Djeca kao objekti medija

Ako smo do sada imali bilo kakvih iluzija o načinu kako suvremeni hrvatski mediji tretiraju djecu, nakon čitanja ove zanimljive i razgovijetno napisane knjige – sastavljene od osam logičnih dijelova, postat će nam jasno da mediji tek načelno podržavaju prava djeteta, i da se bez ograda koriste sve bizarne životne neprilike i tragične dječje sudbine ne bi li što bolje plasirali svoje medijske proizvode na tržištu. Radovi objavljeni u knjizi Djeca medija: od marginalizacije do senzacije, većinom znanstvenoistraživački tekstovi, upozoravaju, nedvojbeno, da unatoč svim dosadašnjim naporima Pravobraniteljice za djecu (prilozi Mile Jelavić i Maje Flego), te različitih edukativnih programa namijenjenih medijskim profesionalcima, nije se značajno promijenio pristup novinara prema djeci. Naprotiv, djeca su najčešće – objekti medija.

Knjigu Djeca medija: od marginalizacije do senzacije, nastalu u sklopu programa Komunikološke škole Matice hrvatske i uz potporu Ureda pravobraniteljice za djecu, potpisuje urednički tim: Lana Ciboci, Igor Kanižaj i Danijel Labaš. To su mlađi ali već afirmirani znanstvenici koji su pokrenuli i sudjeluju u projektu „Djeca medija“, a u kojem je ova knjiga tek djelić niza aktivnosti što se volonterski provode u osnovnim i srednjim školama diljem Hrvatske. Može se kazati kako su te aktivnosti usmjerene prema onome što se u razvijenim zapadnim zemljama naziva – medijska pismenost. A ova knjiga jest promicanje medijske pismenosti, ali namijenjena ponajprije novinarima, urednicima i medijskim praktičarima koji katkada zanemaruju učinke na brzinu izgovorene ili napisane riječi u izvještajima u kojima su glavni akteri upravo – djeca.

Osim istraživačkih tekstova – većinom su to analize sadržaja novinskih objava na temu djeteta u hrvatskim dnevnicima (Suzana Opačak, Lana Ciboci, Tamara Opačak, Hrvoje Jakopović, Anđelka Raguž i Petra Skelin), knjiga Djeca medija: od marginalizacije do senzacije daje i sustavan teorijski okvir za razumijevanje povezanosti medija i nasilnog ponašanja djece u stvarnom i virtualnom svijetu. Posebno vrijedan tekst u knjizi, o odnosu nasilja u stvarnom životu i medija, potpisuju Igor Kanižaj i Lana Ciboci, a analizu o djeci u internetskom dobu i virtualnoj dimenziji njihova života donosi Danijel Labaš. Autori, na tragu recentnih svjetskih istraživanja, u svojim tekstovima otvaraju posebno aktualne probleme pritisaka na mlade medijske konzumente, kako tradicionalnih tako i novih medija. Pri tome su odoljeli suvišnom dociranju ili predlaganju uniformnih i gotovih rješenja. Osim, dakako, naglašavanja stalne potrebe za istinskim razvijanjem medijske pismenosti djece, ali i roditelja i nastavnika.

Svi su autori u knjizi iznimno obazrivi i korektni u predstavljanju svojih istraživačkih rezultata iz analiziranih hrvatskih medija, vodeći pritom računa da ni na koji način dodatno ne povrijede djecu i njihova elementarna prava. Ukratko, knjiga je pisana prema strogim pravilima i preporukama Konvencije o pravima djeteta UNICEF-a i Etičkim pravilima u istraživanjima o djeci. Naime, medijski primjeri koji su izdvojeni u kvalitativnim analizama, navedeni su na način da je izbjegnuta dodatna, moguća treća, viktimizacija, povrijeđene i ranjene djece. Ta su djeca prvi put doživjela traumu u stvarnom životu, a drugi put je to bilo ishitrenim naslovom, isticanjem nekog vrlo osobnog detalja u samom tekstu, ili pak loše odabranom fotografijom/ilustracijom.

Ne ulazeći u pojedinačne zaključke istraživanja, rezultati pokazuju da je čitateljima novina nejasno po kojim se bizarnim kriterijima i pravilima određeni podaci senzacionalno „naglašavaju, a drugi se odbacuju iili marginaliziraju“. Jednostavno je teško povjerovati da je djetetova tragedija samo alat za prodaju nekoliko primjeraka novina više. Stoga bi bilo korisno da ovu knjigu uzmu u ruke i novinari i urednici, jer će im možda biti jasnije što stručnjaci – psiholozi, socijalni radnici i pedagozi – misle o lošem novinskom uratku koji može izazvati posve novu traumu.

Dakako, u knjizi su istraživači istaknuli profesionalizam onih novinara i urednika koji medijski ne zlorabe djecu, koji koriste ispravne izraze, koji poštuju pravo aktera u priči i ne iznose nepotrebne detalje iz života obitelji. Naime, neprihvatljivo je opravdanje kako javnost ima pravo znati – uvijek i sve! Naprotiv, kada su u pitanju djeca, onda je to pravo javnosti svakako ograničeno, o čemu pak ponajviše i ponajprije moraju voditi računa upravo novinari i urednici u javnim medijima.

Vrijedi naglasiti kako se knjiga Djeca medija: od marginalizacije do senzacije zapravo vrlo jednostavno čita, premda je znanstveno strukturirana. Međutim, ona sadrži i dijelove koji će, nadamo se, natjerati ponajprije studente novinarstva da prodube svoja znanja o načinima pisanja o djeci. Stoga bi se ova zbirka tekstova i analiza – kao udžbenik – svakako trebala naći na sveučilišnim studijima novinarstva, ali i na svim onim mjestima gdje su uvedeni predmeti koji obrađuju prava djeteta i medija, probleme nasilja, djece i medija, tretmana djece s određenim poteškoćama i sl.

Konačno, s obzirom na senzacionalizam kao raširenu novinarsku praksu u nas, bilo bi iznimno korisno i potrebito kada bi knjigu Djeca medija: od marginalizacije do senzacije pročitali i profesionalni novinari i njihovi urednici, jer bi im nakon čitanja postali jasniji stvarni učinci loših novinskih uradaka. Možda upravo onoga teksta kojega su sami napisali?