Miris talka

Od onoga dana smucala bih se uza zid kuće nadajući se da ću ugledati crnu mašnu iznad ulaza; zamišljala bih da vidim poluotvorene žaluzije; žene u crnini, stolić s ljubičastim satenom i žalobnu knjigu tek malo udaljene od ulaza. Činilo mi se da je to jedina stvar koja se može željeti u tim godinama: biti oslobođena njegove nazočnosti koja je opsjedala sve, od njegovih neodloživih naredbi, njegove turobne šutnje, njegovih sladunjavih mirisa, njegovog podmuklog zavođenja.

Moje sestre nisu sanjale o crnoj mašni, više su voljele izbjegavanje, način privremen i nesavršen, jer brišući njega, poništavale bi i moju majku. To ja nisam mogla učiniti. Previše sam dobro poznavala onu sukrivnju koja joj je sve oduzela, život i osjećaje, koja joj je izrovala unutrašnjost poput nemilosrdne kiseline. Nisam je mogla napustiti, jednostavno, nisam mogla. Ipak, nisam je mogla ni poštovati, imala sam za nju samo samilost. Voljela sam je, to da; barem sam vjerovala da je tako. No, može li se voljeti neka osoba, a da je se ne poštuje? Možda sam samo bila vezana za neku predodžbu o mojoj majci, kao što je ona bila vezana za neku predodžbu o mojem ocu. Možda nitko od nas nije nikad spoznao što doista znači riječ ljubav.

Moj život se vukao dalje ne dostignuvši pravi smisao, ne udubljujući se ni u kakvo naročito pokajanje. Moja baka umrla je u muku: možda je previše vidjela, naslutila sve. Moj je otac otišao u mirovinu, moja majka u menopauzu. Moje su se sestre zaručile i udale za dobre dečke, sređene, poštovane, dosadne. Dobili su i djecu bez velikih emocija, bez velikih uzbuđenja: ulomak nezasluženog života, neizbježno programiranog, frigidnog.

Zasigurno, jedini željeni izbor bio je pobjeći iz kuće i od oca.

Ja sam, naprotiv, ostala. Istina je da između mene i mojih sestara postoji određena razlika u godinama, ipak, nisam uspjela osloboditi se ovih obuzetosti kao što su to učinile one, bez žaljenja, bez osjećaja krivice. Ostala sam, uporna ili kolebljiva, ali sveudilj s mržnjom; s mržnjom, obmanjujući sebe da se to odnosi samo na njega, na nekog drugog, ali koja se, naprotiv, šutke gomilala u meni, duboko u mojoj nutrini. Ostajala sam zakvačena za taj otrovni početak kao da bi me skretanje s tog puta ošamutilo.

Onda odjednom, kao da su se moji osjećaji probudili, krenuh se osvećivati: ne znam zapravo zbog čega, budući da me je moja slabost prisilila da ostanem. Ova prisila bijaše bolest, znala sam to jako dobro. Bio je to bolestan i izopačen odnos koji me je prisiljavao na pretjerivanje, upravo kao što je to moj otac znao činiti svojim neugodnim ponašanjem. I ja sam, na ženski način, poprimila taj njegov modus bivstvovanja. Moje prerano sazrelo ponašanje u cilju odbrane, potrebno da se izgradi zametak identiteta: danju bih vikala na majku, noću sam se kasno vraćala. Kad bih došla, uvijek je bila budna, sklupčana na divanu u dnevnoj sobi, pokrivena starim škotskim pledom; ništa ne bi govorila, nije imala snage, nije nalazila riječi, željela je samo pokazati svoj očaj što je ostala sama.

Ni u takvim prilikama moj otac nije imao potrebu biti nazočnim, bio je dostatan njegov kašalj iz spavaće sobe: uvlačio se prijeteći između mene i moje majke, ulazio posvuda, uznemiravajući. Bio je leden kao dodir brijaće britve. Sutradan ujutro bit će uobičajena scena, s poznatim prijetnjama, možda i udarcima.

U toj provali nemoćne i već bezglasne pobune, izjednačivala sam majku s ocem; nisam već pravila razliku između njih, bilo bi to preteško i uzaludno.

I tako je u moj život ušao seks: preuranjeno kao nenadana nesreća, predvidivo kao birokratski postupak. Služila sam se njime kao oruđem za odbranu da bih pobijedila sram, ali i istaknula očiglednu nesigurnost. Bojala sam se muških, možda zato što sam bila uvjerena da ih dobro poznajem: znala sam da moram unaprijed predvidjeti njihove lakonske, zavodničke obrede, štoviše, uhvatiti ih, a ne biti uhvaćena. Odlučila sam da ih moram uništavati. Zabavljala sam se zavodeći ih, stavljajući ih jedno protiv drugoga. Laskalo mi je gledati ih kako se bore za mene. Sviđalo mi se obmanjivati ih, a onda ih odbiti: ista igra koju sam vidjela kod moga oca, prelako mi je polazila za rukom, jer je nisam željela ponoviti, poput vrtuljka koji se mameći okrutno vrti. Pristajala mi je ta prividna sklonost, to lažljivo uživanje, taj poziv iza kojeg se skrivala praznina, nenazočnost.

Dogodilo se slučajno. Bijaše jedno od mnogih otegnutih ljeta bez smisla, kad sam, sita sunca i putovanja bez novaca, susrela Marka. Bio je stariji brat jednoga od onih kretena s kojima sam običavala provesti noći. Kao što nam se često događalo, bijasmo u njegovoj kući očekujući da nam sine ideja koja će nas odvući na neku drugu stranu. Marka nisam prije vidjela, jer je dugo živio u inozemstvu i jer njegov brat nije nikad govorio o njemu. Tražila sam kupaonicu i zabunom ušla u neku prolaznu sobu, polumračnu i punu knjiga. Bila sam iznenađena ugledavši muškarca: mislila sam da nitko iz obitelji nije ostao kod kuće. Marko bijaše okrenut leđima, utonuo u oblak dima, obuzet glazbom: bose noge položene na pisaći stol, glava naslonjena na udoban cvjetni naslonjač, listovi novine rasuti na podu od majolike. Zastala sam gledajući, očarana poput djevojčice. Ova nazočnost ispunila me je ushitom, htjela sam nastaviti promatrati ga tako skrivećki, krećući se oprezno, uvjerena da me ne može vidjeti. Onda, šum vrata ili moje disanje koje je u jednom trenu bilo glasnije, prekine tu nenaravnu prazninu. Marko se polako okrenuo, a onda ostade nepomičan kao da je očekivao moj posjet. Sada sam mu mogla vidjeti lice. Zabacio je unatrag svoju dugu glatku kosu protkanu ponekom sijedom vlasi koja se sjajila. Snaga ruku bila je u opreci s njegovim njegovanim izgledom. Nasmiješio se.

Pozvao me da sjednem na neku sjedalicu pored pisaćeg stola: počeli smo pričati o nama. Nisam opazila kako vrijeme prolazi, niti sam rekla svojim prijateljima da više ne želim izaći s njima. Tako je došla zora. Prva svjetla neočekivano su nas zatekla, učinivši da iščeznu i naše riječi, kao da su potrošene ili je u objema bila potreba da ne pokvarimo taj san. Pozdravila sam ga zbunjena, u hitnji. Vratila sam se sama, pješice. Nisam bila pospana. Držala me je neka mahnita uznemirenost, bijah uzbuđena i prestrašena. Ono što je ostalo od te noći bijaše zora neobične snage: boje modre, prorijeđene, lagana vlaga nalegla na kamenje pločnika, perući ih. Zaustavila sam se u prvom baru na morskoj obali: momak se trudio da na stolićima izvan lokala učvrsti plastične stolnjake koje je dizao povjetarac. Unutra sam bila samo ja. Ni o čemu nisam razmišljala, osjećaji bijahu previše hitri da bih ih mogla zaustaviti i suočiti se s njima. Srkala sam onaj kapučino kao da je prvi u mome životu. Možda bijah jednostavno sretna.

Nakon nekoliko tjedana unajmili smo stan nekoga njegovog prijatelja. Bio je to tipičan studentski stan, prljav, loše oličen, a na zidovima u zahodu bile su mrlje od vlage. Ipak, čak me je i ta bijeda privlačila, nisam više pružala nikakav otpor, iako su me noću opsjedala mračna strahovanja, ubijajući moju spontanost. Prvi mjeseci zajedničkog života krenuli su bez programa: činilo se da nam je bila dovoljna radoznalost.

Kad sam bila sigurna da su se moji pomirili s time što sam pobjegla od kuće i što nisam više s njima, smislila sam da ih pođem pozdraviti. Prvi puta bilo je to u vrijeme objeda: znala sam da će moj otac ostati vani zbog posla, dakle, nisam se toliko bojala. Iako je prošlo tek nepunih šest mjeseci kako nisam vidjela moju majku, opazila sam da je ostarjela i da loše izgleda. Dugo sam se vrtjela po stanu, ne bih li našla nešto od mene, neki znak moje nazočnosti, moga ukusa, emocije, zaostale u onim sobama koje bijahu sve više prazne. Izašla sam razdirana osjećajem krivnje: ja sam napustila tu kuću u kojoj više ne postojim, niti će mjesto gdje sad živim ikad moći ispuniti tu prazninu. Bijah uznemirena, nisam se uspjela pronaći ni na kojoj strani.

Upravo zbog toga odlučila sam nekoliko tjedana kasnije suočiti se s ocem; ovoga puta molila sam Marka da mi pravi društvo. Trebali smo doći na večeru. Bijaše večer na početku ljeta, vruća, usprkos ventilaciji. Došli smo prerano: moj otac sjedio je u svojem poznatom naslonjaču od satena gledajući televiziju, moja majka bila je u kuhinji. Ja i Marko vrtjeli smo se ne znajući gdje bismo sjeli, kao dva stranca: možda su to bili i moji, svi smo bili zbunjeni i svi smo se osjećali nelagodno. Nakon nekoliko formalnih fraza, onih koje se kažu kad se nema što reći, odlučih krenuti u kuhinju kako bih pomogla mojoj majci, ostavljajući Marka s mojim ocem. Počela sam postavljati stol. Prolazeći i vraćajući se u blagovaonicu, začuh ulomke njihova razgovora: uostalom, kako bilo da bilo, nije se moglo ne čuti glas moga oca, jer ga je namjerno povisio.

Dok sam tako prolazila noseći tanjure, začula sam da moj otac govori o meni. Glas mu je metalno odzvanjao, a služio se njime kad je morao nekoga ubiti. »...nećeš valjda oženiti moju kćer..., znaš li ti da je ona smuca...u mjestu su je svi imali... pitaj pa ćeš čuti...od svih djevojaka koje postoje baš si se u nju zaljubio...« Jedva sam uspjela staviti tanjure na stol. Dolazilo mi je da povratim. Klonula sam na sjedalicu. Znojila sam se, drhtale su mi ruke. Na sreću nitko nije opazio da mi je pozlilo. Približila sam se prozoru : nenadani svjež povjetarac napuhnuo mi je košulju odvojivši je od znojne kože. Prisilila sam se i vratila u blagovaonicu. Pogledah Marka izbjegavajući pogled moga oca. »Hajdemo odmah odavle«, rekoh mu, prisilivši se da ne zaurlam. Marko klimne i pođe za mnom, a da ni riječ nije proslovio. Moja majka potrči za mnom da sazna što se desilo, imala je hrapav glas pun očaja kao onda, kad bijah djevojčicom, i kad nije shvatila moj iznenadni poriv da pobjegnem. »Ma pusti je neka ide, zar ne vidiš da je histerična...zamisli da bi se jednom moglo večerati u miru...« nastavljao je moj otac sarkastičkim glasom, ostajući sjediti na svojem naslonjaču od satena s prugama.

Jednoga zimskoga dana moja majka mi reče da mome ocu nije dobro. Nisam joj vjerovala. Ni moje sestre nisu vjerovale: pomislile smo da je riječ o njegovoj stotinu puta ponavljanoj ucjeni. Međutim, umro je nekoliko sati nakon toga. Stajalo me je užasnog napora da se vratim kući, nisam željela vidjeti prizor koji sam toliko puta zamišljala. O toj smrti znala sam već sve: boje, hladnoća one sobe, napuhano tijelo, poluotvorena usta, žamor plača. Znala sam kakav je stisak ruke onoga koji ti nastoji izraziti sućut. Osjetila sam miris kave koju je moja majka ponudila tetama odjevenim u crno, posluživši je u tobožnjem kineskom porculanu koje je stajalo u staklenom ormaru u blagovaonici u očekivanju odgovarajućeg događaja. Znala sam također da će taj dan padati kiša i da će šljunak na grobljanskom putu biti prljav od blata i da će sve biti užasno sivo i da neću htjeti vidjeti nikoga. Znala sam da nikad više neću potražiti očev grob: na ona hrđava gvozdena vrata neću više nikada ući. Ostala je moja majka, ona da; sve ostalo ću izbrisati.

U kolima sam promatrala Marka: imao je prijazno lice. Pomislih da bih se htjela udati, no bilo me je stid pitati ga o tome u tom trenutku. Bilo kako bilo, vjenčanje se održalo: bijaše jednostavno, izvršio ga je neki postariji činovnik iz gradskog poglavarstva, ispred nekoliko prijatelja i nešto rođaka. Moja majka je plakala, ne znam da li zbog toga što joj je bilo žao ili od veselja. Moje sestre nisu došle ni na proslavu, no ništa nisu izgubile: bila je dosta bijedna.

Tako je ponovno krenuo život i sve se ubrzo vratilo u svoju kolotečinu onako, kako je bilo prije smrti moga oca i prije vjenčanja. Opet su započele naše šutnje i moje nevjere. Međutim, nešto se ipak promijenilo. Ako ništa drugo, legaliziranje našega zajedničkog života donijelo je korist: oslobodilo me je osjećaja krivnje, nisam se više osjećala vjerolomnicom, a još manje flundrom. Nije da sam se osjećala slobodnom, no barem sam se mogla odvojiti od njega, konačno sam ga doista mogla napustiti.

Bijaše to kao da sam se prihvatila neke birokratske obveze: potrebne, ali spore i dosadne. Shvatila sam da je Marko, zbog toga što mi je mogao biti potpuno ravnodušan, morao postati mojim mužem: ta obiteljska uloga preuzeta preko volje definitivno ga je ubila. Moj otac je umro dva puta.

Konačno sam uspjela ostvariti san koji je u meni tinjao već dugo vremena: otići iz grada koji je postao pun zamki, ispunjen porazima. Uzela sam u najam stan izvan grada; imao je mali vrt: bio je poput prizemnice s velikim prozorima koji su je činili izuzetno svijetlom i radosnom.

Osjetih da ću doista ostati neko vrijeme u toj kući: bilo je to nešto što sam željela već dugo vremena, mjesto moga života, gdje bih se mogla ponovno ostvariti. Provodila sam tamo najviše vremena, pažljivo sam ga uredila, uspjela sam čak donijeti sve moje knjige koje zbog nedostatka prostora nisam mogla prenijeti iz kuće mojih roditelja. Kad sam došla po njih, moja majka mi je na velike kutije stavila moga malog medvjedića: imao je samo jedno oko, sivu olinjalu dlaku, no, bila je to jedina stvar od koje mi se još ježila koža. Odnijela sam ga u svoju spavaću sobu, položila na policu ormara: odatle me je mogao vidjeti dok spavam, mogao me je štititi. Sve je moglo još jednom započeti.

Jedne ljetne noći bijaše nesnosna vrućina. Bijah nemirna, znojila sam se. Nisam mogla zaspati. Čak me je i noćna košulja tištila. Prozori su bili širom rastvoreni pa ipak nije bilo zraka: vidjela sam vrhove drveća iza ograde moga vrta, bili su obasjani mjesecom, i oni nepomični, okamenjeni. Onda, ne sjećam se dobro, možda bijah zaspala ili možda nisam. Ne sjećam se. Učini mi se da vidim sjene u vrtu, no, možda to bijaše samo lišće koje je njihao povjetarac. Ali ne, bijaše to neka sjena: možda muškarac. Približio se jednom od prozora moje sobe i gledao me. Mogla sam ga vidjeti samo prema svjetlu. Ne sjećam se njegova lica. Preskoči prozorsku dasku i u jednom trenutku osjetih njegov dah nada mnom: nisam mogla govoriti. Nisam se mogla micati, bijah okamenjena kao lišće na drveću. On me dodirivao nožićem brijaće britve koji je svijetlio kao da je navukao na sebe svu mjesečevu svjetlost. Tek mi je malo podigao noćnu košulju. Pažljivo je baratao tim nožićem kao netko, tko je već probao tu igru. Polako, polako, svaki put po jedan centimetar. Imao je oprobanu vještinu jednog kirurga, smirenost igrača pokera koji zna kako treba uživati u sporom otkrivanju vlastitih karata. Bijah znojna, nisam htjela gledati. Osjećala sam hladan nožić koji je milovao moju vruću kožu: gore, još više gore.

Kriknuh, mokra od znoja, bez odjeće; prstima sam zgrabila plahtu. Kriknuh još i još. Soba bijaše pusta, sunce ju je nemilosrdno obasjalo. Potrčah u kupaonicu: izobličeno lice, crveni tragovi na trbuhu. Vratih se u sobu. Medvjedić na podu, prozor još rastvoren, lišće na drveću još nepomično. Sve bijaše nepomično. Bližilo se podne, ponovno je bilo vruće, kao prijašnjeg dana, kao protekle noći.

Nisam išla na posao nekoliko dana, ni s kim nisam govorila, nisam htjela da me netko vidi. Bojala sam se da će u mojim očima pročitati ono što se dogodilo te noći, osjećala sam krivnju, stidjela sam se sebe.

Bijaše zora. Odvukla sam se u kupaonicu i stavila nešto na sebe. Brzala sam u grad, koračala, ne zaustavljajući se. Nisam ni znala gdje sam. Morala sam skinuti sa sebe taj užasni teret koji me je gnječio, očistiti se od onoga sladunjavog daha i onog mirisa nasilništva. Tek sam se nakon nekoliko sati zaustavila u nekom baru. Popila sam kavu. Ostala sam vani cijelo popodne sve dok nisam bila potpuno omamljena. Tek onda odlučih vratiti se kući. Bila je prazna kao što nikad nije bila, krevet razbacan, kupaonica u neredu, televizor upaljen. Vrtjelo mi se u glavi. Otvorila sam hladnjak, uzela limenku pive i prešla njome po čelu. Klonuh na divan, otupjela, bespomoćna. Ubrzo sam zaspala. I sanjala.

I onoga puta bijaše noć, ali kuća nije bila moja. Bila je tišina. Kao da su svi zanijemili. Bila sam u krevetu i bilo je vruće. Prozor je bio otvoren i netko je ušao. Bilo je previše mračno, nisam mogla vidjeti njegovo lice. Ovoga puta, međutim, ja sam promatrala prizor. Da, tu ženu poznajem, ali to nije bila žena: to bijaše djevojčica i plakala je, a ona tamna prilika nije je prestajala dodirivati. Bila je sigurna da zna i toga čovjeka, ali ga nije mogla zaustaviti. Djevojčica se nije micala, nije mogla, a njeni se krici nisu čuli, jer nije imala glasa. Samo suze. Gledala me je, očajna. Činilo se kao da me zaklinje.

Probudih se. Bila je duboka noć, tiha i vruća. Bijah znojna. Srce mi je jako tuklo, prejako. Potrčah u spavaću sobu. Nije bilo nikoga.

Samo miris talka.

Prijevod s talijanskog:

Ljerka Car Matutinović

SIMBOLIČAN MIRIS TALKA

Priča Paola Crepeta, suvremenog talijanskog pripovjedača, autora novele »Miris talka«, uvodi nas na gotovo irealan način u probleme obiteljskog suživota koji se na konzumentsko – paradoksalan način razara iznutra, iznoseći na vidjelo bolnu istinu o samoći i nenazočnosti. Glavni protagonist je otac, pater familias, izokrenuta osobnost koji svojim incestualnim porivima upropaštava život svoje kćeri. Nasilništvo oca i ropsko prešućivanje istine sa strane majke, obilježava seksualni život kćeri koja cijeli život ostaje osjećajno neuravnotežena. Njene su emocije mržnja, otpor, buntovništvo, uporna želja da bijegom iz obiteljskog kruga zaboravi incidentan doživljaj iz ranog djetinjstva. Paolo Crepet istančanim perom udaljuje likove u pustoš, prazninu i ponovljene banalnosti. U razmišljanjima mlade žene miris talka simbolično se veže uz lik izopačenog oca, udaljujući je od djetinjstva i mladosti koje se, umjesto da budu uporišta, poticaj i ekvilibrij za budućnost, temelje na lažima i bolnoj otuđenosti.

Na kraju priče suočeni su u oštrom kontrapunktu medvjedić iz djetinjstva i dijabolična erotska »igra« koja onečišćuje, asocirajući na incestualnu »igru« iz djetinjih dana što u duši nedorasle djevojčice ostavlja neizbirisiv trag. Krivnja i sukrivnja, odgovornost i suodgovornost, isprepleću se u nemilosrdnom, opsjednutom krugu iz kojeg kao da nema izlaza.

Ljerka Car Matutinović