Animalistika u kajkavskom pjesništvu Ive Kalinskoga

1. Situiranost u hrvatskom pjesničkom korpusu

Prije aktualizacije složene animalističke simbolike u kajkavskoj poeziji Ive Kalinskoga, valja podsjetiti: Ivo Kalinski (Črečan, 1940.) suvremeni je hrvatski pjesnik, prozaist, književni teoretičar, povjesničar i esejist, leksikograf i urednik iznimne bilingvalne i višestrukovne kompetencije – utemeljeno ovjerene u 40-ak godina umjetničke i znanstvene kreacije u trinaest objavljenih raznorodnih djela, od kojih sedam pjesničkih. Kao što smo uz većinu pjesničkih knjiga Ive Kalinskoga znali naglasiti – počevši od kajkavskih (Pha-kaj, 1978., Valctakt i lajno, 1983.), zatim uz poetskoproznu zbirku Blindjerana pizza (u zajedničkoj kajkavsko-čakavskoj knjizi s Vladimirom Pernićem, nadnaslova Cicirici & senjali, 2007.), te uz štokavske Kristalni aed (2005.), Lollo (2008.), Nemir podvornika Szerbe (2009.) i Četverolisni četveropreg (2010.) – treba i ovajput reći: svakim novim djelom u Kalinskoga uočavamao gradacijski postupak čuvanja i prerastanja okvira poetoloških mu vrsnoća iz svakoga prethodnoga djela. Stoga je on među kajkavskim postmodernistima dvojezičnog umjetničkog iskustva potvrđeni antologijski kanon.

Govoreći o njegovu pjesništvu suvremenoga kajkavskoga i hrvatskostandardnoga jezičnog izbora, mjerodavna je književna kritika (Cvjetko Milanja) naglašavala »tematski i poetički jedan širi ‘raster’ stilskih značajki«(1) – potvrđujući mu ekskluzivnu pripadnost postmodernističkom stilskom rasponu i razdoblju. Antologijskom razinom prvih objavljenih kajkavskih stihova (u časopisu Kaj, br. 1/1971., Panorami novijega kajkavskoga pjesništva) antologiziran prije 37 godina (Antologija novije kajkavske lirike, prir. Mladen Kuzmanović, 1975.), i to prije prve – kajkavske – stihozbirke (Pha-kaj, 1979.), Ivo Kalinski drži visoku estetsku razinu svojih poetičkih konstanti gotovo četiri desetljeća. Njegove poetološke kôte kritika sažima ovako: filozofičnost, neoegzistencijalizam i »nigdinska metafizika« (Milanja), pojmovnost (Stamać), otkriće »crne jezgre«, ideja ljepotno crnoga (Kuzmanović) – ukratko, »poetika kmice« (Z. Kovač); »osporavanje«, »kreativni produžetak kajkavske pjesničke tradicije«(2) (Skok); tematizacija jezika, (auto)ironijski i narativno-razgovorni kôd (rečenični dubinski ustroj u stihu)... itd.

Govoreći na samom početku pojavnosti kajkavske lirike Ive Kalinskoga o uvijek »crnoj« i »beznadnoj jezgri« njena tonaliteta, Mladen Kuzmanović(3) je ocijenio kako u kontekstu kajkavske poetske tradicije »ovaj svijet nema ni prethodnika ni dugovanja«. Pjesmu Vuštrili smo pesa, uz ostale, Zvonko Kovač interpretira kao primjer »poetike kmice«, koju poetiku ocjenjuje izvornim autorovim doprinosom »hrvatskom postmodernističkom pjesništvu sedamdesetih i osamdesetih godina XX. stoljeća«.(4) I dalje: »u Kalinskijevu poetiku tame upisuju se tema neslobode, činjenja zla (u nacionalnom kompleksu zavisti, jala), naopake sreće, kao i paradne ideološke povijesne bitke, što nas sve dovodi u određeno pribježište samotnosti, kao zajedničkom usudu«.(5)

Treba, dakle, ponovno naglasiti: bez obzira na jezični izbor (kajkavski ili štokavski), žanrovski ili strukovno-tipološki (a u Kalinskoga to jesu: poezija, kratka proza, kajkavska leksikografija, književnoznanstvena monografija, esejistički medaljoni...) – svim odlikama ovoga književnog i intelektualnoga barda, kao i odlikama poetičkog raspona »doba razlika« (termin C. Milanje)(6) hrvatske postmoderne – Kalinski uspostavlja suvremenu poveznicu sa ukupnom matičnom hrvatskom književnošću, korespondirajući i s kreativnim znacima svjetske poezije. Konstantne su to poveznice dragojevićevske mudrosnosti i neoegzistencijalizma, mihalićevske »nigdinske« ontologije, petrakovskog »ispadanja iz povijesti«, slamnigovskoga ludizma, slavičekovske (možda) prijedložno-priložne konektorske, dakle, motivacije označitelja...itd.

Recimo uvodno i to: najčešći animalistički znaci u suvremenom hrvatskom pjesništvu, u prilog njegovoj duhovnoj zoologiji(7) – a u svom ih je nacrtku animalistične razrade toga pjesništva naznačio Tonko Maroević(8) – jesu simbolske tematizacije konja, psa, jelena, mrava, te osobito – ptica. A kuriozum je Maroevićevih naznaka za moguću razradu animalistike u suvremenom hrvatskom pjesništvu da je među brojnim pjesnicima i naslovima izdvojio jedan jedini kajkavski, i to onaj Ive Kalinskoga: Jelen, Jelen, jelen.

2. Najčešći pjesnički animalistički motivi

Čestotnost psa, i kao motiva / teme i kao simbola u suvremenom kajkavskom pjesništvu također je vrlo visoka, dijeleći i u tome sukladnost s matičnim hrvatskim pjesništvom.

Iako u istom simbiotičkom statusu s čovjekom – od korisnosti do »ljubimca« – pas se uglavnom dovodi u opreku s mačkom, tvoreći tako vječiti antonimijski par. Razloge pripisivane hijerarhijske podčinjenosti, pokornosti (i odanosti) psa, nasuprot samostalnosti (slobodi) i tajnovitosti mačke, Nikola Visković nalazi u njihovu podrijetlu: pas potječe od divljih životinja, iz čopora, dok je mačka uglavnom izvan čopora, dapače – »samotna«. Signantno, svoje poglavlje Visković također naslovljuje antonimijski: Pas, mačka, gospodari.(9) I dalje, prema Viskoviću, u ljudskim predodžbama, te u »povijesti simbolike«, pas je »užeznačeće biće«, »očovječena, kultivirana ili odprirođena životinja«, a mačka neizmijenjena karaktera, »poludivlja i nesavladana ljudskim prohtjevima« – »višeznačna« (Visković 1996: 202, 204).

Bez obzira na oličenje odanosti (pokornosti), pas na sebe veže dobar dio negativne (jezične i književne) konotativnosti. Psom se i psuje, mačkom se ne psuje; postoji etimološka, praslavenska veza između psa i psovati (od prasl. riječi pьsovati, »govoriti kome kao prema psu«, koja je srodna riječi pas (prasl. i stsl. pьsъ, od ie. pis- = šaren) – koju činjenicu izdvajaju Mira Menac-Mihalić(10) (u zborniku Kulturni bestijarij, 2007.) i Nikola Visković (Životinja i čovjek 1996: 114-121 i 2007: 355-368). Uporaba domaćih životinja u službi kletvi (psovanja), prema Viskoviću, etnološki još nije sasvim razjašnjena (zašto se npr. psuje pripitomljenim životinjama – psom, kujom, kozom, jarcem, kravom, guskom, magarcem, ali ne i divljim, »slobodnim« životinjama – uz izuzetak majmuna?). Pretpostavka je kako čovjek bližima i poznatijima sebi, psu koji je »svestrano i silno ovisan o čovjeku«, jedinoj životinji »koja više voli neko drugo biće nego sebe« (Visković 1996: 203) – lakše projicira vlastita svojstva: »Možda je to zato jer mačka drži svoju bijedu za sebe i skoro skrivenu od ljudi, dok pas uvijek nosi svoju bijedu nama i ujedno rado sudjeluje u našoj bijedi [ist. B.P.] – tako da može postati njenim simbolom.« (Visković 1996: 205). S druge strane, uz pomoć životinje (svojevrsnom njenom duhovnom i fizičkom protegom) čovjek to lakše nadoknađuje »osjetila i sposobnosti koja mu nedostaju«.(11)

* * *

U opisanom kontekstu treba također spomenuti kako je karakter frazemske slikovitosti i konotativnih značenja česti umjetnički postupak u semantičkoj podlozi, metaforizaciji zoonima »pas« u suvremenom kajkavskom pjesništvu – uz pokoju frazemsku slikovitost psovke. Kao posebno dojmljive možemo izdvojiti npr. psovačke realizacije s etimologijom psa u podlozi u kajkavskim pjesmama Sreča (Ivo Kalinski: Valctakt i lajno, 1983.) i Ciklama zagrebečka (Zlatko Crnec: Zagrebečke španciracije, 1994.).

Primjerice, stilematizirani frazem »Ti pesa za ritesa!« Ive Kalinskoga, neprepoznatljiv na prvi pogled kao psovka, upleten je u neoegzistencijalistički, neonihilistički kôd pjesme Sreča i naglašenu joj ideju svjetonazorne »asimetrije« u fonostrukturnoj simetriji zrcalnih sedmeraca (7 + 7) svakoga stiha:

Spačka je vu zrcalu, ti pesa za ritesa!

To itak nesem ja, strah je – od ničesa...

Izmjenom dvostiha u takvom versifikacijskom skladu i rimi, u ritamskom oponašanju valcera i tročetvrtinskoga takta – označiteljskoj simetriji, dakle – to više je naglašena bît subverzivne ideje grotesknog nesklada subjekta i svijeta, bliže iskustvenog i općeg nesklada i – straha.

3. Simbolski raspon zla u pjesmi Vuštrili smo pesa

Mitski predak PAS – prema Rječniku simbola(12) – znak smrti, podzemnoga svijeta; ljudske žrtve, ali i obnavljanja – ključni je simbol animalistično-humanoga pogleda u nutarnju i onostranu crnu jezgru subjekta i u suvremenom kajkavskom pjesništvu (sintagma »crne jezgre« rezervirana je prije svega za kajkavsku poeziju Ive Kalinskoga). A mitska funkcija psa prvotno je bila ona »čovjekova vodiča kroz noć smrti«, onoga koji »umrle vodi onkraj« – uloga psihopompa (Rječnik simbola, 1989: 476).

Promotrimo složenu simboliku psa iz poetički višeslojne poezije Ive Kalinskoga, i to na primjeru pjesme Vuštrili smo pesa (Pha kaj, 1979.). Njen kulturnoanimalistički aspekt većinom je moguće podvesti pod tipološku označnicu fatuma (ljudskoga) zla – iskazujući izopačenost onog antropomorfnog u beskrajnom repertoaru mučenja životinje (Smo vuštrili sosedova pesa...) i gradacijskom ritmiziranju, stihovnim ponavljanjima toga martirija na individualnom i kolektivnom, sveopćem planu:

Vuštrili smo pesa, vuštrili, vuštrili,

druob poscano hitajoč mu v krampe.

Smo vuštrili sosedova pesa,

ga vliekli i kuštrili

za glaku.

Z lanci smo ga med noge, smo ga vuštrili

v mraku.

Jesmo nogo mu deli v kolesa.

Pak smo ga opet.

Da je zavijal, da je skičal,

da je cmugal na one tre zopet.

Pak smo ga opet,

z nogo v gobec, v zazobec,

pa smo ga opet po krampe.

Pak smo mu žilu sekli,

pak smo ju cvrli, zacvirali,

krvavo seme otpirali.

Pak smo ga opet,

pak smo ga opet,

dok nie ves na oči spozel.

Pak smo na kraju napravili vozel

z onoga mesa.

I bile nam je žal, bile nam je grde žal,

pak smo počeli trgati kolesa,

i vsi smo geznuli v krampe.

I bile nam je žal, bile nam je žal,

v lampe naše dok je curel jal.

(I. Kalinski: Vuštrili smo pesa, Pha kaj, 1979.)

Polazni i tipični kajkavski govorni frazeologem (Jesmo ga!, Pak smo ga! Sme ga je!) prenesen i stiliziran u pjesmotvor, a koji prepoznajemo u frazemu »Pak smo ga opet« – bez dopune, imenovanja vlastite radnje, to više pojačava osvetničku mučilačku »invenciju«. Ulančana stihovna ponavljanja Pak smo ga opet, / pak smo ga opet i udvojena ponavljanja I bile nam je žal, bile nam je grde žal martirijski idejni sklop pjesme lome u dva dijela. Nakon gradacije, neusporedivog u hrvatskoj beletristici repertoara mučenja žrtve (sosedovoga pesa), ponavljanja ključnoga glagola vuštriti (u značenju ‘huškati’, ‘huckati’, ‘dražiti’, ‘izazivati’) i središnjeg dijela pjesme – otvaranja krvavog sjemena (krvavo seme otpirali – krvave spoznaje i opipavanja suštine zla) – slijedi zaključak (vezivanje karnalnog čvora: Pak smo na kraju napravili vozel / z onoga mesa) i iskupljivanje – pročišćenje. Upravo je ta posljednja faza i stravični smisao žrtve: ubijena životinja kao iskupljenje dubokog ljudskog zla!

Za aktere zla (kolektivni subjekt – mi) međutim, makar i zbog »priznanja« – kako pripominje Kuzmanović – »nema sućuti«, jer »ono je tek epilog učinjenog«, prerastajući u »dirljivo okrutne premise pjesnikove životne retrospekcije« (Kuzmanović 1971: 24), rekli bismo – kmice vlastita spoznajnog početka.

I Kovačeva interpretacija ove Kalinskijeve pjesme kanda se opredjeljuje za dva asocijativna polja: mučenje i »katarzu« – nudeći nakon ovog drugog senzibilnu analizu poentiranog jala na kraju pjesme (v lampe naše dok je curel jal). To je ne samo »intertekstualna poveznica« općom imenicom nego i »simptom općeg stanja«, društvena kategorija kojom se »naoko bezazlena stihovana pripovijest o okrutnim igrama sa psom (...) prenosi i među ljude« (Kovač 2011).

Uz bok toj antologijskoj pjesmi Ive Kalinskoga prizvati nam je iz korpusa suvremenoga hrvatskoga pjesništva pjesmu istog antologijskog ranga, i to onu Ivana Slamniga Ubili su ga ciglama. U njoj isti gradbeni princip naglašenog stihovnog ponavljanja mučenja (ubijanja) psa (»ubili su ga, ciglama: crvenim ciglama, / crvenu, mrlju su, prekrili, priglama«) – »nizanje zareza, odnosno prekidanje sintakse, kao da predstavlja jecanje za psom« (L. Žigo, 2012.). A u Kalinskoga kao da predstavlja molitvu za iskupljenjem savjesti čovječanstva.

Dijagram (pjesmogram) 1: Sjeme zla (Kalinski: Vuštrili smo pesa)

JAL Smo vuštrili sosedova pesa

↓

MARTIRIJ Vuštrili smo pesa

vuštrili, vuštrili

Pak smo ga opet

Pak smo ga opet

pa smo ga opet (...)

Pak smo mu (...)

Pak smo ju (...)

↓

SREDIŠTE PJESME → KRVAVO SJEME ZLA

krvavo seme otpirali

----------------------------------------

Pak smo ga opet

Pak smo ga opet

-----------------------------------------

ZAKLJUČAK → KARNALNI ČVOR

Pak smo na kraju napravili vozel

z onoga mesa

I bile nam je žal, bile nam je grde žal

I bile nam je žal, bile nam je žal

↓

KATARZA

↑

JAL V lampe naše dok

Je curel jal

4. Simbolizacija smrti u pjesmi Mačurek

I biološki i frazemski najčešće prepoznata u opreci sa psom (Biti kao pas i mačka – npr.), u povijesti simbolike mačka je »tajnovitija i višeznačna«, (Visković 1996: 204) ponegdje i »sveto biće«.(13) Staroegipatska božica Bastet, »dobrotvorka i jedna od čovjekovih zaštitnica« štovala se u »obličju božanske mačke« (Rječnik simbola: 375-376). A prema turskoj legendi, mačka je nastala od lavljeg kihanja u Noevoj arci, dok će književnik Joseph Mery zapisati: »Bog je stvorio mačku kako bi čovjek imao užitak da miluje tigra« (Visković 1996: 202). Za razliku od psa, tradicionalne podčinjenosti njegove inteligencije čovjeku, mačka – u prirodnom egoizmu vlastite inteligencije, samostalnosti i neposluha – samo je iznimno bila u »služničkoj« funkciji.

S obzirom na »utilitarnu zoosferu« u Hrvata (i metaforičke prevlasti »blaga« i »peradi«) kako je ustvrdila Giga Gračan(14) (2007: 61, 67) – mačka je postala značajnijom literarnom preokupacijom tek od 20. stoljeća, a »nije se uvukla čak ni u usmenu književnost« (Gračan 2007: 61). Iako izrazito »simbolski neruralna« (jer – »mački se hoće građanina«), ne egzistira ni u »urbanom okolišu«. Ni Matoš, ni Ujević, ni Krleža(15) – ni metaforički ni motivski – nemaju »nijedne mačke kao subjekta« (Gračan 2007:68). U svom izboru hrvatske literarne mačkologije, autorica u daljnjoj kronologiji 20. stoljeća donosi po pjesmu (ili poemu) Frana Alfirevića, Vlade Vlaisavljevića, Augusta Cesarca, Zvonimira Goloba, Ante Armaninija, Branka Maleša i Milana Milišića, naglasivši kako je Vlaisavljević prvi hrvatski autor »koji će se okrenuti crnoj mački« (Gračan 2007: 69). A u Nekoliko naznaka za moguću razradu animalistike u suvremenom hrvatskom pjesništvu Tonko Maroević (1998: 37) izdvaja važne tematske naslove mačke u Zvonimira Baloga i Milana Milišića...

Simbolizacija crne mačke arhetipske je naravi i sâm takav sintagmatski izbor u pjesmi automatski je stilematiziran, rijetko neutralan. Prema Rječniku simbola (: 373-374), crna je mačka obdarena čarobnom moći; njezinom »krvlju zapisuju se moćni čini«; ima »sedam života«... Samostalnost (egoizam), ljepota i zagonetnost mačke na simbolskoj umjetničkoj razini uobičajeno su joj rezervirali udivljenje, estetski ushit – a ne estetizaciju smrti ili pjesničku argumentaciju dijaboličnosti svijeta. Među svjetski najpoznatijim, u kanonskom statusu, pjesničkim mačkama jesu one simbolista Charlesa Baudelairea (1821.–1867.) – s estetskim prizivima i suglasjima (animalističnog i čovjekolikog) u učenosti, strasti, samotnosti, tajnosti i otmjenosti. Međutim, u ponajboljoj kajkavskoj poetskoj zoosferi, mačke zamalo dijele simbolizaciju psa, tragični usud svijeta, makar s tim psom bile u biološkoj opreci, a u kajkavskoj poeziji statistički nešto rjeđe od njega.

Antologijska animalistična kajkavska pjesma Ive Kalinskoga Mačurek svojom uvodnom slobodnostihovnom (zamalo – pripovjednom) strukturom navješćuje vedrinu i šaljivost u intonacijskoj realizaciji pjesmotvora. Međutim, navješćujući gradacijski razvoj dobroga i boljega (Da bo dobre. V smiehu još se bote nadejali bolšemu), narativni okvir prerasta u gradaciju tame (tambe), značenjske simbolizacije smrti i zla, koje se samoodvijaju u bezbrižnoj igri osakaćenog (bez oka i komada repa), a veselog (Je štel naviek biti najveseliejši) malog mačka:

Gda bom rekel, vi se bote smejali:

Da bo dobre. V smiehu još se bote nadejali

bolšemu.

A liepo velim da je bil najlepši micek

muoj mačurek čogani,

makar mu je falele oko,

komad repa,

med mački je bil kak med jastrebi picek.

Je štel naviek biti najveseliejši, je gledel gliboko

na one jene.

A bile je kmene. Da ti nemrem reči kak je bile kmene!

On samo se je igral, se je ves zaigral,

on mali repek je feglal, miglal, miglal,

i nie znal da negde velikom nebu čakec čaka.

V nedielni dan gda je sviet v cierkve bil, i kašlal,

i đambor je išel čez dupla

van.

V dan, biel belčasti dan, a bile je kmene

tam gore gde je čakec čakal.

On se je igral i dale, naopok napraf skakal.

Sem štel kričati, al je v tie van i bez drugoga ostal,

muoj micič šari, bo se vu sebe plakati

i mene

teri takaj vidim samor tambu v ovom svietu.

Sejene.

A veliju da avijoni pršeju več i da su tiči počeli kukurikati.

Sejene. Baš mi je sejene. Na ovom svietu.

Bo čakec došel i po me. Čez sonce v snietu.

(I. Kalinski: Mačurek, Pha kaj, 1979.)

S gradacijom hipokoristika (najlepši micek; muoj mačurek čogani; muoj micič šari) i usporedne sućutnosti unutar životinjstva (med mački je bil kak med jastrebi picek) odvija se dvostruki empatijski odnos lirskoga subjekta prema zoomorfnome mačureku. Nagla promjena njegova statusa (iz stajališta promatrača u vlastitu tekstu) mijenja se, gradira u empatijski subjekt, preuzimajući krivnju zla na sebe. On se je igral i dale, naopak napraf skakal./ Sem štel kričati, al je v tie van i bez drugoga ostal,/ muoj micič šari (...)

Tragika igre plesa s predznakom smrti – koja se odvija, derivira, tako reći, sama iz sebe, iz nedužne igre mladog mačka – bez izravnog sudjelovanja nepoznatog (nejasna podrijetla – osim velikom nebu NEGDE; TAM GORE), a prijetećeg neologističnog agensa → ČAKECA, »čekača« (pasivnog, a neumitno dostižnog, s priložnom spomenutom deprecijacijom → NEGDE) – ta igra se istom logikom fatuma zla / filozofije smrti nastavlja i dalje ritmom bezbrižnosti u stradanju (gubitkom i drugog oka), prerastajući poetski tekst: On samo se je igral, se je ves zaigral, / on mali repek je feglal, miglal, miglal, / i nie znal da negde velikom nebu čakec čaka.

Koncept prijetnje zla, usuda, fatuma – sažet u mitski konotiranoj imenici čakec (bez ikakve atribucije i stihovne najave na označiteljskoj ravni) – imeničnom pojavom samom po sebi – nivelira status i životinjskog i ljudskog, s konačnim neizbježnim identitetom TAMBE, »tame« (v ovom svietu) kao temeljnog nutarnjeg principa opstanka bića i pomirenja s tim principom. Otuda, a vjerojatno i zato, nadolazi priloško ponavljanje relativizacije i mirenja s takvim modusom → SEJENE:

Sejene. Baš mi je sejene. Na ovom svietu.

Bo čakec došel i po me. Čez sonce v snietu.

Oslijepljenost životinje, kao novospoznaja (... je gledel gliboko/ na ono jene), filozofijska je razrada ideje »nutarnjeg oka«; u apsolutu smrti i spoznaji tambe, bezuvjetno podnošenje animalistične žrtve nadaje se kao pročiščeni oblik humanosti (bo se vu sebe plakati/ i mene/ teri takaj vidim samor tambu v ovomu svietu).

Igra radosnog sakaćenja, vrtnje skorog skončanja, kao da je vođena logikom i ritmom zla samog – prenoseći logiku svoje funkcije i na prostor antropomorfnoga:

Bo čakec došel i po me.

Dijagram (pjesmogram) 2. Elipsa »zla« (I. Kalinski: Mačurek):

NEGDE / TAM GORE... ČAKEC → čaka

NEGDE... ČAKEC → bu došel i po me

5. Zaključne naznake o poetskom bestijariju Ive Kalinskoga

Zbog naglašene dvoznačne i (proturječne) percepcije psa kao najvjernijeg čovjekova prijatelja, a istodobnog prezira spram njegove odanosti – upravo je taj zoonimski znak psa idealan za beskrajnu antropomorfizacijsku, simbolsko-filozofijsku uporabu u književnim tekstovima. A raspon simbolske realizacije psa u suvremenom kajkavskom pjesništvu možemo pratiti od frazemskih iskaza do zoomorfne metaforike smrti, sve do ideje onostranosti i filozofijsko-etičke protege (proteze) psa kao oporbe dobra i zla u nama, u biću koje teži povratku na »prirodnu« ravnotežu dobra i zla uopće (primjer: I. Kalinski, Vuštrili smo pesa). S druge pak strane, simbolske osobitosti mačke uobičajeno se zahvaćaju u oprečnim biološkim i frazemskim relacijama sa psom. Pratimo ih od usmeno-predajne simboličnosti crne mačke (Ozimec, Crnec) – u prijenosu značenja mraka i smrti – do empatijskih relacija (umiljatost), sve do filozofije smrti (Kalinski).

Međutim, u ponajboljoj kajkavskoj poetskoj zoosferi (Kalinskijevoj antologijskoj pjesmi Mačurek), mačke zamalo dijele simbolizaciju psa, tragični usud svijeta, makar s tim psom bile u biološkoj opreci, a u kajkavskoj poeziji statistički rjeđe od njega. Najčešći pak zoonimi koje čine suvremeni kajkavski poetski bestijarij – konj, ptice, pas (kojn, tiči, pes, a čestotnošću ga slijede: kokot, maček, matul, jelen...) – jesu i najčešći književni arhetipi (simboli) uopće – bez obzira na žanr, razdoblje ili poetiku.

* * *

Zaključiti nam je u vezi s predmetnim reprezentativnim bestijarijskim primjerima: djelo takve filozofijske i poetičke cijelosti kakvo je ono Ive Kalinskoga teško je podvrgnuti traženju šavova jednog i drugog (i filozofičnog i poetološkog). U analitičnoj njegovoj razradi utvrdili smo upravo sinteznu funkcionalnost u ovom radu pronađenih književnoanimalističkih aspekata najviše simboličnosti (od filozofije smrti – otkrića »crne jezgre« na koju je još 1971. upozorio Mladen Kuzmanović, te 2011. Zvonko Kovač). Riječju, ključna je ovdje poveznica filozofičnog i poetološkog – u ideji fatuma ljudskog (općeg) zla, životinjskog i ljudskog martirija (i žrtve), filozofije / ideje »nutarnjeg oka« i onostranosti, u problemu vrijednosti i poništavanju subjekta.

__________________

(1) Cvjetko Milanja: Kajkavsko pjesništvo Ive Kalinskoga. Kaj, XL, 6, 2007: 3-9.

(2) Joža Skok: Kajkavsko pjesništvo Ive Kalinskoga – od osporavanja do kreativnog produžetka i nove afirmacije kajkavske pjesničke tradicije. Kaj, XVI, 4, 1983. [predgovor]; usp. u: Joža Skok, Ignis verbi kajkavicae. Mala biblioteka »I. Kristijanović«, knj.36, Kajkavsko spravišče, Zagreb, 2007:. 108-114.

(3) Mladen Kuzmanović: Otkriće crne jezgre: Marginalije uz kajkavsku liriku Ive Kalinskoga. Kaj, IV, 7-8, 1971: 23-26.

(4) Zvonko Kovač: Poetika kmice u kajkavskom pjesništvu Ive Kalinskoga. Kajkavski u povijesnom i sadašnjem obzorju: III. zbornik radova sa znanstvenih skupova, Krapina 2010.-2011. godine, Hrvatska udruga Muži zagorskog srca, Zabok 2011: 115-125.

(5) Z. Kovač, ibidem.

(6) Cvjetko Milanja: Doba razlika : Skica moguće tipologije poratnog hrvatskog pjesništva. Stvarnost, Zagreb (1991): 9.

(7) Lada Žigo: Antologija hrvatskih pjesama posvećenih životinjama : Veliki doprinos kulturnoj zoologiji [O antologiji Ane Horvat Subića, VBZ, 2011.], Vijenac, br. 472, Zagreb, 5. travnja 2012.

(8) Tonko Maroević: Animalistika u suvremenom hrvatskom pjesništvu : Kulturna animalistika. [Zbornik radova sa znanstvenoga skupa u Splitu, 29. rujna 1997.]. Književni krug Split, Biblioteka Knjiga Mediterana [urednici Nenad Cambi i Nikola Visković]. Split (1998): 36-40.

(9) Nikola Visković: Pas, mačka, gospodari : Životinja i čovjek. Prilog kulturnoj zoologiji. Književni krug Split. 1996: 202-206.

(10) Mira Menac-Mihalić: O nekim hrvatskim dijalektnim frazemima sa zoonimskom sastavnicom. Kulturni bestijarij. [Zbornik] Biblioteka Nova etnografija [Urednice – Suzana Marjanić i Antonija Zaradija Kiš], Institut za etnologiju i folkloristiku. Hrvatska sveučilišna naklada, Zagreb, 2007: 389-400.

(11) N. Visković, 1996: 203, op. c. prema Georges Louis Leclerc, Comte de Buffon (1707. – 1788.), 285.

(12) J. Chevalier – A. Gheerbrant: Rječnik simbola : Mitovi, sni, običaji, geste, oblici, likovi, boje, brojevi. Treće prošireno izdanje. Nakladni zavod MH Zagreb, 1989: 476-480.

(13) Divlja je mačka – u sjevernoameričkih Indijanaca Pawnee »simbol okretnosti, razmišljanja, oštroumnosti« – »lukav i staložen promatrač koji uvijek postiže svoj cilj«. Usp., J. Chevalier – A. Gheerbrant, Rječnik simbola, 3. prošireno izdanje, Nakladni zavod MH Zagreb, 1989: 376.

(14) Giga Gračan: Mačka u Hrvata literata (nacrt kataloga) : Kulturni bestijarij. Institut za etnologiju i folkloristiku, Zagreb (2007): 493-512; usp. također: Kulturna animalistika, Zbornik. Književni krug Split (1998): 61-84.

(15) Ipak, u bestijarijskom obilju Krležine balade Kalendarska (Balade Petrice Kerempuha, 1936.), unutarpjesmovno je uklopljena i mačka: Mačka se hmiva, / bu lepo vreme, / zutra oblake orate greme. ANKL, 164, op. B.P.