Nova Solarova sinteza o Franu Galoviću (od teze do sinteze)

Zagledamo li pomnije u pet tomova Sabranih djela Frana Galovića, koje je kao glavni urednik priredio akademik Milivoj Solar, kako su oni uobičajeno komponirani od poezije i pripovjedaka, dvije knjiga drama i knjige članaka, kritika, prijevoda i pisama, vidimo već po rasporedu građe određeni nesrazmjer. Galovićev opus, najčešće sveden na zbirku kajkavskih pjesama Z mojih bregov i tek pokoju pripovijest, ovdje se javlja u obrisima opusa kojega se ne bi morao postidjeti i autor čiji život nije nasilno prekinut u dvadeset osmoj godini života. Iako se o Galoviću podosta zna, podsjetimo: slovom životopisa, koji potpisuju Dražen Ernečić i Milivoj Solar, razvidno je da je Fran Galović, r. 1887. godine, sin Doroteje (rođ. Jadanić) i Stjepana djetinjstvo proveo u Peterancu, u razmjerno imućnom domaćinstvu, s desetak jutara zemlje, novom kućom i klijeti. Nakon završene pučke škole 1898. godine odlazi u Zagreb, gdje završava osmogodišnju gimnaziju, studij hrvatskoga ili srpskoga jezika kao glavnu i klasičnu filologiju kao sporednu grupu. Samo nekoliko mjeseci kasnije nakon što je položio završni diplomski ispit, upućen je na južno bojište sa Srbijom, gdje je i poginuo, 26. listopada 1914. Kako navode biografi, boravak u Zagrebu posebno je bio obilježen zanimanjem za kazalište, što će se naročito produbiti u prijateljstvu s Milanom Ogrizovićem i Julijem Benešićem. Kako se nastavlja, upoznao je tako mladi Galović izravno život tadanjeg Zagreba, osobito kazališni život ne samo autora nego i redatelja i glumaca, pa je oduševljenje kazalištem dopunio izravnim iskustvom »o kazališnom pogonu« te poznavanjem svih elemenata složene kazališne umjetnosti, što se vidi i iz njegovih brojnih kazališnih kritika. Ponovimo, govorio je njemački i francuski, poznavao je dobro i klasične jezike, prevodio s engleskog i slovenskog jezika, uz hrvatsku književnost, već kao dio struke dobro je poznavao srpsku i slovensku književnost kao i književne klasike. Svoja vrhunska ostvarenja, drame Pred smrt i Marija Magdalena, pripovijetke Začarano ogledalo i Ispovijed, pjesme na književnom i kajkavskom jeziku, napisao je u posljednje dvije-tri godine života, tako da je u tom posljednjem razdoblju postigao »ne samo vještinu u književnoj i kazališnoj tehnici nego i zrelost umjetnika koji je originalnošću i novinama u izrazu, pa i u tematici, zauzeo u hrvatskoj književnosti mjesto među onima koji se ne zaboravljaju«. Kako i biografska kronika navodi dalje, osobito nakon što mu je Miroslav Krleža objavio u Književnoj republici, 1925. godine, ne prestaje zanimanje za izdavanje i afirmaciju Galovićeva djela i imena, od brige oko ukopa i groba na Mirogoju, otkivanja spomen ploče na roditeljskoj kući i izdavanja prvih sabranih djela u redakciji Julije Benešića 1940. i 1943., ali i, ne na kraju, prvog ozbiljnijeg književno-znanstvenog interesa za Galovićevo pjesništvo u doktorskoj tezi, disertaciji, mladoga stručnjaka za književnost Milivoja Solara početkom šezdesetih godina prošloga stoljeća (prije gotovo pola stoljeća!).

Od onda pa do danas, autor doktorskog rada Fran Galović : interpretacija književnog djela, s vremena na vrijeme, od prigode do prigode, podsjeti našu književnu javnost na Frana Galovića, ali njemu su se s vremenom pridružili i drugi, afirmirani autori poput Velimira Viskovića, Jože Skoka i Mladena Kuzmanovića, Nikole Batušića i Cvjetka Milanje, Borisa Senkera i Dunje Detoni Dujmić, kao i niza pisaca i kritičara iz širega Galovićeva zavičaja, poput Mije Lončarića, Božice Jelušić ili Denisa Peričića.

Milivoj Solar javlja se dakle, posebno u ovom izdanju, u dvostrukom smislu, i kao književni djelatnik potekao iz Galovićeva zavičaja i kao jedan od naših najuspješnijih književnih znanstvenika. Iz toga spoja kao da je proistekla intonacija, a možda i intencija priređivača ovih sabranih djela i autora svojevrsne sinteze o Galovićevu književnom djelu, naime pokušaj afirmacije Frana Galovića kako s obzirom na vrhunska ostvarenja tako i s naročitim obzirom na književna djela srednje vrijednosti, koja bi međutim morala naći čitatelje makar samo unutar zavičajnoga kruga. Zbog toga mi se čini da je priređivačeva sinteza po krajnjim namjerama okrenuta vrhovima hrvatske, pa i europske, svjetske književnosti, na način da je na velikom platnu teorije, metodologije i povijesti svjetske književnosti, što je višedesetljetno Solarovo glavno stručno i znanstveno zanimanje, projiciran autor koji se zapravo još uvijek bori za svoje mjesto među kanonskim piscima hrvatske književnosti, premda ga u kontekstu regionalne, podravske književnosti čvrsto drži, čemu uostalom služe i svjedoče i Galovićeve jeseni. Poznato je da je Milivoj Solar svojim doktorskim radom naglasak u pisanju monografije prebacio iz tada tradicionalne književne povijesti na interpretaciju književnog djela, pa je u svom kratkom metodološkom »pristupu«, odlučno napuštajući pozitivističko-biografsku, metodu, zapisao: »Gopvopriti o Franu Galoviću u okviru nauke o književnosti, mislim, treba da znači, govoriti o književniku Franu Galoviću, a kako o tome, da je netko književnik svjedoče samo njegova istinski umjetnička djela, onda upravo ona čine pravi predmet istraživanja i tek s obzirom na njih ima smisla čitav napor oko tumačenja i bavljenja njihovim autorom. Nesumnjiva društvena, ekonomska i psihološka uslovljenost književnosti nipošto ne znači, kako je posao teoretičara da umjetnička djela svodi na neke činjenice tih nauka, uzimajući ih kao puke dokumente, poput pravnih, historijskih, ili podataka za patološku dijagnozu. Naprotiv, baš relativna samostalnost književnih djela ne samo da omogućava postojanje nauke o književnosti koja bez te samostalnosti ne bi imala nikakve svrhe, nego i omogućava, da upravo nauka o književnosti sa svoje strane pridonese razumijevanju ljudske povijesti, u kojoj umjetnosti pripadavisoko mjesto, jer bez razumijevanja umjetnosti nema razumijevanja onog, što čovjek u nekoj povijesnoj situaciji jest.« (Milivoj Solar, Fran Galović – Interpretacija književnog djela (doktorska radnja), Zagreb, 1962. str. 7).

Ukratko, šesta knjiga Sabranih djela Frana Galovića, Prilozi, donosi, pored iscrpne bibliografije i spomenute biografije, studiju Galovićevo književno djelo Milivoja Solara, koja na najbolji način govori o vrijednosti i mogućim dosezima uredničkoga rada na sabranim djelima (uz priređivača, glavnoga urednika, javlja se i ime urednika Božidara Petrača). Određujući pobliže kontekst svoga odabira i tumačenja Galovićeva djela, kao i doba nastanka glavnih tekstova analiza, Solar se sada odlučuje za relativno nov pojam – estetizam, kao razdoblje koje nije samo uvjetovano oprekom prema ranijoj književnoj epohi, realizmu, nego i prema cjelokupnoj ranijoj tradiciji: »književnost je izborila zasebno mjesto i poseban status u cjelokupnoj kulturi, takav status kakav joj je osigurao da iskustva i spoznaje koje ona prenosi više ne mogu biti zamijenjeni i nadomješteni nikakvim drugim i drugačijim načinima komunikacije«. (Solar 2010: str. 15-16). Određeno zajedništvo u procesima šire shvaćenoga modernizma, može se razabrati u težnjama za promjenom, u naglašenim sklonostima prema zaokretu i inovacijama »od ranijeg oslonca na različite tipove i načine oponašanja zbilje prema samosvojnoj moći jezika«, kojim je moguće izraziti i proizvesti svjetove nove i drugačije, pa čak i u opreci prema svakoj poznatoj zbilji. Iako Solar hrvatskoga pisca neće dovesti u vezi s »optimalnom projekcijom« tako konstruiranoga estetizma, jer tomu po njegovu mišljenju priječe dva problema, sveprožimajuća hrvatska politika koja teško može doprinijeti autonomiji književnoga stvaranja i s njom povezan problem odnosa kulturnih središta i periferije, pri čemu se hrvatska književnost »mora odlučiti« treba li biti izraz određene kulturne provincije ili se mora izboriti za sudjelovanje u procesu nastajanja i razvoja svjetske književnosti. Osim konkretne društveno-političke zbilje, protesta protiv Khuena-Hedervarya, nakon kojega su mnogi studenti morali nastaviti studij u Beču ili Pragu, što će nekima u aktualnim polemikama »starih« i »mladih« pripomoći u zaokretu prema modernizmu, Solar ističe važnu i presudnu ulogu književne kritike: Milan Marjanović i Antun Gustav Matoš, kao svojevrsni antipodi, zatim Milutin Nehajev, Milivoj Dežman ili Branimir Livadić, kao da su postupno premjestili akcente svoje kritike od društvene dimenzije prema idealima estetizma. Modernizam u kontekstu hrvatske moderne tako će poprimiti eklektičke osobine raznih stilova i pravaca. Određena napetost, piše Solar, između gotovo suprotstavljenih književnih tehnika realizma i naturalizma i onih kakvi će se razvijati pod utjecajem futurizma i ekspresionizma, osjeća se podjednako u Galovićevoj prozi kao i u njegovu bogatom dramskom stvaralaštvu (pri čemu ne treba zaboraviti njegovo postupno sazrijevanje poticajima i u oduševljenju svjetskim velikanima dramske umjetnosti, od Williama Shakespearea do utemeljitelja nove drame u modernizmu Henrika Ibsena, Gerharda Hauptmanna, Oscara Wildea i drugih). Jednom riječi, »književnost estetizma« zacrtala je neke smjerove u kojima se Galović pokušavao izraziti, ali ga niti prilike u njegovoj domovini nisu mogle ostaviti ravnodušnim, pa se pjesnikova poetika može razumjeti i kroz pokušaj pomirenja »velikog svjetskog književnog iskustva« i iskustva maloga jezika, čak zavičajnoga idioma, podravskoga dijalekta.

Upravo je taj prijelaz s književnoga jezika na dijalekt, kajkavski idiom, i kajkavština kao bitna razlika, ne samo u odnosu na brojne pjesme napisane hrvatskim književnim jezikom, nego i u odnosu na preostalo Galovićevo književno stvaranje, novo problemsko polje koje otvara Solarovo tumačenje. Iako se ovdje pokušavaju izvući na vidjelo i neke uspjelije štokavske pjesme, pa se tumačenje Galovićeve poezije otvara interpretacijama Salome i soneta Večer na moru, ipak se pjesnikovo stihovanje predstavlja, prema općem sudu književne kritike i povjesničara književnosti, najuspjelijom zbirkom, odnosno ciklusom Z mojih bregov. Postupak je jednostavan, osim problematiziranja kajkavštine i općega prikaza zbirke, interpretacijama najpoznatijih pjesama Jesenski veter, Kostanj, Pred večer eksponiraju se bitna svojstva Galovićeve poetike i u simetriji konkretnog i apstraktnog, zbiljskog i imaginarnog, doslovnog i simboličkog značenja pokušava utvrditi estetička, književna vrijednost Galovićeva eksperimenta s kajkavštinom. Znamo da su poslije njega na kajkavskom pisali i Domjanić i Krleža i Goran Kovačić, a u novije doba zaista brojni, brojni hrvatski pjesnici, a ipak do danas ostaje nejasna magična snaga kajkavskoga ciklusa u odnosu na gotovo sve drugo što je Galović napisao. Kao da su istodobna konkretizacija prepoznatljive zbilje koje će donijeti kajkavština i njezina stilogena, artificijelna snaga u odnosu na visoko stilizirani književni jezik hrvatske moderne, koji je pomalo gubio vezu sa stvarnosti, doprinijele i dvostrukosti značenja, kao u pjesmi Pred večer koja sugerira dojam međusobno suprotstavljenih zrcala, u kojima se zrcaljenje produžuje u beskonačnost, a svi detalji izraza dobivaju određenu ulogu u »igri« prijelaza između dana i noći, ljeta i zime, sna i jave, života i smrti. (Isto, 69). Ili doslovce Solarovim riječima:

»Jezični izraz, koji ovdje zvuči prisno, intimno i ‘domaće’, ne samo da osobitim kvalitetama i nijansama značenja omogućuje posebne dojmove i izaziva posve osobite asocijacije, nego i – s obzirom na izvantekstovne odnose na koje pjesma upućuje – naprosto nameće dvije dimenzije razumijevanja. Štokavština je, naime, kajkavcu na neki način uvijek pomalo ‘umjetna’ i apstraktna; ona mu se čini kao ‘umjetni jezik’, pogodniji za pojmovna nego za jako ‘obojena’, premda možda baš i zato neodređena, značenja. /.../ Tako se i s tog aspekta gledano ponavlja dvostrukost u smislu i u izrazu, koja govori da Galović ovdje rabi već razvijeni jezični izraz, koji ne samo da izvrsno može opisati konkretnu stvarnost i izazvati jake osjećaje, nego koji ima, tako reći, i svojevrsni vlastiti metajezik kojim može izraziti i vrhunske pojmove apstrakcije. Pjesništvo se ostvaruje upravo svojevrsnom napetošću između jednog i drugog, a posljedica mu je naravno bogatstvo mnogoznačnosti.« (Ibid, str.68).

Pridodamo li svemu interpretatorovo višestruko iskustvo tumačenja književnosti, kao i razmišljanja o interpretaciji, jasno je da smo reprezentativnim izborom pjesama dobili i reprezentativne interpretacije, ne samo Galovićeva pjesništva. Uvijek pomalo sklon filozofskom pristupu, određenom samosvojnom spekulativnom modelu interpretacije i kritike, metafizički dijalozi iz Kostanja ili problematiziranje sintagme niš i se, u Solarovim pročitavanjima nameću se koliko amblematični za Galovića toliko i uzorni za interpretaciju kao književnu disciplinu.

Ništa manje nisu uvjerljiva Solarova tumačenja Galovićeve novelistike i drame. Kao što sam napomenuo, odlučujući se za najuži izbor, za kritičku prosudbu novele Svekar i Začarano ogledalo te interpretaciju pripovijetke Ispovijed, akademik Milivoj Solar kao da pokušava pomalo blagonaklono kontekstualizirati Galovićev prozni rad unutar realističke tradicije seoske tematike i novih oblikovnih tendencija proze moderne prema kraćim i fragmentarnim oblicima, pa i s obzirom na Galovićevu zaostavštinu, ovdje konkretno s obzirom na skice i planove o pisanju romana. I pojedinačni uvidi i analiza Ispovijedi zapravo nas pokušavaju uvjeriti ne samo da se kraća proza Frana Galovića može čitati u povijesnom kontekstu svoga vremena, nego i da u mnogočemu prekoračuje granice moderne, pa i određenoga estetizma, koliko se o njemu u našim prilikama može govoriti (Galović prema Solarovu uvjerenju rabi različite tipove izlaganja i različite književne postupke, među kojima su motivski kompleksi grijeha ili ispovijedi, kao i uporaba motiva Sunca kao protuslovnoga simbola (ne samo kao izvora svega života i radosti, nego i obratno, što ćemo mi tek danas osvijestiti ekološkom krizom), omogućuju da se ostvari književno djelo koje dobro povezuje različite strategije književnoga oblikovanja iskustva estetizma i nadolazećega ekspresionizma. Svojim tumačenjem Galovićeve proze, slično kao i drama, Solar kao da se obraća suvremenom, možda baš najviše i lokalnom čitatelju, koji ne bi trebao biti prezahtjevan kada je riječ o suvremenim tehnikama pripovijedanja, a mogao bi pronaći u tim prozama svoje, naše, još i prečesto ruralnim motivima opterećeno doba. Iz pomnih pak analiza pojedinih Galovićevih drama i njegove opsesivne vezanosti uz kazalište, kao da prepoznajemo urednikovu namjeru da posebno skrene pozornost na potrebu kontinuiranoga izvođenja Galovićevih dramskih tekstova, jer je uprizorenje dramske književnosti velikim dijelom uvijek već ono što su naše književne interpretacije ili nova čitanja: aktualizacija, a time i naslojavanje dramske teksture novim učitavanjima i nadopisivanjima. Sve ako bi se pojedine Galovićeve drame izvodile u amaterskim scenskim prilagodbama ili u pokušajima profesionalne režijske rekonstrukcije temeljnih dramskih opreka, svejedno – ljubavi i mržnje, kao u Tamari, odnosno ljubavi i smrti, granica između života i smrti, pa i svagdanjega doživljaja smrti, kao u drami Pred smrt, koji pretpostavlja da samo »umiru drugi«, i našeg osobnog, autentičnog doživljaja smrti, »koji nas podsjeća da smo i sami smrtni, odnosno da je svaka smrt drugoga i ‘naša’ jer smo dio ljudske zajednice«. (Isto, str. 134-137).

O pojedinostima, kako u životima pojedinaca i naroda, vladara i običnoga puka, kao i o vječnim temama, Galović je sklon pisati na neheroičan i više lirski negoli dramski način, pa je možda zaista još prilika da se novim izvođenjem Galovića vidi kako je mogla izgledati nova povijesna ili lirska, pa i kajkavska drama hrvatske moderne (s obzirom na ovdje s pravom eksponiranu nedovršenu tragikomediju s kajkavsko-zagrebačkim dijalozima Sodoma). Određeni iskorak organizatora Galovićevih jeseni, da se primjerice redovito svake godine uprizori koja Galovićeva drama ili barem neki fragment, vjerujem da bi kazališnom dijelu opusa Frana Galovića, jer on je redovito odlazio u kazalište i pisao dobru kazališnu kritiku, i Galoviću i samoj manifestaciji itekako dobrodošao.

Završni dijelovi Solarove studije odnosi se na Galovićevu književnu kritiku i recepciju Galovićeva djela, a zajedničko je za oba poglavlja konstatacija da je Fran Galović kao kazališni i književni kritičar, s obzirom na preranu smrt, izuzetno opsežan i raznolik, odnosno da je zanimanje za Galovićevo djelo stotinu godina poslije još uvijek u porastu, što govori o recepciji kakvu samo rijetki pisci mogu očekivati. Ili, da zaključimo sintetičkom misli, koja kao da prožima cijelu Solarovu novu studiju o Galoviću, kojom kao da se jedan od naših najvećih književnih stručnjaka veteranski i sam omjerava o svoje početke, umjesto našega sažetka. Čini mi se, piše Milivoj Solar, kako je daleko važnije od aktualizacije Galovića kao preteče postmodernizma, jer ima i takvih pokušaja, uočiti da njegova tematika dilema odnosa između »odlaska« i »povratka«, osjećaja samoće i bijega u umjetnost, čežnje za neizrecivim i pokušaja izricanja te traganja za utočištem u zavičaju i uvažavanje univerzalnih dostignuća prošle umjetnosti odgovara i onom »duhu vremena« koji prožima danas procese suprotstavljenih težnji za globalizacijom i identitetom, a koje nalaze svoj izraz i u suvremenoj književnosti. (Isto, str. 153).

S tom mišlju o procesima u kojima i sâm skromno sudjelujem i svojom kajkavskom poezijom i pisanjem o njoj, kao svojedobnim aktivnim sudjelovanjem na Galovićevim jesenima, želio bih podstaknuti urednika biblioteke Moderna Dražena Ernečića i sve odgovorne u gradu i županiji, odnosno Matici, da nastave s nizom izdavanja izabranih ili sabranih djela podravskih pisaca, čiji je udio u hrvatskoj književnosti znatno bogatiji negoli se prosječno o njemu znade. Pored jednog od naših najboljih teoretičara književnosti Milivoja Solara, čija se izabrana djela tiskaju u Zagrebu, nakon Frana Galovića, svoja sabrana djela mogli bi imati vrsni hrvatski pisci podrijetlom iz Podravine, kao što su: Mihovil Pavlek Miškina, Zvonimir Golob, Božena Loborec, Mladen Kerstner, Zvonimir Balog, i dr.

Moramo se prestati bojati daljnje demokratizacije, decentralizacije kulture i uvažavanja naših regionalnih specifičnosti, jer one su bogatstvo na koje ćemo se osloniti i onda kada ćemo se ponovno uskoro trebati iznova izboriti za svoje mjesto u aktualnom međukulturnom dijalogu (kao proklamiranoj temeljnoj vrijednosti Europske unije), odnosno u prestižnom društvu europskih država i naroda, regija, jezika i kultura.