Odlično jezikoslovno štivo

Prije gotovo četiri desetljeća (1971) pojavila se u izdanju Matice hrvatske knjiga već tada istaknutoga povjesničara hrvatskoga jezika i dijalektologa profesora Milana Moguša Fonološki razvoj hrvatskoga jezika i od svoje pojave do danas, u različitim oblicima i na različite načine, služila studentima kroatistike i drugih filoloških disciplina uvodeći ih u problematiku nastanka i povijesnoga razvoja hrvatskoga fonološkoga sustava. Nakon svojih iskustava s pisanjem Povijesti hrvatskoga književnog jezika autor se odlučio vratiti fonološkoj problematici te je svoj tekst o nastanku i povijesti hrvatskoga fonološkoga sustava znatno obogatio vlastitim novim spoznajama i spoznajama do kojih su došli drugi istraživači.

Knjiga o kojoj govorimo rezultat je tih napora. Ona obaseže 142 stranice i ima ova poglavlja: Predgovor ovome izdanju, Kratice i znakovi, Uvod, Dolazak u novu postojbinu i početci hrvatske pismenosti, Vokalizam, Konsonantizam, Naglasak, Literatura, Kazalo pojmova.

Realno je očekivati da će se o njoj mnogo govoriti, a ovdje ću ukratko upozorio samo na neke među mnogim njezinim dobrim osobinama.

1. Iskusan i obaviješten autor Milan Moguš zna dobro odabirati i razlikovati. To znači da u gotovo nepreglednu mnoštvu stručne literature, različitih i nerijetko suprotstavljenih gledišta, on uspješno odabire ono što mu pomaže da fonološku razinu hrvatske jezične povijesti prikaže u skladu sa svojim temeljnim stavom da je jezična povijest neobrativ tijek jezičnih promjena. Te se promjene, ističe autor, dokumentima mogu potvrditi, ali se »samim postojanjem pisanih spomenika ne može odrediti jezična povijest.« Samoglasnička, suglasnička i naglasna problematika u hrvatskoj jezičnoj povijesti prikazane su bez suvišnih rasprava, ali uvijek s upozorenjem na mišljenja drukčija od onih koje autor zastupa. Također je uvijek jasno što je autorov osobni prinos, a što prinosi drugih. Takva odabiranja i razlikovanja osobito će dobro doći onima koji se uvode u problematiku jer ne samo što im nude potrebna temeljna znanja o povijesnoj fonologiji hrvatskoga jezika, nego i upozoravaju da zadatak znanosti nije u tome da nudi zaustavljene nepomične slike, nego da posreduje neprekinut i kreativan razgovor te da je korektna znanstvena i stručna suradnja s drugim autorima najsigurniji put prema uspješnom znanstvenom djelu. Jasnoća kojom Milan Moguš iznosi svoja gledišta omogućuje svakome da se prema tim njegovim gledištima jasno odredi.

2. Narav posla zahtijevala je od autora da često u središte svoje pažnje stavi važne pojedinosti (važne elemente ili važne pojedinačne procese) i pri tom se uvijek javlja opasnost da se od pojedinosti ne vidi cjelina. Toj opasnosti autor je izvanredno doskočio uvodnim poglavljem u kojemu uspoređuje hrvatsku pjesmu iz 14. stoljeća i njezinu prilagodbu suvremenom hrvatskom jezičnom standardu. Ta analiza pokazuje, kako autor izrijekom kaže, da i laik može uočiti koje su se jezične promjene kroz vrijeme dogodile, ali samo stručnjak može objasniti zašto, kako i kada su se dogodile. Ona također pokazuje kako su sve opisane jezične promjene postupne i polagane pa ne ugrožavaju sporazumijevanje. I kada u narednim poglavljima bude čitao specijalističke ekspertize o samoglasnicima, suglasnicima i naglascima (dakle o rasterećivanjima i pojednostavljivanjima sustava, o monoftongizaciji diftonga i disimilaciji, o zakonu otvorenih slogova, o mijenjanju slogovne granice i palatalizacijama itd.) čitatelj će stalno imati na pameti ovo poglavlje koje mu svjedoči da su svi opisani elementi i procesi dio čvrstoga sustava koji se mijenja da bi bolje poslužio svojoj svrsi.

3. Jezici ne žive u zrakopraznom prostoru, nego u dodiru s drugim jezicima i na terenima na kojima su, i prije njih i usporedo s njima, živjeli drugi jezici. Milan Moguš ne samo da na prikladnim mjestima na to izrijekom upozorava, nego kroz cijeli rukopis vodi o tome računa. Hrvati su došli u svoju postojbinu noseći u svom jeziku posuđenice iz drugih jezika i u toj novoj postojbini došli u dodir s različitim romanskim, grčkim, ilirskim i drugim jezičnim osobitostima. Rezultati jezičnih dodira rječiti su povijesni spomenici koji svjedoče o dodirima hrvatskoga naroda i njegovih kulturnih vrijednosti s drugim narodima i njihovim kulturama.

4. Polazeći od činjenice da se prozodijska obilježja »raspoznaju tek u okruženju, u slogovnome lancu kojemu pripadaju, ona su nerazdvojni dio toga lanca kao cjeline, a ne pojedinih njezinih dijelova« i od toga je »poznavanje osnovâ praslavenske akcentuacije ...gotovo uvjet za bilo koje jezikoslovno istraživanje« autor je vrlo pažljivo objasnio najvažnije akcenatske mijene u povijesti hrvatskoga jezika: ishodišna točka pritom su tri praslavenska naglaska, a procesi se prate preko stare, starije, novije i napokon nove (današnje, standardne) hrvatske akcentuacije. Upozoravam da je te nazive u naše jezikoslovlje i uveo Milan Moguš, za kojega se odavno tvrdilo u stručnim krugovima da mu je poznavanje naglasne problematike osobito jaka strana.

5. Htio bih upozoriti na još jednu vrijednost koja nije samo jezikoslovne, nego i kulturološke naravi.

U spomenutom osobito vrijednom poglavlju o povijesti hrvatskoga naglaska autor je ponudio prvu cjelovitu naglasnu predodžbu Bašćanske ploče. Kad kažem prvu cjelovitu, želim, kao i autor, naglasiti oba sastavna dijela te sintagme jer određenih pokušaja da se odrede naglasci riječima na Ploči je bilo, među kojima su osobito vrijedni oni Branka Fučića i Sanje Zubčić, koje i autor s uvažavanjem spominje, ali sada smo dobili cjelovitu akcentuaciju i to na dva tekstovna predloška, na Fučićevu transliteriranom tekstu i na tekstu koji polazi od pretpostavke da su grafemi jery, jat i prednji nazal samo grafijski konzervativizam i da označavaju nove glasovne vrijednosti. Osobno to interpretiram kao hrvatskostaroslavensku i čakavsko – hrvatsku inačicu teksta. Milan Moguš je stavio naglasak na svaku riječ, tj. i na one rekonstruirane koje su na samoj Ploči napisane skraćeno, i na brojevne izraze koji su u skladu sa starom tradicijom pisanja napisani slovima. U jezikoslovnom smislu to pokazuje da je jezik Bašćanske ploče doista, kako autor kaže, »završetak pretpostavljačkoga razdoblja hrvatskoga jezika«, što dakako ne znači da i dalje puno toga nećemo morati pretpostavljati i o jeziku Ploče i o povijesti našega jezika, ali će se pretpostavke temeljiti i na zapisanome. U kulturološkom smislu to je događaj jer Ploču s razlogom tako često citiramo i recitiramo pa ćemo njezin tekst odsad moći izgovarati s uvjerenjem da smo se približili onome kako su je izgovarali Hrvati iz vremena nastanka teksta.

Knjiga akademika Milana Moguša Povijesna fonologija hrvatskoga jezika odlično je jezikoslovno štivo koje će biti od velike pomoći u prvom redu studentima kroatistike (na različitim razinama studija) da se uvedu u nimalo jednostavnu problematiku, ali će se na to štivo u mnogim prilikama s pouzdanjem moći osloniti i specijalisti koji istražuju posebnosti povijesnoga razvitka hrvatskoga glasovnoga sustava ili taj sustav uspoređuju s drugim sustavima manje ili više srodnima.