskupiji ne govori. Radi se o sučeljavanju dubrovačkog i zagrebačkog, zapravo »bosanskoga« i kajkavskoga govora.

Zagrebački je biskup, treba priznati, nazreo bit stvari. Prepoznao je da se radi o postavljanju pojedinačnoga govora za sveopći govor, o stvaranju, dakle, standarda ili grubljim riječima – nametanju jednoga govora ili narječja drugima, koji imaju svoje narječje. I zato on traži, kad se izdaje Biblija – ako je uopće treba izdati u prijevodu – da se pitanje jezika / govora na koji je prevesti treba riješiti ne lokalno nego nacionalno, tako da u tom pitanju imaju riječ svi zainteresirani biskupi i redovnički poglavari, a ne samo dubrovački nadbiskup.

No, ono što zagrebački biskup navodi kao udarni dokaz posve ne stoji. Kašić naime nije htio ni izdaleka zatvoriti Bibliju na usko govorno područje. Pače, on baš hoće jezik za sve raspršene, i one pod turskom vlašću. Bio je on ondje. Ali hoće pri tom uzeti jedan govor, onaj za koji prosuđuje da je najopćenitiji i najrazumljiviji, tako da taj govor bude opći za najšire područje. Kašić, dakle, ide za standarizacijom jezika.

Pismo zagrebačkog biskupa pročitano je na sjednici Kongregacije Svetog Oficija 23. lipnja 1633. u Apostolskoj palači na Kvirinalu pred samim papom Urbanom VIII., kardinalima i dužnostnicima Kongregacije. Pismo je postiglo traženi učinak. Na poleđini pisma pripisala je druga ruka, kako je riješeno pismo: »23. lipnja 1633. Presveti (Papa) je naredio da se odgodi posao oko tiskanja Novoga zavjeta na ilirskom jeziku dok ova Sveta Kongregacija drugačije ne odredi«.5

To je pravorijek s najvišega mjesta. Zapisan u najslužbenijem dokumentu, u knjizi »Odluka« Kongregacije Svetoga Oficija. Ovime je zaustavljeno odnosno zapriječeno ali ne i zabranjeno tiskanje Kašićeve Biblije. Riječ zabrana se ne spominje.

2.

Do sada su se stvarale razne pretpostavke o tome tko je zaustavio tiskanje Kašićeva prijevoda Novoga zavjeta. No nije se ni izdaleka slutilo da je to bio zagrebački biskup. Odnosno, papa Urban VIII. koji je odredio da se na traženje zagrebačkog biskupa zaustavi posao oko tiskanja Kašićeve Biblije, dok Kongregacija Svetoga Oficija ne donese drugačiju odluku. Konačnu odluku.

Urban VIII. će osnovati povjerenstvo koje će izučiti predmet i prosuditi, treba li ili ne treba tiskati hrvatski Novi zavjet u prijevodu Bartola Kašića. Povjerenstvo će tvoriti tri kardinala i sedam uistinu vrlo uglednih teologa, savjetnika Svetoga Oficija. Među njima je oratorijanac Orazio Giustiniani, čuvar, pa prefekt Vatikanske biblioteke, pisac povijesti Firentinskog koncila, kasnije kardinal. U njegovoj se rukopisnoj ostavštini nalaze materijali u vezi s Kašićevom Biblijom, među njima i pismo Ivana Tomka Mrnavića, pomoćnika zagrebačkog biskupa Franje Ergelskoga, papi Urbanu VIII.6 Poduzeo sam stoga 12., 13. i 19. travnja 2001. godine već prije namjeravana istraživanja o Oraziu Giustinianiju kao članu povjerenstva ustanovljenog od Urbana VIII. u vezi s tiskanjem Kašićeve Biblije.7

Mrnavićevo pismo nema nadnevka. No iz unutarnjih podataka u pismu dade se zaključiti da bi ono moglo biti napisano krajem 1633. ili početkom 1634. godine. Pisano je »po nalogu –iussu« Zagrebačkog nadbiskupa (Franje Ergelskoga). Prionuo sam uz priređivanje tog pisma za kritičko izdanje Kašićeve Biblije.8

Kao vikar-namjesnik Zagrebačkog biskupa, umjesto kojega je pohodio »Limina Apostolorum«, on kanonik lektor Zagrebačke crkve, Ivan Tomko Mrnavić, biskup »Kraljevine Bosne – Regni Boznae« podastire Urbanu VIII. nekoliko razloga zbog kojih ne bi trebalo tolerirati ovu novost, tiskanje hrvatskog prijevoda Svetoga pisma. Nije, naime, korisno »non expedit« da se tiska bilo Novi bilo Stari zavjet na dubrovačkom pučkom jeziku »Ragusina vulgari lingua«. Biskup Mrnavić uporno za namjeravanu Kašićevu Bibliju, koju želi osujetiti, ponavlja naziv »editio vulgaris Ragusina«. Hoće time pokazati da se radi o čisto dubrovačkoj, posve lokalnoj stvari.9

Krećući se u Rimu znao je Mrnavić na koja vrata treba ući. Univerzalni Rim ne voli lokalnu stisnutost. A izdavanje Biblije na dubrovačkom pučkom jeziku, kaže Mrnavić, u suprotnosti je s mislima rimskih prvosvećenika, poimence na prvome mjestu Ivana VIII. koji je odobrio staroslavensko izdanje svetih Metodija i Ćirila; a u suprotnosti je i s odlukom samog Urbana VIII. i Kongregacije za širenje vjere (Propagande) iz 1626. da se staroslavenski prijevod misala i brevijara ne mijenja nego samo ispravi gdje treba.

Prigovor Kašićevu prijevodu Biblije – da predstavlja prekid kontinuiteta sa staroslavenskom i hrvatskom lekcionarskom maticom – u konačnici ne stoji. Mogli bismo naime reći da su posrijedi dva ispravljanja svetih knjiga nastalih na staroslavenskom, počam od prije 800 godina dalje: Levakovićevo i Kašićevo. Levaković skupa s Ukrajincem Metodijem Terleckim rusificira odnosno rutenizira, ukrajinizira liturgijske knjige i u njima biblijski sloj, a Kašić, vjeran duhu začetnika staroslavenskih bogoslužnih knjiga, posuvremenjuje Bibliju (u njima) prevodeći je na živi jezik. On shvaća da je staroslavenski bio živi jezik na koji su prevođene svete knjige, ali on je kasnije antikviran. Sada ga revidirati za Kašića znači svete knjige staviti u živi jezik. To znači slijediti duh (ne i slovo) predaje, staroslavenskoga jezika u liturgiji i u Bibliji.

Ovo što čini Kašić učinila su upravo sveta braća Ćiril i Metod uvodeći (staro)slavenski jezik, tada živi jezik u Bibliju i liturgiju. Kašić se nije iznevjerio duhu staroslavenskoga u Bibliji, prevodeći Bibliju na živi jezik. I zapravo nije prekinuo tradiciju. Dogodila se istovremena reforma staroslavenskoga, Levakovićeva i Kašićeva. Prva, koja je slijedila slovo, druga koja je slijedila duh. Levaković s Terleckim misli da obnovom staroslavenštine putem rusifikacije popravljaju, revidiraju staroslavenski. A Kašić, makar to izričito ne kaže, ali se dade iz cjeline nazrijeti, vidi upravo u prevođenju Biblije s Vulgate na živi jezik ono što je u počecima bio (staro)slavenski, dakle, živi jezik u Pismu i liturgiji.10

Na strani onih koji su bili za tiskanje Biblije, uz samog Kašića, isticao se nekadanji učenik Galilejev, tajnik Propagande Francesco Ingoli, čija je Kongregacija trebala i tiskati Bibliju. Ingoli, ako itko onda on, znade da se u mnogim krajevima »Ilirika« moli časoslov i čita sv. misa na istom ilirskom jeziku (staroslavenskom) i smatra da nije nepodesno da bude Novi zavjet na tom jeziku. Zacijelo je Ingoli poznavao razliku suvremenoga staroslavenskog i suvremenoga živoga jezika. No, on je oba jezika smatrao jednim. Očito postoji osnovna istovjetnost, ali postoji pri tome i razlika. Ingoli koji je 1631. tiskao Levakovićev glagoljski misal zauzima se sada i za tiskanje Kašićeve Biblije na živom jeziku. On to dvoje ne postavlja isključivo.

Radi se o dva obličja istog ilirskog jezika. Za Ingolija ne stoji »ili-ili« nego »i-i«. Smatra da za svećenike koji služe misu i mole časoslov staroslavenski nije neprikladan Kašićev prijevod Novoga zavjeta na hrvatski/ilirski jezik. Ingoli nije zatvarao oči pred staroslavenskim ni pred živim hrvatskim jezikom. Znani su mu bili zacijelo prigovori koje je postavljala staroslavenska strana Bibliji na živom jeziku. On je nalazio pomirbeno, pluralno rješenje. Ingoli je dakle u Kongregaciji za širenje vjere, kojoj je bio više nego tajnik, zapravo duša, i u njenoj tiskari imao mjesta i za Levakovića i za Kašića, i za staroslavenske i za hrvatske liturgijske knjige, za glagoljski misal i brevijar kao i za latinički hrvatski Novi zavjet.11

Povjerenstvo koje je osnovao Papa sastalo se upravo godinu dana nakon što je Urban VIII. odredio da se na traženje zagrebačkog biskupa zaustavi tiskanje Kašićeve Biblije, dok Sveti Oficij drugačije ne odluči. Naime, 13. lipnja 1634. godina održana je sjednica o »ilirskom prijevodu« Biblije.

Teolozi savjetnici Sv. Oficija su trojici kardinala podastrijeli zaključak do kojega su glede Kašićeve Biblije došli. Kardinali, povukavši se na zasjedanje, prosudili su da treba donijeti odluku, ako je papa prihvati, da novi, Kašićev prijevod, nije potreban; da se pokupe primjerci Kašićeva prijevoda i dostave Svetom Oficiju; da se pozovu (okružnim pismom) biskupi Ilirika neka to provedu u djelo. Odlukom Svetog Oficija od 13. lipnja 1634. posvojenom od pape Urbana VIII. tako se Kašićev novi prijevod Biblije proglašuje suvišnim, nepotrebnim: »De reliquo nihil opus hac nova versione«.12

O odluci Svetoga Oficija od 13. lipnja 1634. godine morao je biti na neki način obaviješten i sam Bartol Kašić. Nema traga tome da bi mu obavijest bila službeno pismeno dostavljena od strane Sv. Oficija. No on ju je ipak saznao, bilo da mu je usmeno priopćena ili pismeno predana, bilo da je došao do primjerka okružnog pisma biskupima Ilirika.

Kašić piše obranu svojega prijevoda Biblije. Među ostalim vapi: »Dajte nam poznavanje Svetoga pisma ne na latinskom nego na ilirskom jeziku. Niti Pavao Apostol, ni ostali apostolski muževi nisu nas učili hebrejskom, grčkom ili latinskom govoru: već su ilirskim govorom Ilirima govorili božanske tajne, velebna djela Božja; Evanđelju Kristovom bit ćemo vrlo kratkim prijevodom poučeni, uvjeravani, popravljani i obrazovani. Čemu su Latini iz hebrejskog i grčkog načinili Sveto pismo latinskim, koji je tada bio živi narodni govor (»vernacula«), ako ne zato da ga lakše nauče i razumiju, i izbjegnu poteškoće u učenju stranih jezika, koji kod Latina nisu mogli biti ni od kakve koristi? Ovo isto treba reći i o Ilirima«.13

Kašićevo navedeno razmišljanje o hebrejskom i grčkom jeziku na kojima je pisana svetopisamska poruka vrlo je pronicljivo. Nisu nam apostoli naviještali jezik na kojem je pisano Sveto pismo, nego poruku na jeziku onih kojima su naviještali evanđelje. Kašić je prepoznao stav pracrkve da se ne treba biti najprije Židov kako bi se postalo kršćaninom; a kako na istost (identitet) spada jezik, onda ne treba znati židovski da bi se bilo kršćaninom. Naviještanje treba biti na jeziku naroda koji se evangelizira. Pretekao je Kašić time Goethea, koji reče da Bog nikada ne šalje proroka narodu osim u njegovu jeziku. Preteča je Kašić i II. Vatikanskoga koncila, začetnika suvremene inkulturacije, preteča je i dalekog nasljednika Urbana VIII. pape Slavena Ivana Pavla II., kojega se u prvom redu može nazvati »papom inkulturacije«.

Kašić je zapravo slijedio duh sv. Grgura Nazijanskoga i duh sv. Konstantina Ćirila. Naime, sv. Grgur Nazijanski, teolog i pjesnik, učeni Grk, govorio je da je riječ za njega život i on da je sluga riječi i on daje svoj jezik, grčki, Bogu da Bog govori grčki. Time nadahnut sv. Ćiril daje slavenski govor Bogu, da bi Bog govorio slavenski; i sv. Grgur Nazijanski, preodabrani učitelj Ćirilov, i sv. Ćiril, apostol Slavena skupa s bratom Metodom, htjeli su dati Bogu svoja usta, svoj jezik; Grgur da Bog govori Grcima grčki, Ćiril daje Bogu slavenski jezik (i pismo) da njime Bog govori Slavenima.14 Kašić kao prevodilac Svetoga pisma daje svoja usta Bogu da svoje riječi govori na hrvatskom živom jeziku.

3.

Iz Zagreba je bila krenula akcija 1633. godine da se zaustavi tiskanje Kašićeve Biblije. U Zagrebu je 1978. godine pokrenuta akcija da se objavi Biblija Bartola Kašića. Zagrebački biskup Franjo Ergelski, prvi u nizu zagrebačkih biskupa s imenom Franjo, piše pismo Svetom Oficiju da se zaustavi tiskanje Kašićeve Biblije, a po nalogu toga zagrebačkoga biskupa piše papi i njegov pomoćnik-coadiutor zagrebački, biskup Ivan Tomko Mrnavić, da se uopće ne tiska Kašićeva Biblija. Zagrebački biskup Franjo Ergelski zaustavio je svojim izravnim pismom i pismom pisanim po njegovom nalogu prije više od 350 godina tiskanje Kašićevog prijevoda Svetoga pisma na hrvatski, a možda neposredno ili posredno i posve obustavio. Peti pak u nizu zagrebačkih biskupa i nadbiskupa imenom Franjo, naime Franjo kardinal Kuharić, napisao je popratno slovo Kašićevoj Bibliji koja je izašla u jubilejskoj svetoj 2000. godini. Zagrebački upravo pak teolozi dali su presudni doprinos objavljivanju Kašićeve Biblije. Igre Božje providnosti? Ili ispravci povijesnih nedaća? Deus ludens. Deus ridens.

Kašićev hrvatski prijevod Svetoga pisma objavljen je dakle nakon 350 godina otkako je načinjen.15 Što bi značilo za položaj hrvatskog jezika da je tiskana Biblija kad je i prevedena? Možda ne bi trebalo poslije ni »Vukova« ni »Gajeva«... Akademik Radoslav Katičić, sudonik tiskanog izdanja Kašićeve Biblije, ističe: »Tko rasklopi njegovu (Kašićevu) Bibliju, sada pristupačnu i znanstvenoj i kulturnoj javnosti, osvjedočit će se da je, ako je i nastala prije nešto više od tri i pol stoljeća, nama prihvatljiva kao pisana našim današnjim književnim jezikom, tek nešto starinski obojenim. Da je ta Biblija objavljena tiskom, položaj hrvatskoga jezika, i slika što se u njemu stvarala u svijetu, bili bi zacijelo drugačiji nego što jesu. Potrebno je to ovdje izričito reći, kakogod je nezahvalno raspredati o tome, što bilo da su stvari krenule drugim smjerom. Naša kultura tek sad korak po korak mučno nadoknađuje gubitak pretrpljen od toga što je Kašićevu prijevodu Biblije u 17. stoljeću uskraćeno objavljivanje«.16

* * *

Poslije neuspjeha s tiskanjem Svetoga pisma na hrvatskom jeziku – slijedio je Kašićev uspjeh s rimskim obrednikom na hrvatskom. Godine 1640. izašao je u Rimu »Ritual Rimski istomaccen slovinski po Bartolomeu Kassichiu Popu Bogoslovcu od Druxbae Yesusovae Penitenciru Apostolskomu. V Riimu, Iz Vtiestenicae Sfet: Skuppa od Raszplodyenya S. Vierrae. 1640.« Ritual rimski je, po riječima samoga Kašića, preveden onako kako je prevedeno i njegovo Sveto pismo. U Predgovoru Kašić kaže: »Hoću još, datti na znanje Počtovanim Popovom, i Pastirom od duša, da sam ne samo prinesao u naš jezik ovim govorom općenijim Ritual ovij Rimski, neggo takojer i sfa Sfeta Piisma, Staroga, i Novoga Zakonna«.

Je li Kašićev Ritual rimski odigrao kakvu ulogu u oblikovanju hrvatskoga jezika i nije li nadomjestio u tom smislu neizdanu Kašićevu Bibliju? Ritual Rimski je – uz prilagodbe vremenu i govoru – povremeno ponovno izdavan. Godine 1824. izlazi u Senju, 1827. u Mletcima, 1859. u Zagrebu, 1887. Sarajevu, 1893. u Rimu i posljednje izdanje 1929. ponovo u Zagrebu. Po tom Kašićevom Ritualu sam 22. lipnja 1930. i ja kršten u župi Kalinovac, u Nadbiskupiji zagrebačkoj. Po Kašićevom Ritualu vjernici su primali sakramente i sakramentale (blagoslovine), bili kršteni, vjenčani, pokapani. Kašićev Ritual je odigrao izvjesnu, i važnu ulogu u povijesti hrvatskoga jezika. No, ne tako veliku kakvu bi odigrala njegova Biblija da je bila objavljena kad je i prevedena.

Naime, kod sakramenata i sakramentala nema ni izdaleka toliko ljudi (»concursus populi«) koliko kod svete mise, nedjeljne obavezne mise, na kojoj bi se čitalo poslanicu i evanđelje u Kašićevom prijevodu. Osim toga, ljudi bi mogli Bibliju čitati i doma. Jezik Kašićevoga Rituala rimskoga prilagođavao se jeziku vremena u kojemu je izdavan kao i što se je jezik dotičnoga vremena prilagođavao Kašićevom jeziku. To oprimjerujem molitvom Gospodnjom »Oče naš.« Evo kako ona glasi u Kašićevom prijevodu Rituala rimskoga iz 1640. godine, a donesena je u izboru tekstova iz Rituala rimskoga u knjizi o kojoj ovdje govorimo – Bartol Kašić. Izbor iz djela (str. 153):

»Oče naš, koji si na nebesih, sveti se ime tvoje, pridi kraljestvo tvoje, budi volja tvoja, kako na nebu tako i na zemlji. Kruh naš svakdanji daj nam danas. I odpusti nam duge naše kakono i mi odpuštamo dužnikom našim. I ne uvedi nas u napast, nego nas oslobodi oda zla. Amen.«

A kako danas glasi Oče naš – znamo...

* * *

Godine 1641. izašao je u Rimu Kašićev Lekcionar koji sadrži čitanja poslanica i evanđelja prevedenih iz novoga Rimskoga misala na jezik dubrovački: »Vanghielia i Pistule istomaccene is Missala novvoga Rimskoga u iesik dubrovacki sa Grada, i Darxave Dubrovacke. Po Bartolomeu Kassichiu Popu Bogoslovzu od Druxbe Iesussove. Romae, Ex Typographia Bernardini Tani. M. DC. XXXXI«.17 Kako je iz naslova Lekcionara vidljivo, on predstavlja prijevod na jezik dubrovački i namijenjen je Dubrovniku i Dubrovačkoj državi. Da li je Kašić u nj »prokrijumčario« svoj obustavljeni prijevod Biblije na hrvatski, one naime dijelove Biblije koji se čitaju kod mise? Nije.

Kašić nije prokrijumčario svoj prijevod Biblije u svoj Lekcionar, ali se njime svakako služio. Uzimao je iz svojega prijevoda Biblije ponešto, a nešto iz dubrovačkoga živoga govora. Unosio je raguzinizme. Vrijedilo bi provesti usporedbu Kašićeva Lekcionara s odnosnim mjestima u Kašićevoj Bibliji. Da li je Kašićev Lekcionar odigrao neku ulogu u oblikovanju hrvatskoga jezika? Posebnu ne. Lekcionar je ostao zatvoren za dubrovačko područje, pa i u dubrovački govor. Na kraju, mutatis mutandis ostvarilo se ono što su zagrebački biskup Franjo Ergelski i po njegovu nalogu njegov pomoćnik – coadiutor Ivan Tomko Mrnavić priječili. Priječili su, naime, objavljivanje Kašićeve Biblije, jer da je ona na dubrovačkom govoru i za dubrovačku nadbiskupiju. A ona to nije bila. Naprotiv, Lekcionar iz 1641. godine je na dubrovačkom govoru i za dubrovačko područje sa stanovitim sastavnicama iz Kašićeve Biblije. Sveti Oficij pak, koji je samo prije 8 godina bio proglasio Kašićev prijevod Biblije suvišnim, sada, na molbu dubrovačkog svećenstva, nalaže dubrovačkom nadbiskupu Bernardinu Larizzi da dopusti upotrebu Kašićevog Lekcionara, kojoj se, zacijelo, bio opirao. Smije se Bog sinovima ljudskim... Deus ridens.

Knjiga Bartol Kašić: Izbor iz djela – iznutra i izvana – nalik je dragocjenom kovčežiću s draguljima, draguljima što ih je Bartol Kašić izbrusio svojim perom. A svečano predstavljanje ove vrijedne knjige upriličeno je u Zagrebu o Božiću – uz 360. godišnjicu smrti Bartola Kašćića. Pročitajmo stoga Kašićev prijevod ulomka o Isusovom rođenju iz Lukinog Evanđelja kao primjeren primjer Kašićevog prijevoda Svetoga pisma18 i kao – božićnu čestitku:

»I pastiri biehu u rusagu istomu bdieći i pazeći bdien’ja od noći varh stada svoga. Ter eto angeo Gospodinov prista kod njih i svietlost Božja obasja njih i uzbojaše se strahom velicim. I reče njima angeo: Nemojte se bojati, evo bo pripoviedam vama veselje veličko koje će biti svemu puku: jere se je rodio vama danaska Spasitelj, koji jest Isukarst Gospodin u gradu Davidovu. I ovo zlamen’je je vama: Najći ćete dietece svitami zavito i položeno na jasleh. I tu tako se učini s angelom množ vojske nebeske hvaleći Boga i govoreći: Slava na najviših Bogu, a na zemlji mir ljudem dobra hotienja (LK 1,8-14).19

(U Zagrebu, 21. prosinca 2010.)

___________________

1 Ovdje ugrađujem dijelom svoja istraživanja: Ivan Golub, Događaj Kašićeve Biblije, Forum, mjesečnik Razreda za književnost Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti. Godište XXXX. Knjiga LXXIII, broj 4 – 6, travanj-lipanj, str. 832-867; Ivan Golub, Povratak Bartola Kašića u Dubrovnik. Kob Kašićeve Biblije, u: Historijski zbornik. Godište LXI-LVII, Zagreb 2003-2004, str. 191-218.

2 Biblia Sacra, Versio Illyrica Selecta, seu Declaratio Vulgatae Editionis Latinae, Bartholomaei Cassij Curictensis e Societate Iesu Professi, ac Sacerdotis Theologi. Ex mandato Sacrae Congregataionis de propag: Fide. Anno 1625. Ediderunt Hans Rothe et Christian Hanick. E codicibus manuscriptis transtulerunt Petar Bašić et Julije Derossi et Zlata Derossi. Curis elaboravit atque apparatu critico instruxit Petar Bašić. 1999 Ferdinand Schöningh, Paderborn. Munchen. Wien. Zurich, str. IX.

3 Ivan Golub, Tko je zaustavio tiskanje hrvatske Biblije Bartola Kašića, u: O kraljevstvu nebeskom – novo i staro. Zbornik radova u čast Bonaventuri Dudi, OFM, u povodu 75. rođendana i 50 godina svećeništva. Uredio Mario Cifrak, OFM. Zagreb, 2001., str. 345-356. Dopunjeni tekst, pod istim naslovom, izlazi u Bogoslovskoj smotri 71 (2001) br. 1, str. 153-170.

4 Ivan Golub, Quellen zur Bibel Kašićs im Archiv des Heiligen Offiziums, u: Biblia Sacra, Versio Illyrica Selecta, Kommentare, nav. dj., str. 133-135, 170-177.

5 Golub, Quellen zur Bibel Kašićs, nav. dj., str. 177.

6 Ivan Golub, Događaj Kašićeve Biblije, nav. dj., str. 842-844; Ivan Golub, Povratak Bartola Kašića u Dubrovnik, nav. dj., str. 199-200.

7 Ivan Golub, Događaj Kašićeve Biblije, nav. dj., str. 842-848; Ivan Golub, Povratak Bartola Kašića u Dubrovnik, nav. dj., str. 199-202.

8 Ivan Golub, Događaj Kašićeve Biblije, nav. mj.; Ivan Golub, Povratak Bartola Kašića u Dubrovnik, nav. mj.

9 Ivan Golub, Događaj Kašićeve Biblije, nav. dj., str. 844.

10 Nav. dj., str. 864.

11 Nav. dj., str. 847-848.

12 Ivan Golub, Quellen zur Bibel Kašićs, nav. dj., str. 171.

13 Nav. mj.

14 Tomaš Špidlik, Constantino Cirillo e Gregorio Nazianzeno, in: Homo imago et amicus Dei. Čovjek slika i prijatelj Božji; The Man – Image and Friend of God; Der Mensch – als Bild und Freund Gottes; L’uomo – imagine ed amico di Dio. Miscellanea in honorem Ioannis Golub. Curavit editionem Ratko Perić. Pontificium Collegium Croaticum Sancti Hieronymi Romae 1991, Collectanea Croatico-Hieronymiana de Urbe, str. 112-113.

15 Biblia Sacra, Versio Illyrica Selecta, seu Declaratio Vulgatae Editionis Latinae, Bartholomaei Cassij Curictensis e Societate Iesu Professi, ac Sacerdotis Theologi. Ex mandato Sacrae Congregataionis de propag: Fide. Anno 1625. Ediderunt Hans Rothe et Christian Hanick. E codicibus manuscriptis transtulerunt Petar Bašić et Julije Derossi et Zlata Derossi. Curis elaboravvit atque apparatu critico instruxit Petar Bašić. 1999 Ferdinand Schöningh, Paderborn. München. Wien. Zürich.

16 Radoslav Katičić, Uz predstavljanje Kašićeve Biblije u Dubrovniku, u: Historijski zbornik LVI-LVII (2003-2004), str. 220; Radoslav Katičić, Über die Sprache der Kašićschen Bibel Übersetzung, in: Biblia Sacra, Versio Illyrica Selecta, Kommentare, nav. dj., str. 59-70.

17 Ivan Golub, Quellen zur Bibel Kašićs, nav. dj., str. 172; Elisabeth von Erdmann-Pandžić, Der gescheiterte Drucklegungsversuch der Kašić-Bibel, u: Biblia Sacra, Versio Illyrica Selecta, Kommentare-Wörterverzeichnis, str. 121; Ivan Golub, Povratak Bartola Kašića u Dubrovnik, nav. dj., str. 216.

18 Kad komu pokazujem Kašićevu hrvatsku Bibliju, otvorim Lukino Evanđelje i pročitam ulomak Lk 1,8-14, koji je poznat zacijelo svakome kao božićno evanđelje, i na njemu pokažem koliko su međusobno bliski jezik Kašićevog prijevoda i današnji jezik. Svatko, ili gotovo svatko, ostane zapanjen. A ja onda velim: »Davno smo zacijelo već mogli imati takav jezik a ne čekati na nj odnosno probijati se do njega u sljedećim stoljećima«.

19 Biblia Sacra, Versio Illyrica Selecta, seu Declaratio Vulgatae Editionis Latinae, Bartholomaei Cassij Curictensis e Societate Iesu Professi, ac Sacerdotis Theologi. Ex mandato Sacrae Congregataionis de propag: Fide. Anno 1625. Ediderunt Hans Rothe et Christian Hanick. E codicibus manuscriptis transtulerunt Petar Bašić et Julije Derossi et Zlata Derossi. Curis elaboravvit atque apparatu critico instruxit Petar Bašić. 1999 Ferdinand Schöningh, Paderborn. München. Wien. Zürich.