Nikola Batušić i starokajkavska književnost

1.

Povijest kajkavskoga teatra jedno je od tematskih područja u filološkom i kazališno-povijesnom interesu teatrologa i kazališnog povjesničara Nikole Batušića. Studije i članci u kojima autor analizira tridesetak scenskih tekstova ili pak razmatra kulturnopovijesni kontekst vremena i teatrološki okvir u kojem se kajkavska drama oblikovala objavljivani su u časopisima i prigodnim zbornicima, potom u politematskim knjigama teatroloških studija te naposljetku njihovu glavninu nalazimo kao monotematski okupljene studije u knjizi Starija kajkavska drama: »Problemi u proučavanju starije kajkavske drame«, »Značenje kajkavskoga kazališta«, »Kajkavska kazališna terminologija«, »Kajkavska tragedija Lizimakuš«, »Imenoslavnik iliti Rečno-pesmen igrokaz Tomaša Mikloušića«, »Dvije zanimljive lokalizacije Augusta von Kotzebuea – Papiga i Ljudih mrzenje i detinska pokora, »Komedija Mislibolesnik iliti Hipokondrijakuš«, »Prizor u gostionici iz komedije Matijaš grabancijaš dijak Tita Brezovačkoga«, »Vladimir – dramski fragment Ignaca Kristijanovića«, »Josip Vračan – prevoditelj Svetoga Bernarda«, »Dragutin Rakovac i kazalište«, »Ljudevita Vukotinovića Pervi i zadnji kip«.

Batušićeva istraživanja kajkavijane su preokupacija kojoj se angažirano, a povremeno i pomalo ostrašćeno, vraćao, a ne samo ulomak znanstvena rada iz vremenski kraćega razdoblja. Razumljiva je stoga metodološka raznovrsnost tematski srodnih studija i članaka, kojima je uz tematiku zajednički i autorov zaštitničko-zagovornički stav prema tom segmentu kazališne povijesti, nedovoljno proučenom do novijega vremena.

2.

Pokušamo li ponajprije povijesno lokalizirati kulturno-teatrološki Batušićev diskurs o kajkavskom teatru, a velikim dijelom i rađanje njegova angažirana interesa za nj, nužno ćemo doći do ideje o »uzaludnosti otpuštanja kajkavštine u korist štokavskoga iluzionizma«, a posljedično, i do dvaju poznatih oprečnih sudova o tom teatru koje su izrekli u prvoj polovici XX. stoljeća vodeći redatelj Branko Gavela, s jedne strane, i Miroslav Krleža, s druge strane. Krleža je autoritet čiji su sudovi, pa i one ocjene izrečene nasumce i uzgredno (a koje je i sam autor katkad djelomice korigirao, ali nikada posvema), diktirale opće mišljenje, predodređivale smjerove i metodologiju istraživanja književnosti i kulture. Batušić svoje viđenje kajkavskoga teatra nije dijelio s Krležinim pa je poneku njegovu superlativnu predodžbu o kajkavskom kazalištu moguće objasniti možda upravo potrebom da podsjeti na kajkavijanine vrijednosti koje je Krleža poricao.

U članku »Krležin dvoboj s našom dramskom baštinom« Batušić analizira Krležina polemička gledišta o hrvatskoj dramskoj baštini u razdoblju od renesanse do moderne – o Marinu Držiću, Titušu Brezovačkom, Ivi Vojnoviću i o hrvatskoj moderni. Ističe i ovisnost Krležinih sudova o vremenu u kojem su nastajali, o njegovoj poziciji u književnom životu, kao i o političkim konstelacijama, te ocjenjuje da je Krležina »intencija u ocjeni hrvatske dramske baštine uvijek bila posve očita: dakle izrazito je polemička, katkad i žešće obojena jarkim tonovima, a u pojedinim pasusima i zamjetljivo pamfletistički intonirana.«

Prilikom inscenacije Diogeneša Tituša Brezovačkog, 1925. g., B. Gavella je iznio nedvosmislen apologetski stav o kajkavskoj drami: »... u kajkavskoj je književnosti jezik bio vanredno izrađen: s jedne se strane bogatstvom kajkavskih riječi, koje u ‘Diogenešu’ dolaze, može izraziti sve najsuptilnije nijanse duhovitih obrata pučke šaljivosti; s druge se strane tim rječnikom mogla iskonstruirati takova frazeologija latinske elegancije, da se njome mogu izraziti i najkompliciranije misli. Ukratko, a ja sam uvjeren da u tome ne pretjerujem, kajkavci su imali ono, što mi još ni danas nemamo, pravi književni jezik. Taj jezik nije bila mehanička fotografija jednog dijalekta, nego podatni materijal za izražavanje i najapstraktnijih predodžaba, a da je pored toga uvijek bio u vezi sa živim jezikom.«

U Gavellinim stavovima prepoznajemo srž i Batušićeva obrambena diskursa o kajkavijani, no Krležini sudovi o književnoj i kazališnoj tradiciji, koji su objavljivani od 1919. godine, kada je izišla Hrvatska književna laž, pa do eseja Iz hrvatske kulturne historije (1963), na koje se kritički osvrće Batušić, posve su oprečni Gavellinim promišljanjima. Drži da Krležino uspješno pozicioniranje među književnom i kazališnom elitom 20-ih godina 20. stoljeća – u vrijeme Gavelline impostacije Diogeneša – može objasniti i pohvalu mladoga dramatičara kajkavštini elitnih »kurijalnih« krugova Mikloušića, Štoosa i Kristijanovića i nesklonost kazalištu koje katkad posjeduje nesofisticirane tonove u komičkim tekstovima koji su bili namijenjeni širokoj publici.

Krležina negativna ocjena Tituša Brezovačkog iz eseja Moj obračun s njima (1932) pretvara se u oštar sud i u eseju Iz naše kulturne historije. Tekst je bio vrlo prisutan, prvotno je napisan između 1952. i 1957. kao komentar uz natuknicu o Titušu Brezovačkom za Enciklopediju Jugoslavije, a potom će se pojaviti u različitim zbornicima Krležinih eseja. Izjava iz eseja »O našem dramskom repertoireu – povodom 400 godišnjice Držićeve ‘Tirene’«: o »burlesknome bogatstvu u molijerovskim varijacijama tih naših ‘frančezarija’, protkanih motivima i aluzijama«, vjerojatno je dala snažan poticaj našoj kazališnoj sceni da se pozabavi raguzeiziranim Moliereom. Privlačnost toga scenskoga amalgama počiva u relativno dobro očuvanu francuskom predlošku u hrvatskom prijevodu i u uspjeloj impostiranosti u lokalnu antroponimiju.

S druge pak strane, Krležina izjava »Jedan Brezovački je jedva kulturno-historijski rukopis, ali to književnost nije!« u poglavlju »Pro domo sua« eseja Moj obračun s njima, ide uz bok diskvalifikaciji o »kvazididaktičkim kotzebuovskim i goldonijevskim plagijatima«, uz koju pristaje i krajnje zaoštren stav izražen u riječima: »Komediografsko svjedočanstvo njegovih scena (misli na Brezovačkog, o.m.) ne uzdiže se iznad svakodnevnog prosjeka do punoće samonikle, izvorne fraze nijednog trenutka. Provincijalno umiranje jednog žargona, koji kod Pavla Stoosa prelazi u žalobnu kantilenu nemoći, kod Brezovačkog zvoni glasom grube farse. Izraz jednog Mikloušića ili Kristijanovića blista kao primjer visokoodnjegovane govorne fraze književno obrazovanih društvenih krugova...«.

No, Batušić drži da su komadi nastali prema Goldonijevu predlošku Il vero amico (Ljubomirovič ili Prijatel pravi Matije Jandrića) ili pak adaptacije Kotzebuea (Papiga ili Krepost gde ne štima sreču včini i Ljudih mrzenje i detinska pokora) »vrlo relevantne lokalizacije i adaptacije, a u slučaju Mislibolesnika ili Hipokondrijakuša da je riječ o nadasve zanimljivu djelu nastalom, doduše, prema stranim predlošcima, ali s brojnim izvorno našim fabularnim odvojcima.«

Primjećuje da izrečene ocjene teško može ublažiti Krležino naknadno stavljanje Brezovačkoga u Razgovorima s Matvejevićem na popis kajkavskih autora koji su mu poslužili kao jezični izvor za Balade Petrice Kerempuha, što je razumljivo: književno-jezično vrelo je dobilo pohvalu, a to je pak nešto drugo od dramske vrijednosti teksta.

U relativiziranju Krležinih stavova Batušić se ne služi konfrontiranjem dokaza o velikim dramskim i estetskim vrijednostima teksta na kajkavskoj kazališnoj sceni. Zaobilazi zato zamke kročeanskoga usuda kajkavijane i prebacuje područje kazališno-povijesnoga interesa s estetskih vrijednosti teksta drame na žanrovska obilježja, na kulturno-povijesnu vrijednost uspostave kazališne terminologije, potom na akcentuiranje urbane ambijentalizacije drame u kojoj vidi znak njezine europeizacije, a ne dijalektalizacije, kao i na osobitosti i dosege njezinih scenskih impostacija.

Stoga rabi mjerila za vrednovanje kulturne povijesti odnosno teatarske baštine, upozoravajući na mogućnost i potrebu da se kajkavijanino značenje uspostavi na baštinskoj pozornici, podsjećajući pri tom na sretan ishod scenske revitalizacije baštine poput oživljene kulturne vrijednosti srednjovjekovne kazališne scene crkvenih prikazanja i one poslije nje, ranonovovjekovne, u režijama Marka Foteza, Božidara Violića, Joška Juvančića ili pak Marina Carića na Splitskom ljetu, Dubrovačkim ljetnim igrama, odnosno Hvarskom pučkom kazalištu. Time želi dokazati »kako se na segmentu naše najranije drame može izgraditi relevantno suvremeno kazalište, što je Krleža, svršetkom četrdesetih smatrao »otvorenim pitanjem«: »To je, kažu, naša teatarska tradicija, a kakva, to još nitko nije kritički ispitao«.

U svojim će polemičkim tonovima Batušić rasvjetljavati društveno-političke okolnosti u kojima su nastale takve Krležine izjave i analizirati motive njegova nezadovoljstva specifičnim slojevima dramske baštine, a u studijama o kajkavijani dokazivati i upozoravati, i kad se eksplicitno ne nadovezuje na Krležu, na to da opaska o hrvatskoj hvaljenoj, a neproučenoj baštini ne mora nužno dokazivati da je estetski sud kajkavijane jedini moguć.

3.

Otpor Krležinim stavovima dobrim je dijelom utjecao i na metodologiju i ciljeve Batušićeva istraživanja kajkavijane. Priklanjao se radije kulturno-povijesnoj filologiji a u istraživanja uključuje dosege i spoznajne rezultate nezalobilaznih poznavatelja kajkavijane: Nikole Andrića, Franje Fanceva, Slavka Batušića, Olge Šojat ili pak Branka Hećimovića.

Od znatne kazališno-povijesne vrijednosti su Batušićeve analize drama i konteksta u kojemu su djelovali kazalištarci. Analitički korpus Batušićevih članaka svjedoči o usmjerenosti na djela i pisce izvan osnovnoga područja dotadašnjega interesa književne-povijesti, kao što su, primjerice, članci o tragediji Lizimakuš, »Imenoslavniku iliti Rečno-pesmenom igrokazu Tomaša Mikloušića«, »Dvjema zanimljivim lokalizacijama Augusta von Kotzebuea – Papiga i Ljudih mrzenje i detinska pokora, »Komediji Mislibolesnik iliti Hipokondrijakuš«, komediji Matijaš grabancijaš dijak Tita Brezovačkoga«, »Vladimiru – dramskom fragmentu Ignaca Kristijanovića«, »Josipu Vračanu – prevoditelju Svetoga Bernarda«, Dragutinu Rakovcu, »Ljudevitu Vukotinoviću i Pervom i zadnjem kipu«.

Batušićeva istraživanja donose filološko-povijesne podatke iz historijata rukopisa, kritičan pregled ranijih rezultata istraživanja književnih povjesničara. Potom, njegove analize nude brojne teatrološke opaske o scenskim i dramaturškim elementima: glumcima, izvedbama, inscenatorskim rješenjima, didaskalijama, publici, referencijalnim okvirima sadržaja, prigodnim okolnostima izvedbi, kao i društvenim i političkim realijama.

Primjerice, paleta istraživačkih postupaka preusmjerenih s estetskih vrijednosti na žanrovska obilježja reprezentativno je uvrštena u članku o komediji Mislibolesnik iliti Hipokondrijakuš ili pak u prikazu sentimentalne drame Pervi i zadnji kip Ljudevita Vukotinovića. Uključena je i rekonstrukcija okolnosti u kojima je autor mogao doći do teksta – predloška svoje drame. Rezultati analize teksta su polazište za otkrivanje započetih i prekinutih pravaca razvoja kajkavske romantičarske drame, za razmatranje konteksta nacionalno-političkoga preusmjeravanja dramskih sadržaja i sveukupne edukacijske uloge kazališta. Romantičarsko-individualne priče nisu preporoditeljskoj drami bile dostatan okvir za političke sadržaje zbog preslabe sadržajne podloge. Drame romantičarsko-klasicističkih obilježja uspješnije su ponijele političke aktualizacije.

Nerijetko se dohvaća i prevrednovanja dosadašnjih vrijednosnih sudova o pojedinim autorima i djelima: primjerice, mijenja prosudbe o Vladimiru, dramskom fragmentu Ignaca Kristijanovića, ili revidira poglede na Matijaža Grabancijaša Dijaka.

Glede vrijednosnih sudova, uz prije spomenute istraživače kajkavijane, znatno se trudio oko eliminacije neproporcionalna statusa toga teatra naspram baštine hrvatskoga juga na pozornicama i u književno-povijesnim istraživanjima te poticao na bavljenje kajkavskim autorima. Uočava probleme ne samo na području nedovoljno učinjenoga nego upozorava na uzročnike postojećega viđenja kajkaviane. U vlastitom je analitičkom prosedu nastojao upravo stoga kontekst vrijednosnih sudova presudnih za proučavateljeva ideološka i teorijska polazišta (pretežito Krležina) relativizirati i prebaciti važnost na proučavanje relevantnijega konteksta za samu temu istraživanja – onoga u kojem su kajkavijanini scenski tekstovi nastajali i bili prikazivani.

4.

Uz analitički pristup pojedinačnim dramama i autorima Batušić se u dijelu svojih studija služi i sintezom povijesne problematike političko-socijalnih uvjeta nastanka i nestanka kajkavskoga kazališta 18. i početaka 19. stoljeća, a nudi i sintetski prikaz temeljnih problema kulturne marginalizacije toga teatra u hrvatskoj književnoj povijesti u člancima »Problemi proučavanja starije kajkavske drame«, »Značenje kajkavskoga kazališta«, kao i u već spomenutom »Krležinu dvoboju s našom dramskom baštinom«.

Načelno se suprotstavio pretjeranom zaokupljanju tematskim slojevima i genezom drame. Upozorava na slabosti filoloških pristupa koji su bili usmjereni samo prema uzorima i utjecajima, više negoli su, primjerice, zamjećivali potrebu za tiskarskim poduhvatom na prezentaciji građe, ili pak uviđa svrhovitost sastavljanja sustavno izrađene bibliografije koja kronično nedostaje i na tom istraživačkom polju. Primjerice, ističe neplodotvornost istraživanja tematike i geneze 19. stoljetne drame koja je uvjetovana specifičnim kulturnim kontekstom, nadasve kulturno-povijesnom zadaćom, kao što uviđa da je prenaglašavanje tematskoga aspekta dovelo, po njegovu sudu, k nepravednoj ocjeni.

Svakako je jedna od značajki Batušićeva rada što je usmjerio teatrolološku filologiju prema traganju za dramaturškim značajkama. Osvješćuje i problem podcjenjivanja/precjenjivanja predložaka na kojima su rađene lokalizacije kajkavskih drama i primjerice dubrovačkih frančezarija, odnosno Goldonija i Metastasija, Kotzebua i Ifflanda, na primjer.

Osim što prezentira čitav niz aspekata djela, sklon je i kompleksnijim metodološkim pristupima, koje implementira u istraživanje najčešće tako da od historijata rukopisnih izvora istraživanja usmjerava prema kulturološkim pogledima na različite vrste stereotipa u kajkavijani ili se pak zanima prezentiranjem elemenata sitne svakodnevice, primjerice, preko aspekta gastronomije u djelu Tituša Brezovačkog.

5.

Zadržat ćemo se na trenutak na problematici osjećaja o povijesnoj nepravdi nanesenoj kajkavijani, u vezi s čim Batušić donosi vlastito viđenje problema i izražava osobno žaljenje nad povijesnim prilikama koje su zbog političkih interesa (otpuštanja kajkavštine u korist »štokavskog južnoslavenskoga iluzionizma«) dokinule i kajkavski teatar.

Ukoliko apstrahiramo taj romantičarski osjećaj žaljenja nad povijesnim činjenicama koje se, kako znamo, mogu i posve drukčije interpretirati i nad kojima znanstveni diskurs u načelu ne dozvoljava izražavanje ni žalosti ni radosti, Batušićevo razmišljanje nam uzgredno otvara zanimljiv prostor za istraživanje predodžbi o važnosti povijesnoga nasljeđa čiji su različiti konstrukti stvorili značajne stratifikacijske slojeve u predodžbi o nacionalnom identitetu Hrvata.

Naime, prostor štokavskoga narječja ne podrazumijeva samo prostorni konstrukt identiteta stvorena, među ostalim komponentama, i jezikom koji semantički pokriva percepcija »južnoslavenskoga iluzionizma«, nego, ponajprije, podrazumijeva uži nacionalni prostor koji se također percipirao kao prostor hrvatskoga povijesnog nasljeđa, teritorijalno sastavljen od regija u kojima se govorilo štokavicom a u kojima se nije izglednom doimala mogućnost preuzimanja kajkavštine kao vlastita jezičnoga standarda. Štoviše, poznato je da je upravo štokavština dobrim dijelom osiguravala preporoditeljima autopredodžbu nacije bogatoga i dugog povijesnoga nasljeđa jer je štokavštinom napisana najvrednija književna baština, ona Dubrovačke Republike, a nastojanje preporoditelja oko ugradbe zajedničke kulturne povijesti regionalnih sastavnica širega prostora računalo je upravo na mogućnost da se teritorijalno granične regije (s etničkim nukleusima drukčijega povijesnoga i kulturnog nasljeđa) privuku temeljem jezične bliskosti.

Štokavski se stratifikacijski sloj – ali samo onaj vezan uz artificijelno i elitno povijesno nasljeđe – u jezičnoj komponenti nacionalnoga identiteta Hrvata, pomalo i sigurno, nakon romantičarskoga zanosa usmenom epskom kulturom povezanom s osmanlijskom ostavštinom (što je također, s jezičnoga aspekta, pretežito štokavski sloj kulturne tradicije), u elitnim intelektualnim krugovima akceptirao kao izravno povijesno nasljeđe na kojemu se izgradila elitna nacionalna kultura 19. stoljeća. Potisnuo je tako kulturu kačićevski obojenih »štokavskih prinosa« koja se određeno vrijeme uspješno nadmetala s artificijelnom elitnom kulturom, i smjestio je u subkulturno nasljeđe, dijelom i dijalektalno, nakon neuspjeloga romantičarskog eksperimenta s njegovim inauguriranjem u urbani konstrukt identiteta.

Ostavljajući kajkavsku komponentu identiteta na dijalektalnoj razini, štokavizirani je Zagreb odnjegovao predodžbu o izravnoj nadgradnji vlastite urbane srednjoeuropske kulture na korijenima elitne kulture dalmatinskih gradova (prvenstveno Dubrovnika) zato što je tu povijesnu kulturu tretirao vlastitim kulturno-povijesnim nasljeđem.

Kajkavijana, pučka kultura predilirskoga i ilirskoga vremena te manje uspjeli romantičarski eksperimenti s urbanizacijom kačićevske kulture smješteni su kao potonulo kulturno dobro u suburbani i dijalektalni identitet Hrvata. Zagreb se odrekao kajkavske kulture zato što su se mnogi elementi njezina identiteta udobno smjestili u tom segmentom povijesnoga nasljeđa, a elitne urbane kulture su se, barem u autopredodžbi, međusobno ispreplele.

*

Sve u svemu, Batušićevo je bavljenje kajkavskim teatrom, uz spomenute istraživače kajkavijane, rezultiralo bitno drukčijim statusom toga segmenta teatarske povijesti – mnogo se manje o kajkavijani danas govori kao o zanemarenoj tradiciji. Bez obzira na status inicijalne potrebe da se korigiraju posljedice po kajkavsku dramu koje su za sobom ostavljali Krležini pogledi, plodotvorno je osvijetljen jedan segment kulture arhivski dokumentiranim istraživanjem, a interpretacijom historijskoga položaja kajkavijane, i njezine participacije u konstrukciji identiteta, autor je deklarirao i vlastitu svjetonazornu poziciju s koje je angažirano konstruirao važnost jednoga segmenta kulturne povijesti i identiteta kao alternativnoga, zabačena elementa.