U tišini učim jezik kruga

NA KRIŽU OD SLAME

Nevidljivo uže

steže usnopljeno klasje

I njiva svoje otpjevala

U šaci prašnjavo

taloži se zrnje

O Gospode! što dolazi

već polako svojom zamahuje kosom

A rečeno je, sjećam se

iz knjiga, ne gubi

tko na križu od slame

kljuca svoje zrno

i pjeva

STUDENI, PROSINAC

Vidim jasno, pred kišu

uznemirile se vezice na cipeli.

I slabašne i blatne gliste.

Nose zemlju u trbuhu i jednu suzu

o kojoj još nisam napisao pjesmu.

Gubitak ili dobitak za moj život?

Napokon, jasno vidim

i očekivano: prije snijega, uz brijeg

u šumicu pobjegle od klanja

preplašene svinje.

Za njima i ožednjeli krpelji.

Uznemirile se i ptice

na izletu iz svoga jezika.

Do kljuna u prokislom lišću

zebu na granama

i ne cvrkuću.

U grlu zastale

crne gloginje.

AKO U PJESMI...

Ako u pjesmi egolatričan konj

njišti i otresa s kopita blato

najbolje je da pjesmu odmah zgrabim

za vrat i hitnem iz doma van

Ako u pjesmi sniježi

čupam stabla iz crnih šuma

i bez sjekire mogu nacijepati

koliko treba za potpalu

Ako u pjesmi pauk

spušta se sa svojim plijenom

iz prvog u zadnji stih, nije dobro

iz pjesme grabiti i piti vodu

Ako u pjesmi kleči moja majka

i moli se, dakako, pjesma je tada

crkva iz koje na koljenima

izlazim u svjetlo

POHVALA PTICI GRMUŠI

Pred zoru, u dobar čas

pjeva bez obzira na sve.

Ovdje gdje tamno bilo je nebo

i tamo gdje sjenu stabla napušta

oko srne u potrazi za svježim travkama.

Ne znam što nam pjeva i zašto ponavlja

uvijek istu staru pjesmu.

I ova moja kuća, do krova u žalosti

više nije prazna, nije iluzorna.

S vatrom združila se voda

i iz grma pjesma ptice grmuše

stvarnija od slomljene zrake sunca

u mojim očima.

U TIŠINI UČIM JEZIK KRUGA

U tišini učim

jezik kruga.

Dakako, ne želim reći

da se upravo tako piše

dobra poezija.

Ako usred kruga

zapalim svijeću

(što je moguće)

vidim o čemu je riječ.

U nekoliko minuta

nešto nepridvidljivo proguta

svjetlo oko riječi

i pisac pjesama

jednostavno ne zna

kako se može izvući

iz kruga.

SVJETLO NA KRAJU REČENICE

Križ na čelu čovjeka.

Skuplja se u ranu i svijetli.

Ne mogu razumjeti zašto i na moje čelo

ništa tako tajanstveno nije izletjelo iz glave.

Ne križ i rana, ja pišem stihove

u kojima je svjetlo uvijek na kraju rečenice.

Uvuklo se tamo gdje i rečenice nema.

Treperi pod nekim jablanom uz cestu

dok jurim po našoj domovini

s mrakom pred očima.

Poznavao sam čovjeka koji je na čelu

imao malu zvijezdu. Ostala od rata.

I danas može se lijepo vidjeti

kako na noćnom nebu zaboravljena

krije se od naše slijepe mržnje

i sve brže pada Bogu iza leđa.

ZAGORJE, KRATKO PUTOVANJE

Ispucala od starosti

i Očenaša

kapelica na brdo klekla.

Osluškuje kako duboko

ispod usplahirene trave

teku podzemne molitve.

Ne čuju se liturgijske riječi

iz mudrih knjiga za čiste i nečiste duše

tek poneki kesten odvoji se od stabla

i bubne Majku zemlju u čelo.

Osamljenik na cesti

smješka se i neočekivano

odlazi dalje.

Sigurno zna gdje je izlaz

iz ove pjesme.

OBIČNO KADA (I AKO)

Obično kada (i ako)

udomim košticu jedne šljive

i ona zaboravi svoj povratni put

iz zemlje u krošnju,

dogodi se da zbog jedne misli

imam spretnije ruke i budem

i strpljiv i milostiv

prema svemu što nadrasta

ovo lijepo jutro

pred očima.

STABLO U KOŠTICI

Već danima teško dižem noge

i hodam polako. Pun zemlje i vode.

I sve teži.

O, staro i truhlo, o moje korijenje

združimo se u čistu lomaču.

Već zamišljam u tami krijes

i kako plamti vatra visoko u zraku

dok miris šume love metafore.

I sad na kasnojesenski tamnoj mahovini

ležim, ležim zemlji na jeziku

i nešto, ništa osobito zapisujem:

Pjesmo, moje šumno

stablo u koštici.

SVE JE TAKO PREDVIDLJIVO

Sve je tako predvidljivo.

Mravi u travi i huk sove

s alternativom: ili me slušaj

ili odi spat!

Lijepo vrijeme za dnevne sitnice.

A ja snužden od djetinjstva

čekam da s razlogom pocrni

bijeli kruh na stolu.

Sve je tako, zna se.

Mačak na pragu cijeli je stih.

I manje dosadan u dijalogu s vrapcima

od vlažne i široke ravnice.

I kad je tako kako je,

neka tako i ostane.

STIHOVI, PRESLABI OSLONCI

Stihovi, preslabi oslonci

kamo i kako dalje?

Teške, osamljene riječi

o tome ne govore.

Znam, ima autora

koji sišu samo nektar

i pišu pčelinjim stilom

i klasično tmurno.

Jednom, bilo kada, ali svakako

jednom i ja ću tako, upravo tako.

Evo, malo ljut na sebe, već sam

okrenuo jastuk na drugu stranu

i tiho zastenjao.

BEZ JEDRA I KORMILA

1.

Bez jedra i kormila

Metafore u stihovima.

Očito loša lirika.

Udahneš malo zraka

i već je nema.

2.

Na balkonu, na konopu

daleko od svake sintakse

teatralno njišu se

moje čarape.

Tiho gricka ih i liže

proljetni vjetar.

3.

Za dobro domovine

više ništa ne radim

i ne govorim u vjetar.

Dajem primjer radnom narodu

kako je još uvijek moguće

uzvratiti.

4.

Psi laju, vrapci skakuću.

Šteta što nisam mačak.

I što nemam fosforne oči.

Bože moj, danju samo bih

spavao, noću bio ukras mraka

i sve glasniji jauk

pred vašim vratima.

MALI ZAPIS O LAMPI

Od oca i majke

naslijedio sam staru

petrolejsku lampu

Znam kako se

pali žigica

Zapravo, ne mogu

bez svjetla

Nevolja je jedino u tome

što u meni nema pjesme

u kojoj lampa svijetli

i noću i danju

U TIŠINI

Ova okrugla tišina

sa svojim najtanjim iglama

mogla bi biti i klupko konca.

Ali postoje i one druge nepomične

tišine na kojima žene kleče

i krpaju svoje posebne misli.

Ponekad tišina ima rupu

iz koje obično danima kiši.

A možda upravo baš tada

proljeće tiho ulazi u tražen stih

ili samo s jedne strane pere staklo

na prozoru i ne vidi brezu

uraslu u beton.

Tamo gdje je tišina prozračna

tijelo se raznježi, zaleprša

i bude mala ptica.

Samo u težim razdobljima života

čovjek može čuti što ptica cvrkuće

i kad ne otvara kljun.

I gluha i slijepa na sve lirsko

u životinjskoj prirodi čovjeka

tišina iz koje ništa ne grabim

ne rastvara se u mala crna slova.

O tome je riječ, o pepelu

s cigarete, na jastuku.

U KRILU MOJE MAJKE

Stihom govori jaglac.

I šumska jagoda.

Krtičnjak ne.

On je oporba.

U visokoj travi

na zečici zec.

Kad Sunce nije lažno

jedna kapljica rose

prestane disati.

Iz odavno gladne pjesme

ovdje je lisica šmugnula u grm.

Poslije na listu papira vidim:

previše riječi, ali gdje je ona?

Ona, koja je kljucala

zrnje iz mojih ruku.

Ona koja je kvocala

u krilu moje majke.

I MUHE NA STAKLU PROZORA...

Vežem teret pjesme

s teretom života.

Iz dana u dan, iz noći u noć.

Dva svijeta, jedan vapaj.

I kad zašumi u glavi.

I kad zaškripi u kostima.

Tko to sluša, tko to čuje?

Reklo bi se – nitko!

Vežem zrele s nezrelim mislima.

I moje oči s oblacima prašine.

Iz dana u dan, iz noći u noć.

Riječi mrtve, pjesma mrtva.

I muhe na staklu prozora mrtve.

SÂM, ISPOD

Sâm, ispod

već pocrnjele

kapice od snijega

Raširila zjenice

moja zemlja

U tamu, tamne

granaju se

žile i žilice

Kasnije, lijepo

gdje ne će šljiva

procvjeta kupina