Vrijeme punog mjeseca

ČEKA LI NAS NEKI ZAČARANI HAPPY END

Čeka li nas neki začarani happy end

koji će poništiti razlike, približiti

udaljenost, prepoznati neke prave

pokrete neki suživot bez imitiranja

i imitatora, neku dobrodošlu vibru

kad ćemo u obiteljskim albumima

pronaći sebe u smijehu i opuštenom

čavrljanju, kad u njima ne bude više

praznih mjesta onih koji su nestali,

da se ljudski diše bez duhovnih

i drugih lomača, bez ustrajnog plača.

Čeka li nas neki happy end začarani...

TAJ DORUČAK NA TRAVI

Taj doručak na travi oči mi plavi

kad sanjam te u snu bez snova

kad sjećanje je moja tajna

kao prvi ljubavni krater

kao ponavljani ritual

kad žrtvi živo srce vade

i polažu ga na žrtvenik nade

dok bol se gubitnički vraća

svako vrijeme je zamka

a lovina su prazne ruke

predajem se tajni sjećanja

pokrećem se plešući u praznom

oči mi plavi taj doručak na travi...

VJETAR S PODRIJETLOM

Vjetar s podrijetlom s mirisom na čađ

i paljevinu, vjetar opsjednut bojama

sivom poput oblaka i crnom kao

mrtvački pokrov, vjetar studen kao

kamen na Kalvariji koja se ponavlja

vjetar sumanut od boli što dušu guta

vjetar s podrijetlom s mjesecom pluta

UDALJENOSTI SU KADIKAD BLISKOST

Udaljenosti su kadikad bliskost

približavaju se negdašnjem

ushitu kao kad se zanjišu

grane u lipnju zamirišu

cvjetovi tihih dodira, ništa

se ne čini sporim i smijeh

je kotrljanje srebrnih zrnaca

rasap biserne ogrlice

sve pršti u zelenilu osmijeha

koji je nada, a onda slijedi

razdoblje opore sporosti

utaje emocija i rastanci

što traju u nedogled

i pretvaraju se u nijemu

tjeskobu, udaljenosti proždiru

bliskost negdašnjih ushita...

KAD SE LJUVENI POZDRAV

Kad se ljuveni pozdrav u zbogom

pretvori kao kreni hodi s Bogom

brodi ako je moguće do mora

da nas zora maglom ne pokrije

da nas vjetar do tla ne savije

da nas mjesec poput srpa

ne izbode, srca nam probode

mjesec s dviju strana šiljat!

A kako bje umiljat kako dirljiv

kako pomirljiv kako zgodan

kako vraški podoban na korak

od mora, ne ljutit ne gorak

sve smiješak do smiješka...

Istinito sjećanje istinito boli

sad anđeo moli pa se u more

baci da ga ne izbodu mjesečevi

ušiljeni kraci, kad se ljuveni

pozdrav u zbogom pretvori...

TIJELO NAPUŠTENO OD BOGA I MJESECA

Tijelo napušteno od Boga i mjeseca

anđeoski jeca dok sat mu otkucava

mora prava jer koraci sve su kraći

tijelu se ne da maći, u radosnoj žrtvi

ne nudi se više, ne rudi, trenutnom

radošću se ne krijepi, srcem strepi

brojeći korake u nepoznato

s dna srca pjev urlik šapat

tijelo napušteno od Boga i mjeseca

htjelo bi jecat htjelo bi plakat...

MJESEC NIJE NA PRODAJU

Mjesec nije na prodaju izmišljaju

da njime hodaju da su hodali

poruke svijetu slali, on je zapravo

neovisan možda sa Zemljom prisan

prepoznat od ljubavnika ko ljuven slika

ko poticaj i potvrda ljuvene biti

ko preobrazba prekršaj i umišljaj

da bi se moglo sniti da bi se moglo

biti, mjesec nije na prodaju, varaju

se oni što ga prodati žele, nije on

od te fele, on je delikatan ljubavlju

razmažen žudnjama osnažen

on na nebu sveudilj pozira

zamršena Zemlja ne da mu mira...

MJESEČEV AUTOPORTRET

Mjesec se proteže nebom uspinje se

i polako silazi, za zvijezdom plazi, pazi

na svoju bijelu put na svoje srce od puti

koje ne sluti dok smije se grca plače

za rečenom zvijezdom da svoju blijedu krv

ne može poput sunca u plameno vino

pretvoriti, on je ipak mali satelitski crv...

PUNI MJESEC ZRCALI SE...

Puni mjesec zrcali se u zrcalu mora

u tom narcisoidnom poslu hvata ga

zora, zvana Aurora, a može i Danica,

podobno nestaje kmica, a on se preko

svake mjere velikim pravi osvijetljujući

živine i kukce u travi, nebom se dalje

vere napuhane duše, neki planet

imitira, ljubavnicima ne da mira

njegove su otajne mrlje infantilni

krateri pustoši u koje se nečija

osamljena duša ruši, a on onako pun

misli da je planet pravi, u neba

beskraju, a zapravo je trabant,

minorni grabant, satelitski privjesak

u smiraju, dalekih zvijezda prirepak.

U zrcalu mora zrcali se puni mjesec...

NEZAMISLIV OKUS PUNOG MJESECA

Nezamisliv okus punog mjeseca

okus neuhvatljiv, neopipljiv, zamršen

definitivno netransparentan, zemaljski

bezočan, razdirući, kad bi mogao svući

sa sebe tu auru tajanstvenosti, nejasnosti

to nerazumljivo i poremećeno poniranje

u svemir, tu tvrdoglavu ustrajnost mijena

pa onda impotentnost njegovih sterilnih

sjena, mračnost njegovih pomrčina

ni svjetao nije sam po sebi jer od sunca

svjetlost uzima, samo prima a ne daje

nebeski tat, okrznuti sablasni svat

i on ima svoje l u n e dok mu se baterije

pune, nezamisliv okus punog mjeseca.

IMA LI MJESEC DUŠU

Ima li mjesec dušu i kako rečenu podnosi

kad ona cmizdri ili se dere i skače mahnito uvis

od svojih l u n a, kad propinje se i samu sebe

šuta, laži i muljanja guta, kad slaže svoj život

ko bockavo gnijezdo u draču kad prepusti se

plaču koji je svodi na ništicu i gura u kmicu...

Duša bi htjela zbrisati u svemir a mjesec joj ne da

ne pušta joj iz tričavog gušta da slobodu g u š t a...

UTOPITI SE U LIRICI

Utopiti se u lirici u svakoj prilici

snaći se u njoj kao u kmici, mrak

ništa ne mijenja ako su čula živa

ako duša žudnju ne skriva već se

penje iz tame u svjetlo da dočeka

lirski dan. Samoća je prostor bez

buke neka nepouzdana tišina bez

ptica i inih stvorova. Od korova ne

možeš osmisliti freziju, ružičaste

i bijele cvjetove diskretnog mirisa.

Pun i nabrekao mjesec osvijetljava

ta čuda prirode što brode u snima

u kojima si pola čovjek i pola magla

u kojoj se gubiš jer ljubiš daljine...

I tako sve mine nestaje, ne traje,

ljubav satkana od samoće gleda

i ne vidi obrise košulje ni ruku

ni rame za plakanje da duša muku

ispusti da hrđom patnje ne zarusti.

Podbuo mjesec podastire se nebu

omamljen zvijezdama koje izmiču

iz ležišta i ništa nije na mjestu.

I anđeli se gube u mrak, kako smak

svijeta priželjkuju vrli astrolozi.

I bozi su zbrisali u neke druge

galaksije od nas ruke božanske

digli i tako smo stigli u škrgut

i strah, i prah nam je svima meta

budemo li i prah do kraja svijeta...