Vrazova temeljna književno-kritička načela

Književno djelo Stanka Vraza, naturalizirana Hrvata, »jedinoga« pravog romantičara hrvatskoga pjesništva stilske paradigme romantizma, višestruko je zanimljivo. Ponajprije vlastitim životom bio je primjer par excellence romantičkog tipa književnika, od nesretne ljubavi do života za književnost. Zanimljiv je on i zbog širokog obrazovanja, zbog dotične, romantičke, stilske paradigme svojega pjesništva. Nadalje, kao uvoditelja i obnovitelja različitih pjesničkih vrsta, dotada neuobičajenih u hrvatskom pjesništvu, kao urednika i suradnika prvoga hrvatskoga književnog časopisa (Kolo), kao prvoga hrvatskog profesionalnoga književnika, kao sabirača narodnih pjesama, putopisca, te kao književnoga kritičara. Kao kritik, kojega je hrvatska književna misao proglasila osnivačem hrvatske književne kritike (Marković, 1880.), što je književna kritika kasnije konsenzusno potvrdila, Vraz doista može figurirati kao takav – paradigmatski primjer.

Tu njegovu djelatnost podosta je opširno elaborirala i hrvatska književna kritika koja se bavila tim područjem (Barac, 1938.), ili se pak posebno posvetila Vrazu kao književnom kritičaru (Šrepel, 1888.), ili je pak u okviru većega rada o književnom djelu Stanka Vraza prikazala i njegov kritički rad (Marković, 1880., Drechsler/Vodnik, 1909.), ili su to dakakao, bar naznakom, navele i hrvatske književne povijesti (Frangeš, 1987., Šicel, 2004.). U svima je njima istaknuta Vrazova pionirska uloga, uz posebno isticanje kako je on u svojoj medotologiji, inzistirao i na estetičkoj uspješnosti književnoga djela, a ne samo na idejnoj, nacionalnoj, narodnoj, ideološkoj – dakle na izrazitim funkcionalizacijama. Naprotiv, on se podosta kritički odnosio prema pukoj funkcionalizaciji književnosti, što je jednako isticao u svojim satiričkim pjesmama, kada se izrugivao braći što ište da pjeva davorije, kao i u kritici.

Sva je kritika također isticala kako je Vraz više cijenio model narodne pjesme nego dubrovačku književnost, jer da je potonja više talijanska nego hrvatska, ne jezikom dakako, nego duhom, što bi značilo da se povodila »sadržajnom modom«. Iako bi kritički prikaz te hrvatske kritike o Vrazovoj književnoj kritici bila zahvalna tema jedne ekstenzivne studije, jer bi se time detektirao i model, tip hrvatske književne kritike u različitim razdobljima hrvatske književnosti, mi ćemo ovdje, zasada, signirati glavna načela Vrazove književnokritičke, medotološke i aksiološke orijentire koji su ga vodili pri ocjeni kakva djela, i na kojima je eksplicitno i implicitno uznastojavao. Reći ćemo, natuknički, kako je Barac (1938:3-10.), u svojoj sinteznoj studiji, okarakterizirao Vrazov kritički profil, jer držimo da je Barac, prvo, dobro učio određene elemente; drugo, da su mu omakle neke bitne Vrazove impostacije; treće, da je nedostatno ili čak preforsirano ocijenio neka Vrazova temeljna načela, izvlačeći ih iz konteksta, što Vraz nikada ne bi učinio.

Barac jer također, i to posebno, apostrofirao kako je Vraz prvi hrvatski pisac koji je svjesno naglasio potrebu književne kritike, pri čemu se ta kritika mora držati temeljnog polazišta: koliko vrijedi (misli se na onodobnu, ilirsku, književnost), i u kojem se smjeru ona valja razvijati. To dakako podrazumijeva njenu estetičku relevantnost i umjetničku uvjerljivost, s jedne strane, te njenu kulturnu, a ne toliko stilsku, modelotvornost, s druge strane. Koliko se prva značajka odnosila na umjetničku uspješnost, toliko se druga odnosila na kulturu (narodnog, pače i sve/slavenskoga) duha, pri čemu je jezik u »funkciji«, pa takorekuć dolazi »nakon« potonjega kao priusa i kao njegovo »pakiranje«. Prema Barcu, dakle, temeljna načela Vrazove književne kritike sastojala su se u tome da zahtijeva umjetničku uvjerljivost i nacionalni duh u književnosti. Još je Barac upozorio da je Vraza zanimao stil, stih, recepcijski efekt književna djela, ali da je ipak bio više književni referent nego pravi književni kritičar. Naime, iako je imao iznjegovan umjetnički ukus da je ta svoja načela slabo primjenjivao u praksi. Držimo, dakle, da je Vrazova kritička impostacija složenija i da joj se mora pristupiti tako da se detektiraju fundamentalna teorijsko-metodološka načela.

Od početka svoje djelatnosti pa do smrti Vraz je držao da je kritika ozbiljna djelatnost za koju važi dignitet, i za koju je potreban talent. To znači da se nije zadovoljavao pukim katalogiziranjem i bibliografiranjem činjenica, što ne znači da mu tekstološka činjenica nije bila nužna, a to pokazuje u svojevrsnoj bibliografskoj skici povijesti književnosti za godinu 1842. (Pregled književnosti Južnih Slavena za 1842. godinu). Nego, kategorija je talenta podrazumijevala i predispoziciju i sposobnost da se književnom djelu pristupi s uvažavanjem i potrebnom kompetentnošću koja neće naprosto »iznevjeriti« književno djelo, i skrenuti u neko »funkcionalističko« tumačenje. Gotovo da je tu bio na tragu eliotovske kategorije individualnoga talenta, na kojemu će kasnije, načelno, inzistirati Ujević i Krleža, posebno u tumačenju Hegedušićevih Podravskih motiva. To ne znači da Vraz ne misli kako nije potrebno valirijevsko »vježbanje«, naprotiv eksplicitno to naglašava. Kako je vrijeme prvih ilirskih zanosa i popularizatorske uloge književne prakse prošlo, držao je Vraz, o književnom djelu valja trijezno govoriti. Ta opaska je jamačno išla onoj kritičkoj praksi koja je gotovo »normativno« podrazumijevala da se o bilo kojemu književnom i umjetničkom djelu sudi prijateljski. Takav pristup je u početku preporodne produkcije vjerojatno imao određenu propedeutičku funkciju, i u smislu da se ne obeshrabruje volja domorodnih pregatelja, i u smislu intencija prosvjećivanja puka, ali kasnije je to moglo imati samo negativne reperkusije logikom uljuljkivanja u proizvodnji koja nema estetičku valjanost. Zato on čvrsto razgraničuje nacionalnu funkciju književnosti od umjetničke vrijednosti. Paradoks je u tome što je on preferirao narodnu na uštrb dubrovačke književnosti.

Naime, kad se trebalo opredijeliti u izboru modela književne prakse, koju je trebala preuzeti i usvojiti nova generacija u preporodnom razdoblju, Vraz je sugerirao da se preuzme model i jezik, dakle poetiku, narodne poezije a ne dubrovačke. Ona je, naime, i duhom i jezikom, sadržajnim supstratom, pa već i time samopodrazumijevajućom supstancijalnom relevantnošću, ona koja izražava bit umjetnosti kao izraza određenoga (narodnoga) bića. Slijedom toga ona je i u mimetičkom, i u simboličnom, i u funkcionalnom smislu onakva kulturna tvorba koja radi na konstituiranju narodnoga subjekta, pače na usavršavanju već konstitutivnoga. Za razliku od narodne, dubrovačka je književnost duhom talijanska, te bi u konzekvencijama zapravo radila na otuđujućoj sferi narodnoga duha, mada je jezikom hrvatska. Strogo slijedeći Vrazove izvode došlo bi se do zaključka da u tome i jest njeno »zavodništvo«, u činjenici da »naše-jezičnim« plasira »tuđe-sadržajno«. Zato on narodnu pjesmu, kao estetički uradak, gotovo izuzima iz spektra oštrije kritike i pomalo je sakralizira do te mjere da mu je nepoćudna jezična intervencija sakupljača narodnih pjesama. Ta tekstološka činjenica ima dakako opravdanje, ali nema estetičko i modelotvorno, poetičko, glorificiranje. No, to možemo pripisati onodobnoj modi, potaknutoj i Herderom, modi, naime, koja je proizvode »narodnog genija« držala najvrjednijima i legitimacijski jedino reprezentativnima, pa dakle i jedino (društveno)-kulturno oblikotvornima.

Dakle, s jedne je strane tomu poticaj romantični duh i romantička moda (Herder, Humbolt) koja je »narodni genij«, čiji je zadnji korifej Kranjčević, prepoznala u oblicima narodne kulturne prakse kao činjenične društvene i povijesne zbilje, a ne samo konstrukcije, a s druge je strane jamačno pragmatična dimenzija koja je naprosto u umjetnosti tražila estetičku vrijednost, ne samo kao izraza nego i potrebe nacionalnoga duha, čime bi se on (nacionalni duh) »estetizirao«, i tako postao »višim«. S treće pak strane, držim, da je Vraz imao na umu i komunikacijsku protočnost, jednostavno razumljivost (ustajao je protiv elizija!), pa bi se moglo reći da je imao sluha za sociološko-recepcijski segment. Time je Vraz došao do, za njega, fundamentalne teze: »uzoritost« univerzalnog estetičkog ostvaraja ima za svoj predmet također »uzorit« hrvatskog materijala, čime se narodnom i nacionalnom duhu pridavala estetička aksiološka kategorija logikom imanencije i logikom homologije. Taj kritičko-metodološki naputak, moglo bi se reći, da je donekle zacrtao kritičku strategiju buduće hrvatske književnokritičke prakse bar do doba postmoderne. Jasno je to definirano u kritici razdoblja realizma (Šrepel, Pasarić, Šenoa, Jakša Čedomil), moderne (Marjanović, Matoš, Cihlar Nehajev), izmeđuraća (Maraković, Krleža, Kozarčanim, Goran Kovačić), kao i neposredno u poraću (Matković, Šoljan).

Vraz je jednako zazirao od povijesnih mistifikacija i mitologija kao i od jezične samorazumljivosti. Zato on inzistira na tekstološkom pitanju koji se neće zadovoljiti pukim improvizacijama. To je posebno došlo do izražaja pri njegovu skupljanju narodnih pjesama, što gotovo podiže na kulturološko načelo (usporedi tekst Dopis prijateljski iz Kranjske; Pjesnička djela, III, 1955.). Da jezik, naime, valja njegovati pokazuje i njegovo prešutno priznanje vrijednosti dubrovačke književnosti baš u tom sloju. Da je Vraz imao osjećaj za književnopovijesno vrednovanje, vidljivo je iz činjenice što je oštro razlikovao sinkroniju od dijakronije. On je naročito inzistirao – što je druga fundamentalna njegova teza – na tome da se nekom književnom djelu mora suditi iz konteksta, odnosno da se djelima jednoga razdoblja ne može suditi poetikama drugoga razdoblja. To držim jednim od glavnih, ako ne i najvažnijih njegovih »otkrića« i metodoloških utemeljenja – uvažavanje književno-povijesnog konteksta i mišljenja.

Najbolje je svoju metodu ilustrirao kad je prikazivao koje pjesničko djelo, jer je tada isticao pitanja jezika, onakva kakvog je poimao po uzoru na narodne pjesme, što znači komunikacijsko maksimalno protočnoga. Nadalje, tražio je metričku valjanost pjesme, što znači da je, vrstno, naslućivao ideju metametričnosti, a ne samo metričke pravilnosti, što znači da je posjedovao svijest o važnosti versoloških pitanjima. To najbolje svjedoči njegova versološka opaska o Dubrovčanima, kad naglašava da u slučaju da su se dali poučiti na versifikacijskom tipu narodne pjesme da im metrika ne bi bila jednostrana, da ne bi bilo toliko elizija, koje nisu u duhu hrvatskoga jezika, i koje su rabili po uzoru na latine, te bi pjesma ritmički bila bolje ustrojena. No, Vraz im hvali jezik, vjerujući da su ga učili od narodnog samo su ga u »talijanske forme okovali«, kako apostrofira. Dakle, hrvatska književnost ne smije biti samo po formi (jeziku) hrvatska. Isticao je nadalje stil, kao »čistu« izvedbu, te tradiciju kao »oslonac« u sadržajnom, jezičnom, stilskom i poetičkom smislu. To je treća fundamentalna njegova teza: hrvatsko pjesništvo naprosto mora biti hrvatsko.

Dakako, Vraz nije bio strogi kritik kako je to u svojem teorijsko-metodološkom naputku zacrtao, pa je o pjesništvu Bogovića, Vukotinovića, Topalovića govorio ocjenama koje književna povijest kasnije nije potvrdila. No, to se može objasniti sociološkim, psihološkim i kulturološkim razlozima, što znači da se nije lako mogao osloboditi ranije kritičke matrice, a da jamačno nije niti htio. S druge strane da je znao profinjeno razlikovati umjetničku vrijednost dokazuje primjerice ocjena Subotićeva Kralja Dečanskog. Vraz, naime, hvali njegov jezik, ali mu je porekao umjetničku vrijednost. Ili pak, kad govori o Kukuljevićevim novelama, on ih ocjenjuje kao dobre, iz književnopovijesnog i žanrovskog razloga, ali ne i njegov stil. Prvi je upozorio na vrijednost Preradovićevih pjesama, na Njegoša, Radičevića. Uostalo, nije slučajno o njemu izrečena misao kao o hrvatskom Lessingu (Štrepel), odnosno da čak i nije bitno koliko je značajan po tome što je kao kritik ostavio, nego što je htio iznijeti (Vodnik).

U vrijeme kad su se hrvatski književnici povodili za trećerazrednim njemačkim pjesnicima, poetički »istrošenim« klasicima i duhom »prevladanim« Dubrovčanima, put na koji je Vraz ukazivao (narodna pjesma, i ruski klacici), nije samo bila smiona gesta nego i praktično ispravan put, što dokazuje i Mažuranićevo djelo. Mada je djelovao tek metodološkim provizorijem, dominantnim segmentima – književnokritičkom ozbiljnošću, versološkom sviješću, stilističkom, recepcijskom, estetičkom uspješnošću, nacionalnim duhom – kao takvom ne može mu se osporiti uloga inauguratora i utemeljitelja sustavnoga bavljenja književnom kritikom u korpusu novije hrvatske književnosti, ma koliko ona razumljivo bila tek u povojima, što je i on više puta naglašavao, a ne samo kao idejnog usmjeritelja i inicijatora budućeg razvitka hrvatske književne kritike (Pavletić, 1958:35.).

Zagreb, 11.2.2011.

Literatura

1. Barac, A., Hrvatska književna kritika, JAZU, Zagreb,1938.

2. Cihlar Nehajev, M., O breviru Stanka Vraza,

3. Hrvatsko kolo, XV,1934.

4. Drechler (Vodnik), B., Stanko Vraz, MH, Zagreb,1909.

5. Džakula, B., O književnoj kulturi Stanka Vraza, Građa,29/1968.

6. Marković, F., O životu i radu Stanka Vraza, Vienac, XII,36/1880.

7. Milanja, C., Jakša Čedomil, JAZU, Zadar,1981.

8. Murko, M., O Vrazovoj kritici, Ljubljanski zvon, XII,7/1892.

9. Pavletić, V., Hrvatski književni kritičari, I-II, ŠK, Zagreb,1958.

10. Šrepel, M., Stanko Vraz, osnivač književne kritike hrvatske,

11. Vienac, XX, 33-41/1888.

12. Vraz, S., Pjesnička djela, III, JAZU, Zagreb,1955.

13. Selaković, M., Hrvatska književna kritika – od Vraza do

14. Markovića, Republika, VII, 11-12/1951.

15. Šurmin, Đ., Stogodišnjica Stanka Vraza, Savremenik, V,7/1910.