Povijest dezintegracije, integracije, ideologije i samostalnosti

Hrvatski grb u mijenama hrvatske povijesti

Povijest dezintegracije, integracije, ideologije i samostalnosti

Pripovijest o hodu hrvatskoga grba kroz stoljeća zapravo je pripovijest o hrvatskome hodu kroz ta ista stoljeća. Priča je to o dezintegraciji hrvatskoga prostora, njegovoj tegobnoj i mukotrpnoj ponovnoj integraciji, utjecaju ideologije na oblik i izgled grba, a sva su ta heraldička stoljeća svoj smiraj našla u samostalnoj Hrvatskoj i po tko zna koji put ponovno kreiranom hrvatskome grbu

Grb Kraljevine Hrvatske i Dalmacije s ostrovičke Gradine iz vremena Ludovika I. Anžuvinca (poslije 1347.) – prvi poznati grb Hrvatske nastao u Hrvatskoj

Prvo polje crveno, ili, možda ipak, prvo bolje bijelo, odnosno srebrno. To su uobičajene rasprave, u pravilu duboko prožete politikom i ideologijom, koje se vode kada je riječ o hrvatskom grbu, popularnoj »šahovnici«, i njezinom početnom polju, dakle, prvom lijevom polju u prvome redu.

No, zapravo, u iskonu uopće nije bilo polje, ni crveno, ni bijelo, ni srebrno. U iskonu su bile tri okrunjene srebrne lavlje ili leopardove glave. Za Ludovika I. Anžuvinca, između 1370. i 1382., pojavio se najstariji danas poznati hrvatski grb, s tri navedene okrunjene glave i to smještene u crvenom polju štita. Simbola je bilo i prije Ludovika I. Anžuvinca (pa i šahovnice, pa i Mjeseca i zvijezde Danice), ali ih se ne može smatrati grbovima jer nisu imali osnovne heraldičke preduvjete za to. Upravo tu pripovijest o hrvatskome grbu priča nam iscrpna, temeljita i bogato ilustrirana monografija Povijest hrvatskoga grba Dubravke Peić Čaldarović i Nikše Stančića, knjige nedavno objavljene u nakladi Školske knjige.

Pokrajinska heraldika

Pripovijest o hodu hrvatskoga grba kroz stoljeća uvelike je pripovijest o hrvatskome hodu kroz ta ista stoljeća. Priča je to o dezintegraciji hrvatskoga prostora, njegovoj tegobnoj i mukotrpnoj ponovnoj integraciji, utjecaju ideologije na oblik i izgled grba, a sva bi ta heraldička stoljeća svoj smiraj trebala naći u uspostavi samostalne hrvatske države krajem 20. stoljeća i po tko zna koji put ponovno kreiranom hrvatskome grbu.

Valja, ipak, krenuti nekim redom, a u slučaju hrvatskoga grba na početku je bila dezintegracija. Nakon što je Ludovik I. Anžuvinac prvim hrvatskim grbom obilježio svoju vladarsku čast i domašaj te vlasti u drugoj polovici 14. stoljeća, već u 15. i 16. stoljeću uslijedilo je tegobno razdoblje dezintegracije Hrvatske, kako zbog utjecaja Venecije, tako i zbog turske penetracije u cijeli europski jugoistok, time i u hrvatski teritorij, a to se odrazilo i na hrvatski grb.

Već oko 1495. godine Maksimilijan I. Habsburški kao heraldički je simbol koristio, ne bi li označio teritorij povijesne Hrvatske na koji pretendira, crveno-bijeli šahirani štit, iliti kako bismo danas kazali »šahovnicu«. Njegova je odluka, retrospektivno gledano, prilično zanimljiva. Ona, naime, ima određeni, nemali utjecaj na budući razvoj hrvatskoga grba i to u trenutku kada obitelj Habsburg još nije vladajuća obitelj i hrvatskoga kraljevstva. To će postati tek 32 godine kasnije na Cetingradskom saboru. Dezintegraciju Hrvatske potvrđuje to što praktično istodobno, 1496. godine, Vladislav II. Jagelović, vladar iz posljednje dinastije koja je vladala Hrvatskom prije Habsburga, svoje vladanje hrvatskim teritorijem heraldički obilježava grbom kojega danas uobičajeno smatramo grbom Slavonije. Dakle, u modrome štitu, između srebrnih greda (simboli rijeka Drave i Save) crveno je polje u kojemu je kuna, a iznad nje je crvena zvijezda. Upravo je to razdoblje važno za razvoj heraldike koju danas možemo nazivati pokrajinskom ili regionalnom heraldikom. Grb Vladislava II. Jagelovića vremenom je postao grb Slavonije, prvotni grb Ludovika I. Anžuvinca postao je grbom Dalmacije, a šahirani crveno-bijeli štit postao je grbom Hrvatske, odnosno u to doba uskoga područja koje nije bilo ni pod turskom, ni pod mletačkom vlašću i koje je bilo pod vlašću bana i zadržalo kakva-takva obilježja cjelokupne hrvatske državnosti. To je i omogućilo šahiranom crveno-bijelom štitu da jednoga dana postane hrvatskim grbom.

Grb »tri u jedan«

Dezintegraciju Hrvatske, ali istodobno i želju da se očuva ideja integrirane Hrvatske prikazuje niz grbova koji nastaju od 17. stoljeća. Nakon zaustavljanja prodora Turaka u europski teritorij, a što se je definitivno dogodilo 1683. godine razbijanjem turske opsade Beča, ponovo se, polagano, javlja svijest o potrebi integracije hrvatskoga prostora. Već i prije 1683. godine sve se češće javlja složeni grb, dakle heraldičko znakovlje Hrvatske i Dalmacije te u različitim varijantama Slavonije. Taj složeni grb mogao bi se, pomodno kazano, nazvati grbom »tri u jedan«, a manifestira se ili kao zajedno smještena tri štita (Hrvatska, Slavonija, Dalmacija) ili su ti povijesni simboli triju kraljevina smješteni u jednom, zajedničkom štitu, trostruko razdijeljenom. Takvi su grbovi jasni znaci podijeljenosti i rascjepkanosti Hrvatske, ali i želje za njezinom novom integracijom i nadvladavanjem podjela. Takav trojni grb bio je u uporabi i u prvoj polovici 19. stoljeća u doba hrvatskog narodnog preporoda/ilirskog pokreta. Iako su ilirci donekle koristili i starije, predheraldičke simbole (leljiva, odnosno Mjesec i zvijezdu Danicu, kao integrativni faktor), trojni je grb ostao duboko ukorijenjenom zasadom u hrvatskoj simbolici, heraldici, ali i političkom životu.

*****************

Članak u cijelosti pročitajte u tiskanom izdanju Hrvatske revije br. 3.-4. 2011.