Zrinski, Križanić i Lippayi – tragovi dodira(1)

Invitabar enim ad aulas a domino comite Petro Zrinio

Juraj Križanić u pismu Rafaelu Levakoviću 1647.

Giorgio Crisanio humilmente prega licenza, per andare a

ritrovare il Mons. Arcivescovo di Strigonia suo benevolo.

Juraj Križanić u molbi Kongregaciji za širenje vjere 1658.

Zrinski. To su Zrinski sami i krug oko njih. U tom se je krugu na svoj način i u svoje vrijeme nalazio i Juraj Križanić. O tome svjedoče tragovi dodira. Križanić je u domovini proveo dječaštvo i župnikovanje. U oba ta doba bio je u dodiru sa Zrinskima. Drugdje i u drugo doba bio je u dodiru i s Lippayima.

Obrh

Zahvaljujući generalijama koja je putnik Križanić trebao počešće davati, može se iz njih svih skupa sazdati vrlo podrobno određe-nje Križanićeva rodnog kraja. Za Križanića je zapisano da je rođen u Kraljevstvu Hrvatskom, u biskupiji Zagrebačkoj, a u arhiđako-natu Goričkom, u župi sv. Ilije u Lipniku,(2) u mjestu Obrhu.(3)

Obrh je imanje s dvorom i pripadnim kmetskim gospodarstvima, tzv. selištima.(4) Nalazio se u sklopu posjeda grada Ribnika kao jedno od sela.(5) Godine 1544. u suvlasništvu je Frankopana i Zrinskih; godine 1555. Stjepan Frankopan ga zalaže Pavlu Klariću za 290 zlatnih forinti.(6) Godine pak 1588. Obrh, kao i sva imanja Ribnika, postaju isključivim posjedom Zrinskih.

Vanja Radauš: JURAJ KRIŽANIĆ iz zbirke Panopticum croaticum /detalj/

Panorama Obrha, rodnoga Križanićevoga mjesta, snimio Ivan Golub, 13. svibnja 1976.

Panorama Obrha, rodnoga Križanićevoga mjesta, snimio Ivan Golub, 13. svibnja 1976.

S jedne strane zbog zauzetosti ratovanjem Zrinski su obrađivali manji dio svojih posjeda,(7) s druge strane, nalazeći se često u novčanoj oskudici, Zrinski su nastojali brzim postupkom doći do novca.(8) Iz tih razloga zalagali su manja imanja na svojim vlastelinstvima. Zalaganje imanja je bilo u tome da je vlasnik svoje imanje dao drugome u privremeno vlasništvo za određeni novčani iznos.(9) U slučaju vraćanja zaloga Zrinski su se obvezali obavijestiti pri-vremenog vlasnika tri mjeseca prije Martinja (tj. prije 11. stude-noga). Povrh založene svote isplaćivali su privremenom vlasniku, odnosno njegovim nasljednicima, i naknadu za troškove oko una-pređenja (»meliorat«) nekretnina na imanju, ukoliko ga je bilo, no ne u iznosu višem od 200 dukata.(10) Zrinski su zalagali svoja imanja ne samo za gotov novac nego su ih također davali na privremeno vlasništvo mjesto novca onima koje su držali u svojoj, poglavito vojnoj, časničkoj službi.(11) Plemićima koji su izbjegli pred Turcima na područje Zrinskih, Zrinski su davali na privremeno vlasništvo čestice zemlje uz uvjet da ovi obavljaju vojnu službu u svojstvu časnika u četama Zrinskih. Manji plemići koji su bili privremeni vlasnici manjih imanja na velikim vlastelinstvima Zrinskih zvali su se vazali ili sumalisti, a takva imanja vazalska ili sumalistička imanja.(12)

Ribnik, stari grad Zrinskih

Stari frankopanski grad Bosiljevo u 19. st.

Križanići su također bili mali plemići koji su nekoć imali imanja u Nebluju, izmedu Bihaća i Korenice. Početkom 16. stoljeća, pritiješnjeni turskim najezdama, došli su u Pokuplje.(13) Juraj Križanić, djed našega Jurja, odlikujući se smislom za gospodarstvo,(14) priskrbio je nekoliko imanja na vlastelinstvima Zrinskih, u okolici Ozlja i Ribnika, i to što kupnjom što uzimanjem u zalog. Među njima i Obrh.(15) Očito da Obrh nije kupio, jer se ovaj dok je Zrinskih bilježio kao njihovo vlasništvo. Juraj je dakle uzeo Obrh od Zrinskih u privremeno vlasništvo. I to ili iz naslova službe, tj. da je Juraj Zrinski umjesto novcem plaćao eventualnu vojnu službu Jurja Križanića (starijeg) time što mu je dao čitav Obrh ili dio u privremeno vlasništvo; ili iz naslova zaloga, tj. što je za određen novčani iznos dao Jurju Križaniću (starijemu) na određeno vrijeme Obrh u vlasništvo; ili napokon iz oba naslova, tj. dijelom iz naslova službe, dijelom iz naslova zaloga.

Ozalj, stari grad obitelji Frankopan, od 1550. u vlasništvu Zrinskih. Kao i Čakovec bio je srediÜte tadanjeg političkog ×ivota i kulturnog stvaralaÜtva

Pošto je još mlad umro, Juraj Križanić (stariji) je ostavio iza sebe maloljetnog sina Gašpara i kćerku Jelenu. Muž Jelenin, Juraj Dovolić, nastojao je zakinuti u baštini maloljetnog ženina brata. Spor je izišao pred sud. Što je Gašpar baštinio od oca? Zacijelo Obrh. Iz kojeg naslova? Iz onog iz kojeg ga je posjedovao njegov otac. Ako ga je Gašparov otac Juraj imao u zalogu od Zrinskih, očito je da Zrinski nisu založeni Obrh iskupili. Ako ga je Gašparov otac posjedovao iz naslova službe, onda je Obrh ili prešao natrag k Zrinskima u vrijeme Gašparove maloljetnosti ili je predan na upravu Gašparovu tutoru dok Gašpar postane punoljetan, pa se sam odluči da li će stupiti u službu Zrinskih i iz tog naslova zadržati očinski Obrh. Ako je Obrh prešao natrag k Zrinskima, možda su ga ovi medutim nekome založili, pa ga je Gašpar kasnije uzeo u privremeno vlasništvo iz naslova zaloga ili službe ili iz oba naslova. Ako je pak Obrh ostao u privremenom vlasništvu Gašparovu iz naslova službe njegova oca, onda je Obrh nastavio biti Gašparovim privremenim vlasništvom kad je ovaj kao punoljetan stupio u službu Zrinskih. Napokon, ako je Gašparov otac Juraj privremeno posjedovao Obrh kako iz naslova službe tako iz naslova zaloga, iz tih je naslova Obrh nastavio, postavši punoljetan, posjedovati i Gašpar. Koja je od tih mogućnosti postojala, ne da se razabrati. Činjenica je da je Gašpar postao punoljetan 1612., a da nije odmah stupio u službu Zrinskih. No u nju je ipak stupio nakon dvije godine, 1614. Dosta je vjerojatno da od tog vremena kad je stupio u službu Zrinskih Gašpar ima u privremenom vlasništvu Obrh iz naslova službe ili dijelom iz naslova službe, dijelom iz naslova zaloga. Godine 1616. Gašpar je datirao u Obrhu jedan list:

Spomen-ploča Jurju Kri×aniću na ×upnoj crkvi Sv. Vida u Ozlju

»Dan na oberhw 17. Awgust 1616.«(16)

Pismo je proviđeno pečatom obitelji Križanić koji predočuje raka među dvjema rijekama. Tu u Obrhu koncem 1617. ili vjerojatnije početkom 1618. Gašparu je njegova žena Suzana rođena Oršić rodila prvorođenca,(17) kojemu je Gašpar dao djedovo ime Juraj. To je naš Juraj Križanić. Na sveučilištu u Grazu bit će zapisan:

»Georgius Krisanich Croata Obarhiensis Nobilis«.(18)

Potpisi Nikole i Petra grofova Zrinskih

Obrh je morao biti običajno(19) manje imanje kakva su se prostirala na vlastelinstvima Zrinskih, sazdano od dvora i nekoliko selišta ili kmetskih gospodarstava. Pojedino selište je obično imalo oko pet jutara zemlje.(20) Obrh kao jedno od imanja ribničkog vlastelinstva braće Nikole i Petra Zrinskih konačno je, kao i čitavo ribničko vlastelinstvo, postao isključivo Petrov.(21)

Gašpar Križanić, otac našega Jurja, umro je rano; po Kukuljevićevu računanju 1633., a po Jagićevu prije 1630.(22) Iza sebe je ostavio udovicu Suzanu, maloljetnog sina Jurja i kćerku Barbaru. Da li je imao još koga, iz izvora nije zajamčeno. Ne zna se da li je Gašpar Križanić oporučno podijelio baštinicima svoje imanje ili je umro bez oporuke.

Barbara Križanić, kći Gašparova, nije mogla imati udjela u imanju Obrh, ako ga je Gašpar imao u privremenu vlasništvu iz naslova službe, jer tadanje običajno pravo nije dopuštalo da kćeri budu baštinici onog imanja koje je otac službom dobio.(23) Barbara je međutim mogla imati udjela u imanju Obrhu ako ga je njen otac imao u zalogu od Zrinskih. Ako je pak Gašpar Križanić imao Obrh u privremenom vlasništvu dijelom iz naslova službe a dijelom u zalogu, onda Barbara Križanić nije mogla imati baštine u onom dijelu koji je Gašpar bio imao u privremenu vlasništvu iz naslova službe, ali je mogla biti baštinik u onom dijelu koji je imao iz naslova zaloga. Moguće je da je Gašpar Križanić posjedovao i neka dobra kao svoje trajno vlasništvo, bilo da ih je kao vlasništvo baštinio od roditelja bilo da ih je kupio sam. Ako je to bio slučaj, Barbara Križanić je mogla biti baštinik na tim dobrima, jer po tadanjem običajnom pravu »deuoike moghu oduetek biti uu onom imyeni, koteroszu nih rog·eniki za peneze kupili«.(24) Bar-bara Križanić se udala za Jurja Sandrića.(25) Sigurno je da je baštinila neki dio očevine, no nije poznato u čemu se ona sastojala. Ako njen otac Gašpar nije imao nikakvog dobra što bi ga sam ili skupa sa svojom ženom bio kupio, ili nije imao Obrha (bilo čitavog bilo tek dijelom) u zalogu, već ga je imao u privremenu vlasništvu isključivo iz naslova službe, onda Barbara Križanić nije mogla bašti-niti nikakove nekretnine, ali je imala pravo na tzv. »djevojačku četvrtinu«. Djevojačka četvrtina je vrijednost čitave baštine koju je baštinik (baštinici) dužan isplatiti u novcu ili pokretninama kćeri ili kćerkama oporučitelja odnosno ostavitelja. Djevojačka se je četvrtina dijelila među sve kćeri, ako ih je bilo više, ili je pripadala jednoj ako je bila samo jedna kćer.(26) Spor što je bio izbio između našeg Jurja Križanića i njegove sestre Barbare, odnosno njenog muža Jurja Sandrića, mogao se ticati baš djevojačke četvrtine, tj. Juraj bi kao baštinik bio dužan u novcu ili u pokretninama ili u novcu i pokretninama isplatiti svojoj sestri djevojačku četvrtinu.

Knez Juraj Zrinski, stariji (1549.– 4. svibnja 1603.), osnivač tiskare u NedeliÜću, na posjedu Zrinskih na koji je doveo poznatog putujućeg tiskara Rudolfa Hoffhaltera.

Juraj Križanić je dobio stanovitu baštinu od svog oca Gašpara. Ako je Gašpar do časa svoje smrti bio privremeni vlasnik Obrha isključivo iz naslova službe, Juraj kao nepunoljetan nije se mogao nadovezati na očevu službu i iz tog naslova baštiniti Obrh. Moguće je međutim da je ostao u Obrhu s majkom, koja se po tadanjem običajnom pravu morala brinuti za nepunoljetnu djecu i imanje,(27) dok se nije odlučilo da li će se Juraj usmjeriti očevim putem, tj. stupiti u punoljetnoj dobi u službu Zrinskih ili pak se uputiti na školovanje. Odlučilo se da Juraj pođe u škole.

Ako je Jurjev otac Gašpar u času smrti imao Obrh u privremenu vlasništvu kao imanje što su ga Zrinski založili za neki novčani iznos, onda je Juraj imao baštinu u Obrhu dok nisu Zrinski vratili dobiveni novac. Ako su vratili novac za koji su bili dali imanje u zalog, Križanić je imao baštinu u tom novcu. Ako je to bio slučaj, moguće je da se je tim novcem školovao.

Ako je Gašpar Križanić u času smrti bio privremeni vlasnik Obrha dijelom iz naslova službe, dijelom iz naslova zaloga, onda je Juraj imao neuvjetovanu baštinu u onom dijelu Obrha koji je nje-gov otac bio privremeno posjedovao iz naslova zaloga, a mogao je imati baštinu i u onom dijelu Obrha koji je otac imao u privremenu vlasništvu iz naslova službe, no uvjetovano time da on, Juraj, također, postavši punoljetan, stupi u službu Zrinskih. Juraj nije stupio u vojnu službu kod Zrinskih. A dio Obrha koji je eventualno njegov otac Gašpar imao iz naslova zaloga, Juraj je mogao posjedovati do odlaska u škole pa ga tada, preko tutora, dalje založiti (možda šurjaku Jurju Sandriću) ili su ga pak sami Zrinski iskupili vrativši novac koji su bili dobili za založeni dio Obrha. Tako dobivenim novcem se je Juraj mogao školovati.

Naslovnica »Decretuma«, varaždinskog suca i kajkavskog književnika Ivanuša Pergošića, tiskanog u Hoffhalterovoj tiskari u NedeliÜću 1574. godine

Ako je, napokon, Gašpar Križanić u času smrti posjedovao trajno neka dobra koja je kupio ili kao trajan posjed baštinio od svojih roditelja, onda je, dakako, Juraj Križanić imao baštinu u tim dobrima. Moguće je da ju je, odabravši školovanje, založio ili čak prodao i tim prihodom se školovao.

Premda je imao živu majku, Juraj Križanić je dobio tutora, jer tadanje običajno pravo nije dopuštalo da žene budu skrbnici »za nih gingavu pamet«.(28) Skrbnik, također prema tadanjem običajnom pravu, ili je oporučni ili pravni ili od poglavarstva određen. Skrbnika treba da imenuje otac oporučno, i to ili nekoga iz roda ili »nekoga vupanoga priatela«.(29) Jurju Križaniću, a čini se i njegovoj sestri Barbari, bio je skrbnik Burkhard Hyczingh, carski i kraljevski savjetnik i tajnik kneževine Kranjske.(30) Kako on, čini se, nije bio rod Križaniću, očito je da je ili bio prijatelj pokojnog Gašpara i od njega određen za tutora, ili ga je pak poglavarstvo dodijelilo Križaniću za skrbnika, jer u slučaju da otac ne bi oporučno imenovao skrbnika, poglavarstvo ga je postavljalo, i to po mjerilu da taj mora biti najprije iz roda po ocu, onda iz roda po majci, a tek onda čovjek koji nije iz roda.(31) Upravo iz toga što Hyczingh čini se nije bio iz roda Križanića dade se zaključiti da ga je sam Gašpar postavio oporučno za tutora maloljetnom Jurju. Hyczingh kao zacijelo naobražen čovjek, a sigurno, zahvaljujući svom položaju, i utjecajan, usmjerio je, možda ne samo na svoju pobudu, malog Jurja na školovanje. Hyczinghu se zacijelo duguje da je Juraj Križanić započeo 1631. svoje školovanje kod isusovaca u Ljubljani.(32) Bit će da je Križanićev skrbnik Hyczingh zapazio u dječaka darovitost i nije ga usmjerivao putem djeda, koji je bio gospodarstveno nadaren, da unapređuje posjede, niti putem oca, koji je bio časnik Zrinskih, da razvija bojne zastave, već ga je usmjerio na put intelektualca. Križanićevo pak životno djelo »Razgowory ob wladatelystwu« će kao trilogija nekako stvarno i simbolički sadržavati i ekonomiju, i strategiju i političku filozofiju.(33) Hyczingh je preporučio Jurja Križanića da ga prime u zavod Ferdinandeum u Grazu kako bi mogao studirati filozofiju na gradačkom sveučilištu.(34)

Između Jurja Križanića i muža njegove sestre Barbare Jurja Sandrića izbio je spor u vezi s očevinom. Iz sačuvanog zapisa vidljivo je da se radi o »certa bona seu res mobiles... paternas«.(35) Jagić pod time podrazumijeva pokretna i nepokretna dobra.(36) Spomenuti termini se mogu tako razumjeti, no ne moraju jer riječ »seu« može imati i eksplikativno značenje tako da se riječju koja slijedi iza »seu« pobliže označuje riječ koja mu prethodi. U tom slučaju »certa bona seu res mobiles« značilo bi »izvjesna dobra iliti [to jest] pokretnine«. Moguće je da se radi o Barbarinoj »djevojačkoj četvrtini«, no po sebi nije isključeno da se radi i o nekim nepokretnim i pokretnim dobrima koja je Gašpar Križanić posjedovao kao trajno vlasništvo. Kakogod bilo, Križanićev šurjak Juraj Sandrić je uz zakoniti dio svoje žene pokušao uzeti i dio maloljetnog Jurja. Pri tome se pozivao na navodnu punomoć Jurjevu kojom da se Juraj odriče svog dijela. Sudac za plemiće u Ozlju dosudio je 22. ožujka 1635. u prilog Sandriću. Juraj Križanić ustaje protiv te presude i stupa osobno pred bana Sigismunda Erdödija u Zagrebu dana 23. listopada 1635. i prosvjeduje protiv ozaljske presude te izjavljuje da on nije ni na kakovom službenom mjestu dao punomoći o svom odreknuću od dijela svoje očevine, a da ju je i dao, ona bi bila nevaljana budući da je on nepunoljetan, a kad bi je se u bilo kojem obliku i navodilo, on je opoziva, poništava, i ne dopušta da njegova sestra Barbara i njen muž Juraj Sandrić, kao niti njihovi potomci, budu vlasnici njegova dijela očevine; ujedno izjavljuje da se nije htio i da se ni sada ne želi izuzeti ispod skrbništva Burkharda Hyczingha.(37) Kako je spor završio, nije poznato, no zna se da je Juraj Križanić nepuna dva mjeseca nakon svog prosvjeda pred banom na preporuku skrbnika Hyczingha stupio u zavod Ferdinandeum u Grazu i uplatio za uzdržavanje 45 rajnskih forinti.(38) Poznato je također da je u Rimu Juraj kao konviktor Grčkog zavoda sam plaćao polovicu troškova za uzdržavanje. Moguće je da je spor između Jurja Križanića i šurjaka mu Sandrića bio riješen uz sudjelovanje tutora Hyczingha (a taj se pojavljuje u sporu) tako da je Sandrić ili kupio i1i u zalog za neku svotu uzeo Jurjevu očevinu, a tim se iznosom Juraj školovao. Vrativši se sa školovanja u domovinu, Juraj Križanić za čitavog svog četverogodišnjeg boravka u njoj (1642.-1646.) u stalnim je novčanim teškoćama i neprestano se bori s dugovima.(39) Znači da je vjerojatno školovanje iscrplo njegovu očevinu.

Zapanjujuća je podudarnost kobi što je pratila Jurjeva oca Gašpara i samog Jurja: obojica su ostali maloljetni bez oca; kod obojice je sestrin muž nastojao zakinuti ženinog maloljetnog brata; kod obojice se podigla parnica.

Hrvatski ban i pjesnik Nikola Zrinski (1620.–1664.), portret, »vjerna slika generalissimusa kršćanske vojske« iz knjige The conduct and character of count Niculas Serini, London, 1664.

Što se tiče udovice Gašpara Križanića, Suzane rođene Oršíć, majke Jurja i Barbare Križanić, zna se samo to da se 1647. morala nalaziti kod zeta Jurja Sandrića. Kako se našla kod zeta i od kada je kod njega boravila, nije poznato. Moguće je da je s maloljetnim Jurjem i s eventualno neudatom još Barbarom ostala neko vrijeme u dvoru Obrhu nakon Gašparove smrti, a onda kad je Juraj otišao u škole a Barbara se udala (ukoliko se nije udala još za očeva žívota), prešla sa svojim dijelom imovine(40) ka kćeri Barbari i zetu Jurju Sandriću, ili je istom kad je ostarjela i oslabila prešla k zetu, što je najvjerojatnije jer Križanić 1647. piše kako je u starosti podložna neharnom zetu. Zet nije s njome dobro postupao. Sva joj je nada bio sin Juraj. Sam u dugovima počeo ju je kao varaždinski župnik pomagati. No tada upravo dobiva od Zbora za širenje vjere iz Rima odluku da krene put Rusije. Ni ne oprostivši se od majke požurio je put Moskovije g. 1646. Kao povratnik iz Moskve u dalekoj Poljskoj spominje se Juraj Križanić svoje majke. Sam u bijedi moli preko svog zemljaka Rafaela Levakovića, koji se nalazio u Rimu, pomoć od Kongregacije u prvom redu za svoju majku, a onda za sebe. On piše Levakoviću:

Portret hrvatskog bana i pjesnika Petra Zrinskog (Vrbovec, 1621.– Bečko Novo Mjesto, 30. travnja 1671.) prevoditelja djela brata Nikole »Adrianskoga mora Sirena« s mađarskog na hrvatski jezik, rad GaÜpara Bouttatsa, francuskoga umjetnika.

»Molim kao treće da mi Sveta kongregacija [za širenje vjere] odredi na tri godine 600 škuda, kojima bih se mogao ovdje uzdržavati [...] Od tog novca neka se udostoje gospoda [kardi-nali] uputiti 100 škuda mojoj bijednoj i staroj majci [potcrtao sam Križanić]. Proživljavam naime tjeskobu savjesti zbog nje, što je u svojoj starosti podložena neharnom zetu, koji je na mnogo načina zlostavlja. I kad je najvećma polagala nadu u mene, kad sam je počeo sredstvima pomagati, tada sam, ni ne pozdravivši je, otišao. Zbog žurbe nisam naime mogao doći. Stoga se bojim da od tuge i plača ne svrši. I ako mi što dobra hoće podati gospoda [kardinali], molim, neka prije svega ovo učine. Vaše bi očinstvo [Levaković] moglo uputiti novac ka gospodinu biskupu senjskomu u Rijeku i zamoliti da ga on tako pošalje, kako ne bi bio dostavljen ni u čije druge nego upravo u ruke moje majke«.(41)

U »Post scriptumu« istog dugačkog pisma(42) koje nije odjednom napisao, Juraj Križanić se još jednom navratio na majku:

»P. S. Gospodin biskup senjski Petar Mariani izvrsno poznaje mojega rođaka Jurja Sandrića, i ako se njemu što uputi, sigurno će on to poslati spomenutom Sandriću i mojoj majci [...] Nikakove novosti u vezi sa mnom neka ne piše [Vaše Očinstvo] mojoj majci, već samo to da sam na dobru mjestu u Poljskoj, i da ću je se uvijek sjećati također ovdje; ili neka [Vaše Očinstvo] uopće ništa ne piše osim upućivanja novca«.(43)

Portret markiza Frana Krste Frankopana (1663.? – Bečko Novo Mjesto, 30. travnja 1671.), Üurjaka Petra Zrinskog i hrvatskog pjesnika (Gartlic za čas kratiti) i prevoditelja Molierova »Georgesa Dandina«, rad Gašpara Bouttatsa, francuskoga umjetnika

Rafael Levaković je, očito, bio znanac i prijatelj Križanićeva rodnog doma, i stajao s Jurjevom majkom u prepisci, možda i za vrijeme njegova školovanja u Rimu (1641-42). Kad je umrla Križanićeva majka, ne zna se. Moguće je da je pokopana u crkvi pavlina u Sveticama, gdje se je pokapalo malo plemstvo onoga kraja.(44) Kad sam bio pohodio crkvu i napušteni i zapušteni pavlinski samostan u Sveticama nisam mogao, zbog nedostupnosti, ući u kriptu, gdje su grobnice. Valjalo bi ući u kriptu. Tu bi se možda našao i grob i nadgrobni znak Križanićevih roditelja Gašpara i Suzane.

Kad je udovica Gašpara Križanića napustila dvor Obrh, nije poznato, kao što se ne zna kome su ga Zrinski tada dali ili kao sumalističko odnosno vazalsko imanje iz naslova službe ili u zalog za novac ili dijelom za službu a dijelom za novac.

Od neizvjesne godine – možda od one kad je udovica Gašpara Križanića napustila Obrh – do 1656., tj. do svoje smrti, bio je privremenim vlasnikom Obrha Ivan Bencetić. Posjedovao ga je ili iz naslova oficirske službe kod Zrinskoga, ili iz naslova zaloga, tj. da je Petar Zrinski založio Obrh za neki novčani iznos, ilě napokon iz oba naslova, tj. dijelom iz naslova službe, a dijelom iz naslova zaloga. Usmenom oporukom Bencetić je 1656. učinio svoju ženu Barbaru rođenu Bedeković svojim općim baštinikom. Zapis Bencetićeve usmene oporuke uzet je u dvoru Obrhu 1656. na hrvatskom jeziku i u govoru onoga kraja. Stoga predstavlja jezični spomenik iz Križanićeva rodnog kraja, zapravo iz njegove rodne kuće, dvora Obrh, a iz vremena kad Juraj Križanić živi u Rimu. Zbog toga sam ga objelodanio.(45)

Brončani kip Katarine Zrinski, autorice Mirjane Han×ić Drempetić Smolec, koji je podigla Matica hrvatska s Braćom hrvatskog zmaja iz Čakovca

Do godine 1670/1671. Obrh se jednako nalazi u privremenom vlasništvu Barbare Bedeković, založen od Petra Zrinskoga za tisuću talira. Nalazeći se u teškoj bolesti Barbara Bedeković, kod koje se međutim priženio u Obrh Franjo Thauzy, oporučno ostavlja imanje Obrh svojim nejakim sinovima: Stjepanu, Ivanu Vuku i Lacku. Ako ovi umru bez baštinika, Obrh treba prijeći u privremeno vlasništvo svetičkim pavlinima, koji će za to služiti mise za ispokoj njene duše i njenih rođaka. Ako bi međutim zalog od tisuću talira bio isplaćen, svota se treba jednako podijeliti među tri na-vedena sina što ih je imala s Franjom Thauzyjem. A ukoliko ovi umru bez baštinika, iznos postaje trajno vlasništvo svetičkih pavlina uz obavezu služenja misa.

Oporuka Barbare Bedeković je očito diktirana od same oporučiteljice i njen vlastoručni potpis pod tekstom što ga je pisao Ivan Skavurin (Škavurin?), svećenik, glagoljaš(46), jest zacijelo potpis poistovjećenja ne samo s globalom, sa sadržajem, nego i s oblikom, s riječju.

Naslovnica prvoga izdanja molitvenika »Putni tovaruš« Katarine Zrinski

Ta oporuka predstavlja jezični spomenik iz Križanićeva rodnog kraja. To proizlazi ponajprije odatle što je napisana u Križanićevu rodnom mjestu, zapravo domu, Obrhu. Nadalje što je izrečena od Barbare Bedeković, osobe koja svakako od prije 1656. živi u Obrhu. Napokon što pisar njenog iskaza svećenik, glagoljaš Skavurin službuje u tom kraju, bližem ili daljem, u Goričkom naime arhiđakonatu,(47) a možda je čak i domorodac. Najzad što očituje tadanji govor sazdan od ikavštine i kajkavštine. Nekoliko latinskih riječi pravni su termini koji su kao takvi uneseni (salva venia, disposito ipso facto nulla sit, in vigore).

Zapanjujuća je sličnost leksika između Bedekovićkine oporuke i Belostenčeva »Gazophylaciuma.«(48) Ipak, nije to čudo kad se ima pred očima da je rječnik nastajao uglavnom u istom kraju gdje je napisana oporuka, a i nekako u isto vrijeme.

Budući da je oporuka Barbare Bencetić pisana hrvatskim jezikom, govorom kraja, u samom dvoru Obrhu, dakle u rodnoj kući Jurja Križanića, objelodanio sam je kao jezični spomenik iz Križanićeva rodnog kraja.(49) Našao sam još jedan onodobni zapis pisan govorom Križanićevoga rodnoga kraja.

Obrh se je naime nalazio na području glagoljaške župe Lipnik. Godine 1672. tadanji župnik Pavao Moderčin,(50) prijatelj Vuka Križanića,(51) utisnuo je u inače latinski pisane Matice krštenih i nekoliko redaka na hrvatskom jeziku, i to govorom onoga kraja. Budući da taj tekst predstavlja jezični spomenik iz Križanićeva rodnog kraja, konkretno njegove rodne župe, a iz vremena kad Križanić živi u dalekoj Sibiriji, i njega sam objavio.(52)

Obrh je, kako smo vidjeli, Barbara Bedeković ostavila svojim trima nejakim sinovima što ih je imala s mužem Franjom Thauzyjem. Kako je Obrh bio založen od Petra Zrinskoga za tisuću talira, djeca će baštiniti imanje, ako novac ne bude vraćen; odnosno baštinit će novac ako zalog bude otkupljen. Imanje Obrh međutim nije bilo iskupljeno. Franjo Thauzy nije, po izričitoj volji oporučiteljice, svoje pokojne žene Barbare rođene Bedeković, predao pavlinima u Sveticama dokumente o privremenom posjedu Obrha, pa su ovi 1692. godine zahtijevali sudski da to učini.(53) Djeca pak pokojne Barbare rođene Bedeković i Franje Thauzyja prošla su ovu sudbinu: najmanji, Lacko, rođen 25. VIII. 1669.,(54) ostavši s dvije godine bez majke, bit će da je rano umro. Stjepan, najstariji, rođen 2. studenoga 1666.,(55) ne spominje se u dokumentima u vezi s Obrhom, pa je dosta vjerojatno da je i on umro prije punoljetnosti. Srednji, Ivan Vuk Thauzy, rođen 27. travnja 1668,(56) dolazi u dokumentima kao vlasnik Obrha. Vuk Thauzy oženio se Barbarom rođenom Križanić, zacijelo u Obrhu. Tako su Križanići – da li baš oni iz kojih je roda bio naš Juraj Križanić – došli opet u Obrh po ženskoj lozi, iz kojeg su bili otišli po muškoj lozi, konkretno po našem Jurju Križaniću, koji nije pošao očevim putem da kao časnik Zrinskih drži Obrh kao vazalsko dobro. Tu se Vuku Thauzyju od žene Barbare rođene Križanić rodio sin Franjo Baltazar kršten dana 23. ožujka 1698.(57) Ovaj će postati zagrebačkim kanonikom i dubičkim zapovjednikom; u Bosanskoj Dubici će sagraditi tvrđavu protiv Turaka. Postat će i biskupom, i to najprije u Đakovu, onda u Zagrebu (1751-1769). Bit će i namjesnik banske časti. U njegovo vrijeme podići će se u Požegi sjemenište uz isusovačku akademiju i sagraditi crkva.(58)

Ivan Vuk Thauzy, otac spomenutog Franje Baltazara, bio je posudio od svetičkih pavlina 30 forinti 1695. godine. Budući da duga nije vratio, a kamati su rasli, izvršena je 1706. na njegovu imanju Obrhu ovrha i oduzeto mu je selište kmeta Nikole Švagića (ili Svasića). No jer je Ivan Vuk obećao da će vratiti dug s kamatima, vraćen mu je spomenuti kmet i selište 1707. Ipak Ivan Vuk nije održao obećanje, a bit će da je stalno obećavao. Pavlini iz Svetica su 1722. izveli ovrhu na Obrhu i oduzeli spomenuto selište sa kmetom.(59)

Iste 1722. g. Franjo Baltazar, sin Ivana Vuka Thauzyja, založio je svoje očinsko-materinje imanje Obrh Vuku Josipu Mihačeviću za 1900 forinti. Ovaj je pak 1731. godine predao imanje Obrh svetičkim pavlinima. Ali već je dogodine, tj. 1732., Franjo Baltazar Thauzy, tada već kanonik, koji je bio Obrh založio Mihačeviću, a ovaj dalje svetičkim pavlinima, otkupio Obrh isplativši iznos od 1900 forinti za koji je Obrh bio založen. Međutim godine 1734. Franjo Baltazar Thauzy, kanonik, i njegov brat Josip, prior crkve sv. Jurja u Stupniku, ustupili su svoje pravo na očinsko-djedovinsko dobro Obrh svome šurjaku Adamu Divynu (Divyanu) aliter Zdenchayu.(60) Učinili su to vjerojatno zato što su obadva bili u crkvenom staležu, daleko od rodnog Obrha.

Tako je Obrh prešao na Zdenchaye 1734. Vizitator župe sv. Ilije u Lipniku u svom izvještaju o plemićkim kurijama što se nalaze na području župe bilježi 1741. kuriju Obrh kao nekoć Thauzyjevu, sada Zdenchayevu.(61)

Ivan Zdenchay (možda sin ili unuk Adamov) imao je kćer Francisku, koja se udala za Abela Praunspergera, i s njom je imanje Obrh od Zdenchaya prešlo na Praunspergere.(62) Tako je rodno mje-sto Jurja Križanica prešlo u posjed Nijemaca, protiv čijeg uljestva u slavenski svijet se Križanić žestoko borio.

Sudbinu Obrha dalje pratimo prema »Status animarum«, što se nalazi u arhivu župe Žakanje i župe Lipnik, na području kojih se nalazi Obrh. Kad je naime 1789. odcjepljenjem od župe Lipnik osnovana župa Žakanje, jednom je od međa postao potok Obrh, tako da je lijeva obala ostala pod Lipnikom, a desna je pripala Žakanju. Na lijevoj se nalazio dvor Obrh i mlin Obrh, a na desnoj selo Obrh.(63)

Abel Praunsperger i Franciska, rođena Zdenchay, imali su sina Vilima, rođena 22. lipnja 1818. Vilim Praunsperger je 1845. oženio Antoniju pl. Tomašić (rođenu 15. travnja 1827.), s kojom je imao kćer Mariju rođenu 2. veljače 1849. Marija se udala 1863. za [Jakoba] Vyroubala, i s njom je Obrh prešao na Vyroubale. Obudovjevši međutim udala se 24. veljače 1878. za Antuna Viteza Claudiusa i tako je Obrh prešao s njom na Claudiuse. Sa Claudiusom imala je više djece, među njima i kćerku Astu, rođenu 2. ožujka 1884., koja se 29. travnja 1905. udala za Emilija pl. Laszowskoga.

Pitanje je da li je kroz sve to vrijeme stajao dvor Obrh istovjetan s plemićkom kurijom u kojoj se rodio naš Juraj Križanić. U »Status animarum«, sv. I, župe Lipnik, koji počinje 1760-om godinom, navode se tri domaćinstva, od kojih je jedno mlin »Molendinum Curiae minoris Ribnik«. U »Status animarum«, sv. II, koji je stariji od sv. I, zabilježen je samo »Mlin Obrh«.(64) Jagić bilježi 1917. kako je jedna gospođa priopćila Lj. Ivančanu svoje sjećanje prema kojemu se na lijevoj, južnoj strani potoka Obrha nalazila na brdašcu ruševina grada Obrha, a na desnoj, sjevernoj strani potoka, nalazio se novi dvor Obrh, vlasništvo plemića Praunšpergera, poveća zgrada od osam soba.(65) Emilije Laszowski, oženjen 1905. iz Obrha, piše V. Jagiću (oko 1917.) da je prije dvadeset godina (znači oko 1900.) bio u Obrhu i tamo otkrio ruševine staroga dvora, iznad potoka Obrha, gotovo izravnane sa zemljom i zarasle šikarom i drvećem; da se ipak dade razabrati da je tu stajala zgrada s okruglom kulom na uglu prema izvoru potoka Obrha; novi pak dvor Obrh da je stajao na sjevernoj, desnoj strani potoka Obrha, ali da se je prije deset godina (dakle oko 1908.), kad se imanje parceliralo, srušio.(66)

Godine 1963. Mate Hraste je napisao nekoliko ulomaka o Križanićevu Obrhu. Povijesni sloj mu je netočan, jer tvrdi kako Jagić nije siguran da je Obrh mjesto Križanićeva rođenja, a Jagić je bio upravo prvi koji je objelodanio nedvojbene dokumente baš o Obrhu kao Križanićevu rodnom mjestu.(67) Geografski međutim sloj Hrasteove rasprave jest vjeran i predstavlja rezultat posjeta sa-mom Križanićevu rodnom kraju. Te, 1963. godine, kad je Hraste posjetio Obrh, »Obrh ima osam domaćinstava sa 35 stanovnika [...] U Obrhu danas nema nikakva znaka nekadašnjoj plemićkoj kuriji (dvoru). Ali na jednom povišenom položaju južno od Obrha bila je takva vlastelinska kurija (dvor) koju su stanovnici zvali ‘kolo’ jer je bila sagrađena u obliku pravog kruga. Danas se vide samo njeni tragovi u temeljima«.(68)

Godine 1972. 29. ožujka, i ja sam pošao put Obrha i o tome podrobnije pisao.(69) Sadašnji Obrh se nalazi na sjevernoj, desnoj strani potoka Obrha; na 26. kilometru od Ozlja prema Ribniku, a na 3. kilometru od Žakanja na istoj cesti skreće se ulijevo poljskim putem i nakon jednog kilometra dolazi se u Obrh. Obrh je seoce sa svega četiri kuće i petnaest stanovnika. Najstariji od njih, Ignac Kožar, rođen 1891., sjećao se drvene gospodske kuće što je imala šest ili sedam soba koje je spajao hodnik i kojim je on kao dječak trčao; kuća je stajala na desnoj, sjevernoj strani potoka Obrha, a vlasnik joj je bio »Pemec Claudius«. Očito se radi o tzv. novom Obrhu koji je, prema Kožarovu kaziva-nju, morao stajati još koncem XIX. stoljeća. Za dvor s one strane potoka Obrha, južne, lijeve, Kožar zna samo po pričanju, ali ga ne pamti. Tu se iznad izvora potoka Obrha na lijevoj obali nalazi brežuljak kojemu je vrh odrezan. Brežuljak se zove »Kolo«, a proplanak ispod brijega gdje se poji stoka zove se »gradišće«.

Sedamdesetgodišnji Marko Čorda, vlasnik brežuljka »Kolo«, po vlastitom mi pričanju, godine 1921. na »Kolu« iskopao je »fondament kamenje« za svoju kuću koja stoji u selu Jasenovici što se nalazi na lije-voj strani potoka Obrha. Majka mu je, pripovijedao mi je, govorila, neka ne kopa kamenje iz temelja dvora Obrha jer je to bilo »gospočija« i da će iskopati vraga. Vide se tek udubljenja u tlu, gdje je kamen vađen, kao i zarašćena izbočenja temelja nekadanje zgrade. Udarivši trnokopom na nekoliko mjesta utvrdio sam ne samo građevno kamenje nego i žbuku između kamenja, u kojoj je puno vapna. Tu se je rodio naš Juraj Križanić. S dvora Obrha se otvarao zacijelo pogled na brežuljkastu okolinu. Nedaleko od dvora je izvirao potok Obrh i tekao do Zaluke u Kupu preko Ribnika, gdje je napajao ribnjake, po kojima je Ribnik dobio i ime. Dolina Obrha, brežuljkasta polja, vinogradi, šumarci i proplanci i nekoliko raštrkanih kuća – to je današnji Obrh.

Godine 1976., 12. i 13. svibnja, posjetio sam ponovno Obrh, Lipnik i Ribnik. Od Ribničanina Stjepana Sambola i lipničkog župnika i dekana Mirka Kovačića, s kojima sam pošao na zarasle temelje dvora Obrha, saznao sam da se od mojeg posljednjeg posjeta Obrh još više smanjio. Domaći iz »Oberh Mlin« (Molendinum Oberh) s troje djece su nedavno odselili u Ameriku. Još će malo stajati trulo kolo napuštena mlina Obrh nedaleko od davno nestala istoimenog dvora. Marko Čorda, nekadanji »pandur«, otišao je pred dvije godine u Ameriku, a njegova kuća građena na »fondament kamenju« iz drevnog dvora Obrha stoji prazna, prozori daskama zabijeni i po koji, očito obrški, kamen uz nju. Ignac Kožar iz Obrha odselio se u Kanadu. Nemirni putnički duh Obrha čini se da nije izumro. A šuma iza Obrha zove se dandanas Tauzica, očito po kasnijim vlasnicima dvora i imanja Obrha Thauzijima. Izdašan i jak izvor poto-ka Obrha s bistrom i mrzlom vodom koristit će se za vodovod za cio kraj; bazen je upravo bio u gradnji. Proradio je za godinu, dvije i opskrbljuje općine Ribnik, Žakanje, Vivodinu i Ozalj i neka mjesta Krašića. Zaraslo »fondament kamenje« nekadanjeg dvora Obrha još se odlupljuje pod udarom trnokopa, no s odlaskom najstarijih iz Obrha i iz susjedne Jasenovice ubikacija dvora Obrh mogla bi postati doskora nepoznatom.

Nakon 7 godina je u Obrhu na moj poticaj postavljena spomenploča Jurju Križaniću o 300. godišnjici njegove smrti. Ugođaj događaja je zorno opisao sudionik akademik Aleksandsar Flaker.(70) Prisjeća se da sam tom prigodom držao govor o Križaniću i čitao svoju pjesan »Strastni život. Pjesan u smrt Jurja Križanića 1683-1983«.(71) Iste godine i istom prigodom postavljena je na moju pobudu i spomenploča Jurju Križaniću u župnoj crkvi sv. Ilije u Lipniku:

JURAJ KRIŽANIĆ

HRVATSKI PLEMIĆ IZ OBRHA

SVEĆENIK

HRVATSKI MISLILAC I PROMICATELJ

CRKVENOG JEDINSTVA

ROĐEN 1617. – 18. GODINE U OBRHU,

POGINUO 1683. GODINE

U BITCI POD BEČOM.

O 300-TOJ OBLJETNICI SMRTI

VELIKOM SINU LIPNIČKOG KRAJA

SPOMENPLOČU POSTAVILI

ZAGREBAČKA NADBISKUPIJA I

SVEĆENICI LIPNIČKOG DEKANATA

1983. G.

Juraj Križanić je kao svoj zavičaj označio kraj između gradova/utvrda Ozlja, Ribnika i Dubovca (Karlovca).(72) A u jednoj onodobnoj listini je upisan: »Juraj Križanić Hrvat iz Ozlja – Georgius Krisanich Croata Ozalliensis«. (73) Time je, neizravno, Križanić iskazao svoju povezanost sa Zrinskima, gospodarima dvorca Ozlja.(74) Svojemu zavičajniku su Ozljani o 300. godišnjici smrti na moj prijedlog postavili na župnoj crkvi sv. Vida spomenploču. Ozaljski župnik, moj nekoć učenik, te večeri 3. rujna 1983., dok se u palači Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti održavao Međunarodni simpozij od šezdeset izlaganja iz deset zemalja o 300. godišnjici Križanićeve smrti, pozvao me da okupljenima progovorim o Križaniću. Rekoh: »Kad je ovim brdima Juraj Križanić trčao kao dječak, kao toliki drugi dječaci, da li je itko postavio pitanje: ‘Što će biti od ovoga djeteta?’ Ne znamo da li je pitanje postavljeno, ali znamo da je dan odgovor: odgovor na to što je postalo od ovoga djeteta ispisuju brojne rasprave pisane o Jurju, ispisuju oni što u Zagrebu, u palači Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti, već treći dan raspravljaju o Križaniću, oni što će sutra o Križaniću razgovarati na Slavističkom kongresu u Kijevu i prekosutra na simpoziju na sveučilištu Columbia u New Yorku.« Nakon izlaganja o životu Jurja Križanića otkrio sam spomenploču:

JURAJ KRIŽANIĆ HRVAT IZ OZLJA

«GEORGIVS KRISANICH CROATA OZALLIENSIS«

ROĐEN U OBRHU 1618.

POGINUO POD BEČOM 1683.

SVEĆENIK

HRVATSKI MISLILAC DJELATNIK I STRADALAC

1983

(Uklesan je navod iz Križanićeve Gramatike o jeziku njegovoga zavičaja)

VELIKOM SINU OZALJSKOGA KRAJA O 300. OBLJETNICI SMRTI

SPOMENPLOČU POSTAVILA OZALJSKA ŽUPA SA ŽUPNICIMA

N. STOJANOVIĆ L. CINDORI J. MRZLJAK M. MEZAK J. JAKOVČIĆ

Godine 2004. i 2005. u rasponu manjem od pola godine zbila su se tri događaja vezana uz Jurja Križanića. Dana 16. prosinca 2004. otvorena je u Zagrebu, u Muzeju grada Zagreba izložba »Moskva 17. stoljeća očima Jurja Križanića«.(75) Dana 22. veljače 2005. održan je u Moskvi znanstveni skup »Juraj Križanić – njegovo značenje u 17. stoljeću i danas.«(76) Dana 8. svibnja 2005. otvorena je u Križanićevu zavičaju »Staza Jurja Križanića«.(77) U svakom od njih sam sudjelovao. Za izložbu u Muzeju grada Zagreba napisao sam obiman tekst »Juraj Križanić, mislilac, djelatnik, stradalnik«, donesen na hrvatskom, ruskom i engleskom.(78) Na simpoziju u Moskvi održao sam na ruskom predavanje »Juraj Križanić-prorok mesijanizma kulture«. U Križanićevu zavičaju otvorio sam »Stazu Jurja Križanića«.

Otvorenje Staze Jurja Križanića u Ribniku počelo je u deset sati u nedjelju, kišnu nedjelju, 8. svibnja 2005. Pribivalo je stotinjak prisutnika, među njima načelnik općine Ribnik Nikola Tržok, predsjednik Organizacijskog odbora Željko Car, uzvanici ministar-savjetnik Veleposlanstva Ruske Federacije dr. Boris Medvedev, koji će podsjetiti da je ovog dana 60. godišnjica završetka II. svjetskog rata, i ja (prof. emeritus dr. Ivan Golub), koji ću otvoriti Stazu Jurja Križanića. Pozvani su bili i predsjednik Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti akademik Milan Moguš, ministar kulture Božo Biškupić, koji je izrazio žaljenje što mu nije moguće doći, i nadbiskup zagrebački kardinal Josip Bozanić.

Svečanost otvaranja Staze Jurja Križanića počela je mojim predavanjem »Život i djelo Jurja Križanića«. Predavanje je održano u starom gradu Ribniku, nekoć posjedu Zrinskih. Pohvalio sam Ribničane što ne zaboravljaju svojega slavnoga zemljaka iz 17. stoljeća Jurja Križanića. Spomenuo sam, kako mi je jedan inozemni učenjak kazao, da je Hrvatska imala velikih ljudi, Boškovića u fizici, Getaldića u optici, no po sveobuhvatnosti najveći je Križanić. Prisjetio sam se, kako sam istražujući u Križanićevu zavičaju došao u današnji Obrh i pitao mještane jesu li čuli za Jurja Križanića. Rekli su da nisu, a ja im rekoh: »Ali za vaše mjesto zna cio svijet, jer nema enciklopedije gdje nema Jurja Križanića i uz njegovo ime navedeno mjesto rođenja Obrh«. Izrazio sam zadovoljstvo što se upravo u 45. godini mojega bavljenja, zapravo prijateljevanja s Jurjem Križanićem, nalazim u njegovu zavičaju, što mi je povjereno da otvorim Stazu Jurja Križanića. U izlaganju, praćenu rominjanjem kiše i cupkanjem kapi po krovu drevnog dvorca Zrinskih Ribnika, ukratko sam ocrtao životne staze Križanićeve. Znakovno je, rekoh, da dokumentarni film Zagrebačke televizije što ga je 1987. prema mojemu scenariju režirao redatelj Zlatko Sudović nosi naslov »Svi odlasci Jurja Križanića«.(79) Križaniću čovjeku koji je odlazio priliči da mu je postavljena staza na mjestu prvoga odlaska. Koji su bili prvi Jurjevi odlasci? Odlazio je zacijelo iz rodnog dvora Obrha u nedaleki dvorac Zrinskih u Ribnik. Tu se je mogao prvi puta sresti, tu se upoznati s Petrom Zrinskim, kao dječak s dječakom, kao mali plemić s visokim plemićem. Priliči stoga da se otvara »Križanićeva staza«, koja povezuje Ribnik Zrinskih i Križanićev Obrh, imanje Zrinskih. Znak je ona i povezanosti Križanića i Zrinskih. Spomen i Križaniću i Zrinskima.

(Nakon mojega predavanja, predsjednik organizacijskog odbora Željko Car je obznanio da se nekolicina Križanićevih zemljaka sprema motociklima ići putovima Jurja Križanića sve do Tobolska.) Poveo sam prisutnike na stazu: »Ajdemo. Put Obrha, ostatak Križanićevog rodnog Obrha. Stazu bi trebalo blagosloviti. Nebo je odozgo škropi. A među nama na stazi nalazi se još jedan nevidljivi suputnik – Juraj Križanić. Vjerujući u općinstvo svetih vjerujemo da je s nama.« I time sam otvorio »Stazu Jurja Križanića« Ribnik – Obrh dugu oko kilometar i pol ili pol sata laganog hoda.

»Staza Jurja Križanića« je pješačko-rekreacijska staza i ide od Ribnika preko Obrha prema Ozlju do Vodenica, vrha na nadmorskoj visini 538 metara. Duljina joj je 12 kilometara. Od Ribnika do Obrha je oko jedan kilometar i pol ili pola sata hoda. Na putu na mjestu dvora Obrha prepoznatljivog po kamenim temeljima samog dvora i ostatcima gospodarskih zgrada, usred stare hrastove šume – zacijelo iz Križanićevog vremena – nalazi se kasnije postavljena drvena ploča s urezanim natpisom:

»Na ovom mjestu u obiteljskom dvorcu 1617. g. rođen je veliki znanstvenik, teolog i ... JURAJ KRIŽANIĆ. Na povratku iz Sibira 1683. g. poginuo je kao poljski vojnik, u bitci s Turcima pod zidinama Beča.«

Staza je predviđena kao poučna staza.

Pitao sam poslije par godina i Željka Cara i načelnika Ribnika Nikolu Tržoka o Ribniku Zrinskih. Evo odgovora: »Sam dvorac Ribnik je na natječaju 2002. kupila Ingrid de Frankopan iz Londona. To je u stvari korporacija (firma) koja nosi njezino ime. Ista koja je kupila i neboder na uglu Trga bana Jelačića i Ilice u Zagrebu. Gospođa Ingrid je Šveđanka a njezin suprug Luis je Hrvat. Makar nosi ime Frankopan, nema krvne veze s drevnim Fankopanima. Uvela je električnu rasvjetu u dvorac Ribnik i dijelom obnovila krovište. Radovi su sada u zastoju.«(80)

Što bi na to rekao Križanić? Što bi rekli Zrinski?

Pratili smo povijesnu stazu Križanićevog rodnog Obrha s pogledom i na dvorac Zrinskih Ribnik, od iskona do naših dana. Što je za Križanićevu životnu stazu značio zavičaj? U njemu je proveo malo godina, ali ključne godine oblikovanja, djetinjstvo naime i dječaštvo.

Juraj Križanić je rođen u Obrhu na posjedu Zrinskih.

F Knigi piše da je Bog čoveka od zemle napravil

Je, ali od one zemle na kojoj se čovek rodi.(81)

S tom je rodnom zemljom Križanić u sebe ugradio iskustvo jezika, iskustvo Nijemaca i turske prijetnje i iskustvo pravoslavlja. I to će izrasti u njegovu životu kao gorušičino zrno u stablo nazora i djelovanja.

Naslovnica kapitalnoga leksikografskog djela »Gazophylacium« autora pavlina Ivan Belostenca, Križanićeva suvremenika.

Križanićevo zavičajno iskustvo jezika. U Križanićevu zavičaju u krugu Zrinskih, pjesnika Petra i književnice njegove supruge Katarine rođene Frankopan, leksikografa Ivana Belostenca, pavlinskog priora u nedalekim Sveticama, stapao se je kajkavski, čakavski i štokavski govor.(82) Taj interdijalektalni govor zavičaja kojemu se pridružuje i iskustvo staroslavenskoga jezika u bogoslužju rodne župe Lipnik, prvi je temelj Križanićeva kasnijeg nastojanja da piše jednim svojim za sve Slavene razumljivim jezikom. A drugi temelj bit će saznanje stečeno u školama o grčkom zajedničkom narječju, koje je uz pojedine zasebne govore postojalo kao zajednički govor. Pa će i Križanić pisati, kako će sam reći, kao jednim zajedničkim (slavenskim) narječjem, koine dialektos.(83) Jezik svoga zavičaja će Križanić u svojoj Gramatici nazvati najčišćim, a hrvatski najljepšim među slavenskim jezicima.

Da li se je Juraj Križanić poznavao s leksikografom, pavlinom Ivanom Belostencem (kojeg su tamo, kako pokazuje jedna isprava, zvali Bilostenec(84)), nije posve sigurno, ali je vrlo vjerojatno. Učeni pavlin je prior samostana u nedalekim Sveticama u vrijeme Križanićeva dječaštva (1627, 1628-29, 1630-44). Po povratku s rimskog studija (1642.) Križanić je mogao sresti Belostenca, kad je posjetio majku u rodnome kraju ě obuzet već stanovitim jezičnim osnovama i nazorima mogao s ovime o tome raspravljati. A mogao je s Belostencem saobraćati kad se nalazio kao župnik u Nedelišću, nedaleko od Čakovca, gdje se u Sv. Jeleni nalazio jedno vrijeme i Belostenec.(85) Prevodeći Križanićevo djelo »Razgowori ob wladatelystwu« na hrvatski nalazim i riječi koje dolaze i u Belostenčevu »Gazophylaciumu«.

Slika naslovnice spjeva »Adrianskoga mora Sirena« Petra Zrinskog, tiskanog u Mletcima 1660.

Križanićevo zavičajno iskustvo o Turcima. Iz zavičaja će Križanić ponijeti i iskustvo o Turcima, istina posredovano predajom. Daleko od zavičaja, stiješnjen u zatočeništvu u Sibiriji, Križanić će se prisjetiti zavičaja: »U Hrvata i Srba, dok sam još bio dječak, postojalo je neko nasljedovanje tog rimskog običaja (pjevanje pohvala predcima – opaska I. G.). Vidio sam naime na gozbi posjedale plemiće i borce, a iza njihovih leđa vojnike gdje stoje, koji su pjevali spomenute pohvale predcima. Jedan bilo koji izgovarao je pjevajući visokim glasom stih skupa s timpanistom koji je lagano udarao u timpanum. Među pučanima jedan od sustolnika pjeva koju drevnu pjesmu. Sve te sadržavaju pohvale Marku Kraljeviću, Novaku Debeljaku, Milošu Kobiliću i drugim nekim junacima koji su živjeli prije 300 godina, kad su Turci pokorili one krajeve«.(86) Kako Križanić govori o gozbama i plemićima, vjerojatno je da se to odnosi na gozbe na dvoru Zrinskih u obližnjem Ribniku ili nedalekom Ozlju. I iz tih dana bit će da datira, potječe Križanićevo poznanstvo sa Zrinskima. Juraj Križanić i Petar Zrinski samo što nisu vršnjaci. Križanići su plemići. Osiromašeni plemići. Ali plemići. I kao takvi su zacijelo imali dostup među visoke plemiće. Konkretno Zrinske.

Križanićevo zavičajno iskustvo o Nijemcima. Iz zavičaja će Križanić ponijeti i saznanja o Nijemcima. Nijemce je upoznao na najgori mogući način kako se nekoga može upoznati: kao tuđinsku vojsku u svojoj zemlji. Oni su k tome bili i širitelji protestantizma, osporavatelji ili bar izrugivatelji hrvatske banske vlasti i časti. I kad bude došao u Rusiju, Križanić će naći tamo Nijemce kao oficire i trgovce, koji se prežderavaju i opijaju i između čaša Ruse u rod svinja ubrajaju. I okomljivat će se na njih. Možda ga je i to stajalo izgona u Sibiriju.

Križanićevo zavičajno iskustvo o pravoslavnim Vlasima. Križanić je mogao upoznati i nedaleke pravoslavne Vlahe koji su se otimali banskoj svjetovnoj vlasti i crkvenoj zagrebačkoj biskupskoj jurisdikciji. Nazreo je zacijelo ne samo vjerske nego i nacionalne teškoće koje proizlaze iz razlike vjeroispovijesti.

Sjemenke Križanićevih misli vodilja i korijene njegovih djelovanja treba, držim, tražiti upravo i u zavičaju i u krugu Zrinskih, na čijem se posjedu nalazio njegov rodni kraj.

Nedelišće

Juraj Križanić je završio studij filozofije na Sveučilištu u Grazu koji je započeo 1635. i postigao akademski stupanj magistra. Na popisu tridesetorice magistara po redoslijedu uspjeha na šestom je mjestu pod nadnevkom 5. kolovoza 1638. zapisan Juraj Križanić: »Georgius Krisanich. Croata Obarhiensis. Nobilis«.(87) U Grazu su studirali isusovci do 1635. Ivan Lippay, brat Jurja Lippaya nadbiskupa Ostrogonskoga, a do 1636. njegov rođak Franjo Lippay. Križanić je tad mogao uspostaviti prve dodire s obitelji Lippay.(88)

Križanić odlazi na studij teologije u Bolognu, najstarije sveučilište. Tu mu dolazi u ruke djelo »Moscovia« Antuna Possevina, papinog poslanika Ivanu Groznome. Iz njega saznaje koliki su Slaveni odijeljeni od Rimske crkve. Odlučuje poći u Rusiju i utrti put vjerskom jedinstvu slavenskoga svijeta. Napušta Bolognu, dolazi u Rim, stupa u Grčki zavod sv. Atanazija, daje se na studij grčkoga jezika, proučava teološka sporenja između Grčke i Latinske crkve. To nije bilo lako ostvariti, jer je Grčki zavod, upravo po odredbi Urbana VIII. kako ime zavoda kaže, za Grke.

Na početku Križanićevog studija u Rimu Papa Urban VIII. međutim dao je povlašteno dopuštenje Jurju Križaniću da kao ne-Grk bude u Grčkom zavodu. Isti papa Urban VIII. bio je pak prije primio braću Nikolu i Petra Zrinskoga na kraju njihovoga studija u Trnavi prigodom posjeta Rimu.(89) Za svojega putovanja u Italiju započetoga 21. travnja 1636., koje je trajalo osam mjeseci, Zrinski su hodočastili u Rim. Papa Urban VIII., nekoć kardinal Maffeo Barberini, darovao je tom prigodom Nikoli Zrinskomu svoju knjigu pjesama »Maphaei S.R.E. Card. Barberini nunc Vrbani VIII. Poemata. Antverpiae. Ex Officina Plantiniana Balthasari Moreti«. Na poleđini prednaslovnoga lista papa je vlastitom rukom napisao posvetu »Ovu je knjigu darovao sam Pisac Urban VIII., grofu Nikoli Zrinskomu kad je kao mladić još nepunoljetan bio u Rimu, iznijevši ove Horacijeve stihove – Hunc librum donauit Author ipse Vrbanus VIII Comiti Nicolao de Zrin, dum iuuenis adhuc praetextus Romae fuisset, prolatis illis Horatii versibus:

Fortes creantur fortibus et bonis.

Est in iuuencis, est in equis

Parum virtus, nec imbellem feroces

progenerans aquilae columbam.«

Papa pjesnik darovao je svoju zbirku pjesama šesnaestgodišnjemu Nikoli Zrinskomu budućem pjesniku. Knjiga se nalazi unutar Biblioteke Zrinski u Nacionalnoj i Sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu. Znakovito je doista, da su Križanić na početku rimskog studija i braća Zrinski na svršetku studija u dodiru s papom, inače prijateljem Hrvata, Urbanom VIII. Papa Urban VIII. bio je osoba, ne bilo koja, s kojom su bili, neovisno jedni o drugima, u dodiru i Križanić i Zrinski.

Kao konviktor Grčkoga zavoda a kao pitomac Kongregacije za širenje vjere Juraj Križanić podastire tajniku Kongregacije za širenje vjere Francescu Ingoliju 1641. svoju »moskovsku namisao«. Ne kani ići u crkve propovijedati, već na carski dvor savjetovati. Na dvoru ruskoga cara ponuditi će caru usluge – rad na prevođenju Biblije, sastavljanje i prevođenje knjiga iz područja povijesti, umjetnosti, duhovnosti. Političkih djela neće prevoditi. Iz političkih djela će uzimati savjete za vladara, i u zgodan čas ih caru prenositi. Kad zadobije carevu naklonost, poradit će oko toga da se ruski car založi za oslobađanje Slavena od Turaka i nastojat će privoljeti cara da poradi na sjedinjenju Ruske crkve s Rimom. Križanićevo djelo u Moskoviji – tadanji naziv za Rusiju – ima biti djelo prosvjetitelja i time preteče crkvenog sjedinjenja. Križanić nastupa kao prorok mesijanizma kulture.(90) Možda je svoju namisao povjerio svojem učitelju u Grčkom zavodu Grku Pantaleonu Ligaridisu ne sluteći da bi ga ovaj mogao »okrasti«, zamisao mu preuzeti.(91)

Križanićeva predstavka, podastrta Ingoliju, kraj sve svoje maštovitosti u pojedinostima, bila je prihvatljiva naslovniku Ingoliju u cjelini. Uklapala se u stremljenja Kongregacije za širenje vjere da, nakon gubitka protestantskih Nijemaca, pridobije Slavene i usmjeri ih protiv Turaka i preusmjeri prema crkvenom sjedinjenju. Nakon nastojanja Rima da dođe do Rusije diplomatskim i vojnim (preko Poljske) putem, nov put, koji predlaže Križanić, put naime prosvjećenja Rusije, put, danas bismo rekli, kulture, pokazao se pažnje vrijednim u očima Ingolijevim.(92)

Ovjenčan doktoratom teologije, Juraj Križanić dolazi 1642. u domovinu da, pošto se uvježba u radu s Vlasima u Žumberku i pošto ponešto odmakne u dobi, pođe u Rusiju. Međutim smrt zagrebačkog biskupa Benedikta Vinkovića, Križanićeva zemljaka i pokrovitelja, založenog za jedinstvo crkava, izmijenila je, da ne kažemo poremetila, Križanićeve osnove.

Mladog rimskog doktora Jurja Križanića – bilo mu je 24 ili 25 godina – htjeli su imati uza se svjetovni velikaši. U pismu Rafaelu Levakoviću, zemljaku, Križanić će pisati: »Pozivahu (invitabar) me u dvorove gospoda grof Petar Zrinski i gospodin grof Frankopan, Karlovački general, i gospodin Ivan Drašković...«.(93) Glagol »Invitabar«, u imperfektu znači trajnu radnju, ponavljanu, ne jednokratnu. Ne stoji perfektni oblik »pozvali me«. Iz toga se nazire da su navedeni plemići pozivali, gotovo bi se reklo, nagovarali Križanića. A to potvrđuje sljedeća rečenica u Križanićevu pismu Levakoviću: »Ali ja sam sve ovo samo zato otklonio (declinavi), jer se bojah, da ne bih sred dvorskih udobnosti zasnovanu moskovsku nakanu (moscoviticam intentionem) izgubio.« (94) Križanić se otimao, zapravo oteo tim pozivima. Perfektni oblik »declinavi« izrazuje svršenu radnju. Križanić je jednostavno otklonio zamamne pozive u velikaške dvore. Iz straha da zapusti i napusti svoj zasnovan naum o djelatnosti u Moskoviji. U kom svojstvu su velikaši željeli Križanića imati na svom dvoru? Možda kao dvorskog kapelana i sugovornika srodnih zanimanja, književnih i političkih. Ivan Drašković ga je htio imati za učitelja svoje djece(95) zbog poznavanja jezika. Križanić je bio jezični genij, poznavao je, u raznom stupnju tridesetak jezika.(96)

Iz svega očit je dodir Jurja Križanića i Petra Zrinskoga. Da li je Križanić Petru obrazložio zašto otklanja njegov, uostalom plemenit poziv? Predmnijevati je da jest. No da li mu je iznio onaj osnovni, glavni razlog ili neki drugotni, prešutjevši bitni? Ako mu je iznio stvarni razlog, bojazan da ne izgubi moskovsku namisao, onda mu je zacijelo povjerio svoju moskovsku osnovu, reklo bi se tuđicom, svoj plan. A tu osnovu poznajemo iz predstavke što ju je godinu dana prije – 1641. – podastro tajniku Kongregacije za širenje vjere Francesku Ingoliju naslovljenu »O misiji u Moskoviji – Della Missione in Moscovia«.(97) Tu Križanić očituje da želi ići na dvor ruskog suverena, cara, i radom na prosvjećivanju Rusije utrti put raspravama o crkvenom jedinstvu (s Rimom) i nagovoriti cara da poradi na oslobađanju Slavena potlačenih i pokorenih od Turaka. Da li je Križanić, koji je već u djetinjstvu upoznao zulume Nijemaca u svom zavičaju, razgovarao s Petrom o tom pitanju, ne znamo. Što je Petar mogao misliti i reći o Križanićevoj možda mu povjerenoj moskovskoj namisli također ne znamo. Da li ono što su, kako Križanić kazuje u pismu Levakoviću, smatrali neki crkveni dostojanstvenici, da je njegova osnova »isprazna i nemoguća...«(98). Križanić u istom pismu Levakoviću veli da »nije nikome inače htio otkriti svoju moskovsku namisao kao ovdje sada, već ju je nastojao kriti.«(99) Iz toga bi možda proizlazilo da je nije povjerio ni Petru Zrinskome. No možda mu ju je otkrio ali ne tako kao ovdje. Uostalom pod riječima da nije nikomu otkrivao svoju »moskovsku namisao« može se podrazumijevati, nikomu koji nije vrijedan povjerenja. Za oprimjerenje navest ću kako mi je moj profesor dogmatike na Papinskom sveučilištu Gregorijani u Rimu, gdje sam studirao u vrijeme održavanja II. Vatikanskog Koncila, željnom znanja što se u koncilskoj auli zbiva, kao koncilski teološki stručnjak nekih koncilskih otaca/biskupa, kazivao o zbivanjima, a bio je položio zakletvu o čuvanju tajne. Shvatio sam da taj profesor dogmatike nije krivokletnik, nego je prisegu razumio tako da ne govori o koncilskim zbivanjima nekomu koji nije vrijedan povjerenja, a da može govoriti onomu komu će to koristiti. Bojim se da je Juraj Križanić svojemu učitelju u Grčkom zavodu u Rimu Grku Pantaleonu (kasnijem metropoliti Pajsiju) povjerio svoje moskovske namisli i da ga je on možda kad ih je trebalo provoditi u djelo plagirao. Ligaridis je naime postao osoba povjerenja cara Alekseja što je snovao biti Križanić i to u vrijeme dok Križanić čami kao uznik u Sibiriji.(100)

Martin Stier, veduta Zrinskoga grada u Čakovcu u 17. stoljeću, iz knjige dr. Ljudevita Krmpotića »Izvještaji« (1997.)

Što bi bilo da se je Križanić odazvao pozivu Petra Zrinskoga u dvore? Kakva bi bila njihova suradnja na interdijalektu? Kakva gledom na oslobađanje domovine od Nijemaca? Od Turaka?

Križanića je u dvore zvao i Vuk Krsto Frankopan, general Karlovački, otac Katarine, netom (1641.) udate za Petra Zrinskoga, i otac Frana Krste. Što je Križanić trebao biti i činiti na generalovu dvoru, može se naslućivati: biti kapelanom ili učiteljem (djece osobito) u jezicima, kao što će biti kapelanom kasnije Filipović(101) i još kasnije Baltazar Milovec.(102) Da li se je Križanić sreo s Franom Krstom Frankopanom, svojim nesuđenim štićenikom, za njegova boravka u Rimu. Istina 1656., kad je Križanić unatoč kuge u Rimu, Fran Krsto Frankopan nije – baš zbog kuge – ušao u Rim,(103) no Križanić je do 1658. u jesen u Rimu. I mogli su se u Gradu u koji vode svi putovi sresti Juraj Križanić i Fran Krsto Frankopan. Pripomenimo da je Križanić u Rimu za vrijeme svetojeronimskoga spora o Ilirskoj zemlji sreo 1654. Nikolu i Ivana Draškovića, sinove nekoć palatina Ivana Draškovića, koji je ono Križanića bio pozvao k sebi za učitelja djece, dakle Križanić je sreo svoje nesuđene štićenike. Od njih je tražio i dobio izjavu da je Kranjska slavenska ili ilirska zemlja i jezik u njoj ilirski.(104)

Nedelišće, stara međimurska ×upa u neposrednoj blizini Čakovca, s gotičkom barokiziranom crkvom Svetog Trojstva. U NedeliÜću je Juraj Kri×anić bio ×upnik od 1643.û1644. godine Üto pokazuje i prigodna spomen-ploča u crkvi, postavljena 1993. godine

Križanić je otklonio i ponudu Kaptola da bude rektor Ilirsko-ugarskog zavoda u Bologni, u kojem je još nedavno bio pitomac.

Nakon što je sve unosne ponude odbio, što Križanić čini odnosno kamo ide? Odlazi 1643. u tada već blizu 420 godina postojeću župu Nedelišće za župnika. Nedelišće je bilo trgovište vlastelinstva Zrinskih. Postojalo je »patronatsko pravo Zrinskih nad svim crkvama i crkvenim ustanovama koje su se nalazile na području njihovih posjeda. Tim su pravom ostvarivali utjecaj na postavljanje župnika na vlastelinstvu i time kontrolirali njegovu djelatnost tim više što su seoski župnici bili i materijalno ovisni o svojim patronima. Zrinski su župne crkve na temelju patronatskog prava tretirali kao svoje alodijalne posjede. Braća Nikola i Petar Zrinski podijelili su npr. 1638. godine župne crkve na svojim posjedima jednako kao i sve ostale državine. U Međimurju je svaki dobio šest župa s njihovim kapelama.«(105) U to vrijeme još nije provedena dioba između Petra i Nikole, koja će se obaviti pred Prvostolnim Kaptolom Zagrebačkim 19. srpnja 1649.,(106) pa su im dobra zajednička, no ipak, već tada, Petar živi u Ozlju, a Nikola živi u Čakovcu. Komu je pripadalo Nedelišće u vrijeme kada Križanić dolazi tamo za župnika? »Naselje trgovište Nedelišće pripada gospoštiji Čakovec.« (107) Nedelišće pripada Čakovcu. A Čakovec Nikoli Zrinskomu. Dakle Nedelišće pripada Nikoli Zrinskomu. Čakovec pak još nije bio župa.(108) Zacijelo je Zrinski vlastelin određivao župnika, a biskup ga imenovao, odnosno potvrđivao. Moguće je da je prethodio tome razgovor s vlastelinom Nikolom Zrinskim. Tako je Križanić rođen na dobru Zrinskih došao kao župnik u vlastelinstvo Zrinskih.(109) Tako Križanić nije otišao k Petru Zrinskome, koji ga je u svoje dvore zvao nego k Nikoli, Petrovu bratu, koji ga je zacijelo izabrao za župnika u Nedelišću.

Križanić je znao turski.(110) I to tako da je na turskom napisao i objavio pjesmu.(111) Juan Caramuel, izumitelj binarne aritmetike, na kojoj će se temeljiti kasnija kompjuterizacija, u svojoj tumačenoj antologiji pjesništava iliti oprimjerenoj poetici »Primus calamus« (1665.) donosi i tumači Križanićevu tursku pjesmu.(112) Tu, u antologiji, se je Križanić našao skupa s Petrarcom, Lope de Vegom, Luisom de Gongora...Turski je Križanić uz ostalo mogao naučiti od Nikole Zrinskoga (koji je poznavao jezik ljutih neprijatelja Turaka) kao župnik Čakovcu blizog Nedelišća i/ili od Rudolfa Schmida, carskog poslanika u Carigrad, kojemu je Križanić bio »talijanski tajnik« i kapelan poslanstva.

Zašto je Križanić odabrao odnosno prihvatio župu Nedelišće? Zacijelo radi biblioteke Zrinskih u obližnjem Čakovcu i biblioteke Pavlina u Sv. Jeleni nedaleko Čakovca. Ali, i radi, vjerojatno, »mnogih heretika«, znači protestanata, kojih je tada bilo u Nedelišću, kako je zapisao biskupijski vizitator 1640., a vizitator 1651. toga više nije zapisao.(113) Možda se i Križanićevu djelovanju duguje ta promjena. Križanić je i u samom Nedelišću u župnom dvoru imao vrijednu biblioteku.(114) Pomno sam je istražio. Tu se dandanas nalazi djelo Justa Lipsiusa »De constantia« iz 1593, prisutno u Križanićevoj teologiji povijesti. Da li je knjigu Križanić tu našao ili ju je za spomen svoga župnikovanja ostavio? Tu se nalazi i knjiga »Iusti Lipsi, Politicorum libri sex«, Antverpen 1594. Djelo kojim se Križanić služi u svojem veledjelu »Razgovori o vladateljstvu«.

Čuvena je bila biblioteka Zrinski u Čakovcu. Nizozemski učenjak Jakov Tollius koji je 1660. posjetio Čakovec pisat će Nikoli Witsenu da je zadivljen Nikolinom ratnom oružanom i bogatom bibliotekom. Očito nije očekivao u jednoj osobi hrabra ratnika i strastvena ljubitelja knjige.(115) Za svojega boravka u Međimurju, župnikovanja naime u Nedelišću, Križanić je zacijelo dolazio u čuvenu biblioteku Nikole Zrinskoga. Bila je ona bogata djelima koja su Križanića zanimala, nadasve povijesnima, vojnima i političkima. Tražeći djela kojima se Križanić služio i koja u svojim spisima navodi obijao sam pragove rimskih i inih svjetskih biblioteka. Kad sam »otkrio« Biblioteku Zrinski – unutar Nacionalne i Sveučilišne knjižnice u Zagrebu – utvrdio sam da se tu nalazi mnogo djelo što ga Križanić citira. A tu sam našao i poneko djelo kojega ni u Rimu nema. Pomno sam istraživao biblioteku Zrinski. U radnu sam bilježnicu 20. ožujka 1975. zapisao: »Zadivljuje Nikola Zrinski. Ratnik i književnik. Oborio je ili kao iznimka potvrdio riječ starine ‘Inter arma silent Musae’. On je našao vremena i da piše i da postilira čitana djela.«

Usporedujući Križanićeve navode s primjercima djela iz Biblioteke Zrinski naišao sam na mjesta gdje je Križanićev navod u primjerku knjige iz Biblioteke Zrinski podcrtan. Tko zna nije li ga podcrtavala Križanićeva ruka! Da je sa strane pripisana koja riječ, dalo bi se, uspoređujući grafiju, utvrditi jesu li ta podcrtavanja Križanićeva.

Snebio sam se kad sam utvrdio da se u Biblioteci Zrinski nalaze djela koja je Križanić postavio kao temelj svojega životnoga veledjela »Razgovori o vladateljstvu«, poznata pod nazivom »Politika«.(116) Navodim početak Križanićeve »Politike« u svojem u prijevodu:

1663.+15. travnja

Razgovori o vladateljstvu

Predgovor

U ovim su knjigama protumačeni razgovori i poticaji uzeti iz uglednih pisaca, koji pisahu o politici (odnosno o mislima i poslovima što se tiču vladara, države i naroda) poimence Philipea de Cominesa, Paola Parute, Justusa Lipsiusa i drugih.

Philipe de Comines bio je pariški velikaš, savjetnik dvaju francuskih kraljeva i poslanik k raznim vladarima. Smatraju ga izvrsnim političarom i političkim piscem. Paolo Paruta bio je mletački velikaš i vijećnik. Pisao je pohvalno o politici. Lipsius je bio filozof, čovjek veoma uman. Njegove su knjige vrlo čuvene. A Maximus Faustus napisao je knjige o riznici, o novcu i rudama. Donosi korisna razmišljanja i upozorava kako valja puniti riznicu da korist bude prava i trajna, da to bude vladaru na čast i da se pri tome ne ugnjetavaju podanici«.

Tri pisca koja Križanić navodi kao temelj svoje Politike nalaze se u Biblioteci Zrinski. Križanić im doduše ne navodi djela, no tijekom same »Politike« iz citata iz djela dade se razaznati o kojim se djelima radi. Križanić se je služio de Cominesovim (1447-1509) djelom koje se pojavilo zajedno s Frossardovim »Frossardvs et Cominaevs, Due nobilissimi Gallicarum rerum scriptores«. Ako se Križanić služio izdanjem što je izašlo u Frankfurtu 1594., onda ga je mogao upoznati i okoristiti se njime u knjižnici Nikole Zrinskoga u Čakovcu za svoga župnikovanja u obližnjem Nedelišću 1643/44. Primjerak se danas nalazi u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu pod signaturom BZ 336.

Glede Paola Parute (1540-1598) Križanić ima pred očima djelo »Della perfettione della vita politica«, Mleci 1592. Križanić je zacijelo poznavao i njegovo djelo »Discorsi politici« iz 1599. Mogao ga je naći u biblioteci Nikole Zrinskoga u Čakovcu za vrijeme svoga župnikovanja u Nedelišću. Primjerak se nalazi danas u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu. Križaniću zacijelo nije bila nepoznata ni Parutina »Historia Vinetiana«, Mleci 1645.)

Glede Justusa Lipsiusa (1547-1606), nizozemkog polihistora, Križanić je u Tobolsku imao njegovo djelo »Monita et exempla politica libri duo qui virtutes et vitia principum spectant« u amsterdamskom izdanju iz 1630. Križanić se služio djelom »Politicorum sive civilis doctrinae libri sex 1589, (1630), kojim se mogao služiti u knjižnici Nikole Zrinskoga u Čakovcu ili antverpenskim izdanjem iz 1594. u župnoj knjižnici župnoj u Nedelišću, gdje je 1643/44. bio župnikom. Križanić se služio Lipsiusovim djelom »De militia Romana« (Antverpen 1595.,1602). Lipsiusovo djelo »De constantia« mogao je Križanić naći u biblioteci Nikole Zrinskoga u Čakovcu (izdanje Lugduni Patavorum 1591) ili u župskoj knjižnici u Nedelišću kad je tamo bio župnikom 1643/44, u izdanju od 1593. koje i danas tamo postoji.

Začeci Križanićevog jezika, poznavanja Nijemaca i pravoslavlja, vidjeli smo, nalaze se u zrinskofrankopanskom krugu njegova zavičaja. Začeci temeljnih djela Križanićeve »Politike« naime »Razgovora o vladateljstvu« mogli bi se nalaziti u biblioteci Zrinski u Čakovcu, gdje je Križanić mogao upoznati tri temeljna pisca »Politike« i načiniti si izvatke iz njihovih djela. Križanić je naime u svojoj predstavci Ingoliju pisao kako politička djela ne kani prevoditi nego se samo njima služiti i usmeno ih caru kazivati. Tek kad je bio udaljen iz Moskve, stao je ono što nije mogao činiti usmeno ostvarivati pismeno, pisati za cara »Razgovore o vladateljstvu«. I moguće je da je u njih ugradio i ispiske iz Biblioteke Zrinski. Riječju, možda imaju Križanićeve misli i djela više korijena u domovini nego se to moglo i slutiti.

Dok je Biblioteka Zrinski u Čakovcu pružala Križaniću djela iz područja svjetovnih znanosti, biblioteka pavlinskog samostana sv. Jelena nedaleko Čakovca obilovala je djelima iz područja duhovnih znanosti.(117) Tu su kontroverzije, istočne i zapadne crkve, florilegiji biblijskih, otačkih i drugih izabranih mjesta, tu je i Bellarminovo djelo »De arte bene moriendi« iz 1620. U Križanićevoj se književnoj ostavštini, rasutoj po Rusiji, nalazi vlastoručni prijepis tog Bellarminovoga djela o umijeću sretne smrti. Možda ga je Križanić načinio već u Međimurju, u samostanu pavlina u Sv. Jeleni. I nosio sa sobom kao putni priručnik. I umro nesretno u bitci pod Bečom. No zacijelo sretno što se duše tiče. U Sv. Jeleni bit će 1664. pokopan nesretno poginuli Nikola Zrinski.

Juraj Križanić traži biblioteku kao mornar more.

Na ponavljan moj poticaj na župnoj crkvi u Nedelišću, u kojoj se nalazi svetohranište iz Križanićevoga vremena, postavljena je 1993. spomen-ploča Jurju Križaniću, koju sam otkrio:

JURAJ KRIŽANIĆ

1618 – 1683

HRVATSKI ZNANSTVENIK,

NAUČITELJ SVETOG PISMA,

PROMICATELJ CRKVENOG

JEDINSTVA I SLOGE MEĐU

NARODIMA

BIO JE ŽUPNIKOM U

NEDELIŠĆU

OD 1643. DO 1644. GODINE

Juraj Križanić odlazi 1644. iz Nedelišća u Zagreb. Stanovao je u dvoru prepošta Prvostolnog Kaptola zagrebačkoga Kaptol 7. Zagrebačka nadbiskupija i Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti na moj prijedlog podižu Jurju Križaniću, svećeniku i učenjaku, spomenik u Zagrebu.

Juraj Križanić dolazi za župnika u Varaždin 1645. Godine. Za vrijeme Križanićevoga župnikovanja u Varaždinu, drugom glavnom gradu Hrvatske, održana su zasjedanja Hrvatskoga sabora. Pribivali su visoki plemići, zacijelo i Zrinski. Sabor podiže glas protiv njemačkih krajiških časnika i traži da se odvede »miles germanicus«. Ovim ili onim kanalom do Križanića su zacijelo doprle trpke molbe i prigušeni prosvjedi što su ih okupljeni hrvatski odličnici upućivali caru u Beč, tražeći da se njegovo Veličanstvo udostoji uspostaviti banski ugled i podložiti krajiške njemačke oficire zakonima hrvatskoga kraljevstva, narediti da se odvedu njemački vojnici, da se ne vojače domaći ljudi za Ugarsku jer da su neophodno potrebni za borbu protiv navala Turaka.(118) Može li se sumnjati da je varaždinski župnik razgovarao s dva brata, Nikolom i Petrom Zrinskim, sudionicima sabora o tim pitanjima. To će domovinsko iskustvo biti prisutno u Križanićevim sibirskim spisima: Zaklinjat će ruskog cara i njegove boljare neka prognaju njemačke oficire, instruktore ruske vojske, koji počinjaju nedjela, i još će veća počinjati i sve dalje presizati.(119)

Križanić 1646. dobiva iz Rima poslanje za Rusiju. I ne oprostivši se od majke, smjesta je krenuo u zemlju, kako je sam volio reći, nepoznatu u koju ga Bog zove iz zemlje svoje znane. U Varaždinu je na pročelju župnoga dvora postavljena na moj poticaj spomenploča Jurju Križaniću o 300. godišnjici smrti. Otkrio ju je kaardinal Franjo Kuharić, nadbiskup zagrebački.

Lippayi

Križanić odlazi u Moskvu 1646., gdje boravi od 25. listopada 1647. do 19. prosinca 1647. Kao povratnik, bolujući godinu dana (»infirmitas annua«),(120) boravi najvjerojatnije kod ostrogonskoga nadbiskupa i primasa Mađarske Jurja Lippaya (Požun 1600 – Trnava 1666) u Trnavi, gdje je boravište ostrogonskih nadbiskupa, budući da je Ostrogon bio pod Turcima, i koliko mu zdravstveno stanje dopušta, koristi se njegovom knjižnicom za svoja teološka, politička i ekonomska djela.(121) Budući da Križanićevo pismo iz Beča tajniku Kongregacije za širenje vjere u Rim Dionziju Massariju nosi nadnevak 8. ožujka 1650. – a u pismu Križanić spominje svoju godinu dana trajuću bolest – Križanić je bolovao negdje od proljeća 1649. do proljeća 1650. Valjalo bi u Mađarskoj, poglavito u arhivu nadbiskupa Jurja Lippaya provjeriti postoji li kakav trag možebitnog Križanićevog boravka kod njega. Možda bi se saznalo i nešto o naravi njegove bolesti.

Iz Beča Križanić ide u Carigrad kao kapelan carskog poslanstva i kao osobni »talijanski tajnik« poslanika Johanna Rudolfa Schmida zum Schwarzenhorna, vrsnog znalca turskog jezika, turske kulture i turske politike. U Carigradu boravi od 18. siječnja 1651. do 13. ožujka 1651.(122) Križanić tu sreće tumača (prevoditelja) Bečkog poslanika na Otomanskoj Porti pravoslavnoga Grka Nikusiosa Panajotisa, diplomatu, astronoma i teologa, koji mu povjerava svoje predviđanje o skoroj propasti turskoga carstva.(123) Jedan drugi Panajotis, Atanazije, tumač (prevoditelj) kod velikoga vezira, izdat će Bečkom carskom rezidentu Ivanu Casanovi u Carigradu, pregovore poslanika Petra Zrinskoga(124) s Otomanskom Portom o Zrinsko- Frankopanskoj uroti, a ovaj će ubrzo obavijestiti o tome vladu u Beču, odnosno cara Leopolda.(125)

Nakon boravka u »Drugom Rimu« Carigradu Križanić dolazi u drevni, prvi, papinski Rim (1652), gdje se bavio pisanjem teoloških sporenja, kontroverzija između Katoličke i Pravoslavne Crkve, sudjelovao u sporu oko Ilirske zemlje u hrvatskim/ilirskim ustanovama sv. Jeronima u Rimu, bavio se glazbenom teorijom.

Križanić se je uključio, u stupnju koji mu je bio moguć kao čovjeku s ruba, ispovjedniku naime crkve sv. Jeronima od milosrđa, odnosno kasnije kapelanu papine švicarske garde, u rimski barokni krug što su ga među inima tvorili polihistor Nijemac Atanazije Kircher (Geisa bei Fulda 2. V. 1601. – 27. XI. 1680), profesor na »Collegium Romanum«; filolog, geograf, bibliotekar dvaju najvećih rimskih biblioteka Vatikanske i Barberinijeve Nijemac Luka Holstenius (Hamburg 1596. – Rim 2. II. 1661); inovator, teolog Španjolac Juan Caramuel y Lobkowitz (Madrid 23. V. 1606.- Vigevano 8. IX. 1682); graditeljski poduzetnik baroknog Rima Virgilije Spada (Brissighella/Ravenna 1595. – Rim 11. XII. 1662); te duša baroknog kruga, papa Aleksandar VII (papa od 7. IV. 1655. do 22. V. 1667; prije toga Fabio Chigi rođen 13. II. 1599. u Sieni), tvorac baroknoga Rima, po njemu zvanog »Roma Alessandrina«.(126)

Križanićeve pohvalne pjesme u djelu Anastazija Kirchara »Oedipus Aegyptiacus« (Rim 1652–1654)

S Atanazijem Kircherom, Križanić je višestruko surađivao. Za Kircherovu egiptološku sumu »Oedipus Aegyptiacus« (Rim 1652 – 1654) Križanić je, ispjevao pohvalne pjesme meceni edicije Ferdinandu III. i piscu Atanaziju Kircheru, a samom Kircheru posredovao preko Nikusiosa Panajotisa, tumača na Otomanskoj porti u Carigradu, prijepis zapravo preslik Teodozijevog carigradskog obeliska; Križanić je kritički pročitao i Kircherovo enciklopedijsko djelo glazbenoga znanja »Musurgia universalis« (1650) i osvrnuo se na nj u pismu Kircheru; Križanić se osvrće i na djelo »Turris Babel« što ga je Kircher najavio u djelu »Musurgia universalis«, u kojem da će raspravljati o povijesti i postanku jezika; Križanić nudi Kircheru suradnju s obzirom na ilirski jezik i u potvrdu svoje spreme navodi kolika je putovanja poduzeo od Jadrana do Moskve, od Beča do Carigrada izučavajući taj jezik. (127)

Kircherovo djelo »Oedipus Aegyptiacus« nalazilo se je u knjižnici Nikole Zrinskoga. Kako je tamo dospjelo? Na prvom svesku ispod slike što dolazi prije same naslovnice, nalazi se Kircherovom rukom napisana posveta – Jurju Lippayu; »Celsissimo Principi Archiepiscopo Strigoniensi donum Authoris.« Primjerak je, dakle, sam Kircher darovao Jurju Lippayu, nadbiskupu ostrogonskomu. Njemu je i u samom djelu posvetio jedan traktat: »Classis VIII: Mechanica sive Architeconica« (svezak II., dio 2., str 278). Očito je da je Kirchera i Lippaya vezalo prisno prijateljstvo. Tim je neobičnije da je Lippay svoj primjerak, s piščevom posvetom, nekome darovao. Lippay je zacijelo Kircherovo djelo darovao Zrinskomu. To pak pokazuje koliko je veliko bilo njegovo, Lippayevo prijateljstvo, s Nikolom Zrinskim.

Nikola je Zrinski mogao u Kircherovom djelu čitati Križanićevu rukovet pjesama. U Kircherovoj naime egiptološkoj sumi »Oedipus Aegyptiacus« (Rim, 1652 – 1655), u sloju »Triumphus Caesareus poliglottus«, koji sadrži 27 elogija na toliko jezika u čast mecene velebne trosveščane edicije caru Ferdinanadu III., nalazi se i Križanićeva rukovet naslovljena »Illyria.« Sadrži četiri panegirika, pjesme pisane mješavinom hrvatskih dijalekata, protkane staroslavenskim elementima ruskoukrajinske redakcije, obilježene poletom mašte, mitskom i narodnom tematikom, obojene kreativnim riječima i biranim dijalektalnim i starim leksičkim fondom.(128) Pjesme je usporedno Križanić prepjevao na latinski. Jednu je pjesmu izvorno napisao na turskom »Ad Turcos« i prepjevao je na latinski. Križanić pjesme naziva po jezičnim, metričkim i stilskim varijacijama na hrvatskom i latinskom ovim redom:

Duma – Harvatski (Carmen pindaricum – Illyrice moderne)

Pisan – Staroslovinski (Iambicum bettinianum – Sclavonice antique)

Davorija – Sarbski (Epos heroicum – Modi et styli Sarbiaci)

Davorija – Latinski (Epos heroicum – Modi latini)

Križanić je kod nas prvi primijenio latinsku versifikaciju u narodnom jeziku, heksametar na hrvatski stih (u pjesmi Davorija – Latinski – Modi latini).(129)

Znamenit je Kircherov epistolarij »Miscellanea epistolarum« od 14 velikih svezaka. Tu se nalaze pisma Galileja, Leibniza, Caramuela, cara Ferdinanda III., švedske kraljice Kristine... »Kad se pogleda četrnaest velikih svezaka koji čine Kircherovu prepisku, nije pretjerano ustvrditi da je Kircher bio jedan od najvitalnijih centara evropske znanosti u XVII. stoljeću.«(130) Svih 14 svezaka sam pomno pregledao tragajući za Križanićem i njegovim suvremenicima. Uz Križanićevo, uz Panajotisovo pismo tu se nalazi i trag Nikole Zrinskoga. Radi se o tiskanom letku s Nikolinim imenom. Na letku se nalazi osebujan lik Tatarina s ovim tiskanim tekstom u lijevom donjem uglu:

Dis ist Der Tarter

Den der Herr Graff

Nicolaus uon Serin

gefangen bekommen

Anno 1664.

Recht nach dem leben

Ab Copird.m presburga

U kazalu uz deveti svezak Kircherovog epistolarija ovaj je letak ovako označen: »Effigies Tartari a Comite Nicolao Zrinio A. 1664 in bello capti, et detenti Posonij siue Presburgi in Vngaria.«(131) Kako je ovaj letak dospio do Kirchera, nije jasno. Možda preko Jurja Lippaya, ostrogonskog nadbiskupa, Kircherovog prijatelja, a možda ga je čak Nikola Zrinski poslao Kircheru.

Juraj Križanić u Rimu 1656. tiska, jedino svoje za života objavljeno djelo »Asserta musicalia nova prorsus omnia et a nvllo antehac prodita. In Academico congressu propugnanda A Georgio Crisanio. Romae 1656. Requirentes modos musicos, et narrantes carmina scripturarum. Ecclesiastici 44,5. Apud Angelum Bernabo dal Verme. Superiorum permissu«.(132) Djelce je posvećeno Ivanu Lippayu, velikom županu Barške županije »Comitatus Barsiensis Supremo Comiti«. U posveti Križanioć baroknom kićenošću veliča Ivana Lippaya, njegove pretke, no nadasve njegovoga strica Jurja Lippaya, nadbiskupa ostrogonskoga i primasa Mađarske.

»K tome pridolazi, da imaš strica Presvijetloga Kneza i Biskupa Jurja Lippaya, za koga se pokazalo da su mu srce i kula vjere, mudrosti i junaštva nepobjedivi. Ako sumnjaš hoćeš li ga nazvati Atlantom ili Ahilom Panonije, s pravom ćeš ga zvati i jednim i drugim. Često se iskazao domovini kao jedan i drugi. Kao onaj prvi, dok nepokolebljivom brižljivošću podupire i širi Panonsku crkvu; kao onaj drugi, dok herojskom hrabrošću plaši i odbija neprijatelja od granica domovine. Stoga se Ostrogonska Stolica s pravom diči da je sretna zbog njegova sveta života i argusovske budnosti.«(133)

Pribjegavši usporedbama s mitskim likovima antike Križanić predstavlja Jurja Lippaya kao znamenitog crkvenoga glavara i kao značajnoga rodoljuba. Ističe njegovu vjersku i ćudorednu izvrsnost riječima o svetom njegovom životu.

S općih i načelnih pohvala Križanić prelazi na nabrajanju određenih djela Jurja Lippaya:

»Već je određeno više glasnika, koji će Lippajske kreposti i snagu uzvišenoga duha navješćivati svemu potomstvu. O tome će zboriti prostrani Dom Novicijata i Kolegija nauka zajedno s veličanstvenim Hramom, od temelja sazidanim Družbi Isusovoj u Trenčinu, i opskrbljen stalnim dohocima. Slavit će također kremnički Dom i sveta zgrada podignuta za Serafsku Obitelj svetoga Oca Franje. Razglašivat će ga pitomcima bogat Generalni Kolegij Ugarskoga Klera u Trnavi, koji je u svemu uređen prema pravilu i na način Rimskoga Apolinarija. Jamčit će to i preobilata Lippajska Knjižnica, kojoj nećeš naći ravne ni u ostaloj Panoniji, i u nekim obližnjim krajevima. Koliki je pak dokaz Lippajevske uzvišenosti ono više nego herojsko djelo, ona utvrda Ujvara, koja je podignuta za odbijanje neprijatelja kršćanskog imena brigom i darežljivošću Lippajskom.«(134)

Križanićevo ovo nabrajanje ne nalikuje na knjiško poznavanje stvari nego na poznavanje na mjestu »in situ«. Time se još više potvrđuje predmnijevanje da je Križanić na povratku iz Rusije/Moskovije bio, kao bolesnik, udomljen godinu dana kod Jurja Lippaya. Znakovito je da Križanić među veledjelima Lippajevskim ističe Lippajsku Knjižnicu, koja je bez premca u Panoniji i obližnjim krajevima. Osjeća se da govori iskusni poznavatelj knjižnice. Za onoga bolesničkoga mogućega jednogodišnjega boravka a i još možda kojega što ga ne predmnijevamo, kod Jurja Lippaya, Križanić je mogao upoznati znamenitu knjižnicu.

Od svih pak zaslužnih djela Jurja Lippaya Križanić izdvaja što Juraj Lippay »odvažno nastoji očistiti kukoljastu njivu crkve.«(135) »Koliko li i tolikih li primjera ove stvari! No, ipak se vidi da se između svih primjera ističe onaj kad se (Juraj Lippay) brižno trudi, da izmiri s crkvom kršćane, pripadnike Grčkog obreda, koji stanuju u Panoniji i o kojima se drži da ih ima oko dvjesto tisuća duša. A premda su oni unatrag kroz mnogo stoljeća bili zanemarivani i ni od koga nikad oplemenjivani; ipak je uzvišen duh Lippaya kad je vidio, da nebrojeno mnoštvo naroda zbog razmahanosti neznanja i raskola podivljava, upeo sve sile, da taj vinograd obradi. Zato im je najprije isposlovao od Apostolske Stolice biskupa njihova vlastitoga obreda: njega je ujedno i puk premudrim poticajima utvrdio u poslušnosti Apostolskoj Stolici i ne prestaje u djelovanju da ih sve više i više učvršćuje u onom što su započeli.«(136) Križanić proročki navješćuje: »Povratak Raskolnika Panonije.«(137)

U Vatikanskoj apostolskoj knjižnici naišao sam na pismo Nadbiskupa Jurja Lippaya s nadnevkom »Posonij 19. Julij 1652.« upućeno Sv, Oficiju, iz kojega se pisma vidi Lippayeva briga za raskolnike. Primas Ugarske Lippay u pismu naime predlaže za biskupa Mukacsa »Patrum Partenium Ruthenum Catholicum sacerdotem ex ordine S. Basilij.«(138) U odgovoru nadbiskupu Jurju Lippayu kard. Barberini saopćuje da je papa Inocent X. sve razmotrivši i posavjetovavši se udovoljio Lippayevoj molbi da potvrdi Partenija za biskupa Mukača makar je ovaj posvećen za biskupa od trojice raskolničkih biskupa(139) Zacijelo se na to odnosi Križanićeva pohvala Jurju Lippaju, iznesena u posveti njegovom sinovcu Ivanu Lippayu, u knjjizi »Asserta musicalia«, gdje veli da je nadbiskup Lippay isposlovao od Svete Stolice pripadnicima grčkog obreda biskupa njihovoga obreda.

Križaniću je na srcu jedinstvo Crkava. I zato Lippayevo zalaganje za njeno ostvarenje u Panoniji Križanić smatra vele djelom nadbiskupa ostrogonskoga i primasa Mađarske Jurja Lippaya. Iz posvete naslovno upućene nadbiskupovom sinovcu Ivanu a stvarno samome nadbiskupu Jurju vidljivo je da su Križanića i Lippaya vezale srodne zamisli: oslobođenje od Turaka i jedinstvo crkava. Zašto Križanić nije djelo »Asserta musicalia« izravno posvetio Jurju Lippayu nego, nekako posredno, preko posvete njegovom sinovcu? Možda je smatrao neprimjerenim obimom malu knjigu »Asserta musicalia« posvetiti velikom Jurju Lippayu. A ipak mu ju je posvetio. Posveta njegovu sinovcu Ivanu bila je izgleda izlika za stvarnu posvetu Jurju Lippayu. Stoji zacijelo tvrdnja Albe Vidakovića (mojega profesora crkvene glazbe na Katoličkom bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu): »Križanić je svojim predgovorom počastio i jednog i drugog i time otkrio svoje prijateljsko poznanstvo s ovom uglednom ugarskom obitelji.« (140)

Juraj Lippay, sin Ivana Lippaya, iz somborske grane obitelji Lippay,(141) rodio se je 1600. u Požunu. Učio u Beču. Doktorat iz filozofije je postigao u Grazu a iz teologije u Rimu. Ostrogonski je kanonik 1625, pečujski biskup 1631. i vesprimski 1632, dvorski je kancelar 1635., biskup u Eggeru 1637. I od 19. studenoga 1642. je nadbiskup ostrogonski. Suutemeljitelj je Pravnoga fakulteta u Trnavi. Održao je dvije biskupijske sinode u rasponu od deset godina, prvu 1648, drugu 1658. U održavanje jedne i druge pada mogući zapravo vjerojatni Križanićev boravak kod nadbiskupa Lippaya. Tiskana Lippayeva djela tiču se pastirske službe i nacionalne povijesti: »Rituale Strigoniense«, Trnava 1656; »De dignitate et puritate sacerdotum«, 1629; »S. Ladislaus rex,« Beč 1653. Juraj Lippay je umro 30. siječnja 1666. u Trnavi.

Juraj Križanić je mogao uspostaviti prvi dodir s članovima grane Lippay za vrijeme studija u Grazu 1635-1638. U Grazu do 1635. studira naime isusovac Ivan Lippay, rođeni brat nadbiskupa Jurja Lippaya, pionir mađarske botanike, a do 1636. studira njihov rođak Franjo Lippay, također isusovac.(142)

Juraj Križanić je 1656. svoje »Glazbene tvrdnje – Asserta musicalia« posvetio Ivanu Lippayu, ugarskom plemiću, sinovcu Jurja Lippaya, nadbiskupa ostrogonskoga i primasa Mađarske. Zacijelo je po primjerak dao svakome od njih. Gdje li se danas nalaze? Preko mađarskoga crkvenoga povjesničara Ferenca Galla iz Budimpešte i arhivara Aloisa Degrea iz Zalaegerszega poduzeo sam traganja za primjercima Križanićevih »Asserta musicalia« i drugih izvora o Križaniću u Mađarskoj. Sam nisam osobno obilazio knjižnice i ustanove već im se pismom obraćao s upitom nalazi li se kod njih Križanićevo djelo o glazbi. Tako sam poduzeo traganja u nadbiskupskom arhivu u Ostrogonu, u Sveučilišnoj knjižnici u Budimpešti, kojoj je Juraj Lippay jedan od osnivača, u budimpeštanskoj biblioteci Akademije znanosti, u Biblioteci Szechenyi i Biblioteci Aponyi, u Metropolitanskoj knjižnici u Ostrogonu, u arhivu ostrogonskoga Kaptola, i u biblioteci kardinala Simora, koja obiluje rijetkim knjigama. Ishod traganja nije urodio željenim plodom. Biblioteka pak Jurja Lippaya navodno je bila završila kod isusovaca u Bratislavi, no danas joj nema traga; možda se nalazi u kakvoj javnoj ili privatnoj knjižnici u Bratislavi ili Beču.(143) Valjalo bi poduzeti istraživanja na mjestu »in situ« u ovim i inim ustanovama. Neobično je da Križanićevo djelo, posvećeno mađarskom plemiću, ne postoji u Mađarskoj. Inače sačuvano je svega tek nekoliko primjeraka uopće.(144)

Naslovnica Krizanićeva rukopisnog rada »Bibliotheca Schismaticorum Universa«, Rim 1656.

Juraj Križanić radi u Rimu oko sume sporenja/kontroverzija između katoličke i pravoslavne crkve pod naslovom »Sveukupna knjižnica raskolnika – Bibliotheca Schismaticorum Universa«.(145) Prevodi tu sve značajne bogoslovne pravoslavne pisce počam od Fotija do svoga vremena s grčkog i ruskog na latinski u cjelini a onda će im opet u zasebnoj cjelini odgovoriti. Time se pokazuje pretečom ekumenizma i dijaloga, jer daje drugačijem mišljeniku da izreče cijelu svoju riječ, a onda on tek na nju odgovara. Prvi svezak Križanić završava 31. srpnja 1656.

Jedva sam suspregnuo ushitan uzvik u Vatikanskoj apostolskoj biblioteci kad sam listajući pomno danima sitnim rukopisom pisan dnevnik pape Aleksandra VII. naišao pod nadnevkom 8. ožujka 1657. Jurja Križanića »prete Croato«. Virgilije Spada, prijatelj papin i pokrovitelj Križanićev, govorio je toga dana papi o Križaniću koji želi ići u Moskoviju, no Kongregacija za širenje vjere da ga zapostavlja.(146) Kongregacija za širenje vjere, kojoj je Križanić podložan, odlučuje 1. listopada 1657. da se Križanića šalje u Rusiju.(147) Na sjednici pak Kongregacije za širenje vjere održanoj 26. siječnja 1658. pred Papom »coram Sanctissimo« tajnik Kongregacije je podastro Aleksandru VII. na Križnićevu molbu, Križanićevo djelo »o glazbenim proporcijama – sulle proportioni musicali.«(148) Na toj istoj sjednici papa odlučuje da se Križaniću dade novčana potpora kako bi ovdje u Rimu završio djelo »Bibliotheca Schismaticorum Universa«.(149) Da li je na ovoj sjednici Kongregacije ili kojom ranijom odnosno kasnijom prilikom Papa očitovao da treba počekati povoljnije vrijeme za Križanićevu misiju u Moskoviju, nije izvjesno. No izvjesno je samo očitovanje.(150)

Sred toga posla, sred baroknog Rima, došla je Križaniću ruku knjiga (puto)pisca Adama Oleariusa (krštenog 16. VIII. 1603. u Ascherslebenu, umrlog u Gottorpu 23. II. 1671), putopis naime po Rusiji »Vermehrte Newe Beschreibung der Muscowitischen vnd Persischen Reyse« (Schleswig 1656). Iz nje zacijelo – a možda ne samo iz nje – Križanić saznaje da se u Moskvi otvaraju škole filozofije. Križanić je procijenio da je došao njegov čas. Njegova je naime osnova, što ju je 1641. bio iznio u predstavci Francescu Ingoliju, tajniku Propagande bila prosvjetnim radom u Rusiji pripremiti put ostvarenju svojih namisli o jedinstvu crkava, povezanosti Slavena osobito putem jezika i o oslobađanju od Turaka. Kao što je knjiga Possevinova »Moscovia« bila potakla Križanića da napusti Bolognu i krene u Rim u Grčki zavod, i kao što je »Kirillova kniga« kupljena u Moskvi bila potakla Križanića da dođe u Rim, tako je Oleariusova knjiga – zacijelo ne samo ona – potakla Križanića da ostavi Rim i krene u Moskvu. Tri knjige tri prekretnice. Križanić je dao pitati papu o putu u Rusiji ali papa Aleksandar VII, nekadanji papin nuncij Fabbio Chigi kod sklapanja westfalskog mira nakon tridesetgodišnjeg rata, odgovorio je da zbog rata u kojem se tada nalazila Rusija nije za to čas, da treba pričekati mirnija vremena.(151) Križanić ne odustaje od odlaska iz Rima. Zna da mu je prvi korak put Rusije otići iz Rima. Nakon papinog odgovora ne može više svoj odlazak temeljiti na želji da ide u Rusiju/Moskoviju. Što čini?

Pismenom molbom od 21. ožujka 1658. Križanić moli Kongregaciju za širenje vjere (de propaganda fide) da mu dopusti da ode iz Rima k Ostrogonskom nadbiskupu, koji mu je dobrohotan »suo benevolo«, u čijoj bi biblioteci nastavio i završio svoj rad oko teoloških kontroverzija. Izvjestitelj izvornoga Križanićevoga pisma sažeto je prenio sadržaj pisma. Šteta što nisam uspio naći izvornika. A izvjestitelj može i na svoju ruku nešto pobrkati, nešto istaći, nešto zataškati. Kakogod bilo drugog do ovoga nemamo:

»Uzorita gospodo, Juraj Križanić ponizno iznosi da (zbog dobi, zdravlja i dobrostanja) ne može više ostati u Rimu, bez svoje štete i nenadoknadivoga gubitka. Moli za oproštenje što je bio predložio pothvat neuspješljiv, koji je bio opće opozivanje (rivocazione) raskolnika i u tu svrhu sastavljanje jedne sume kontroverzija. On je nije drugačije nudio nego vjerujući da će (sastavljanje sume kontroverzija –I. G.) biti drago i veoma prihvaćeno i primljeno od Našega Gospodina (Pape – opaska – I. G.) i od njihovih Uzoritosti kao njihov vlastiti pothvat. Ali jer je to rad bez poredbe, i jer je s tog uzroka izgledao uvijek prije težak nego prihvatljiv, zato on (Križanić – I. G.) (da izbjegne naziv zanovijetala) ponizno moli dozvolu, da ode ponovno naći (ritrovare) Mons. Nadbiskupa Ostrogonskoga sebi dobrohotnoga (suo benevolo): gdje, obećaje, i zacijelo će moći, u njegovoj biblioteci, nastaviti preostatak svojih radova, i završiti starost s nekom čašću.«(152)

Križanić dalje u istom pismu – prema sažetku izvjestitelja – moli da mu se dodijeli pripomoć s obzirom na minuli rad, na troškove oko prevođenja i pobijanja raskolničkih knjiga.

Na poleđini spisa tajnik Kongregacije za širenje vjere, koji je mogao biti i izvjestitelj na sjednici kardinala Kongregacije o Križanićevom pismu, napisao je:

»Juraj Križanić moli neku pripomoć dok bude mogao vratiti se (tornar) k Nadbiskupu Ostrogonskomu.

Dana 21. ožujka 1658. Neka se dodijeli pripomoć od šest škuda svakog mjeseca kroz godinu.«(153)

Ovo Križanićevo pismo, predstavljeno u sažetu obliku na sjednici kardinala Kongregacije za širenje vjere skupa s pripiskom tajnika iste Kongregacije bogato je saznanjima. Ostrogonski nadbiskup tad je Juraj Lippay. Križanić traži od Kongregacije dozvolu da se vrati k nadbiskupu Lippayu. Ako se radi o povratku k nadbiskupu Lippayu onda je prethodio i dolazak od nadbiskupa Lippaya. Križanićev dolazak u Rim po povratku iz Rusije, iz Carigrada bio bi zacijelo od nadbiskupa Lippaya. Križaniću je očito poznata Lippayeva knjižnica. Bit će ne samo po čuvenju nego po iskustvu »in situ«. U njoj Križanić želi završiti svoje radove. U pismu je iskazan odnos Jurja Križanića i Jurja Lippaya. Križanić za Lippaya kaže da mu je dobrohotan »suo benevolo.« Naslućujem da se je ta dobrohotnost, pokazana na djelu, očitovala gostoprimstvom. Možda već na prvom Križanićevom putu u Rusiju. A zacijelo po Križanićevu povratku iz Rusije, njegovom bolovanju kroz godinu dana, i po povratku iz Carigrada u Beč s carskim poslanstvom. Kardinali Kongregacije za širenje vjere su očito razumjeli da se Križanić želi vratiti (tornar) Ostrogonskom Nadbiskupu. Dodjeljuju mu pripomoć koju moli dok se ne bude mogao vratiti k Ostrogonskomu Nadbiskupu Jurju Lippayu. Pripomoć iznosi šest škuda svakog mjeseca kroz godinu. Križanićev odlazak k Nadbiskupu Lippayu zacijelo je ovim prihvaćen i ozakonjen.

Do kad je Križanić ostao u Rimu? U lipnju 1658. Križanić tiska jedan letak ili kako ga Albe Vidaković, moj nekoć učitelj-profesor crkvene glazbe na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu, naziva »književni proglas«(154) o glazbi; »Novo pomagalo za čudesno lako skladanje napjeva –Novum instrumentum Ad cantus mira facilitate componendos.«(155) Na kraju letka stoje podatci: »Izumio Juraj Križanić Hrvat. U Rimu, u Camposanto 1658, 8. lipnja. Rim, tiskom Varesija. S dopuštenjem poglavara.« U to je vrijeme Križanić bio kapelan papinske švicarske garde u Campo Santo Teutonico, tik uz baziliku sv. Petra. Možda je list mogao tiskati zahvaljujući i novčanoj pripomoći koju mu je nedavno dodijelila Kongregacija za širenje vjere i zacijelo i dala. Tragao sam za posljednjim Križanićevim tragom u Rimu. I našao sam ga. Križanić se prema mojem arhivskom istraživanju posljednji puta pojavljuje na platnoj listi u Campo Santo Teutonico u Rimu 2. srpnja 1658.

O ovim zbivanjima oko Križanićevog neodlaska i odlaska iz Rima u Rusiju 24 godine poslije Juraj Križanić, povratnik i pokajnik iz Rusije, godinu prije pogibije piše kardinalima Kongregacije za širenje vjere u Rim. Spominje »Kirillovu knigu« punu hula na Rimsku crkvu što ju je donio s prvog putovanja u Rusiju:

»Čuvši izvještaj o toj knjizi blažene uspomene papa Aleksandar VII. i o tome kako se nije našao niti jedan katolički pisac koji bi samo jednu riječ napisao na moskovskom, rutenskom ili slavenskom jeziku da opovrgne ovu i mnoge druge knjige iste vrste tiskane na spomenutim jezicima, naložio je da se opovrgne tolika množina hula, i ja napišem istim moskovskim jezikom opovrgnuće. I dodijelio mi je nagradu od šest škuda mjesečno povrh onoga što sam već imao od Dvora za kapelansku službu pri švicarskoj gardi. No nedugo nakon toga puče glas da se u Moskoviji otvaraju škole filozofije. I ja sam potakao da se papi priopći (sugerira) da je ovo prikladan čas da se tamo pošalje poslanik (za čijeg sam se ja tumača nudio) sa svrhom prosvjedovanja na tolike opake klevete. Ali Njegova je Svetost odgovorila: ‘Treba čekati mirnija vremena.’ Onda sam ja (zaslijepljen zbog svojih grijeha) bio napastovan i svladan od sotone: te bez znanja Svete Stolice, i Vaših Uzoritosti otišavši iz Rima put Moskovije (da predajem u novim školama) pogriješih kao zalutala ovca i strašno sagriješih, te se ludo zavaravao držeći da mi je dostatno prvo poslanje.«(156)

U ovom pismu Križanić spominje svoj samovoljni odlazak u Moskoviju/ Rusiju. Ne spominje odlazak k nadbiskupu Ostrogonskomu Jurju Lippayu. I kao što je dobivši poslanje za Rusiju 1646. Križanić otišao u Rusiju i ne pozdravivši se s majkom, bez majčina blagoslova, tako je sada, bez papinog poslanja, bez blagoslova Svetog Oca otišao u Rusiju. Savjest si je pak umirio samouvjeravanjem da mu vrijedi misija koju je ono 1646. bio dobio za poslanje – misiju u Moskoviji. Ostavio je nedovršenim djelo »Bibliotheca schismaticorum universa« koje ga je moglo učiniti Bellarminom glede pravoslavlja. Ostavlja barokni slavni rimski krug u kom se nekako udomio, krug koji su tvorili polihistori J. Caramuel, A. Kircher, V. Spada, L. Holstenius. I kao što ono kao mladi svećenik i rimski doktor po povratku iz Rima nije htio prihvatiti zamamne pozive domovinskih plemića Zrinskih, Frankopana i Draškovića i crkvenih uglednika kako ne bi u udobnostima dvora izgubio svoju »moskovsku nakanu – intentio moscovitica«, tako sada, kad mu je sam papa dodijelio novčana sredstva za rad, ne će ostati u baroknom Rimu jer prepoznaje čas za ostvarivanje svoje »moskovske namisli- intentio moscovitica«. Uostalom sva njegova djelatnost u Rimu bila je u vidu njegove »moskovske namisli«, više ili manje. U baroknom je Rimu nabavljao knjige, čitao, istraživao, družio se, riječju, stjecao znanja i iskustva. S tim u um i srce, u pamćenje i u bilješke uskladištenim prtljagom Križanić odlazi iz baroknog Rima u Rusiju.

Put je Križanića vodio preko Beča. U drugoj polovici 1658. godine, ako ne prije onda u razmaku negdje od 18. rujna do 2. prosinca 1658. – našao se u Beču.(157) A na putu za Rusiju nalazi se u četvrtak 17. veljače 1659. u Lišanki.(158) Gdje je u tom međuvremenu bio Križanić? Zacijelo, bar dijelom, kod svojega dobrotvora nadbiskupa Ostrogonskoga Jurja Lippaya u Trnavi(159) odnosno u Požunu/Bratislavi.(160)

Tragao sam za tragom Jurja Kriažnića, vjerojatnoga gosta Jurja Lippaya, nadbiskupa Ostrogonskoga. Obratio sam se crkvenoj vlasti u Trnavi latinskim pismom 10. listopada 1965. Naveo sam na ukazivatelje (indicije) koji upućuju na Križanićeve veze s nadbiskupom Jurjem Lippayem. Raspitivao sam se za knjišku i rukopisnu ostavštinu Lippayevu. Dobio sam odgovor na latinskom s nadnevkom »Roma 17 Novembris 1967«. Potpisnik je:« +Ambrosius Lazik (?)., Episcopus tit. Appianus et Admin. Apostolicus Tirnaviensis.« Apostolski administrator Trnavski biskup Ambrozije se ispričava zbog okašnjelog odgovora. Nalazi se u Rimu kao član Vijeća za provedbu (koncilske) Konstitucije o Svetoj liturgiji. Moja pitanja u vezi s Križanićem i Lippayem povjerio je, kako piše, vrsnom stručnjaku za crkvenu povijest, osobito domovinsku Mons. Johannesu Postenyi, prelatu Njegove Svetosti i umirovljenom ravnatelju Društva sv. Adalberta/Vojtecha u Trnavi. Biskup mi prilaže njegov odgovor na moje ukazivatelje odnosno upite. Odgovor je također pisan latinski:

»Nadbiskup J. Lippay boravio je u svojem Dvoru u Požunu (Posonii) / Bratislava s pripadnicima Ordinarijata. Ondje je također umro. Ljeti je običavao službovati u Trnavi. Svoje osobne spise i čitavu veliku biblioteku oporučno je ostavio Družbi Isusovoj u Požunu. Poslije ukinuća Družbe (1773.) za kraljevanja Marije Terezije mnoge knjige i spise privatnici su si grabežom prisvojili ali nalaze se također i u knjižnicama: Nemzeti Muzeum i u Budimpeštanskoj akademiji kao i u Ostrogonskoj nadbiskupskoj biblioteci.«(161)

Kip Jurja Križanića, djelo akad. kiparice Marije Ujević predstavljen podizateljima: Zagrebačka nadbiskupija i HAZU, te darovateljima: grad Zagreb i Vlada Republike Hrvatske, 11. lipnja na 365. godiÜnjici Kri×anićevog odlaska u misiju Rusiju. Uz autoricu akademkinju na slici su kardinal Josip Bozanić, nadbiskup zagrebački, predsjednik HAZU akad. Zvonimir Kusić i prof. dr. Ivan Golub, predsjednik Odbora za podizanje spomenika. Snimio msgr. Juraj Jerneić.

Čovjeku je da zaplače, kako je završila jedna čuvena knjižnica, kako se rasuli, razgrabili spisi znamenitog nadbiskupa Lippaya. Sve posljedice nesretnoga papinskoga (papa Klement XIV.) ukinuća Družbe Isusove, kao i besmislenog carskog (car Josip II.)(162) ukinuća nekih redova u monarhiji! No, na navedenom tragu valjalo bi poduzeti istraživanja. Možda bi se našli tragovi Jurja Križanića, i ne samo njega nego i Nikole Zrinskoga. Možda bi se našlo dopisivanje među znamenitim ljudima, razjasnile se mnoge stvari kao Križanićev prvi povratak iz Rusije i njegov drugi odlazak u Rusiju. Možda bi se potvrdila naslućivanja (čini mi se Petra Grgeca) da je ostrogonski nadbiskup Juraj Lippay novčano omogućio Križanićev put od Beča do Moskve. Ne samo kao dobrohotnik nego i kao istomišljenik.

Juraj Križanić i Juraj Lippay bili su istomišljenici na razini Crkve. Obojica su bili promicatelji jedinstva Crkava. Bili su istomišljenici i na državnoj razini. Obojica su naime bili protivnici njemačkog centralizma u zajednici država pod Habzburzima. Na narodnoj i međunarodnoj razini bili su istomišljenici. Bili su pobornici iznalaženja načina, kako skinuti turski jaram ne samo sa svojih zemalja nego i kao prijetnju Evropi. Treba razumjeti da Nadbiskup Lippay nije upravljao svojom Nadbiskupijom iz drevnog sjedišta Ostrogona. Ono je bilo zaposjednuto od Turaka. I glede načina kako ostvariti oslobođenje od Turaka Križanić i Lippay bili su istomišljenici. Treba stvoriti međunarodni savez, protutursku ligu. U nju treba uključiti i Rusiju. Jasno je da se rat protiv Turaka ne može uspješno voditi, ako Rusija na neki način ne obuzda Krimske Tatare. Križanić uostalom putuje, u duhu svoje predstavke podastrte 1641. tajniku Kongregacije za širenje vjere Francescu Ingoliu, u Rusiju i radi jedinstva crkava i radi sklanjanja ruskog cara na protuturski savez s evropskim vladarima. Razumljivo je stoga da je nadbiskup Lippay podupirao Križanićeve zamisli. I vjerojatno je da je pomogao novčano Križanićev put u Rusiju. I tako mu ga omogućio. Do Beča je zacijelo Križanić imao novca za putne troškove ušteđen od onih škuda što mu ih je Kongregacija za širenje vjere bila dodijelila. Ali da li je imao sredstava za put do Moskve.

Juraj Lippay i Juraj Križanić imali su i zajedničkoga načelnoga sumišljenika Nikolu Zrinskoga. Ovdje prisutna prof. R. Agnes Varkonyi je 1983. godine na simpoziju posvećenom 300. godišnjici smrti Jurja Križanića u sjedištu Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti, dakle prije 26 godina, održala izlaganje »Die internationale antituerkische Koalition im Zeitalter von Križanić und Zrinyi«, što sam ga pažljivo bio slušao, a koje je u zborniku radova sa simpozija objavljeno.(163) Nikola Zrinski je, kaže ona, prisno sprijateljen s primasom ugarskim, nadbiskupom Jurjem Lippayem. Nikola Zrinski se slaže s Lippayem da treba stvoriti protutursku ligu (savez), no protiv je uključenja Rusije (Moskovije) u ligu. U svojemu velikom manifestu »Arznei gegen das tuerkische Opium« Zrinski se vrlo kritički očituje prema pomoći Moskve.(164) Jesu li se i osobno Juraj Križanić i Nikola Zrinski u mogućim razgovorima u Čakovcu za Križanićevoga župnikovanja u Nedelišću u tom pitanju razilazili? Lippay, drugačije od Zrinskoga, misli da treba u savez uključiti i Rusiju. Misli isto što i Križanić(165). Možda se upravo Križanićevom pohodu Jurju Lippayu duguje da se nadbiskup Lippay baš 1658-1660. živo zalaže u Rimu i kod mletačkog ambasadora u Beču oko stvaranja protuturske koalicije.(166) A što će u isto vrijeme Križanić poduzeti u tom smislu u Rusiji?

S ovim zajedničkim nazorima, možda, kako rekoh, potpomognut novčano od Jurja Lippaya, Križanić nastavlja put u Rusiju. U Moskvu stiže Juraj Križanić iz Putivlja sa skorotečom Vasilijem Bezobrazovim 17. rujna 1659. A već deset dana po tom upućuje caru Alekseju predstavku kojom mu se stavlja na službu. Obrazlaže zašto je došao u Rusiju i što je spreman raditi: htio bi opovrgnuti klevete Adama Oleariusa, biti carskim ljetopiscem, knjižničarom, slagati knjige i preporučati caru povijesno i političko štivo. Predlaže rad na jeziku, rad na crkvenom polju i rad na nacionalnom odnosno političkom području; nudi se i da napiše gramatiku i rječnik. Od svega što je Križanić caru ponudio prihvaćen je rad na jeziku i izradi gramatike. Sred povjerenog mu rada oko jezika i gramatike Juraj Križanić je iz nerazjašnjenih razloga prognan u Sibiriju. U Tobolsk, mjesto izagnanstva, stiže 8. ožujka 1661. godine.(167) U zatočeništvu Križanić ne proklinje zemlju koja ga je zatočila već radi za njeno dobro. Neslomljivi Križanić točno pet mjeseci kako je kao izagnanik došao u Tobolsk, 8. VIII. 1661. završava pravopisno djelo »Objasnüęnje vîvódno o pîsmé slovęnskomü«.(168) Juraj Križanić dovršava 6. listopada 1665. gramatiku »Gramatíčno izkazânje ob rúskom jezíku«,(169) – Gramatički prikaz. Kod Križanićeve Gramatike treba razlikovati jezik kojega Gramatiku Križanić piše, to jest o kojem piše Gramatiku i jezik na kojem piše Gramatiku. Jezik čiju Gramatiku piše jest u stvari korpus svih slavenskih pojedinačnih jezika u prvom redu staroslavenskoga, potrebnih ispravljanja koja Križanić u Gramatici predlaže, možda i nalaže. A jezik kojim piše Gramatiku je njegov vlastiti zajednički slavenski jezik.

Kao uznik Križanić dana 15. travnja 1663. počinje pisati u Tobolsku u Sibiriji svoje veledjelo »Razgowori ob wladatelystvu«,(170) zvano »Politika«, koje ne će biti završeno prije 1666., trilogiju naime ekonomike, vojne vještine i političke mudrosti, u kojoj savjetuje caru, kako izgraditi moćnu Rusiju koja će pomoći porobljenim Slavenima, da se oslobode tuđinskih vladara i zadobiju svoje narodne vladare. Križanić nije ni za kakvu sveslavensku državu na čelu s Rusijom već samo za slavensku slogu, suradnju.(171) Rusija se pak sama tada nalazi na raskršću da li stupiti među narode Evrope ili se zatvoriti u se. Križanić joj savjetuje ulazak u Evropu s time da stane uz Latine a ne uz Germane. U spletu ruske vanjske politike Križanić zastupa mišljenja koja su mu bila zajednička s nadbiskupom Ostrogonskim Jurjem Lippayem s obzirom na željkovani poraz Turaka. Križanić naime tvrdi da se Rusija treba širiti prema Jugu a ne prema Sjeveru, da mora biti u savezu s istočnim, zapadnim i sjevernim narodima a sve snage usmjeriti na borbu s Turskom i njezinim vazalima – Krimskim Kanatom. Tvorac tadanje vanjske politike, ministar vanjskih poslova A. L. Ordin- Naščokin, bio je sasvim suprotnog stava.(172) Zasnovao je još 1650. uspostavu mirnih odnosa s Poljskom, Turskom i Krimom i spremao se za borbu sa Švedskom zbog zadobivanja luka na Baltiku. U godinama kada Križanić piše »Politiku« tursko pitanje nije bilo središnje pitanje ruske vanjske politike. Križanić je bio glas vapijućega u pustinji, Sibirskoj pustinji, jer je njegov glas ostao perom i crnilom pribijen uz papir i nije dopirao do onih koji su donosili odluke. San kako će savjetom biti caru na ruku nije se ostvario. Ali je osobom osobitoga carevoga povjerenja bio Paisios Ligaridis, metropolit Gaze, Križanićev nekoć učitelj u Grčkom kolegiju u Rimu, kojemu je možda nespretno i nesretno Križanić povjerio kako kani ići u Rusiju i uz ostalo zadobivši carevu naklonost biti mu savjetnikom.(173)

Naslovnica jedne od knjiga križanićologa Ivana Goluba o Jurju Kri×aniću i njegovu djelu, Zagreb, 1983.

Koja podudarnost, negdje 1666. Križanić završava djelo »Razgovori o vladateljstvu«, a u siječnju 1666. završava svoj život u Požunu nadbiskup Ostrogonski Juraj Lippay.

Bogzna je li o tome dopro kad tad do Križanića glas. Je li Križaniću bilo znano da je u jesen 1664. Nikola Zrinski u Čakovcu stupio u vezu s Ostrogonskim nadbiskupom Jurjem Lippayem i s drugim nezadovoljnicima vašvarskim mirom,(174) da je poslije smrti Nikole Zrinskoga pokret protiv bečkog carskog apsolutizma nastavio od Hrvata Petar Zrinski, od Mađara Juraj Lippay, nadbiskup Ostrogonski i palatin Franjo Wesseleny.(175) Da li je do Križanića doprla vijest o stradanju Nikole Zrinskoga u lovu u Međimurju i o pogubljenju Bana Petra Zrinskoga u Bečkom Novom Mjestu 1671? Zacijelo preko tobolskih trgovaca i tu boravećih slobodnih stranaca Križanić je dolazio do »glasila/ vijesti – avvisi, advisi« iz inozemstva. Sam spominje u svojim spisima da je čitao u »glasnicima/vijestima« koje su mu nedavno došle u ruke što Nijemci pišu 1663. u svojim glasnicima/novinama: »In advisiis quae mihi ultimo in manus venerunt legi quod anno 1663 die 2 Mai...«(176) Križanić također bilježi kako »27. lipnja 1663. iz Beča pišu – Anno 1663. 27. Iunii de Vienna scribunt...«(177) Je li zatočenik Križanić doznao putem neke vrste novina u Tobolsku da je 1664. nesretno stradao Nikola Zrinski u lovu, da je njegov brat ban hrvatski Petar Zrinski 1671. pogubljen u Bečkom Novom gradu? Ne zna se ali je vrlo vjerojatno da jest, jer su i Nikola i Petar Zrinski bili evropski poznati junaci, a urota Zrinsko-Frankopanska s kobnim krajem bila je evropski događaj, o kojem su se pronosile pisane vijesti. A Tobolsk nije bio zabitno mjesto nego glavni grad Sibirije.

Križanić, kako rekoh, dovršava 6. listopada 1665. gramatiku »Gramatično izkazanje ob ruskom jeziku«(178). Kod Križanićeve Gramatike treba razlikovati jezik kojega Gramatiku Križanić piše, to jest o kojem piše Gramatiku i jezik na kojem piše Gramatiku. Jezik čiju Gramatiku piše jest u stvari korpus svih slavenskih pojedinačnih jezika, u prvom redu staroslavenskoga. A jezik kojim piše Gramatiku je njegov vlastiti zajednički slavenski jezik.

Latinski pisanim djelom »De Providentia Dei sive de causis victoriarum et cladium, hoc est de prospero et de Infelici statu Reipublicae««(179) pisanim od 23. svibnja 1666. do 10. listopada 1667., u doba rata i mira između Rusije i poljske, Križanić govori o teološkim uzrocima ratnih pobjeda i poraza. Zorno pokazuje da je njegova teologija politička i njegova politika da je teološka. Križanić tumači zbivanja kao djelo Providnosti koja sve usmjeruje prema Isusu Punini tj. Crkvi. Istom 30. siječnja 1667. kod potpisivanja mira s Poljskom u Andruševu Ordin-Naščokin se očituje za protutursku preusmjerenost.

U krnjem djelu »Tolkovanie istoričeskih proročestv«(180) 1674. godine Juraj Križanić teoriju djela »De Providentia Dei« primjenjuje na povijesna zbivanja. Težak položaj u kojemu se tada Rusija nalazila – provala Turaka sve do Lavova, malodušnost sijana od starovjeraca – potiču Križanića na podizanje vedrine. Piše naime da po proroštvima dolazi čas propasti turske sile, da nema mjesta malodušju, da je sada prilika da ruski car na poljsko prijestolje dade izabrati svojega sina. Poljska je naime ne nasljedna nego izborna monarhija, i da razlika vjeroispovijesti – Poljaci katolici, Rusi pravoslavci- nije nesavladiva. Križanić je uistinu bio dobar prorok glede propasti turske sile. Za devet godina poraz kod Beča bit će početak kraja turske moći. Zbog povećanih turskih napada, bezizglednosti stvaranja antišvedskoga saveza ruski ministar vanjskih poslova Afanasij Ordin-Naščokin iznosi 1676. namisao o savezu s Poljskom i o ujedinjenju svih Slavena u borbi protiv Turaka.(181) Dolazi do onoga što je Križanić prije nekoliko godina predlagao. A posve u skladu sa stavovima i nadbiskupa Ostrogonskoga Jurja Lippaya.

Nukan da se dade prekrstiti Križanić piše djelo »Ob svetom kreščenju«.(182) Protiv crkvenih raskolnika starovjeraca, osporavatelja liturgijske reforme moskovskog patrijarha Nikona, Križanić piše djelo »Obličenje na Soloveckuju čelobitnu« (183), djelo, koje predstavlja prvi i jedini slučaj da jedan katolički teolog ostajući katolikom uzima u obranu službenu pravoslavnu crkvu kad se u njenu krilu pojavio raskol. Ovo potonje djelo predstavlja zacijelo s književnog stanovišta ponajljepše Križanićevo djelo u prozi, u nekim slojevima gotovo pjesmu u prozi.

Križanićeva oporuka

Ostario i oslabio, nakon petnaest godina uzništva, očekujući skoru smrt Križanić 1675. piše svoju duhovnu oporuku »Smertnyj razrjad«(184). Imao sam je u ruci u prosincu 1981. u Moskvi. Pisana je odnosno prepisana ćirilicom. U samom tekstu ima i latiničkih riječi. To pak što se u prijepisu nalazi negdje i Križanićeva ruka daje kodeksu biljeg izvornika. Uznik bez igdje ičega piše oporuku od 456 stranica.(185) Križanić piše: »A u tijelu starom i slabom svakog dana i časa očekujem smrt. Zato napisah svoju OPORUKU (velika slova napisao sam Križanić – opaska I. G.). To jest. Sastavih nekoliko besjeda svemu svjetlom slavnom ruskom narodu. Time obznanjujem čitav vijek i djelo svoga tegotnoga života, da vam poslije moje smrti bude znano, a ne bez vaše koristi.«(186) U Oporuci nema ni Zrinskih, ni Lippaya ni inih osoba iz Križanićevoga života. Već ona predstavlja teološku raspravu o Euharistiji. Naslućujem da se navedene Križanićeve riječi ne odnose na svežanj, kodeks u kojem se nalaze. Smrt koju je Križanić očekivao pišući svoju Oporuku nije pokucala na njegova uznička vrata, već na vrata cara Alekseja koji ga je zatočio. Aleksej umire 30. siječnja 1676. Aleksejev sin car Fedor, zacijelo na poticaj baroknog ruskog pjesnika, svojega učitelja, redovnika Simeona Polockoga, kriptokatolika, oslobađa Križanića. Juraj Križanić ostavlja Tobolsk 5. ožujka 1676., u koji je kao izagnanik bio došao 8, ožujka 1661.

U Tobolsku je Jurju Križaniću postavljena spomen-ploča u lipnju 2005. s hrvatskim i ruskim natpisom:

Na ovom mjestu nalazila se kuća

u kojoj je od 1661. do 1676. godine živio

hrvatski znanstvenik Juraj Križanić.

Veleposlanstvo Republike Hrvatske

u Ruskoj Federaciji

26. lipnja 2005.

Car Fedor izdaje 27. ožujka 1677. ukaz da se Križanić otpusti iz Rusije na granici kod Smolenska. Onog Smolenska – zvanog vrata Moskovije – gdje je čekao 1647. da prvi puta uđe u Rusiju. Napokon 9. listopada 1677. Križanić odlazi iz Moskve. Početkom 1678. u Vilniusu stupa u samostan dominikanaca uzevši si ime Augustin, ime voljenog učitelja sv. Augustina, gdje kao starac želi objaviti svoju »Moscoviu«, ondje naime gdje je Possevino bio tiskao svoju »Moscoviu« koja je Križanića kao mladca bila potakla na misiju u Rusiju. No poglavari nemaju za to razumijevanja.(187)

Želeći stići do Rima Križanić se pridružuje vojsci Jana III. Sobieskoga, – kojemu je posvetio svoje latinski pisano djelo »Historia de Siberia«(188), – što ide u pomoć od Turaka opsjednutom Beču. gdje pogiba.(189)

O 310. godišnjici Križanićeve pogibije, u Beču je na mjestu gdje se nekad nalazio Hrvatski kolegij, u kojemu je odsjedao Križanić, postavljena 1993. spomen-ploča Jurju Križaniću. Tom sam prigodom održao govor o životu i djelu Jurja Križanića.

Ivan Golub pred spomenikom Jurju Križaniću, autorice Marije Ujević Galetović, predstavljenom u dvoriÜtu dvora Kaptola 7 u Zagrebu gdje je Kri×anić stanovao 1644û1645. Snimio vlč. Ivan Čućek 12. lipnja 2011.

Braća Zrinski pogibaju: Nikola Zrinski stradava razderan od vepra 1664., a njegov brat Petar Zrinski pogubljen je u Bečkom Novom mjestu 1671. od cara Leoploda, a da nisu vidjeli ostvarenje svojim protuturskih i protugermanskih zamisli. Juraj Križanić, svećenik, učenjak, književnik, teolog, filozof, jezikoslovac, glazbeni teoretik, politički pisac i djelatnik, pobornik jedinstva Crkava i sloge Slavena pogiba, zacijelo kao svećenik u sklopu poljske vojske Jana III Sobieskoga, saveznika protuturske lige, 12. rujna 1683. u bitci protiv Turaka koji su opsjedali Beč. Vijest o njemu, o Križanićevoj pogibiji, dugujemo upravo onomu Nikoli Witsenu,(190) kojemu je ono Jakov Tollius gost Nikole Zrinskog iz Čakovca bio pisao o neviđenoj oružani i knjižnici Nikole Zrinskog. Juraj Križanić pogiba kao i Petar Zrinski u zemlji njemačkoj.

Da li je Juraj Križanić dočekao trenutak kad je kardinal Leopold Kollonich (Komorn, 26. listopada 1631 – Beč, 20. siječnja 1707), hrvatskog porijekla, ostrogonski nadbiskup i primas Ugarske, – daljnji nasljednik nadbiskupa Ostrogonskoga Jurja Lippaya – zapjevao u bečkoj katedrali sv. Stjepana prije zalaska sunca onog 12. rujna 1683. »Te Deum« – zahvalu Bogu za izvojevanu pobjedu na Turcima?

U Zagrebu se dovršava kip Jurju Križaniću, svećeniku i učenjaku, poborniku jedinstva Crkava i sloge Slavena, koji podižu Zagrebačka nadbiskupija i Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti. (191)

(Zagreb, 1. listopada 2009. Sv. Terezija od Djeteta Isusa)

___________________________________________________

(1) Izlaganje dr. sc. Ivana Goluba na međunarodnom hrvatsko-mađarskom skupu održanom na temu »Susreti dviju kultura – Obitelj Zrinski u hrvatskoj i mađarskoj povijesti«. Organizatori skupa bili su Matica hrvatska i Balassi institut iz Budimpešte. Ovaj rad bit će zajedno s ostalim znanstvenim radovima s ovoga skupa uskoro objavljen u posebnom Zborniku.

(2) Dio o Obrhu prenosim, uz preinake i dopune, iz svojeg istraživanja: Tri jezična spomenika iz Križanićeva rodnog kraja (1656-1672), u: Građa za povijest književnosti hrvatske, Zagreb 1978, knj. 32, 123-166. Ivan Kukuljević-Sakcinski, Juraj Križanić Nebljuški; hrvatsko-ruski pisac, Književnici u Hrvatah s ove strane Velebita, živivšě u prvoj polovini XVII vieka, Arkiv za povjestnicu jugoslavensku, sv. X, Zagreb 1869, str. 30. – Ivan Črnčić, Imena Slovjenin i Ilir u našem gostinjcu u Rimu poslije 1453. g., Rad, Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti 79 (1886) 51. – Vatroslav Jagić, Život i rad Jurja Križanića, O tristogodišnjici njegova rođenja, Zagreb 1917, str. 83. – I. Golub, Križanićev rodni kraj i rod Križanića u njegovim spisima i suvremenim zapisima, Historijski zbornik XXV – XXVI (1972 – 1973) 343 – 368.

(3) Kukuljević, Juraj Križanić Nebljuški, nav. dj., str. 15. – Jagić, Život i rad J. Križanića, nav. dj., str. 231-233. – I. Golub, Križanićev rodni kraj, nav. dj., str. 351-360.

(4) R. Lopašić (Hrvatski urbari I, Zagreb 1894), donosi brojne popise dvorova i selišta iz raznih krajeva Hrvatske, najviše iz onih koji su bili Zrinskih.

(5) A. M. Luk’janenko, Političeskaja i literaturnaja dejatel’nost’ brat’ev Zrinskih i Franca Frankopana. (Iz istorii političeskoj i ekonomičeskoj žizni Horvatov XVII v. i iz istorii razvitija u Horvatov literatury i vyrabotki literaturnago jazyka.) Tom I: Političeskaja dejatel’nost’ brat’ev Zrinskih i Franca Frankopana. Kiev. Tipografija Imperatorskago universiteta sv. Vladimira 1911 (Pečatano po opredeleniju Soveta Imperatorskago universiteta sv. Vladimira. Ottisk iz Universitetskih izvestij), str. 735.

(6) R. Lopašić, Oko Kupe i Korane, mjestopisne i povjestne crtice, Zagreb 1895, str. 237.

(7) Luk’janenko, Političeskaja i literaturnaja dejatel’nost’, nav. djelo, str. 753.

(8) Josip Adamček, Zrinsko-Frankopanski posjedi u XVII stoljeću, Radovi Instituta za hrvatsku povijest Sveučělišta u Zagrebu, sv. 2, Zagreb 1972, str. 27.

(9) Zrinski su istina zalagali manja imanja na svojim vlastelinstvima, ali su mnogo više založenih posjeda otkupili nego novih založili. Skrbnici Zrinskih, Petra i Nikole, u doba njihove maloljetnosti (do 1637) založili su bili više imanja (Adamček, Zrinsko-Frankopanski posjedi, nav. dj., str. 26-27).

(10) Luk’janenko, Političeskaja i literaturnaaja dejatel’nost’, nav. djelo, str. 717, 721.

(11) Nav. dj., str. 735.

(12) Nav. dj., str. 756.

(13) R. Lopašić, Bihać i bihaćka krajina, Zagreb 1890, str. 164.

(14) Kao da je smisao za ekonomiku naslijedio njegov istoimeni unuk Juraj Križanić koji će postati našim ekonomskim klasikom.

(15) Kukuljevič, Juraj Križanić Nebljuški, str. 15.

(16) Nav. mj.

(17) Jagić, Život i rad Jurja Križanića, nav. dj., str. 228.

(18) Nav. dj., str. 232.

(19) Usp. Lopašić, Hrvatski urbari, nav. dj., str. 208.

(20) Adamček, Zrinsko-Frankopanski posjedi, nav. dj., str. 30.

(21) Dioba između braće Nikole i Petra Zrinskoga trajala je desetak godina (1638-49) Zaključena je 1649. Vlastelinstvo Ribnik razdijeljeno je popola. Ono je obuhvaćalo sljedeća sela: Žakanje, Novaki, Modruš-potok, Artinići, Griče, Jelkovići, Kunići, Paka, Pravutina, Zaluka, Brihovo, Brod, Jurovo, Bukovac, Kohanji Vrh, Breznik, Obrh, Stranica, Lipnik, Gorica, Mrzljaki, Goli Vrh. Pošto je Nikola Zrinski stradao, njegov brat Petar je zakupio od Nikoline udovice Sofije Löbl 1665. Nikolinu polovinu ribničkog vlastelinstva (Luk’janenko, Političeskaja i literaturnaja dejtel’nost’, nav. djelo, str. 721, 735).

(22) Jagić, Život i rad J. Križanića, str. 14-15.

(23) Decretum koterogaie Verbewczi Istwan diachki popiszal a poterdilghaie Laszlou koterie za Mathiassem kral bil zeusze ghoszpode i plemenitih hotieniem koteri pod wugerszke corune ladanie szlisse. Od Ivanussa Pergossicha na szloujenszki iezik obernien. Non accipies personam nec munera quia munera excaecant oculos sapientium et mutant verba iustorum NVM: XVI Stampan v Nedelischu leto nassegha zuelichenia 1574, f. VIII. v. Ovo djelo tiskano u Nedelišću 1574. kod protestantskog tiskara bilo je zabranjivano i uništavano. Postoji svega pet primjeraka koji, makar iz iste tiskare, nisu posve isti. Ja se služim ovdje primjerkom što se nalazi u Nacionalnoj i sveučilišnoj biblioteci u Zagrebu pod signatumm R 1891. Djelo predstavlja Pergošićev hrvatski prijevod Verböczyevog djela »Opus tripartitum juris consuetudinarii inclyti regni Hungariae partiumque eidem annexarum«. Djelo je bilo na snazi u Hrvatskoj sve do 1848. Kao raritet izdao ga je i popratio komentarom 1909. u Beogradu Karlo Kadlec: Stefana Verbecija Tripartitum (Tripartitum opus juris consuetudinarii Regni Hungariae) Slovenski prevod Ivana Pergošića iz godine 1574. Izdao Dr. Karlo Kadlec. S objašnjenjem Pergošićeva jezika od Dra Đ. Polivke. Srpska kraljevska akademija. Zbornik za istoriju, jezik i književnost srpskog naroda. Prvo edelenje: Spomenici na srpskom jeziku. Knjiga V. Beograd 1909.

(24) Decretvm, f. VII v.

(25) Juraj Sandrić je bio sin Martina Sandrića i Margarite rođene Sčipačić; otac mu je bio kapetan u Primorju i Vinodolu te je imao u zalogu neka imanja kod Ribnika što su mu ěh bili založili 1628. skrbnici nepunoljetne braće Nikole i Petra Zrinskoga (Kukuljević, Juraj Križanić Nebljuški, nav. dj., str. 158) Bit će da je Juraj Sandrić kao i njegov otac služio po Primorju i Vinodolu, jer je bio dobro poznat senjskom biskupu Marianiu.

(26) Decretvm, f. XXXII.

(27) Decretvm, f. XXXVIII.

(28) Decretvm, f. XXXII.

(29) Decretvm, f. XXXVIIIv.

(30) Jagić, Život i rad J. Križanića, nav. dj., str. 228-229.

(31) Decretvm, f. XXXVIII–XXXIX.

(32) Janez Peršić, Juraj Križanić – đak ljubljanske isusovačke gimnazije, Historijski zbornik, XXVII – XXVIII / 1974 – 1975, str. 521 – 523. Juraj Križanić nalazi se u popisu članova Marijine Kongregacije u Ljubljani pod nadnevkom 6. srpnja 1631. Iz toga se pretpostavlja da je u Ljubljani polazio šestorazrednu gimnaziju. No ne postoje popisi onodobnih ljubljanskih gimnazijalaca.

(33) Russkoe gosudarstvo v polovine XVII. v., Izd . P. A. Bezsonov , Moskva 1859-1860; Jurij Križanič, Politika. Podgotovil k pečati V. V. Zelenin. Perevod i kommentarii A. L. Gold’berg. Pod redakciej akademika M. H. Tihomirova, Izdatel’stvo »Nauka«, Moskva 1965; Jurij Križanič, Politika, Moskva, Novyj svet, 1997.; Jurij Križanič, Politika, Russkaja klasičeskaja biblioteka, »Ekonomika i duhovnost«, Izd. »Ekonomičeskaja gazeta«, Moskva 2003; Juraj Križanić, Politika ili Razgovori o vladalaštvu. Preveo s ruskog Mate Malinar. Uvod napisao Vaso Bogdanov. Zagreb 1947; Juraj Križanić, Politika. Preveli Mate Malinar, Radomir Venturin. Uvodna studija Ante Pažanin. Zagreb 1997. – Ja spremam kritičko izdanje: »Juraj Križanić, Razgovori o vladateljstvu. Kritičko izdanje autografa, priredio, preveo i protumačio Ivan Golub.»

(34) Albe Vidaković, »Asserta musicalia« (1656) Jurja Križaniča i njegovi ostali radovi s područja glazbe, Rad, Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti, knj. 337, Zagreb 1965, str. 52.

(35) Jagić, Život i rad J. Križanića, nav. dj., str. 228.

(36) Nav. dj., str. 230.

(37) Križanićev prosvjedni iskaz objavio je najprije Kukuljević prema prijepisu (Juraj Križanič Nebljuški, nav. dj., str. 158-160), zatim Jagić prema izvorniku (Život i rad J. Križanića, nav. dj., str. 228-229).

(38) Vidaković, »Asserta musicalia«, nav. dj., str. 52.

(39) E. Fermendžin, Prinosi za životopis Gjurgja Križanića, svećenika i kanonika Zagrebačke biskupije, Starine, Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti 18 (1886), 219-224.

(40) Po tadanjem običajnom pravu žena je za slučaj udovištva bila osigurana. To je tzv. »zlamennoe ruho«, latinskě »dotalitium«. Ono je bilo »suma novaca zagarantirana za slučaj obudovljenja supruge založnim pravom na muževlju nepokretnost« (Kadlec, Stefan Verbecija Tripartitum, str. XXXVII) U Pergošićevu prijevodu »Tripartituma« na hrvatski iz godine 1574. »dotalitium« se definira: »Zlamennoe rvho gbouori ono kai sene zanie deusztua vzetie muusa imyenia daiuu« (Decretvm, 1. XXXIII).

(41) Sergej A1. Belokurov, Jurij Križanič v Rossii (po novym dokumentam), Priloženija, Čtenija v Imperatorskom obščestve istorii i drevnostej rossijskih pri Moskovskom universitete, Moskva 1903, kn. II, str. 200-291.

(42) Ivan Golub, Biografska pozadina Križanićevěh djela, u zborniku »Život i djelo Jurja Križaněća«, Biblioteka Politička misao, sv. 7, Zagreb 1974, str. 49-51.

(43) Belokurov, Jurij Križanič v Rossii, Priloženija, nav. dj., str. 213.

(44) Golub, Križanićev rodni kraj, nav. dj., str. 356.

(45) Ivan Golub, Tri jezična spomenika iz Križanićevoga rodnog kraja, nav. dj., str. 138 – 141, 154 – 157.

(46) Stjepan Razum, Biskupijska skupština (Sinoda) Zagrebačke biskupije iz 1669. godine, u: Tkalčić, Godišnjak Društva za povjesnicu Zagrebačke nadbiskupije, broj 8, Zagreb 2004., str. 57.

(47) Nav. mj.

(48) Joannis Bellosztenecz, e Sacra D. Pauli Primi Eremeitae Religione GAZOPHYLACIUM, seu Latino-Illyricorum onomatum AERARIUM, Zagrabiae M.DCCXL

(49) Ivan Golub, Tri jezična spomenika iz Križanićevog rodnog kraja, nav. dj., str. 142 – 134, 157 – 163.

(50) Stjepan Razum, Vjeroispovijedi i župničke prisege Zagrebačke nadbiskupije – Professiones fidei et iuramenta parochorum ecclesiae Zagrebiensis 1648-1997, Zagreb 2010, str. 35; Stjepan Razum, Biskupijska skupština (Sinoda) Zagrebačke biskupije iz 1669. godine, u: Tkalčić, Godišnjak Društva za povjesnicu Zagrebačke nadbiskupije, broj 8, Zagreb 2004., str. 47; Stjepan Razum, Biskupijska skupština (Sinoda) Zagrebačke biskupije iz 1673. godine, u: Tkalčić, Godišnjak Društva za povjesnicu Zagrebačke nadbiskupije, br. 10, Zagreb 2006., str. 45.

(51) Golub, Križanićev rodni kraj, nav. dj., str. 361-363.

(52) Golub, Tri jezična spomenika iz Križanićevog rodnog kraja, nav. dj., str. 150 – 151, 164.

(53) Golub, Križanićev rodni kraj, nav. dj., str. 355.

(54) Hrvatski Državni Arhiv, sig. 626: Matice krštenih župe Lipnik od g. 1659, f. 34.

(55) Isto, f. 26.

(56) Isto, f. 31.

(57) Isto, f. 136.

(58) Šematizam Zagrebačke nadbiskupije, Zagreb, 1966, str. 41; Mijo Korade, Franjo Thauszy (1751 – 1769) u: Zagrebački biskupi i nadbiskupi, Zagreb 1995, str. 404 – 411; Andrija Lukinović, Zagreb – devetstoljetna biskupija, Zagreb 1995, str. 247 – 251; Ivan Golub, Teologija u XVII. stoljeću, u: Hrvatska i Europa. Kultura, znanost i umjetnost. Svezak III: Barok i prosvjetiteljstvo (XVII-XVIII. stoljeće) Uredio Ivan Golub, Zagreb 2003, str. 360.

(59) Arhiv Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, sig. XVI – 29c: Dr. Kamilo Dočkal, Samostan bl. Dj. Marije u Sveticama, str. 276.

(60) Golub, Križaničev rodni kraj, nav. dj., str. 353.

(61) Nav. dj., str. 365.

(62) Nav. dj., str. 353.

(63) Nav. dj., str. 358-361.

(64) Nav. dj., str. 360.

(65) Jagić, Život i rad J. Križanića, nav. dj., str. 216.

(66) Nav. dj., str. 216.

(67) Golub, Križanićev rodni kraj, nav. dj., str. 357-358.

(68) Mate Hraste, Prinosi poznavanju hrvatskosrpskog jezika J. Križanića, u: Radovi Zavoda za slavensku filologiju 5 (1963), str.27 –28.

(69) Golub, Križanićev rodni kraj, str. 359-360.

(70) Aleksandar Flaker, Universitas studiorum (II), u: Književna republika VII (2009) br. 7-9, str. 118-119.

(71) Ivan Golub, Strastni život/ Pjesan u smrt Jurja Križanića/ 1683-1983., Zagreb 1983. Bibliofilsko izdanje Zbirke Biškupić. Pjesan je ninijaturama oslikao i bakropisima popratio Ivan Lacković Croata.

(72) Krešimir Regan, Plemićki gradovi, kašteli i tvrđave obitelji Zrinski, u: Povijest obitelji Zrinski. Zbornik. Zagreb MMVII, str. 164-170; Ladislav Dobrica, Arhivski izvori za povijest obitelji Zrinski u Hrvatskom državnom arhivu, u: Povijest obitelji Zrinski, nav. dj., str. 319-325;

(73) Ivan Golub, Križanićev rodni kraj, nav. dj., str. 347.

(74) Ivan Golub, »Juraj Križanić, Hrvat iz Ozlja. Georgius Krisanizh Croata Ozalliensis« ili Križanićeva ukorijenjenost u zavičaju, Kaj 9 (1976), br. 9-11, str.100-103.

(75) Moskva 17. stoljeća očima Jurja Križanića / Moskva XVII veka glazami Jurija Križaniča / Moscow of the 17th Century through the Eyes of Juraj Križanić, Muzej grada Zagreba, Zagreb 2004; Ivan Golub, »Moskva 17. Stoljeća očima Jurja Križanića2, u: Kana 36 (2005) br.1, str. 33.

(76) Ivan Golub, Simpozij o Jurju Križaniću u Moskvi, u: Forum. Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti. Zagreb 2005, br. 7-9, str. 1083-1100; I(van) G(olub), Rusko-hrvatski simpozij o Križaniću, u: Glas Koncila 44 (2005) br. 12, str. 5.

(77) I(van) G(olub), Staza Jurja Križanića, u: Glas Koncila 44 (2005) br.21, str. 32.

(78) Moskva 17. Stoljeća očima Jurja Križanića, nav. dj., str. 10-39.

(79) Ivan Golub, Svi odlasci Jurja Križanića. Televizijski scenarij. U: Forum. Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti. 36 (1997) br. 11-12, str. 1622-1641; Dokumentarni film »Svi odlasci Jurja Križanića«, Scenarij: Ivan Golub, Režija: Zlatko Sudović. Hrvatska Radio Televizija, proizvodnja 1987. Film je više puta ponovno davan. Za vrijeme izložbe u Muzeju grada Zagreba, o Moskvi 17. stoljeća viđenoj Križanićevim očima, stalno se davao film. Dakako da se u njemu pojavljuje Križanićev zavičaj i dvorovi Zrinskih.

(80) Zapisah: »Podatke mi je telefonski na moj upit kazivao Nikola Tržok, načelnik Općine Ribnik danas 8. siječnja 2010. i neki dan osobno Željko Car«.

(81) Ivan Golub, Kalnovečki razgovori, Zagreb 1979, Kalinovac 2007, str. 65: Ivan Golub, L’uomo di terra, Milano 1995, str. 150-151.

(82) Stjepko Težak, Hrvatske riječi u Križanićevim tekstovima i današnji ribnički govor, u: Rudolf Filipović (Uredio), Križanićev doprinos slavenskoj filologiji. Znanstveni skup u povodu 300. obljetnice smrti Jurja Križanića (1683-1983) Zbornik radova. III. dio. Radovi o životu i djelu Jurja Križanića. Svezak 5. Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti. Zagreb 1990., nav. dj., str. 193-207; Josip Vončina, Juraj Križanić i jezik Ozaljskoga kruga, u: Filipović, Križanićev doprinos slavenskoj filologiji, nav. dj., str. 209-212; Stjepko Težak, Naglasci Jurja Križanića i današnji naglasni odnosi na području Ribnika, Ozlja i Dubovca, u: Folologija, knjiga 26, Zagreb 1996, str. 85 – 94.

(83) Ivan Golub, Slavenska koine Jurja Križanića, u: Slovo 36 (1986):Tisuću i sto godina od smrti Metodijeve: Ćirilometodsko kulturno-književno nasljeđe u Hrvata, str. 185-201; Ivan Golub, Općeslavenski jezik J. Križanića iliti slavenski koine dialektos, u: Glasnik UNESCO-a 36 (1983) str. 38-39; Ivan Golub, La lingua di Križanić: protoslavo, paleoslavo, panslavo, neoslavo, nav. dj., str., 465-482; Irina A. Podtergera, ‘Obščij russkij jazyk’ bei Juraj Križanić: ein politisch-religioeses Konzept zwischen Ost und West, u: Christians D., Stern D., Tomelleri V. S.,(Hrsg): Bibel, Liturgie und Froemmigkeit in der Slavia Byzantina. Festgabe fuer Hans Rothe zum 80. Geburtstag (=Studies on Languages and Culture in Central and Eastern Europe: Bd 3) Muenchen, Berlin 2009, str. 450-474. Izabranu bibliografiju o Križanićevoj Gramatici i zajedničkom slavenskom jeziku vidi u: Golub, La lingua di Križanić, nav. dj., bilješka 2 i u: Podtergera ‘Obščij ruskij jazyk’ bei Juraj Križanić, nav. dj., Literatura

(84) Hrvatski Državni Arhiv u Zagrebu, Acta aboliti Paulinorum Conventus Szveticzensis. Fasc. I, No 36. Isprava nosi nadnevak: Ozalj 6. ožujka 1656.

(85) Golub, Križanićev rodni kraj, str. 356-357.

(86) Ivan Golub, Juraj Križanić glazbeni teoretik 17. stoljeća, JAZU, Radovi o životu i djelu Jurja Križanića, svezak 1. Uredio Ivo Supičić. Zagreb 1981, str. 57.

(87) Ivan Golub, Križanićev rodni kraj i rod Križanića u njegovim spisima i suvremenim zapisima, Nav. dj., str . 351.

(88) Mijo Korade, Križanićevo školovanje kod isusovaca u Grazu, u: Ljubo Boban (Uredio), Znanstveni skup u povodu 300. obljetnice smrti Jurja Križanića (1683-1983), Zbornik radova, II. dio; Radovi o životu i djelu Jurja Kižanića svezak 4, Zagreb 1986, str. 279.

(89) Mijatović, Zrinsko-Frankopanska urota, nav. dj., str.30.

(90) Ivan Golub, Juraj Križanić prorok mesijanizma kulture. Križanićevo očitovanje »O misiji u Moskoviji – della missione in Moscovia«, u: Bogoslovska smotra 66 (1996) br. 1, str. 57-87.

(91) Ivan Golub, Ligaridis ha forse plagiato Križanić? u: Orientalia christiana periodica, Volumen 68, Roma 2002, Fasc iculus II, str. 375-387.

(92) Ivan Golub, Križanić, Zagreb 1987, Kršćanska sadašnjost. Bibliofilsko izdanje, str. 117-119.

(93) S. A. Belokurov, Jurij Križanič v Rossii, Priloženija, Moskva 1902, str. 177.

(94) Nav. mj.

(95) Nav. mj.

(96) Michael Heaney, How many languages did Križanić know?, u:Križanićev doprinos slavenskoj filologiji. Znanstveni skup u povodu 300. obljetnice smrti Jurja Križanića (1683-1983) Zbornik radova , III. dio. Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti. Radovi o životu i djelu Jurja Križanića, svezak 5. Uredio Rudolf Filipović, Zagreb 1990, str. 99.

(97) Ante Kadić, Križanić’s Memorandum, u: Jahrbücher für Geschichte Osteuropas, Neue Folge, Band 12, Heft 3, Wiesbden 1964., str. 331-349.

(98) Belokurov, Jurrij Križanič v Rossiji, Priloženija, str. 178.

(99) »Sed ego illud nemini adhuc ita volui explicare, uti nunc hic: sed potius coelare studebam...« (Belokurov, Jurij Križanič v Rossii, Priloženija, nav. mj.

(100) Ivan Golub, Ligaridis ha forse plagiato Križanić? u: Orientalia Christiana Periodica , volumen 68, Roma 2002, Fasciculus II, str. 375-387.

(101) Fran Krsto Frankopan, Djela. Za tisak priredio i uvodnu raspravu napisao akademik Josip Vončina. Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti, Stari pisci hrvaatski, knjiga 42, Zagreb 1995, str. 21.

(102) Nav. dj., str. 22.

(103) Nav . dj., str. 28.

(104) Ivan Golub, Juraj Križanić. Sabrana građa O 300-obljetnici smrti (1683-1983), Croatica Christiana – Fontes, svezak II, Kršćanska sadašnjost, Zagreb 1983, str. 64, 92-94.

(105) Hrvoje Petrić, Prilog poznavanju gradskih naselja (trgovišta) na posjedima Zrinskih. Primjer Međimurskog vlastelinstva, u: Povijest obitelji Zrinski. Zborniki. Zagreb MMVII, str. 225.

(106) Anđelko Mijatović, Zrinsko-Frankopanska urota, Zagreb 1992, str. 36.

(107) Josip Buturac, Povijest župe Nedelišće (1226-1992), u: Josip Buturac, Nedelišće, , Nedelišće 1992, str. 172.

(108) Ivan Damiš, Iz prošlosti žiupe Čakovec, Zagreb 1994., str. 17-20

(109) Josip Buturac, Povijest župe Nedelišće, Nav. mj.

(110) »Križanić shows a good knowledge of Turkish phonology and grammar, both in theory and practice« (Michael Heaney, Križanić and the Turkish Language, u: Wiener Slavistisches Jahrbuch, Zwanzigster Band/1974, str. 72.

(111) Athanasii Kircheri e Soc. Iesu, Oedipus Aegyptiacus, Tomus I Romae 1652.

(112) Juan Caramuel, Primus calamus, Sant Angelo della Fratta 1665, str. 112.; Ivan Golub, Križanićevi stihovi u poetici Juana Caramuela (g. 1665), u: Forum, Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti 16 (1977) br.4-5, str. 819-824; Ivan Golub, Juraj Križanić. Sabrana građa, nav. dj., str. 257-272.

(113) Nav. dj., str. 182.

(114) Nav. mj.

(115) Anđelko Mijatović, Zrinsko-Frankopanska urota, nav. dj. , str.37-39.

(116) Jurij Križanič, Politika. Podgotovil k pečatiV. V. Zelenin. Perevod i kommentarii A. L. Gol’dberg. Pod redakciej akademika M. N. Tihomirova. Moskva 1965.

(117) Dr. Kamilo Dočkal k. z., Samostan Sv. Jelene u Čakovcu, u: Arhiv Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, Sign atura XVI, 29b.

(118) Zaključci Hrvatskoga sabora, sv. I: 1631-1693. Pripremili : Buturac dr Josip, Stanisavljević Mirko, Sučić Ranko, Šoj Vesna, Zmajić Bartol. Zagreb 1958, str. 123-128.

(119) Ivan Golub, Slavenstvo Jurja Križanića. O tristotoj godišnjici Križanićeve smrti, Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti. Radovi o životu i djelu Jurja Križanića, svezak 2., Zagreb 1983., str. 29-30.

(120) Belokurov. Jurij Križanič v Rossii, Priloženija, nav. dj., str. 249

(121) Albe Vidaković, »Asserta musicalia« (1656) Jurja Križanića i njegovi ostali radovi s područja glazbe, u: Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti, Zagreb 1965, Rad, knjiga 337, str. 98.

(122) Ivan Golub, Juraj Križanić u Carigradu, u: Historijski zbornik- Šidakov zbornik, 29-30 (1976-1977) 193-202.

(123) Ivan Golub, Juraj Križanić i njegovi suvremenici (A. Kircher – J. Caramuel – N. Panajotis – L. Holstenius – V. Spada), u: Historijski zbornik, 27-28 (1974-1975) 275-288; Ivan Golub, Contribution a l’histoire des relations de Križanić avec ses contemporains (1651-1658), u: Juraj Križanić (1618-1683) Russophile and Ecumenic Visionary. Symposium. Edited by Thomas Eekman nd Ante Kadić. The Hague –Paris 1976, str. 127-129.

(124) Kako se radi o istom prezimenu Panajotis »sveo« sam dva Panajotisa Nikusiosa i Atanazija na jednoga na Nikusiosa i pogrešno napisao da je »Nikusios Panajotis obavještavao carskog rezidenta Casanovu 1669-70. o pregovorima što su se na Porti vodili o akcijama Petra Zrinskoga« (Ivan Golub, Juraj Križanić i njegovi suvremenici, nav. dj., str. 286.) Izvještavao je Casanovu međutim Atanazije Panajotis.

(125) Anđelko Mijatović, Zrinsko- Frankopanska urota, nav. dj., str. 81.

(126) Ivan Golub, Juraj Križanić i njegovi suvremenici (A. Kircher – J. Caramuel – N. Panajotis – L. Holstenius – V. Spada), nav. dj., str. 227 – 317; ; Ivan Golub, Contribution a l’histoire des relations de Križanić avec ses contemporains (1651-1658), str. 91 – 144.

(127) Djelo »Turris Babel« izašlo je istom 1679. u Amsterdamu pod mecenatstvom cara Leopolda I. U njemu nema Križanićeva priloga. A nisam ga našao niti u rukopisnoj ostavštini Atanazija Kirchera. O Kircherovim nazorima o govoru i pismu u kontekstu baroknih srodnih pothvata piše Arno Borst u djelu »Der Turmbau von Babel. Geschichte der Meinungen ueber Ursprung und Vielfalt der Sprachen und Voelker«, Band III/1, Stuttgart 1960, 1368-1370. Borst govori i o Križanićevom jeziku, no s oskudnim poznavanjem samog njegovog jezika (str.1380-1381).

(128) Marija s. Agnezija Pantelić, Levakovićevi i Križanićevi panegirici, u: Homo imago et amicus Dei. Miscellanea in honorem Ioannis Golub. Curavit editionem Ratko Perić. Pontificium Collegium Croaticum Sancti Hieronymi Romae 1991, Collectanea Croatico-Hieronymiana de Urbe 4, str. 586-608.

(129) Ivan Slamnig, Hrvatska versifikacija, Zagreb 1980; Miroslav Kravar, Zur Metrik von Križanićs »Illyria«, Studien zu Literatur und Kultur in Osteuropa, Bonner Beiträge zum 9. Internationalen Slawistenkongress in Kiev, Herausgegeben von Hans-Bernd Harder und Hans Rothe, Studien zur Geschichte der Literatur bei den Slaven 18, Böhlau (1983), str. 139-151; Marija s. Agnezija Pantelić, Levakovićevi i Križanićevi panegirici, nav. dj.

(130) Ramon Cenal, Juan Caramuel, Su epistolario con Atanasio Kircher, S. J., u: Revista de filosofia 12, Madrid 1953, str.121.

(131) Ivan Golub, Juraj Križanić i njegovi suvremenici, nav. dj., str. 260-261; Ivan Golub, Contributions, nav. dj., str 119.

(132) Albe Vidaković, »Asserta musicalia«(1656) Jurja Križanića, nav. dj.; Ivan Golub, Juraj Križanić glazbeni teoretik 17. stoljeća. Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti. Radovi o Jurju Križaniću. Svezak 1. Zagreb 1981, str. 13-22; Izak Špralja, »Asserta musicalia« i »Nova inventa musica« J. Križanića, u: Križanićev doprinos teoriji glazbe. Znanstven i skup u povodu 300. obljetnice smrti Jurja Križanića (1683-1983) Zbornik radova. IV. dio Muzikološki radovi, Zagreb 1992, str. 7-17.

(133) Albe Vidaković, »Asserta musicalia« (1656) Jurja Križanića, nav. dj., str. 140-141.

(134) Nav. dj., str. 140-143.

(135) Nav. dj., str. 142-143.

(136) Nav. mj.

(137) Nav. mj.

(138) Bibliotheca Apostolica Vaticana, Vat. Lat. 10406, f. 139.

(139) Vat. Lat. 10406, f. 153-154v.

(140) Nav. dj., str. 100.

(141) Nav. dj., str. 97.

(142) Mijo Korade, Križanićevo školovanje kod isusovaca u Grazu (1635-1638), u: Znanstven i skup u povodu 300. obljetnice smrti Jurja Križanića (1683 – 1983) Zbornik radova. II. dio. Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti u Zagrebu. Radovi o životu i djelu Jurja Križanića. Svezak 4. Zagreb 1986, str. 279.

(143) Ivan Golub, O sačuvanim primjercima Križanićevih »Asserta musicalia«, u: Arti Musices 2 (1970) br.1, str. 40; Ivan Golub, Juraj Križanić glazbeni teoretik 17. stoljeća, nav. dj., str. 21-2; Ivan Golub, Biografska pozadina Križanićevih djela, u: Radovan Pavić (urednik), Život i djelo Jurja Križnića, Zagreb 1974., str. 63.

(144) Ivan Golub, O sačuvanim primjercima Križanićevih »Asserta musicalia«, nav. dj., str. 31-41; Ivan Golub, Juraj Križanić glazbeni teoretik 17. stoljeća, nav. dj., str. 17-22; Ivan Golub, Pronađen zagubljeni pimjerak Križanićevih »Asserta musicalia«, u: Arti Musices, 10 (1979) br. 1, str.103-104.

(145) Ivan Golub, L’autographe de l’ouvrage de Križanić »Bibliotheca Schismaticorum Universa« des archives de la Congregation du Saint Office a Rome, in: Orientalia christiana periodica, 39 (Rim 1973) fasc. I, str. 131-161.

(146) Ivan Golub, Juraj Križanić in the Diary of Pope Alexander VII, in: Orientalia christiana periodica, 47 (1981) Fasc. 2, str. 459-464.; Ivan Golub, Juraj Križanić u dnevniku pape Aleksandra VII, u: Starine , Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti, knjiga 59, Zagreb 1984, str. 129-134.

(147) V.(atroslav) J. (agić), Zur Biographie Križanić’s, u: Archiv fuer slavische Philologie, 1882, 6, str.121; Jagić, Život i rad Jurja Križanića, nav. dj. str. 97-98;

(148) Nav. mj.; Albe Vidaković, »Asserta musicalia« (1656) Jurja Križanića, nav. dj., str. 73-78.

(149) Jagić, Zur Biographie Križanić’s, nav. mj.

(150) Belokurov, Jurij Križanič v Rossii, nav. dj., str. 278-279.

(151) Nav. mj.

(152) Jurij Križanič v Rossii, Vypusk tretij (Dopolnitel’nye dokumenty 1641-1658 gg.), u: Čtenija v obščestve istorii i drevnostej rossijskih, Moskva 1909, str. 22-23.

(153) Nav. dj., str. 23.

(154) Albe Vidaković, »Asserta musicalia« (1656) Jurja Križanića, nav. dj., 68.

(155) Ivan Golub, Juraj Križanić glazbeni teoretik 17. stoljeća, nav. dj., str.36-37.

(156) Belokurov, Jurij Križanič v Rossii, Priloženija, nav. dj., str. 277; Ivan Golub, Križanić, nav. dj., str. 107-108.

(157) Jagić, Život i rad Jurja Križanića, nav. dj., str. 103.

(158) Nav. dj., str. 106.

(159) Područje Trnava bilo je sastavni dio nadbiskupije Ostrogon, dok ovaj nije pao 1543. u ruke Turaka. Odonda je Trnava sjedište nadbiskupa – primasa i Metropolitanskoga Kaptola.

(160) Slovački grad i luka na Dunavu u rimsko doba zvan Posonium, slovački se zove Bratislava, mađarski Pozsony, pohrvaćeno Požun, njemački Presssburg. Ako me sjećanje ne vara za mojeg boravka u Beču na putokazu iz Beča u Pressburg pročitao sam: 60 km. Za Križanićeve putove preko Beča u Rusiju ili iz Rusije preko Beča u Carigrad i u Rim pohod biskupu Jurju Lippayu nije bio van ruke. Od 1568. do 1830. katedrala sv. Martina (1302-1452) u Požunu je krunidbena crkva hrvatskih i mađarskih kraljeva. A poslije pada Mađarske pod Turke 1526. Požun je glavni grad habsburškog dijela Mađarske i do 1848, sjedište Mađarskog sabora.

(161) Ivan Golub, Osobni arhiv, Primljena pisma, 1967, VIII – XII.

(162) Derek Beales, How did Joseph II Govern, u: Anzeiger der philosophisch-historischen Klasse, 144. Jahrgang, 2. Halbband, Oesterreichische Akademie der Wissenschaften, Wien 2009, str. 49-59. Kao dopisni član Austrijske akademije znanosti upravo sam primio navedeni svezak i sa zanimanjem pročitao rad o vladavini Josipa II. Vrijedan da ga se zabilježi.

(163) R. Agnes Varkonyi, Die internationale antituerkische Koalition im Zeitalter von Križanić und Zrinyi, u: Znanstveni skup u povodu 300. godišnjice smrti Jurja Križanića, Zbornik radova, II. dio, nav. dj., str. 65-72.

(164) Nav. mj.

(165) Nav. dj., str, 71.

(166) Nav. mj.

(167) E. M. Akulič, M. M. Akulič, L. P. Gerber, Tobol’skaja epoha Jurija Križaniča, Tjumen’ 2006.

(168) Juraj Križanić, Objasn’enje vivodno o pisme slovenskom. Priredio, uvod napisao i tekst preveo Josip Hamm. JAZU. Juraj Križanić. Sabrana djela. Knjiga 1. Uredio Vladimir Stipetić. Zagreb 1983.

(169) »Gramatično izkazanje ob russkom jeziku popa Jurka Križaniča«, izd. O. M. Bodjanskij, u: Čtenija Obščestva istorii i drevnostej rossijskih, Moskva 1848, kn. 1., Moskva 1859, kn. 4. Posebno izdanje Moskva 1859. Pretisak/Reprint izlazi u Frankfurtu a/M 1972. u izdanju G. Friedhofa, Specimina Philol. Slav. Bd. 10; Juraj Križanić, Gramatično izkazanje ob ruskom jeziku. Priredio i uvodnu raspravu napisao Josip Hamm. JAZU. Juraj Križanić. Sabrana djela. Knjiga 2. Uredio Rudolf Filipović. Zagreb 1984.

(170) Russkoe gosudarstvo v polovine XVII. v., Izd . P. A. Bezsonov , Moskva 1859-1860; Jurij Križanič, Politika. Podgotovil k pečati V. V. Zelenin. Perevod i kommentarii A. L. Gold’berg. Pod redakciej akademika M. H. Tihomirova, Izdatel’stvo »Nauka«, Moskva 1965; Jurij Križanič, Politika, Moskva, Novyj svet, 1997.; Jurij Križanič, Politika, Russkaja klasičeskaja biblioteka, »Ekonomika i duhovnost«, Izd. »Ekonomičeskaja gazeta«, Moskva 2003; Juraj Križanić, Politika ili Razgovori o vladalaštvu. Preveo s ruskog Mate Malinar. Uvod napisao Vaso Bogdanov. Zagreb 1947; Juraj Križanić, Politika. Preveli Mate Malinar, Radomir Venturin. Uvodna studija Ante Pažanin. Zagreb 1997.

(171) Ivan Golub, Slavenstvo Jurja Križanića, nav. j., str. 69-76.

(172) A. : Gol’dberg, Juraj Križanić i Rusija, u: Historijski zbornik 21-22 (1968-1969) 267-274; Ivan Golub, Biografska pozadina djela Jurja Križanića, nav. dj., str. 72-74.

(173) Ivan Golub, Ligaridis ha forse plagiato Križanić? u: Orientalia christiana periodica, Volumen 68, Roma 2002, Fasc iculus II, str. 375-387.

(174) Mijatović, Zrinsko-Frankopanska urota, nav. dj., str. 66.

(175) Nav. dj., str. 71.

(176) Belokurov, Jurij Križanič v Rossii, nav. dj., str. 197.

(177) Nav. mj.; Ivan Golub, Biografska pozadina Križanićevih djela, nav. dj., str. 69.

(178) »Gramatično izkazanje ob russkom jeziku popa Jurka Križaniča«, izd. O. M. Bodjanskij, u: Čtenija Obščestva istorii i drevnostej rossijskih, Moskva 1848, kn. 1., Moskva 1859, kn. 4. Posebno izdanje Moskva 1859. Pretisak/Reprint izlazi u Frankfurtu a/M 1972. u izdanju G. Friedhofa, Specimina Philol. Slav. Bd. 10; Juraj Križanić, Gramatično izkazanje ob ruskom jeziku. Priredio i uvodnu raspravu napisao Josip Hamm. JAZU. Juraj Križanić. Sabrana djela. Knjiga 2. Uredio Rudolf Filipović. Zagreb 1984.

(179) P. A. Bezsonov (izd.), O promysle. Sočinenie togože avtora, kak i »Russkoe gosudarstvo v polovine XVII. veka«, Moskva 1860.

(180) Sobranie sočinenij Jurija Križaniča, Vypusk vtoryj, u: Čtenija v Imperatorskom obščestve istorii i drevnostej rossijskih pri Moskovskom Universitete. Moskva 1891. Kniga vtoraja. Vypusk vtoryj. Tolkovanie istoričeskih proročestv, str. V-IX, 1-122.

(181) Gol’dberg, Juraj Križanić i Rusija, nav. mj.; Ivan Golub, Biografska pozadina Križanićevih djela, nav. mj.

(182) Sobranie sočinenij Jurija Križaniča, Vypusk tretij, u: Čtenija v Imperatorskom obščestve istori i drevnostej rossijskih pri Moskovskom Universitete. Moskva 1892. Kniga tret’ja, Vypusk tretij, Ob Svetom Kreščenju, str. X-XIV, 1-78.

(183) Sobranie sočinenij Jurija Križaniča, Vypusk tretij, u: Čtenija v Imperatorskom obščestve istorii i drevnostej rossijskih pri Moskovskom Universitete. Moskva 1893. Kniga vtoraja, Vypusk tretij, Obličenje na Solovečskuju čelobitnu, str. I-IX, 83-164.

(184) A. L. Gol’dberg, O »Smertnom razrede« Jurija Križaniča, u: Pamjatniku kultury, Novye otkritija, Moskva 1975, str. 95-106.

(185) Ivan Golub, Križanić kontroverzist, u: Zagrebačka biskupija i Zagreb 1094 – 1994. Zbornik u čast kardinala Franje Kuharića. Zagreb 1995, str. 218-223.

(186) Nav. dj., str 219.

(187) Ivan Golub, Fonti domenicane su Juraj Križanić, u: Orientalia christiana periodica LI (Roma 1985) Fasc. II, str. 388-407; Ivan Golub, Gli ultimi anni di Juraj Križanić (1678-1683), u: Orientalia christiana periodica LII (Roma 1986) Fasc. II, str. 378-407.

(188) Juraj Križanić, Historia de Siberia, Izdao i preveo A. A. Titov u Zborniku: Sibir v XVII. veke, Moskva 1890, str. 115-216.

(189) Ivan Golub, Službeni zapis o smrti Jurja Križanića, u: Znanstveni skup u povodu 300. obljetnice smrti Jurja Križanića (1683-19883) Zbornik radova. II. Dio. Radovi o životu i djelu Jurja Križanića. Svezak 4. Uredio Ljubo Boban. Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti. Zagreb 1986, str. 25-30.

(190) Geert van Dartel, Nicolaas Witsen i Juraj Križanić. Knjiška i osobna veza. U: Boban, Znanstveni skup u povodu 300. godišnjice smrti Jurja Križanića, nv. dj., str. 207-234; Belokurov, Jurij Križanič v Rosii, Priloženija, nav. dj., 19-27.

(191) Uz označene autorske u studiji se nalaze i ilustracije preuzete iz knjiga i radova Zvonimira Bartolića (o I. Pergošiću, Zrinskima i Frankopanima) te Ivana Goluba (o Jurju Križaniću).