Novelistički četverolist

Gle, kako lijep dan!

Kad smo ono, sjećaš se, na zapuštenu rukavcu – ja sam oduvijek tvrdio da se ne radi o zapuštenu rukavcu nego o smrdljivoj, zapuštenoj močvari – lovili ribe, bili na pecanju? Pakleno užaren dan, četvrtak ili petak? Podalje neke žene krevelje se, tobože sunčaju se. Među njima Margita, razuzdana Margita, odbacila grudnjak, glasno smije se.

Tebi je neugodno, ili se tako činilo, okrećeš se leđima prema suncu, predvečernje sunce na zalazu udara ti u leđa, lice ti zbog sjene zatamnjena ploha, oči tu i tamo zasvjetlucaju. Desna ruka ti poludignuta i napeta, u njoj ribički štap. Rekla si, bila si vidljivo ljuta, da umjesto gliste na udicu nataknem poljskog obada.

Zašto si to rekla? Poljski obad ne leti u predvečerje. Uostalom, znaš vrlo dobro da sam strastveni ljubitelj insekata, kolutićavaca i ptica! Glupo je ići protiv stvarnosti. To je pogrešna doktrina, rekao sam.

Pošli smo u zakupljeni bungalov, oboje bez riječi.

Iako sam na sve moguće načine pokušavao, Hela cijelim putem nije progovorila ni riječ. Iako sam je zagrlio, uostalom to sam i ranije činio u sličnim zgodama odmora, usput je gladeći po ramenu, po navici tu i tamo po grudima, nikakvim znakom nije davala do znanja da joj je drago, štoviše teško je reći je li ledena hladnoća više izbijala iz njezinih očiju ili tijela.

Hela nije ni večerala. A baš je nudilo račiće koje je inače obožavala. Čak nije pogledala ni svoju omiljenu sapunicu.

No dobro, pomislio sam, ako si ti zanijemila, onda ću i ja!

Na terasi ispred bungalova, na obližnjoj crkvici taman je otuklo dvanaest, pola noći kad, kako kažu, počnu carevati duhovi noći, zavalio sam se na ligeštul, onu blesavu i nezgrapnu, ova je takva bila, napravu od platna i drveta, i zaspao.

Ujutro sam sam sebi bio težak kao onaj specijalan vagon za prijevoz pokućstva.

Ne sjećam se da sam išta sanjao.

Hela je, pretpostavljam još uvijek nabrušena, doručkovala ranije i, isto tako pretpostavljam, otišla u šoping.

Diskretno sam namignuo konobaru, i sam sebe uhvatio da to inače ne radim, on je shvatio i donio mi moje omiljeno piće, metaksu s limunom. Znam da će se mnogi nasmijati da pijem metaksu s limunom jer to, koliko znam, nitko živ ne radi, ali ja to neobično volim. Htio sam odmah platiti, ali sam ustanovio da u džepu nemam ni za jedno piće, ma zvalo se ono i metaksa.

Kad sam odlučio otići u bungalov, konobar se ljubazno nasmiješio.

Nema veze, ionako sam kanio otići u Grad.

U bungalovu, na moje iznenađenje – Hela. Na oba stolca i komodi dvije-tri vrećice.

»Onda, kako je bilo u šopingu?«, stvarno sam mislio da se Hela više ne duri.

Hela je, međutim, bez riječi šmugnula u kupaonicu.

No, dobro, pomislio sam. Kratke hlačice stavio sam na naslon stolice i obukao duge, ne možeš u Grad tek tako. Popipao sam stražnji džep, lisnica na mjestu, za svaki slučaj pogledao, ni dandanas zapravo ne znam zašto me spopala zabrinutost da je fina kožica na njoj promijenila boju, od tamnosmeđe u žutu. Lisnica je dakako još uvijek bila tamnosmeđe boje, možda svjetlucavije, vjerojatno ovisno o tom kako sam je premještao s ruke u ruku.

Onda sam ustanovio, nemalo se zabezeknuvši, da u nutarnjem pretincu nema moje drage bankovne kartice. Srećom, spazio sam je na stolu, tik uz nabubrelu šoping vrećicu.

»Hela, zašto si uzela, i to bez pitanja, moju karticu? Imaš svoju!«, Hela je upravo pomolila glavu kroz odškrinuta kupaonična vrata.

»Zato jer sam svoju zagubila ili izgubila.«

No, hvalabogu, bar je progovorila.

»Helice, ne ljutiš se valjda, ha?«

»Tko je rekao da se ne ljutim? Ljutim se!«

»A zašto se zapravo ljutiš, Helice?«

»Kretenu, nemoj mi tepati, rekla sam ti stoput, kretenu jedan blesavi! Tepaj onim svojim fuficama – Margiti, Giti, Malenoj ili kako se već zovu, meni nikad više, jasno!«

»Onda dobro, nikad više«, možda je tako najbolje, uzdahnuo sam duboko kao čovjek napunjen tugom do vrha i zalupio vratima, što baš i nije pristojno.

Sjeo sam u auto, obrisao s njega ono prvo požutjelo predjesensko lišće, baš sam pedantan – pomislio sam, i krenuo put staračkog doma na kraju Grada. Tamo je, već nekoliko godina, svoje staračke dane provodila moja mater, gotovo slijepa, s teškim glaukomom na oba oka.

Kad sam ušao u sobu, ona je, kao i uvijek, slušala svoju dragu fugetu, dražesnu malu fugu.

»O, micek, sinek, to si ti! Poznam te po koraku, nemreš sam sebe zatajiti, kajne.«

»Majko, nemoj mi tepati, ne volim to!«

»To prvi put čujem! Nego, kak je Hela? Imaš tak dragu i plemenitu ženu. Bogek moj, uvijek mi donese kolače.«

»A je, je«, više sam mucao nego govorio, »nego, reci ti meni, nikad te nisam pitao, kakav je bio tvoj muž, moj tata? Je bio dobar prema tebi?«

»A je, je! Bil je običan gad. Celi život lovil je ženske«, mama Hermina vidljivo se uzmeškoljila, »srećom ti si uvijek bil dobro odgojen dečko, kajne?«

Zagledan u njezine sivomrenaste oči, nisam znao što bih odgovorio.

»Mama, jel te što boli?«

»Nikaj me ne boli. Jedino me ipak boli kaj onaj stari moj gad više nije kraj mene. To me boli.«

Fugeta je zadnje akorde taman privodila kraju.

»Oh, kako lijep dan«, rekla je mama.

Odrastanje

Ne treba imati zle namjere, ne treba lajati baš na sve i svakoga, nitko nije toliko dobar da ne bi malčice bio i loš, nitko nije tako loš da ne bi bio i dobar, nisu sve ljudske svinje bešćutne, ima ih koje su čista emocija, razumiješ.

Onaj prutić od svibovine kojim su ga kao dijete prokušanom edukacijskom metodologijom mlatili savijao se, vrlo dobro pamti; makadam se ljeskao, cijedila se mokraća po njem, stado ovaca, runjavih i prljavih razbježalo se, putokazi ostali usamljeni sa strane.

Danas se pita ima li ikog igdje tko bi znao pravi put iz tog pakla? Iz ovog pakla jare.

Žarko ljeto u njemu i izvan njega, rujan zna biti ovako opako vreo, omara u nama i izvan nas, omara posvud; politički plakati po stupovima samo što ne planu, na njima obećanja, laži.

Istim ovim putem ne trči kao što je nekad trčao, istim ovim jarosnim makadamom zamišlja cestu obećanu na plakatima. Smotuljak mu u rukama, dio zavičajna tla uzmiče mu pod nogama, visoko gore ujezgrilo se sunce, ono gori.

Netko plače u zavjetrini. Davno prije običavao bi reći: »To zmije plaču u zavjetrini.«

Nekad je ovdje klokotala voda, nagluhi pastir prao je noge na izvoru, naćulio uši i nikako da raspozna kozji meket od zvonca na jarčevu vratu.

Nema više izvora, nema vode, nema pastira, nema kozjeg meketa. Bilo pa prošlo. Živjelo pa umrlo.

S krunicom oko vrata, s božjim blagoslovom na tjemenu, ovdje caruju poniznost, glad, žeđ i ona tako slatka obamrlost kojom se najavljuje propast u rijetkim prilikama. Ali ništa zato! On i dalje pjeva one samo njemu znane pjesme, pjesme bez tona, nijeme pjesme, možda ima netko tko će ih razumjeti, koje dijete na primjer, djevojčica obavijena pletenicama, možda koji dječarac ili obudovjela žena unakažena tugom, možda odbačen šešir prosviran metkom u nekom prošlom ratu.

Ta njegova familija! Ta njegova usrana familija! Na primjer, svoju sestričnu, koja nije imala ni petnanaest godina, ali je pušila, zatekao je u sušnici kako dimi. Cigarete? Ne – kubanske cigare!

No, nikad jedna nevolja ne dolazi sama, poznata je stvar.

Nakon poduljeg vremena opet se aritmijom javilo njegovo vlastito srce, ovaj put žešće nego inače, ipak odlučio je preuzeti rizik – ne uzeti lijek i ne otići doktoru.

Oko podneva Biba se javila esemesom. Niti može, niti želi, kaže, sudjelovati u njegovu projektu, ni stručno ni financijski. To je projekt na kojem radi dobar dio života, projekt koji, nada se, baca sasvim novo i bitno svjetlo na rast divljih pataka na Sjevernom polu. Baveći se od malih nogu ekocidnim problemima, kojih inače na kugli zemaljskoj ima bezbroj, od onih selekcioniranih: ekocid bijelih medvjeda, bengalskih tigrova, tuljana, divljih pataka na Sjevernom polu, Indijanaca u području Amazone – odlučio se za divlje patke, zapravo za rast divljih pataka na Sjevernom polu.

»Ako želiš detaljnija objašnjenja, ostavi poruku,« tako Biba.

Bio je tužan i razočaran. Sestrična Mary ponudila ga kubanskom cigarom.

»Kvragu«, rekao je, »ako ih je mogao Zlatan, mogu i ja. Njemu je otfikarilo nogu, meni će srce, pa što onda?!«

U dimu kubanske cigare naziralo se zabrinuto lice petnaestgodišnje sestrične Mary.

Biba je njezina majka.

Znači, Biba je njegova sestra, u sekundi je shvatio i nasmijao se.

»Ujo Samuel, ujo Sam, nemoj mi se smijati«, molećivo javila se Mary, »imam nešto za tebe.«

»A što to? Ne smijem se tebi, smijem se sebi.«

»Onda dobro. Imam jedno pitanje i molim jedan savjet. Tražim odgovor i molim savjet. Zapravo oboje.«

»Može, može.«

»Ali nemoj mi folirati. Kao, ono, tek tako.«

»Ma kakvi! Neću, ljepotice.« Nije ona baš neka ljepotica, ali tako se kaže.

»Daj riječ da o ovom nećeš Bibi.«

»Dajem riječ.«

»Mislim da sam u drugom stanju,« ležerno rekla je Mary, tako ležerno da mu je srce čujno zatrokiralo.

»A je li? A kako znaš?«, pitanje mu se učinilo kompliciranijim od projekta o rastu divljih pataka.

»Znam jer već dva mjeseca nemam menzu.«

»Nemaš menzu? A tko je tata?«

»E, to bi i ja htjela znati.«

»Hm, hm, hm. Ali ipak...«

»Poslije Londona, kod tete, pet-šest dana zadržala sam se u Amsterdamu. Društvo cool, pušili smo kanabis, ima ga na svakom koraku, i tako to. Jedino što znam da među nama nije bio nijedan crnčina.«

»Aha, kužim. Nema šanse da bi dijete bilo crno, mislim crnac.«

»Nema šanse.«

Sljedeće godine u svibnju Mary je rodila sitnog crnčića kovrčave kosice. Ipak, sjetila se da je, dok je bila kod tete u Londonu, između ostalih naletjela i na jednog crnčugu.

Biba je doživjela moždani i već dvije godine vegetira kao biljka. Svu brigu o njoj i crnčiću stjecajem okolnosti preuzeo je on, ujak Sam. Crnčić joj, igrajući se kraj njezina uzglavlja, počesto gura varalicu u usta.

U zadnje tri godine Mary se javila samo jednom, razglednicom. Živi na Aljasci s pasioniranim ribolovcem na losose. Pripitomili su, piše, mladunče grizlija s kojim, ako je vjerovati, navečer utroje pjevaju stare traperske pjesme. Sretna je.

Ujak Sam baš je ovih dana dovršio, zapravo usavršio, svoj projekt o rastu divljih pataka na Sjevernom polu, poslao ga UNESCO-u i čeka odgovor.

Ahmet, mali crnčić, dražesno je i veselo čeljade. Ne govori bogzna kako, ali izvrsno psuje. Dok mu Sam priča cijele sage o divljim patkama, on se krevelji i smije. On misli da je Sam njegov djed. Obožava baku Bibu. Za majku ne pita nikad.

»Dide, dide, ja te volim! Ti si moj jako lud čovjek!«, tako on često.

Nema što, zbilja dražesno dijete, kažem vam.

Ptica

Svako jutro kad se probudi ona stara provjerena kurva od zbilje dočeka ga radosnije no ikad prije. Iznova, tko će znati koji već put, ona mu šapuće u uho iste riječi.

Kao jučer... Kao prekjučer... Kao prije godinu ili dvije... Kao prije deset godina...

»Dragi Markane, i danas će opet iz gradskih fekalija kuljati mirisni deo...

I gradski će štakori opet ubijati deratizatore...

I gorštaci će opet usred ljeta prodavati bječve usput pjevajući svoje pjesme koje nitko živ ne razumije...

I Vlast će opet, kao i obično, budno čuvati LSD...

Zapamti, dragi Markane, zapamti već jednom – ideologija je samo zastarjeli supozitorij! Uguralo ti, zar ne? Pij kakao!«

U to mlako ljetno prijepodne, zapravo izjutra, tko će znati da je to što se upravo dogodilo upravo tako kako se dogodilo. A dogodilo se, nema spora.

Oronuli pas, imenom Floki, više za se nego naglas, po stoti put decidirano je izjavio da odsad više neće sudjelovati u nečijim osjećajima. Osjećajima krivnje. Markan, brižni vlasnik, na te se njegove cvilež-riječi ponavljane godinama, ta to je stara stvar, počešao iza uha baš u trenutku kad mu se pred očima opet pojavila ona vijest iz sna, naime pitanje zašto je veći dio svog života Duden proživio s Jiddisches Woerterbuch a manji s vlastitom ženom.

Da se otarasi tih misli zabaci pogled u onaj parapet uz park zgrade nasuprot. Spusti se stepenicama, lift opet nije radio, šmugne preko ulice, odabere klupicu u najdebljoj hladovini parka. Zadovoljno zavali se, predahne, namjesti duhan u lulu slavodobitno kako je to u filmskim melodramama. Iako je to često činio iznova ga kosnu bjelina, bjelina tog parapeta, izraženija no inače, bjelja no što je ikad bila.

Nekoliko dječaraca po njem je bez imalo straha sprejem ispisivalo opscene stvari.

Iz prikrajka djevojčice, skrivajući lica rešetkastim prstima, slatko su se smijale, kao i ono dvoje nestašnih blizanaca, djevojčica i dječak što se izazivački cerekalo sredovječnom gospodinu.

U deset sati i deset minuta vraća se kući.

Pred ulazom u zgradu dočeka ga domar, kućni majstor.

»Susjed, da znate, lift je proradio! Ko ga je osposobio? Ko drugi nego ja!«, domar je naime izuzetno naporan čovjek.

»To je tako lijepo! Jeste li vi uopće svjesni kakvo veliko djelo ste napravili?«, nevoljko će Markan, pomalo nezadovoljan što nije pronašao kakvu literarniju primjedbu.

»Ma, nije to ništa!«, reče domar. »To mi je posao. Nego, susjed...da vas pitam. Uvijek kad vas vidim mislim da ću vas pitati, nekad ne stignem, nekad zaboravim.«

»Pitajte! Ako znam rado ću vam odgovoriti.«

»Čuo sam, oprostite«, spotiha će domar, »priča se, jelte, da vi...onako...pišete, reći ćemo, svakakve priče.«

»Pha, sad, moglo bi se reći. Tu i tamo prebirem stare uspomene...stavljam ih na papir...ako su to priče.«

»A jeste možda, kažem...možda«, iznenada će domar, »čitali ili pročitali knjigu U dolini rijeke Isse?«

»A znate autora? Kako se zove autor?«, Markan se glumeći nelagodu tobože vidljivo zainteresirao.

»Mislim da je bio Poljak, ili možda Rus, ili tako nekako, vrag bi ga znao, sjećam se da je puno pisao o nekakvim pticama. Imao je i psa. E, da«, domar se lupio po čelu, »to su bile šumske lještarke. Ja bi reko da je bio ptičar.«

»Čekajte malo! Tko je bio ptičar – pas ili čovjek?«

»Pa sad, zapravo nisam siguran. Možda je pas ptičar, a možda je i čovjek ptičar. Pas ih lovi, a čovjek prodaje, šta ja znam!«

»Prvo da riješimo jednu stvar«, Markan će, »pisac se zove Czeslav Milosz, poljski pisac. Drugo, on nije imao psa.«

»Nisam ja nikad rekao da je taj pisac imao psa, nego sam rekao da je onaj čovjek u knjizi imao psa, možda ptičara, a možda je i sam čovjek bio ptičar. To sam rekao!«, domar se kao obrecnuo, »osim toga to sad i nije važno. Htio sam zapravo reći da sam i ja lovac, čak strastveni lovac. Sve dok mi se nije dogodila ona velika nesreća.«

»Nesreća, kažete! Koja nesreća?«

»Nesreća kad sam u lovu napucao vlastitu ženu, bože moj...«

»Napucali, kažete! A gdje vam je sad žena koju ste napucali?«

»Eno je tamo!«, domar pokaže na groblje. »Nego, susjed, da vam još rečem...«

»U redu je, u redu je«, reče Markan, »to ćemo drugi put. Drage volje, ali doista mi se žuri.«

Lift dakako opet nije radio. Taman da će upozoriti domara, ali on je već strugnuo iza ugla.

Penjući se do svog stana na trećem katu, dobro se čulo, netko je psovao domarevu mater.

U stanu na istaknutu mjestu na komodi povećana higroskopija nikako da navlaži usta statue. Markan pogleda kroz prozor, nikako da dokuči otkud toliko vlage u jasnoći azura.

Ljepotica iz stripa, ovjekovječena u statui, smješka se. Markan fiksira njezine ispupčene crvene usne. Gle, kao da će zaplesati! Hoćemo se ljubiti, draga moja!, izusti nujno. Sjeda za radni stol, upali računalo i stane pisati. Kako je već dotad napisano štivo zahtijevalo, najprije se obrati ocu, koji se za Drugoga svjetskog rata stjecajem raznih okolnosti (što možemo kad je život zagonetna sfinga koja počesto kroji i izokreće naše sudbine po svojoj volji, onako kako ona želi?!) zatekao oči u oči sa smrću duboko u Ardenima, u hitlerovskoj SS-diviziji. To obraćanje ocu, izvornom kajkavcu, imalo je dašak istinske privrženosti. Na iskričav ekran te su riječi slazile same od sebe, slazile tiho, spokojno, nešto kao rekvijem:

Dragi oča! Prije dvajset-trideset let, prije sto let – navek isto. Znam, senjal si mlade snehe, svoje robače muške, senjal gnoj i gliste. Puno put zabludel med ljudmi. Oni kaj su ostali doma, pri hiži, tupo su gledeli vu križec Raspetoga na zidu i molili se. A ti? Tvoje kosti tam negde daleko spreplela je pavučina: živel si teško al slatko, vmiral ponizno i gospocki.

Zagledan u žar netom pripaljene lule Markan povuče dim, dva. Pućne.

Floki protestno napusti sobu.

Lijevom rukom bi da gurne kasetu u kasetofon. Sjeti se da lijeve ruke nema.

»Onda, jesi dobro, mišu!«, s telefona zacvrkutala Lollo, bivša žena. Flamanka, zapravo Argentinka.

»Aha.«

»Već sam zvala. Pretpostavljam – šetnja! Što se dogodilo da si se zadržao, neki problem?«

»Ništa se nije dogodilo. Baš ništa. Samo sam naletio na domara.«

»Kako naletio? Autom ili motorom?«

»Ma ne! Malo smo razgovarali. Nije bilo retrivera pa smo malo razgovarali.«

»Kako to da nije bilo retrivera?«, Lollo je bila uporna.

»Nemam pojma kako to da nije bilo retrivera.«

»Znači – nije bilo retrivera i nije bilo One žene koja ih pušta s uzice.

»Ne, to ne znači to, draga. Nije bilo retrivera, to sam rekao.«

»Aha. A žena? Je li bila Ona žena?«

»Da, bila je.«

»Jesi nahranio Flokija? Jesi nahranio moju obožavanu pticu?«

»Aha. Jesam.«

»No dobro. Mogu ti samo reći da je proljeće u Ardenima prekrasno«, vrlo zanosno odcvrkutala je Lollo. »I, da ti se pohvalim! Upoznala sam jako interesantnog tipa.«

»Baš mi je drago! I ovdje je lijepo.« Markan uopće nije glumio, doista je bilo lijepo. »Ipak, nešto sam ti slagao.«

»A što to, dragi?«

»Floki je jučer zadavio pticu.«

»Ajoooj, kako? I zašto?«

»Zapravo ne znam! Znam jedino to da je non-stop, dan i noć, ta tvoja ptica ljubimica derala onu tvoju najdražu pjesmu. Onda je Floki otvorio kavezić i jednostavno je zadavio.«

»Ajoooj! Reci mu da ga više ne volim. Ni tebe ne volim više, da znaš!«

»Rekao sam mu. Na spomen tvoga imena počne režati, ljuti se. Duboko sumnjam da je to zbog ljubavi jer je već prije toga sve tvoje papuče rastrgao je na komadiće.«

»Ajoooj!«

Antibaladni stres

Nije da su me napustili žena, pas i mačak, što sam odavna priželjkivao ali se ni pred kime o tom nisam javno izjašnjavao, nego me, jednog tmurnog jutra najprije obuzela blaga bezvoljnost, a već oko podne ošinula depresija.

Otišao sam svojem doktoru.

»Ma nije to ništa«, rekao je ni ne pogledavši me, »to je najobičniji stres. Nego, s kim živite?«

»Žena, Žorž, Mucika, Mucek i pes«, odgovorio sam.

»O«, doktor je pogledao iznad naočala, »ako bogata familija. Troje djece, bravo!«

»A ne, Žorž je mačak, Mucika i Mucek njegova su djeca, ne moja.«

»A tako«, vrlo ležerno rekao je doktor, »onda dobro.«

Propisao mi je lijekove, nisu mi pomogli, bilo mi je još gore, bacio sam ih u zahodsku školjku i pustio vodu.

A da skoknem do Jure, pomislio sam.

On se, da čovjek ne povjeruje, umjesto uzimanja antidepresiva sasvim solidno stabilizirao vlastitim izumom: terapijom smijanjem.

Smijao se Jura na sve i svašta, uglavnom na životne nevolje i razne opačine, ponekad nepažnjom i na vesele stvari. Kao penzioner i bez osobita interesna zanimanja uglavnom se, da baš ne dramatiziram, cijeli dan smijao.

Tako sam odlučio, ako možda i neće pomoći i ako ništa drugo, da se bar zajedno smijemo.

Jura je predložio da se za početak sjećanjem vratimo u djetinjstvo, što smo i učinili.

Smijali smo se dugo, mislim satima, brisali suze radosnice, i vrijeme je prolazilo brže no što smo htjeli.

Onda je Jura rekao, valjda je tako bilo u njegovu nazovi programu, da sam ja jedan običan kusojebec i gologuz, što me je u prvi mah kosnulo, pa i razljutilo, ali sam se brzo dohvatio ritualna smijeha i uzvratio mu da, ne da mislim nego znam, uostalom svi to znaju, da je on jedan vrlo rafiniran tajkunski taliban, i to zagorski.

Smijali smo se do besvijesti.

Onda me Jura, jedva suzdržavajući smijeh, upitao kolika mi je mirovina, ja sam priznao, doduše malo sam je povećao srameći se kao da sam ja kriv što je tako mala, onda sam ga ja upitao da kolika je njegova, na što smo se zajedno počeli smijati takvim tempom da se, učinilo mi se, i satna kukavica nevoljko nasmijala i brzo utekla u svoju kućicu.

Potom je Jura izišao s pričom, bila je to vrlo sugestivna i uvjerljiva priča, da smo dobili glavni zgoditak na lutriji jer je izvučen taj i taj broj, razumije se naš.

I opet smijali smo se.

Onda je nastavio s pričom, zaboga kaj se ne sjećam, kako smo, tu na trgu, ispod konjskog repa bana Josipa Jelačića faćkali mlade usidjelice i usput im vrlo ozbiljno i protestno dočaravali priču da živimo u zemlji blagostanja a toga nažalost nitko nije svjestan.

Sjećam se, kako se ne bi sjećao, pogotovo zemlje blagostanja.

I opet smo započeli sa smijehom.

Potužio sam se da ne mogu više, da me boli tu negdje iznad ošita, pokazao sam prstom.

No dobro, morda smo malko pretjerali, skrušeno je priznao Jura i, taman da će za predah skuhati kavu, zazvoni telefon. Nemoj se javljati, reče, ali sam se već javio.

Bila je Mira, moja žena, pedijatra.

»Karlo, znala sam da si kod Jure, ali nije mi jasno kaj tu iz dana u dan delaš – da mi je znati? Da si bar pesa izvel van! Ni pesa nisi izvel van, lepo je zasmradil novi tepih, baš lepo!«

Uhvatio me smijeh, vrlo glasan smijeh, nikako da prestane, čak se i slušalica solidarizirala sa mnom.

»Majmune jedan blesavi!«, jedva sam razabrao zadnje Mirine riječi.

Kad sam oko 15 sati došao kući, već iz hodnika čuo sam nešto nalik na smijeh.

Nije bio smijeh. Mira je plakala, zapravo ridala. Kad sam shvatio da doista plače, iznenada spopala me terapijska klica smijeha, bio je to naprosto suludi smijeh.

»Karlo, ja više ovak nemrem! Tražim rastavu! Ili si bolestan, ili si lud, ili glumiš da si bolestan ili lud, baš me briga! Ja više ovak nemrem, da ti je jasno!«

»Jasno mi je, draga.« Htio sam, vjerujte, bar nešto objasniti, no smijeh je iz mene provalio takvom snagom da sam se i sam iznenadio.

Mira je ridajući izletjela iz kuće.

»Da znaš«, urlala je na vratima, »nazvat ću Flegla!«

Doktor Flegel, psiholog, bavio se psihosomatskim problemima.

Nazvao sam Juru.

»Nemoj se sekirati, stari, sve je pod kontrolom«.

Mislim da je htio još nešto reći, ali se zagrcnuo od smijeha.

Između dva vrlo jaka intervala smijeha Jura mi je ipak uspio reći da ga je nazvala Mira i da je s njom, onako na brzinu, jer je inzistirala, dogovorio da nas posjeti doktor Flegel.

Nakon nekoliko dana, u točno dogovoreno vrijeme, doktor Flegel, elegantan gospodin od kojih pedesetak godina, s besprijekornim građanskim manirama, iscizeliranim pokretima stupio je u Jurinu kuću.

»Dobar dan, ja sam doktor Flegel. U dogovoru s gospođom Mirom, znate.«

»Dobar dan, ja sam Jura.«

»Dobar dan, ja sam Karlo.«

Jura i ja, razumije se, dočekali smo ga gromoglasnim smijehom. Da objasnim: taman smo bili usred ritualne seanse, komentirajući usput kako će nas posjetiti neki tamo doktor.

»Dečki, onda, kaj vas muči?«, ubacujući domaći kajkavski sleng doktor se htio intimizirati.

»Ništa nas ne muči, gospon doktor! A što vas muči?«, Jura i ja istodobno smo prasnuli u smijeh.

»Što me muči? Muči me, onako profesionalno govoreći, muči me i zabrinjava da iz dana u dan ima sve više, oprostite da to moram reći, da ima sve više i više luđaka. S nekima zbilja ne možete nikako nakraj.«

Jura i ja opet smo prasnuli u smijeh.

Doktor Flegel dugo nas je promatrao. Kad smo Jura i ja ubacivali smijeh u treću brzinu, primijetili smo da se doktor vrlo diskretno nasmiješio. Nakon desetak minuta, možda nešto više, njegov se baritonski smijeh već vrlo dobro uklopio u našu uhodanu smijuriju.

Otad, kad doktor poslije posla navrati, treniramo utroje.

Mislim da nam terapija smijehom ide, falabogu, jako dobro. Jedino što me zabrinjava, ali to je bilo nakratko, kad nam je Flegel prije nekoliko dana priopćio vijest da će moja Mira najvjerojatnije morati u sanatorij.

»Dečki, mislim da je gospođa Mira jako bolesna«, rekao je glasom kakav se čuje na sprovodima.

Dakako, napeo me upravo strašan smijeh.

Doktor Flegel i Jura, što me je jako razveselilo, odmah su se i fenomenalno uključili.

Robert Wrana: Ptice, serigrafija