Besmrtna ptica zapadne civilizacije

Vinko Grubišić, profesor emeritus Sveučilišta Waterloo u Kanadi, književnik, jezikoslovac, priređivač udžbenika i priručnika za učenje hrvatskog jezika i književnosti u stranim sredinama (SAD i Kanada), ime je koje je dobro poznato znanstvenoj i kulturnoj javnosti. Dugogodišnji voditelj i predavač na Katedri hrvatskoga jezika i kulture na Sveučilištu u Waterloou i trenutni urednik časopisa »Journal of Croatian Studies« Hrvatske akademije Amerike (Croatian Academy of America), nedavno je u nakladničkoj kući Topical u Zagrebu objavio svoju najnoviju knjigu, dvojezičnu pjesničku antologiju Krilati pjev. Riječ je antologiji koja poglavito plijeni pozornost zanimljivim i neobičnim tematskim usmjerenjem, signaliziranim već i podnaslovom knjige – Filomela i slavuj u poeziji zapadnoga kruga. Knjiga, naime, kolekcionira, ali i kritički sagledava pjesničke tekstove europskih književnosti, od antike do suvremenih dana, koji na bilo koji način uspostavljaju referencijsku vezu s drevnim grčkim mitom o slavuju, odnosno Filomeli.

Knjiga je strukturalno podijeljena na dva glavna dijela. Prvi dio, početnih 70-ak stranica, zauzima pregledno-kritički tekst Od Filomele do slavuja, dok je ostatak knjige (koja ima nešto više od 350 stranica) galerizacija pojedinačnih pjesničkih tekstova u kronološkom slijedu. Tekstovi se donose dvojezično, paralelno na jeziku izvorniku (lijeva stranica knjige) i na hrvatskom jeziku (desna stranica), a na samom kraju tako prezentiranog slijeda dodane su i cjeline Poneke basne o slavuju te Slavuj u natjecanju, koje još više proširuju promatrani repertoar. Na samom kraju knjige, nakon pregleda tekstova, pobrojane su sve uključene pjesme na način da se izdvaja prvi redak u pjesmi i njezin pripadajući redni broj u antologiji. Navedeno metodološko poglavlje također se donosi dvojezično – na izvornom jeziku pojedine pjesme i na hrvatskom jeziku.

Slavuj je u svim umjetnostima ptica koja se najviše tematizira, ističe Grubišić već na početku svoga kritičkog teksta, razlažući genezu motiva koji u cjelokupnoj književnosti zapadnoga kruga, ali i šire, stoljećima funkcionira na razini mitologema. Genezu mita o slavuju valja tražiti u staroj Grčkoj, u priči o atenskom kralju Pandionu. Njegova kći Prokna darovana je trakijskom kralju Tereju, a nakon što je k njima došla živjeti i Proknina sestra Filomela, Terej je postao opčinjen njome te ju je jednom prilikom silovao. Kako ne bi nikome mogla ispričati zločin, odrezao joj je jezik i zatvorio u pastirsku kolibu (zbog toga je Filomela – »prijateljica glazbe«, kasnije postala Filomena – »prijateljica stada«). Filomela je, međutim, izvezenim znakovima ili crtežima saopćila svoju tragediju. Da bi se osvetile zlom kralju, Filomela i Prokna ubijaju Proknina i Terejeva sina Iktisa te njegovo tijelo poslužuju kralju za objed. Kada Terej, izbezumljen, na njih poteže mač, Prokna se pretvara u lastavicu, a Filomela u slavuja. Nakon toga se i kralj pretvara u pupavca kako bi im se osvetio, no lastavicu i slavuja nikako ne može dostići.

Navedeni mit generator je najrazličitijim obradama polazne priče, koje su stoljećima cirkulirale, više ili manje modificirano, u umjetnostima zapadne civilizacije. Ponekad se priča prenosi doslovno, ponekad s dodanim, ispuštenim ili modificiranim elementima, dok je ponekad izmijenjena gotovo do neprepoznatljivosti. Često od polaznog mita ostaju samo pojedini motivi uklopljeni u neki drugi značenjski kontekst, a dva najčešća, nesumnjivo, upravo su slavuj i Filomela. Sve takve značajnije pjesničke tekstove nastale u velikom rasponu stoljeća donosi Krilati pjev, uz raščlanjivanje i tumačenje posebnosti gotovo svakoga od njih u Grubišićevoj uvodnoj kritičkoj studiji.

Riječ je o širokoj lepezi autorskih i poetičkih praksi koja se proteže od Homera i drugih grčkih autora, preko rimskim i srednjovjekovnih pjesnika, do novovjekih i suvremenih pjesnika različitih nacionalnih književnosti. Još je sv. Ambrozije, navodi Grubišić, smatrao da slavuj noću pjeva jer mora bdjeti nad svojim mladima, štiteći ih od zmijskih nasrtaja. Od njega potječe i naziv lucinia (od luscinia), kao oznaka ptice koja donosi svjetlost i naviješta dan. Grubišić znanstvenom metodologijom prati razvoj navedenog motiva od autora do autora, od teksta do teksta, ali i u dijakronijskom slijedu, analizirajući značenja i suznačenja, kao i druge tekstološke funkcije koje motiv slavuja i/ili Filomele obnaša u promatranim pjesničkim diskursima.

Visoku razinu popularnosti mit o Filomeli desegnuo je već u grčkoj književnosti, gdje ga u obliku tragedije obradio Sofoklo, a doticali su ga i neki drugi autori, npr. Aristofan i Eshil. Prokna je u njihovim verzijama odjevena u crno čime se čuva temeljna asocijativna veza s pticom lastavicom, tj. s njezinom ulogom u polaznom mitu. Rimska književnost prepuna je verzija ovoga grčkog mita, a pjesnički je obrađuju autori kao što su Vergilije, Katul, Seksto Propercije te Ovidije, čija se obrada smatra najpoznatijom klasičnom inačicom obiteljske tragedije tračkoga kralja Tereja. U svojim Metamorfozama (pjevanje VI, 426-678) Ovidije je ispripovijedao priču u kojoj Filomela, fatumski, nema mogućnosti izbjeći zločin, no ujedno i onu u kojoj ženi žrtvi, također fatumski, nije preostalo drugo doli pronaći način za strašnu osvetu. Takva preobrazba instancije žrtve u instanciju onoga koji moć sudbine drži u svojim rukama naišla je na velik odjek, a najbolju recepciju, logično, našla je u različitim vidovima feminističkih perspektiva.

Krećući od Ovidija, srednjovjekovni francuski autor iz druge polovice 12. stoljeća, Chrétien de Troyes, poznatu tragičnu priču obradio je na svoj način u više od tisuću osmeraca. Osobitu pozornost de Troyes posvećuje tjelesnoj i duševnoj Filomelinoj ljepoti, predočavajući je gotovo kao uzor savršenstva. Mit je u isto vrijeme živio i u drugim europskim zemljama, primjerice u Njemačkoj gdje ga u vidu prepjeva Ovidijevih Metamofoza dotiče ili razrađuje niz pjesnika, među prvima Saksonac Albrecht von Halberstadt početkom 13. stoljeća.

U provansalskoj lirici »slatki pjev ptica« najčešće se odnosio upravo na slavujev blagozvučan pjev. Slatkopojnost pjeva ove ptice, naime, topos je europske književnosti, osobito one srednjovjekovne latinske, ali i one na narodnim jezicima. Tumačenje ovoga motiva, međutim, bilo je različito, pri čemu je najčešće značenje svakako ono koje u slavuju sagledava glasnika proljeća i najavu novoga života. U trubadurskoj poeziji slavuj se često veže i uz »slast lijepog mjeseca svibnja«, npr. u stihovima Bernarda de Ventadorna. Iako slavuj od srednjovjekovlja naovamo sve više postaje ime ptice muškoga roda, povezanost s izvornim mitom, kao i Ovidijevom inačicom, u kojima je slavuj zapravo preobražena Filomela, nije se gubila. Grubišić ističe kako je slavuj, prije svega, oznaka ljubavne radosti, te da ponekad pjesnici šalju slavuja kao glasnika ljubavi svojoj odabranici, drugim riječima, tretiraju ga kao svoj alter ego. Nakon de Troyesa, međutim, koji u slavujev pjev transponira i žalosno-nostalgične tonove, slavuj u književnosti nerijetko postaje opća imenica – najavljivač proljeća, ali i oznaka raznorodnih situacija vezanih uz ljubav i ljubavne izazove.

Velika pozornost u studiji posvećena je zbirci Carmina burana – u navedenoj zbirci, naime, čak dvadest i jedna pjesma motivski se dotiče slavuja koji je u njima vjesnik proljeća, ali i ljubavi i pjesme. Grubišić napominje realnu mogućnost da su neke koncepcije perzijskih, egipatskih i arapskih pjesnika o slavuju doprle do pjesnika kasnog srednjeg vijeka koji su pisali na latinskom, kao i do trubadura 13 stoljeća. Moguće je tražiti i komparativne sličnosti između slavuja i feniksa, najviše po ideji najave sunca (novog života) i obnove. S druge strane, kod nekih franjevačkih pjesnika došlo je do metaforičkog poistovjećivanja slavuja s dušom koja čezne za približavanjem Kristu. Najbolji je takav primjer pjesma Philomena, praevia temporis amoeni engleskog pjesnika Johna Peckhama koju neki i danas pripisuju sv. Bonaventuri. Slavuj u takvim koncepcijama, suprotstavljenima svjetovnom tumačenju motiva, postaje simbol duše koja pjeva Kristovu smrt i uskrsnuće te u poistovjećivanju s mukom i smrću Kristovom biva sposobna sjediniti se sa svojim nebeskim zaručnikom. Ljubav kao ideja okosnica i jednog i drugog značenjskog tumačenja provodna je nit koja povezuje obje, naizgled suprotne koncepcije.

Zanimljivo je da u poeziji slavuj često biva prikazivan i u okviru glazbenog natjecanja s drugim pticama, pri čemu slavuju često izmiče pobjeda zbog nečije zavisti ili sličnih moralno-karakteroloških razloga. Segmentu takvih tekstova autor antologije posvećuje osobitu pozornost izdvajajući ih u zasebno potpoglavlje.

U renesansi, sklonoj orijentaciji prema klasičnim izvorima, iznimka nije bio ni mit o Filomeli. Mnogi autori renesansnog, predrenesansnog i postrenesansnog razdoblja, kao što su Dante Alighieri, Francesco Petrarca, Giovanni Boccaccio, Gregorio Correr, William Shakespeare i drugi, posežu za mitom o Filomeli ili tek za motivom slavuja koji, međutim, često čuva značenjsku vezu s mitskom tragedijom. Potonje je vidljivo, primjerice, kod Petrarce, u Kupidovu trijumfu. U nekim Petrarkinim sonetima Grubišić, pozivajući se na druga srodna istraživanja (osobito Mirka Tomasovića), motiv slavuja dovodi u kontekst signaliziranja nepripremljenosti pjesničkog subjekta na Laurinu smrt. A Shakespeare, majstor obrade velikih strasti i rubnih emotivnih stanja, u više se navrata pozabavio Filomelom. Ni arhetipski susret Romea i Julije u istoimenoj tragediji nije mogao proći bez slavujeva pjeva, popratnog instrumentarija jedne od ključnih situacija cijele tragičnoljubavne priče: »Naša je ljubav nova / Kada sam joj s pjesmama svojim pozdrave slao, / Kao što pred nastup ljeta Filomelin čuje se poj, / Da bi nadolaskom ljeta glas njenih pjesama stao«.

Kod većine autora renesanse (osim kod tri autora rane renesanse – Dantea, Petrarke i Boccaccia), motiv se obrađuje u vidu lika žene, dakle, prije mitske pretvorbe u pticu, što je također jedna od ključnih razlika u odnosu na obrade motiva kod ranijih srednjovjekovnih autora. U hrvatskoj književnosti motiv slavuja/Filomele vrlo je čest, a Grubišić među mnoštvom primjera ističe pjesmu Dominka Zlatarića U hvalu pokoja i mirne pameti.

Čestoća uporabe ovog motiva ne jenjava ni u kasnijim razdobljima, gotovo ni u jednoj od zapadnih književnosti. Filomelu ćemo tako naći, primjerice, u Luzitancima portugalskog pjesnika Luisa de Camoesa (16. stoljeće), kao i kod mnogih autora baroka (npr. kod isusovca Jacobusa Baldea) i tzv. galantnih pjesnika 17. stoljeća (npr. Georgesa de Scuderyja). Pristupi obradi drevnog mitskog motiva kod tih su pjesnika vrlo različiti, svaki od njih interpretaciju temelji na vlastitoj značenjskoj okosnici. Tako, recimo, Jean de La Fontaine u svojim Basnama u interpretaciji motiva polazi od Ovidija, kao i u tekstu za operu Dafne, gdje se među mnoštvom likova pojavljuje i »učena Filomela« koja se dovodi u značenjsku vezu s »govorom o ljubavi«. I Nijemac Lessing u svojim basnama tematizira slavuja (18. stoljeće), kao i tzv. jezerski pjesnici engleskog romantizma, Coleridge i Wordsworth.

Kod romantičara, slavuj je kao »najglazbenija i najmelankoličnija« ptica (Coleridge) usklađen s prirodom te se predočava kao svojevrstan dvojnik pjesnika obuzetih ljubavlju i boli koju ona donosi. Jednom od najljepših pjesama o slavuju u engleskoj književnosti Grubišić smatra Odu slavuju Johna Keatsa, čije stihove »Thou wast not born for death, immortal Bird!« stavlja kao moto svoje uvodne studije. Slavuja voli i francuski romantizam, potvrda za što je, prije svega, Lamartineova poezija. U pjesmi Slavuju Lamartine tako slavujev glas označava »najslađim zvukovljem naravi« te ga, prema Grubišiću, koristi kao simbolički motiv kojim se predočava »glas jedne zarobljene žene koja zauzima ulogu muze o noćnom sadržaju«. Upravo to je, čini se, ključno mjesto povijesnog razvoja uporabe ovoga motiva, budući da više ne svjedočimo ženi preobraženoj u pticu već ženi pretvorenoj u svoj glas.

Slavuja nalazimo i u poeziji Leopardija, Puškina, Wildea (kod kojega se slavuj nesebično žrtvuje za spas drugoga), kod muzikalnosti sklonog Verlainea, u poeziji Stanka Vraza, Roberta Bridgesa, rumunjskog romantičara Emienscua, u srpskim narodnim pjesmama… Modernist Apollinaire spominje slijepog slavuja, dok švicarski pjesnik Philippe Jacottet u završnom stihu pjesme Pismo 26. lipnja ljudski glas, gotovo programski, suprotstavlja glasu slavuja (»Kada budemo govorili glasom slavuja«). Štoviše, u pjesmi Oda protiv slavuja Emmanuel Hocquard pobunit će se protiv idealizacije slavuja i njegova amblematskog mjesta pri označavanju ljubavi i milozvučja (»Ne nazivljite to slavujem! / … tvornica buke / mehanika kričanja!«). Ovakvim pristupima, tipičnim za novije doba, potvrđuje se da satirička i ironijska prevrednovanja karakteristična za česte, tradicijom potvrđene teme nisu zaobišle ni drevni mit/motiv slavuja.

Iako na kraju svoje uvodne studije Grubišić ističe da je u antologiju uvrstio »samo neke tekstove, i to samo poetske, u ponekim književnostima, a koje smo smatrali glavnijima i zanimljivijima«, njegova osebujna antologija iznimno je bogata riznica tekstova (njih 70-ak) različitih povijesnih, nacionalnih, društvenih, književnoformativnih habitusa. Ono što ih sve povezuje, kao svojevrstan prošivni bod (point de capiton) u lacaonovskoj koncepciji simboličkog lanca, jest motiv slavuja koji je tako često vezan uz mitski motiv Filomele, tragične žrtve kralja Tereja.

Zahvaljujući detaljnoj i znalački vođenoj Grubišićevoj uvodnoj studiji, čitatelju je omogućeno ne samo uživanje u recepciji svakog pojedinog pjesničkog ostvaraja (bilo na jeziku izvorniku, bilo na hrvatskom jeziku, bilo paralelno) već i praćenje književnopoetičkih i društvenih mijena koje je moguće očitavati analizom zahvaćenog korpusa u njegovoj dijakronijskoj, ali i sinkronijskoj ravni. Arhetipska pozicija koju slavuj u zapadnoj kulturi zadobiva, uz već navedena (su)značenja, vezuje se pri tome i uz simboliku pjesnika, pa i umjetnika općenito. Možda je upravo u potonjem moguće tražiti dodatan argument za stoljeća njegove motivske besmrtnosti, odnosno pjesničke intrigantnosti