Empirijski nacrt vlastite zbilje

»Žene i književnosti ostaju, što se mene tiče, neriješeni problemi«, konstatirala je Virgina Woolf na početku svoje esejističke knjige Vlastita soba pokušavajući osvijetliti položaj žena u književnosti. Osim što je jako dobro pojmila istinu o raznim problemima s kojima su se susretale prve književnice u engleskoj književnosti 19. stoljeća, Virginia Woolf dala je snažan impuls razvoju suvremene feminističke kritike i tako utjecala na formiranje suvremene književnosti koju pišu žene. Za razvoj te književnosti Virginia Woolf smatra da postoje dva temeljna preduvjeta: vlastita soba i financijska sigurnost.

Kad bismo za fikcijski dijalog iz perspektive suvremene hrvatske književnosti pokušali replicirati Virginiji Woolf o tome koliko je status književnice i danas aktualan, zasigurno najbolja sugovornica bila bi književnica Dorta Jagić. I to ne bi bio slučajni odabir. Dorta Jagić objavila je niz vrlo zapaženih pjesničkih knjiga, dobitnica je nekoliko uglednih nagrada, a u hrvatskoj suvremenoj književnosti predstavlja vrlo zanimljiv, inovativan i prepoznatljiv pjesnički glas. U svojoj posljednjoj, petoj pjesničkoj zbirci objavljenoj prošle godine (Kauč na trgu) predstavlja se kao izrazito životna i osebujna pjesnikinja koja ponovno osvjetljava nerješivo Virginijevo klupko. Riječ je o rodno osviještenim tekstovima u kojima se bez aktivističkih parola razrađuje statusno pitanje književnica, dok se s druge strane jetko ocrtava empirijski nacrt vlastite zbilje s gustim biblijskim podtekstom.

Zbirka Kauč na trgu je podijeljena u pet ciklusa, iako na diskurzivnoj razini formira trodijelnu uokvirenu strukturu zasnovanu na prostorima kojima se kreće lirski subjekt. Knjiga započinje unutrašnjom putanjom po tamnim sobama mučnih, jezovitih atmosfera, praznih zidova u kojima se lirski subjekt zatječe nakon ugašenih svjetala dana i pozornice. Vlastita soba je mjesto u kojem »sjetne stanarke pišu nove balade o zaklanim ovcama«, mjesto toliko željenog prostora koji od generacije suvremenih žena-književnica stvara okorjele agorafobičarke. Suvremenu emancipiranu ženu lirski subjekt autoironično ocrtava kao djevojčicu-staricu i usidjelicu koja gubi svoj povijesno prepoznatljiv ženski identitet zbog kojeg su »žene najpromatranija životinja u svemiru« (V. Woolf).

Jagićkin lirski subjekt nemilosrdno secira stanje u kojem se zatječu te mlade senzibilne žene zarobljene u tijelu starica kojima su preduge suknje zapreka za slobodan hod, stoga se pita zašto svi putevi ne vode ni u rim ni u moskvu / već u ovu sobu / u ovu suhu očevu kocku / u tvrdu kutijicu stalnih dimenzija (Soba svjetske putnice). Međutim, prolaskom kroz te imaginarne sobe lirski subjekt je izrazito polemičan: s jedne strane on se čvrsto razračunava s vlastitim alter-egom, dok s druge strane provocira promjene kojima se pokušava razbiti lažna slika stvarnosti: praznovjerno popravlja antenu / da bi mogla dotaknuti kraljicu Oprah / i na brzinu ozdraviti. / jer, dear Oprah, / reci mi... (Podstanarske sobe u Draškovićevoj).

Središnji dio ove pjesničke zbirke predstavlja izlazak iz okamenjenih ljuštura samoće, nerazumijevanja i neprihvaćanja u svijet koji je analogan prostoru vlastite sobe. Prostori vanjskog i unutrašnjeg svijeta lirskog subjekta se podudaraju po svojoj kafkijanskoj atmosferi, pa trg postaje mjesto promatranja jednako pesimistične slike svijeta koju karakterizira »svakodnevno pišanje u sva četiri vjetra depresije«. Lirski subjekt zatječemo na rubu golog preživljavanja, u redovima na hladnim šalterima banaka, u zavodima za zapošljavanje, što je stvarna slika pjesnikinje koja svojim radom ne može osigurati pristojan ekonomski aspekt života.

Virginia Woolf je, dakle, bila u pravu: financijska stabilnost književnica izrazito je važna, ali profesionalne književnice niti danas od svog rada ne mogu normalno živjeti, što implicira zaključak kako su one još uvijek percipirane kao društveno marginalizirani i neprilagođeni pojedinci u koje ne treba imati povjerenja: gle, žena manja od kvadrata u / matematičkoj bilježnici! / kaže kostim / ne brinite, gospođo, našla sam vas, / kako ste vi sretnih / deset lipa (Na šalterima rastu rupe). Neizvjesne okolnosti zbilje lirskog subjekta potenciraju neprestani osjećaj straha koji se sustavno produbljuje: strah od tišine, napuštenosti, starosti, siromaštva, svijeta, smrti pa te fobije zapravo odlično opisuju temeljno stanje »egzistencijalnog Angsta« (M. Pogačar) koji se uvlači u sve pore društva.

U takvom svijetu lirski subjekt obilno koristi kršćansku ikonografiju, čime proigrava našu uobičajenu recepciju te svojim profanim svjetonazorom izaziva začudnost. Svi biblijski likovi su tu oko nas, svakodnevno ih susrećemo ispred šoping-centara, na ulici, na trgovima – i Krista, i Petra i Lazara koji strpljivo čekaju naš rođendanski lijes u vodi / ivana krstitelja. To je neposredno duhovno iskustvo udaljeno od nedokučivih sakralnih otajstava i suvremene mistifikacije vjere koja uglavnom percipira negative starozavjetne konotacije poput strašnog izraelova boga pa nas lirski subjekt poziva da promijenimo tu uvriježenu sliku: dobar je Bog, nizak i malen, zaštitimo ga (Zaštitari). Poistovjećivanje suvremenih ljudi i biblijskih junaka je uzajamno: svi mi istovremeno preslikavamo i Judu s kesicom za pojasom i zakrvljenog prolaznika s teškom komadom drveta na leđima što »signalizira natruhe autoreferencijalnosti s naglaskom na pjesničku izloženost i ranjivost« (I. Herceg).

Knjiga Kauč na trgu izvrsna je pjesnička zbirka kojom je Dorta Jagić još jednom opravdala naziv »najzačudnije i najrazigranije predstavnice suvremenog hrvatskog pjesništva« (I. Crnjac). Također, to je knjiga uz koju možemo preispitati vlastite stavove i odnose u emotivno ispražnjenom i dobro proračunatom svijetu u kojem je nemoguće konstruirati potpunu sliku. Iz posljednjeg ciklusa, koji je svojevrsna ilustracija povijesti bolesti, spoznajemo kako je soba zapravo rezultat svih osobnih izdaja koje proizlaze iz straha od promjene te iz nemogućnosti da zakoračimo u svjetlo na kraju tunela. Povratak u sigurnost zidova (makar i bolničke sobe), u kojoj točno možemo znati očekivani raspored, svakako je bolji izbor. Jedino što nam tada preostaje jest začepiti uši i osluškivati vlastito tijelo, a jednostavan rad srca te strpljivo brojanje udisaja i izdisaja postaje svakodnevni ritual poput nekakvih pripremnih vježbi za novi početak ili konačni poraz