Dvije pripovijetke

Zabave u Roki

Sebastijan podiže oči s rebusa i pogleda u nebo: poput sivog je stolnjaka po kojem se motaju grebenasti oblaci koje tu i tamo rasprši udar vjetra. Sunce se ironično poigrava, sad se pojavi pa nestane, sad stavlja, sad skida masku, prelazeći s jednog oblaka na drugi, kao što se dama i baletant izmijenjuju u kadrili, vođeni glasom s nevidljivog zvučnika. Slijedeći ista skrovišta, sjena i svjetlo odlaze i dolaze na Sebastijanovo lice, izražavajući osjećaj između prijezira i zapanjenosti, za koje dobro znam što znače. Znače da je sve prošlo u jednom bljesku, koliko bi trepnuo trepavicom, i da nema ničeg drugog, i to je to. »Je li dokončan život«? pita se. I odgovor je: »Dokončan«.

Težak je ili nemoguć bilo kakav tjelesni duel, samotnička prakticiranja su pravilo o kojem se govori bez srama. Ovdje u Roki upotrebljava se jedna fraza, fraza eliptična i vesela: »Pet protiv jednoga«. Svako malo netko iznebuha ustaje, objašnjavajući mimikom svih pet prstiju, pokretima gore-dolje i odlazi prema zahodu s neodređenim izrazom lica, nešto između krvnika ili mučenika. Kad se vrati, tmuran je te se, dašćući tjeskobno, potrbuške baca na madrac raširenih ruku kao samoubojica na asfaltu. Drugi put se dogodi da se probudimo noću i čujemo prigušeno stenjanje u tišini sobe. Da nije nekome zlo? Da nema slom živaca? Tko je taj? I naćulimo uši da bismo otkrili mjesto i pacijenta. Na kraju se bosih nogu odvažimo, zatomljujući kašalj u dodiru s hladnim podom i odlazimo tamo dolje, prema krevetu, upravo iza vrata, gdje su pod istom plahtom, koja se napuhuje i savija, čvrsto spojena dva tijela ili dijelovi tijela.

Pod okriljem noći, kada ne možemo spavati, dopiru do nas iz unutrašnjosti zgrade tajnoviti zvukovi: puhanje, udarci zvona, oprezno šuškanje koraka u hodniku, ili dolje iz prizemlja, iza prozorskih zavjesa, cvilež kotača ambulantnih kola na šljunku pred Hitnom; onda se čuje kako pokrenuta vjetrom lupkara platnena ležaljka između dva stabla, onda pak žubor nevidljive vode kao iz nekog podzemnog izvora...

Drugi put nam neki bljesak privuče oči, od nekog tko hitro promiče, vidi se tek profil iza staklenog okanca. Možda je dežurni liječnik, možda neki sudrug u patnji koji hita napisati nepristojnosti na zahodskom zidu, možda je sestra Crocifissa koja potrči na zvuk zvonca, vonjajući po karbolnoj kiselini... Vidjet ćemo je sutra kako struže ispod noktiju grumenčiće krvi, kako podiže voštano lice prema velikom Kristu na križu u blagovaonici, kao da se laća mača.

Dok smo živjeli tako zajedno, u prinudi, teško da se mogao dogoditi zametak neke zajednice. Neki začetak, čak – parodija. Sa svojim statutima, pravilima, etiketama koje se obnavljaju iz dana u dan, ovisno o dolascima i odlascima. Nikakav temelj, dakle, nikakvo trajanje. Još nije isteklo vrijeme koje je potrebno da bi se priznao autoritet nekog starješine, a već mu je trebalo tražiti nasljednika. Bilo koja naklonost ili mržnja izblijedila bi u zajedničkoj spoznaji o njenoj tržišnoj prolaznosti...

Ipak, osjećali smo potrebu za nekim kodeksom, za općenjem s drugima i za relativnom hijerarhijom. Konzorcij pčela i mrava mogao bi biti naš i više nego velikodušnost dvorskog ceremonijala. Iako smo znali da svi zajedno srljamo u neizbježni bla... bla... ipak smo inzistirali govoreći jedni drugima: »Molim«, »Pardon«, govorili smo: »Dobar dan«, »Dobar tek«, pravili smo planove, mrštili se, vikali jedni na druge zbog čišćenja, grizli se zbog ishoda sljedećeg referenduma. S komičnom pretpostavkom da nas se mora ticati hoće li za dvije sedmice pobijediti Republika ili Kralj...

Doista, ja sam imao mnogo manje iluzija od drugih, iako sam više nego oni gajio nadu u budući oprost. Jer: »Što će posječenom drvu – proljeće?«, očajavao sam. Na što bi otac Vittorio odgovorio podižući kažiprst: »Smrt je drvosječa, no šuma je besmrtna...«

Smjene, tko ima prednost... bile su najčešći uzrok sporova: tko ima pravo prvi otići na rendgen; tko u kupaonicu; tko na vaganje, tko zbog prehlade u ambulantu...

Ni zbog čega buknuo bi smijeh uzduž redova pidžama za vrijeme liječničkog pregleda, u vrijeme rekreacije, prilikom dijeljenja pošte, lijekova, jela. Onda bi hodnik postao ringom, vojničkim vježbalištem, iako ne više od jedne minute. Dok su više trajale bile su i grublje rasprave u sobi – treba li vrata i prozore otvoriti ili zatvoriti, treba li svjetlo upaliti ili ugasiti, treba li...

Uvrede koje su izmjenjivali nisu bile nešto posebno i svejednako bijahu jedina prilika za hirovitosti fantazije, kao što bi razgovor o Bogu, dok smo sjedili na klupi u vrtu, nadživio evolucije srca i spletke razuma.

I obrnuto, po pitanju žena – začas bi se složili.

Uvrede bismo započinjali na književnom jeziku (»Pravi si obojak«, »Mrtvo prazan«...), a onda bismo se poslužili i sočnijim narječjem: »Hračku«, »Hračku«,«Šmrklju«,«Guzonjo«,«Gnjusu«...

Izdišuće i oblo sunce na rubu horizonta nikako da umre. Nikad nisam vidio tako čudnu boju: rajčica koja krvavri pod kotačem nekih kola. »Kakvo mrljanje, kakva brljotina!« mudrijaši Mršavi (Magro), dok s verande lornjetom promatra zalaz sunca. »Danas Bog poprijeko gleda mjesec«, smješkao se podrugljivo.

»Želiš reći – sunce«, komentiram s moje ležaljke, na kojoj ležim zavijen u plavi vuneni pokrivač.

Gleda me s visoka, prijazno: »Ti, kako se zoveš?« To je njegova loša navada da pita za imena koja zna. Ja mu strpljivo izlazim ususret i ponavljam. Premali broj slogova ga vrijeđa: »Mrzovoljno ime«, kaže. I sam se predstavlja kazujući raskoš svoga imena, poprativši to s naklonom kao da smo u nekom salonu ili u sali za mačevanje: »Mariano Grifeo Cardona di Canicarao«... Onda me, sit komedije, povuče za ruku i vodi me, gura u svoju sobu na uobičajenu partiju šaha. Njegova soba gleda prema parku i bolesnici je s podsmijehom zovu »Raj za muhe«. Da li ih privlači lokacija ili doktorovo porijeklo? On iznureno, mračno ustraje, prskajući ih flitom i stavljajući ljepljive trake koje vise i njišu se na večernjem povjetarcu. Smeta mi vonj koji se isparuje, a on ga udiše s užitkom. Uslijed tih neugoda ubrzo gubim tri partije u programu našega beskrajnog dvoboja.

»Šah-mat«, dere se on, no ja sam već na nogama, već bježim prema svojoj sobi.

Vrtom se šećemo u grupama od tri ili četiri i susrećemo se na glavnoj stazi, otprilike kod središnje klupe gdje izmijenjujemo dosjetke. Onda ide svatko svojim putem, netko prema gustišu od drveća iza kojih se skriva more, a netko prema glavnom ulazu. I činilo bi se kao da se tuda vrti neki vojnički odred ili sportska momčad, kad ne bi tihe riječi, skroman korak, jednostavnost odjeće, upućivale na koncil peripatetičkih duša u filozofskom limbu.

Idemo, dakle, gore-dolje, u nezapaženom vremenu, svladani tugom toga mjesta i rastinjem koje ga krasi, nesposobni da jednom, kad se otvore rasprave, ljudski, bez traga ljutnje, bez žalca mržnje, promijenimo našu manjkavu volju za životom u čežnju za smrću.

Radijske slušalice od galenita donose glasove svijeta prelazeći zidove naše tvrđe. Češće su to oštre note i teške prijevare koje nam se, kako se čini, dodvoravaju čarobnim prstima krotitelja zmija i miluju ono malo ili puno centimetara bolesti pune tuberkula, poput debla prekritog čvorovima, kojima sada podliježe naše tijelo. Znamo to mjesto iz snimaka, iz crno-bijele zamršenosti koje ga određuju, i čini nam se smiješnim da taj bezazleni splet crta mora sadržavati pravorijek koji nas osuđuje; i da ga se ne može s nekim jakim sapunom oprati, kako bismo se vratili djevičanstvu postojanja, osjećaju za godišnja doba, prvim plodovima badema u dolini, kioscima novina s kojih kaplje kiša, modrim stršljenovima na pragu ljeta...

Pukovnik dopušta da ga jednom mjesečno nenadano uhvati proplamsaj euforije. Nalazi riječi ohrabrenja za sve, osjeti se zapovjednikom opsjednutog postava. Odlazi, dakle, u ophodnju na položaje, vodeći računa o tome da svaka puška u puškarnici bude napunjena i dobro raspoređena. Budući da se kao mlad borio u libijskom ratu, njegov izbor ciljeva ostali su Turci i za takve određuje bacile. Luigi ga teško podnosi, izbjegava ga koliko može. Ako ne može, šuti, podnosi ga spuštenih očiju. No ovaj se ne da obeshrabriti, vjeruje kao Napoleon da su riječi, izrečene u pravo vrijeme, dostatne da održe visoki moral trupa:

»Nikad se ne treba predati, nikad očajavati: dobar vojnik mora se nadati usprkos svemu. U bitci kod Agro Falerna, da bi se oslobodio teškoća u koje je upao, Hanibal je poslao naprijed dvije tisuće bikova s isto toliko baklji privezanih za rogove. Rimljani još uvijek bježe...«

»Dobro je da se zna«, Luigi se pretvara da ga to zanima.«No, gdje ćeš naći dvije tisuće volova?«

Onda pukovnik, namigujući, kao da je u časničkoj kantini, reče:

»Ako je do toga... Poznajem ja dvije tisuće muževa...«

Pritvori oči, prepustivši se s osjećajem žaljenja uspomenama na svoje uspjehe u garnizonu: »Bio sam lijep prije trideset godina. Da si me samo vidio nedjeljom, u svečanoj uniformi, sablja, modri ogrtač...«

Nitko ga više ne sluša.

Druga diverzija je rat protiv stjenica. Ove, suprotno muhama, poštuju Mršavog i napadaju nas svom silinom. Prave gnijezda u uzdignutoj žbuki gdje preostali sloj gipsa prikriva oštećenje. Ondje se okružuju jajašcima, bjelkastim ličinkama, postaju puk. Onda pokreću invaziju na krevet, napadaju meso. U noćnom miru, izazvane našim znojem, traže i nađu nogu, ruku, abdomen i sišu. Kadikad ih naša koža tako snažno privuče da naglavce padaju sa stropa na udove spavača. I što nam je onda činiti? Upozoreni prvim sisanjem, budni i bijesni, odmičemo krevet od zida, bacamo u zrak pokrivače, pretražuju se spojevi čavlima i džepnim nožićima, pale se međuprostori na krevetnoj žičanoj mreži, ljušte se zidovi otkrivajući tajnovite prolaze; pretražuje se drvo, sukno, tapete, gdje god se sumnja da bi se insekt mogao sakriti... I na kraju, uvjereni da smo učinili najbolje, odlazimo spavati, dok se kroz perzijane već nazire nebo. Uzalud, jer kad se prepustimo milom zaboravu, evo ugriz u obraz i majušni plijen, iznenađen, među našim dvjema jagodicama, upozorava nas da smo pogriješili, primirje je prekinuto, rat se nastavlja.

Onda dođe i zora...

Tako i na druge načine ubijamo vrijeme u Roki. Tako nas i vrijeme ubija.

Drugo krštenje

Ovajput bit će dobro. Ispravio je godine na iskaznici nekim sredstvom za izbjeljivanje, ponio je pet lira uzevši ih potajno iz očeva novčanika za vrijeme sieste; uzeo je kod prodavača bicikla, Suschidda, u najam, bicikl Legnano, pozvao je fićukom ispod balkona Sara i Vice, da bi imao društvo, vodstvo i hrabrost (njih dvojica bili su već prije njega, nisu više novajlije)... Poslije toga mu ne preostaje drugo nego krenuti, dajući prednost nekim samotničkim satima, to jest u predvečerje...

Sve do Passo dello Scarparo put je ravan, poput stola, a dječak po gumama osjeća kako klize i prepusti se neopisivoj sreći: »Ale!« – i u zanosu pretječe subotnja kola u njihovom sanjivom napredovanju, svaka sa psom koji hitro korača u praznini između dva kotača; sa svjetiljkom koja se njiše u kavezu od željeznih šipki... »Ale!«, tako je ravna cesta, tako ugodan zrak, takva potreba da se odriješi čvor želje i uznemirenosti što raste svakoga dana sve više u gornjem dijelu želuca i osjećaš je kao udarac pesnicom.

Leti iako ne bi htio stići. Leti i evo ga konačno na vrhu Passa, crvena kuća na periferiji, spuštenih perzijana, tajnovita jama paklena, gdje je vlasnica Pina Muzio, zvana A Narisa.

Ulaz, nakon ograde, nije da izaziva strah. Ugao bukoličkog vrta sa četiri gredice salate, jednom lijehom ruža, živicom od ružmarina i lavande. U središtu jedan bazen s ribama nešto malo širi od škropionice, s infantilnim Amorom od gipsa, neka vrsta Manneken Pisa. On pomoću lanca priveže bicikl za nogu neke klupe, obriše znoj rupcem koji drži pod sicem, umiruje nježnom kretnjom lupanje srca u grudima. Onda ponesen neočekivanom odvažnošću pretječe druge, pozvoni na zvonce, gurne ulazna vrata.

Ušavši u predvorje, ugleda na lijevoj strani neku malu tribinu gdje stoluje blagajnica; a nasuprot tome, kao usječen u gipsanom zidu sa zrcalima, ulaz u hodnik na kojem se nalaze, razdvojene, tri male čekaonice i čuju se prisni glasovi, a kroz slabo zatvorene vratnice vidi se golotinja. Sluškinja koja ih prati i koja se već podrugljivo smješka s obzirom na njihove godine, ne dopušta im da uđu u te sobe, već ih vodi u zajednički salon, onaj u koji dolaze seljaci i regruti. Morali su sjesti s njima i pušiti društva radi, sve dok se zastor nije podigao i započela ophodnja.

Od onih koje su bile na raspolaganju on je odabrao posljednju, okretniju: »Ako me želite, Dolores!« Izabrao ju je zbog stidljivosti, iako ga njeno ogoljelo tijelo, snažan miris parfema i indiskretan smijeh, nisu baš mamili. No, ona ga je već uzela za ruku i vuče ga za sobom, gotovo trčeći, po stubama. Susreću, penjući se, drugi par koji silazi. Pomisli na uranjanje kablića u bunar, koji su podvrgnuti istom manevru kolotura i konopca: jedan od njih je prazan i uranja; drugi je pun i pomalja se na površini.

Na pragu Dolores se okreće i kao važući ga upita: »Prvi puta?« On sav drhti, samom šutnjom kaže – da. Šutnja je tako duboka da joj žena u jednom trenu gotovo podlegne, no onda se odmah hitrim prstima vrati profesionalnoj zadaći. Pomaže mu da se svuče, malo se zbuni dok traži gumbe i rupice na gaćama sašivenim kod kuće, onda ga napušta promrzlog nasred sobe da bi se ispružila na krevetu, na pokrivaču, starom vojničkom ogrtaču. On se osjeti poput siročića, kao da je izložen na stupu sramote, strašilo na ruglo vrapcima s jednim jedinim tjelesnim znakom koji svemu tome odolijeva: njegovu oporu muškost, napunjenu krvlju. Žena je zadovoljna i smije se dok ga gura prema lavoru da se opere, pazeći da ništa od sekreta ne ostane u naborima. »Što mi se ovo događa? Što ovdje radim?« zaprepašteno se pita dječak, mašući nespretnim rukama oko tijela kraj sebe. I srami se uspoređujući raskoš njenog tijela s bijedom svojih lopatica, s oskudnošću svojih dječjih goljenica...

U tom času i sama žena osjeća se neprilično. Ona se, dakle, žuri da to što brže obavi. Čak ne svlači kućnu haljinu, tek je malo otkrije na mjestu kamo se on uzbuđen i nesretan ruši, uzalud tražeći usnama vršak bradavice. Tu mu pomaže Dolores obuhvatiši mu rukom zatiljak i upućujući mu lice tamo gdje treba. Onda: »Stisni noge!« naređuje mu i s jednim pokretom slabina pohlepno ga usiše. »To je to, to je to!« muca dječak, ne zna reći išta drugo, ali od sisanja i usisavanja u koje propada, osjeća da se rađa i prolazi mu kralježnicom takav užitak od kojeg mu se znoji kosa.

»Kako si žut! Zar si ugledao, mrtvaca?« Žena je opet prisebna, djelotvorna, domaća. Krene ga prati, prolije po njemu ljubičastu tekućinu radi sigurnosti. »To je zbog tvoje higijene, a ne bi trebalo. Ja sam čista kao sv. Agata«, i čvrkne ga ublažujući tako rastanak.

Dječak se obuče, a onda odjednom skupi hrabrost i zamoli je: »Daj da te pogledam!« Usta su mu bila suha. »Nisam te dobro vidio.« »Drugi put«, brani se ona, umorno. Pa ipak, odmah zatim da bi mu udovoljila, rastvori kućnu haljinu pokazujući raskoš dojki i nakovrčanu tajnovitost Venerina brijega, nalik neprohodnoj šumi. On nije stigao sve zapaziti razapet između opojenosti i užasa. No, osjećaj olakšanja prožme mu sva osjetila, neka sladost povratka, svetkovina, kao da se po drugi put vratio u daleko i blago krilo svoga rođenja. Da, to je ono što mu se zbiva: osjećaj izgubljenog zajedništva u jednom drugom tijelu, potpuno svojem, poput jazbine, zastrašujuće i slatke, koji u figuri žene možda predstavlja tajnu svijeta. Ono što osjeća je ponos – od sada pa nadalje nema više hvalisanja među vršnjacima; nema više zabranjenih knjiga koje se čitaju na tavanu plamtećih obraza, rastrgan žudnjom. Od danas on je pravi muškarac, život mu pripada: bučan i bujan, čudesnost zlatne jabuke.

Ipak, na povratku, obuzima ga tuga: kao da mu se srce nabire ispod znojne majice, dok bez volje vozi bicikl između dva vrta zasađenih narančama, pod slabim svjetlucanjem mjeseca.*

Prijevod s talijanskog:

Ljerka Car Matutinović

________________________

* Pripovjedač, romanopisac i pjesnik Gesualdo Bufalino (Comiso, Sicilija, 15.XI.1920. – Comiso, 14.VI.1996.) jedan je od najznačajnijih talijanskih književnika druge polovice 20. stoljeća. Nakon završetka studija književnosti u Palermu, većinu svog života proživio je u rodnome gradu Comisu, radeći kao srednjoškolski profesor. Živeći skromno i povučeno, iako iznimno spisateljski darovit i širokog humanističkog obrazovanja, svoj prvi roman Pronositelj glasina napisao je još 1950. goine, ali ga je objavio tek u 61. godini života (1981.), pri čemu mu je pomogao prijatelj, poznati talijanski pisac Leonardo Sciascia, koji je i otkrio njegov književni talent. Kasnije je objavio još nekoliko nagrađivanih romana i zbirki kraćih proza, među njima i zbirku Calende greche (1990.) koja je potom doživjela četiri izdanja.

Ta je značajna zbirka autobiografskih priča podijeljena u pet poglavlja (s naslovima: Rođenje, Djetinjstvo i pubertet, Mladost, Zrelost, Starost i smrt), a zajednički ih odlikuje motivska povezanost povijesnog i individualnog vremena. Tako u pripovijetki »Drugo krštenje« pratimo buđenje spolnosti, a u priči »Zabave u Roki« prepoznajemo svakidašnji život tuberkuloznih bolesnika u sanatoriju, gdje je i Bufalino proveo kraće vrijeme nakon II. svjetskog rata. Međutim, više od autobiografskih motiva koji nas mogu zainteresirati, ove proze karakterizira užitak pripovijedanja, jezična svježina i iznimna kreativna invencija, riječju – Bufalinov prepoznatljiv visokosofisticirani stil pisanja.

Naime, »pisanje kao terapija« jedna je od velikih tema koje prožimlju književno stvaralaštvo Gesualda Bufalina. No, terapeutski učinak pisanja, pisanje kojim se prekrivaju rane, pisanje koje pomaže živjeti – ipak nije krajnji cilj autorove naracije. Njega više zanima kreativno osmišljavanje svijeta, više fikcija nego realnost, što će reći da o temama tipičnima za njegov književni opus govori sa strašću pripovjedača, kloneći se indiferentnosti memoarskih zapisa. Zato su mu motivi djetinjstva i zavičaja bliski, jer inkarniraju njegov JA iz prošlosti, iz koje on u zenitu kreativne zrelosti demijurški oblikuje život, ali ne bez ironijskog pomaka i kritičke inteligencije. Ukratko, bilo da piše o bolesti, ratu, neiživljenoj mladosti, o igrama ljubavi – tim svojim »fragmentima imaginarnog života«, Bufalino ostaje vjeran vlastitim, prepoznatljivim književnim postulatima. (Lj.C.M.)