Kajkavsko pjesništvo Božice Pažur

Više je puta u knjizi napomenuto, u povodu kojega pjesnika, da se baš ne dadne lako uklopiti u određenu grupaciju, a u ovoj je knjizi riječ o dvije dominantne (offaši, kvorumaši), bilo pretežitom poetikom, ili pak godinom objavljivanja prve zbirke, i da je tek generacijska dob »kriva« za uklapanje u određenu »grupnu sliku«. Božica Pažur se na da uvrstiti u kvorumašku »nadređenu« poetiku niti »stilom« prve zbirke, niti godinom objavljivanja (Zmučene rieči, 1975.), a niti dominantnom tematskom preokupacijom, socijalnom temom naime. A niti jezikom (kajkavskim, kojim piše svoje pjesme), pače nije tako ni plodna kao većina predstavnika generacije.

Pa ipak, u nečemu se ona »podudara« s postpitanjaškim grupacijama – sviješću o jeziku, koja je svijest motiv u pjesmama, čime se očituje njegova metatekstna funkcija, koja u ovom slučaju nije puko tehnologijska nego tvorbena čest horizonta lirskog subjekta, kao medija u najširem smislu riječi, medija postojanja čovjekova bića i medija iskazivosti toga bića. Držim da su to dvije fundamentalne dubinske temeljnice, neke vrste arhe-teme, pjesnikinje Pažur (1957.). Sve ostale kao da su iz njih derivirane. Ponajprije riječ je o načinima postojanja ljudskoga bića, njegovim intersubjektivnim odnošajima, koji će se dalje specificirati u pojedinim »partikularnim« očitovanjima, pojedinačnom (tema samosti, ljubavna tema), zajedničkom (nerijetko obiteljskom: otac, majka), kolektivnom (aluzivna referencija na društvenopovijesno). Načini postojanja, kad se spuste u ovostrano, dnevno, otkrit će pojedine situacije koje će isprovocirati i emotivne, afektivne stimule sasvim određenoga psihološkoga tipa raspoloženja i sasvim određenoga tonusa, od radosti života do smrtivosti, od ekstatičnosti do mrzlosti, od željkovanja do, gotovo, mržnje, od obilja do zatora, sve ono dakle što čini svjetskookolišni horizont koji nekim silnicama filozofskim smislom postojanja – intendira metafizičko. Koliko je u okolišnosvjetskom horizontu usidreno etičko, emotivno, događajno-doživljajno, reflektirano, pokazat će nam uvid u temeljni motivski inventar.

Druga je arhe-tema iskazivost čovjekova bića, odnosno – kako je rečeno – svijest o jeziku. Međutim, to nije označiteljski tekstualizam, pa se ne bi moglo reći je Pažur pjesnikinja označiteljske scene u smislu kako sam to u predhodnim knjigama elaborirao. No, to ne znači da ona ne posjeduje svijest o jeziku na tradiciji nakon- post/strukturalizma koje je uključilo i Heideggerovu tezu o jeziku kao »kući bitka« čemu je potpuni adekvat i Krležina riječ kao »mati čina«, pritom bivajući svjesna toga postava. Možemo se znači upitati kako se to ostvarilo u pjesničkom opusu Božice Pažur.

Kad je s navršenih sedamnaest godina objavila prvu zbirku pjesama (Zmučene rieči, 1975.), nije poput S. Manojlović eruptirala primjerice ljubavnom temom, nego prevladajuće socijalnom, što je ipak malo čudno glede vlastite dobi. Prvoj zbirci možemo pridodati i drugu (Ili-ali, 1984.) i promotriti ih zajednički, jer je treća, zapravo ciklus, u zajedničkoj knjizi s Načinovićem (Divina, 2006.), zasad, umjetnički vrhunac Pažurina pjesništva, što ne znači da u prvima nije bilo antologijskih ostvarenja. No, to socijalno nije iz habitusa društveno-kritičkog angažmana, što znači da nije klasno ili kastinski obojeno, odnosno ne proizlazi iz političkog osvještenja, nego naprotiv. Njeno je društveno »situirano« unutar mikrozajednice, i proistječe iz temeljnih antropoloških činjenica te mikrozajednice, pa bi se moglo reći da naprosto egzistencija iznuđuje društvenu temu, a vidjet ćemo da je egzistencijalno jedna od dominantnih preokupacija, što je implicirano već ranije signiranim određenjem njezina pjesništva kao usredotočenosti na postojanje.

Kritika je uz njene dvije prve zbirke uočila značajke koje možemo supsumirati slijedećim naznakama. Prvi je Kalinski zamijetio da se pjesništvo Božice Pažur dadne odrediti s obzirom na tematska usmjerenja na tri dominantne teme mjesto, jastvo i samoća, s time da je mjesto odredio kao društvenu strukturu užezavičajno-seljačko, a one su u temelju i druge dvije, što, da nadopunim, ne podrazumijeva, samo locus nego i njegova temeljna antropološka određenja, radnje primjerene tom miljeu. Primjerice u temi radišna i brižna oca i majke, koja jamačno otkriva i intimnu, dragosnu dimenziju lirskog subjekta, kakvu djeca imaju prema roditeljima, pa su pjesme ujedno i umjetnički uspjeliji lirski medaljoni (Tatek, zake se mučiš?, Mati) , dioba zemlje, do usitnjavanja (Restrgana zemlja), mirenje sa siromaštvom ne kao nečim fatalističkim nego naprosto kao naravitošću razvitka i događanja života (analogno kršćanskoj: Bog je dao i Bog je uzeo) koje će na kraju pobijediti jednostavno kao život (Negda na Veliku mešu). Možda je najilustrativnija pjesma (»On je čovek«) koja naznačuje proizvod socijalnoga jednostavno iz životna trapljenja (»pijanstva«, pri čemu je pijanstvo vinom najzadnje) da bi se opstojalo. Te su društvene činjenice proizvod životnih okolnosti kao takvih, sadašnjih datosti, i za samu »činjeničnost« života nije bitno kojih su povijesno-društvenih procesa oni proizvod, te stoga lirski iskazivač i ne podastire socijalnu kritiku nekom nadređenom subjektu, nego radije protest na modus života koji ga čini takvim, i koji se ponekad na paradoksalan način može »prevladati« (Cujza). I druge dvije teme, jastvo i samoća, koje se mogu supsumirati pod jednu, smještene su unutar teme mjesta, no u antropološkom smislu, jer ipak čine samosvojnu tematiku, što najbolje pokazuje pjesma Kakti trava u kojoj kuća predstavlja samoodabranu »grlietku« kao mjesto sabiranja identiteta (»ja grudica mala« – indikativan je jezik ovoga stiha, štokavski standard), subjekta, intimnog i kulturnog (knjige) briganja i zrijenja, ili pak, s druge strane, intersubjektivnoga »nesporazuma« (I biti bedak), pri čemu je dakako riječ o mladenačkim posebnostima, te intimistička očitovanja (Spoved). Pažur dakle želi naglasiti da jamačno postoji svjetskookolni horiziont, ali da ima stanja, raspoloženja i osjećanja ljudskog bića koji dolaze gotovo neovisno o kakvoći horizonta, jer pristižu iz dubine bitka ljudskoga bića, iz njegova naprosto ontološkoga statusa koji jednako reagira na bilo kakvu okolnosvjetskost, dok to Kalinski, držim, previše svodi na »plod društvenopovijesne zbilje« (Kalinski, 1974:51.), premda je u početku inzistirao na locusu.

Skok, pak sa svoje strane, ističe, zaokružujući sud o prvim dvjeme zbirkama, i oslanjajući se na dio postavki Kalinskoga, veću važnost jezična koda, čime je zapravo u dosluhu s Fišerovim opaskama (Fišer, 1976.), jer pjesnikinju taj zavičajni idiom ne omeđuje, u smislu dakako zavičajne sentimentalnosti čemu inače prijeti odabir lokalnoga jezičnog idioma (čakavskog ili kajkavskog). I Skok, uz socijalnu temu, naglašava da Božica Pažur nije taj društveni kontekst motivski usidrila u »širu društvenu socijalnu pobunu«, bilo u sferi humanističkog prosvjeda, bilo u smislu revolucionarnoga »nekog idejnog prosvjeda« (Skok, 1984:6.), kako su to činili međuratni pjesnici (Krleža, Goran Kovačić, Pavić), nego iz činjenica života, koji obujmljuje i osobno i društveno, pri čemu je riječ o (genetskoj) mikrozajednici. Drugu zbirku (Ili – ali, 1984.) valja i motriti upravo kao realizaciju te strategije, više nego primjere eksplicitne tirade (»von Križevec, kakti«). Ona je u svakom slučaju više (jer postoji i dalje oklnosvjetska uvjetovanost) usredotočena na intiman, nutarnji prostor lirskog subjekta, koji nerijetko dospijeva do područja straha, gorčine, mučnine, do samooptužbe, ali ne i sentimentalne plačnjivosti (usp. Skok, 1984:8.), protiv čega se brani finom ironijom, ali i spoznajnim aktima o naravi prabitka (Mrzejem) i ljudskoj samopodrazumijevanoj intenciji o vlastitom udjelu u stvaralačkom radu (Takva lepa priroda). To bi se prije moglo nazvati razumijevanjem prirodnoga prirode, a u skladu s tim i ljudskoga, nego nešto što ide k fatalizmu, jer je ljudski rad, kao intervencija, potvrda toga stava. Dakako, Pažur i u ovoj zbirci zapaža »takovost« svijeta i prirode kao takobitak koji je sebi dostatan, i koji od pejzažne lirske pjesme, simboličnim pomakom, prerasta u miosaonu temu (»Muka je tenjam tak blizu« – Megle se minjavaju), što je već iskaknuto upozorenjem na kongnitivnost.

Uostalom, pjesma Ov ide to gotovo na manifestan način podvrđuje.

I jedan i drugi ističu karakteristiku »brezniškohumskog izražajnog koda« (Kalinski, 1974:49.), što će ostati njezina trajna jezična značajka – zavičajni idiom. A glede stila, poetike, čini mi se da je bilo nesporazuma u isticanju Pažurina ekspresionizma i nadrealizma, što ne znači da nema elemanata nadstvarnog, irealnog. Prije će biti da je Pažur preuzela djelomičnu finu ironiju nalik međuratnom turpizmu (Krleža, okrenut svijet naglavačke), koji dakako vuče podrijetlo iz slikarstva Boscha, Brueghela, pače i naših »zemljaša« (K. Hegedušića, čije su vinjete korištene u zbirci), iako je ekspresionizam u njima vidio svoje »djedove«. Teatralizacija svijeta (theatar mundi) ovdje motivima i slikama »oživljenih« lutki (Lutke štere kušujeju zemlju) svjedoči da je Pažur učila više, ili bar ne samo, od Krležina Banketa u Blitvi nego od Kraljeva, ako tako smijem reći. Uostalom, detaljnija bi analiza slikovnoga sloja pokazala da Pažur znade koristiti slikovni materijal iz fundusa (intermedijalne) tradicije i njenih slojeva značenja.

Već je na početku istaknuto da je, prema našem sudu, Pažur nagrađenim ciklusom pjesama Divina (2006.) dostigla svoj kreativni umjetnički vršak. O njoj su, u pogovoru, dvojica navedenih kritičara rekla da je to »poezija pasije« koja aktualizira emotivno, racionalno i »nesvjesno«, uz svijest o jeziku (Kalinski, 2006:3-35.), da je to antologijski vrijedan ciklus koji »manifest« konstituira, s jedne strane »korenima«, a s druge strane jezikom, što zapravo, rekao bih, ulazi u sloj izvorne podloge, pa je u stvari korjenina pra-temelj (zavičajno i jezik). Ističući gnomsku sažetost »žargonskog i simoličnog značenja riječi«, Skok zaključuje da je to postupak »kojim se mrtvik-tekst doslovce čupa iz svoje puščage da bi se poniranjem u iskonsku koreninu kajkavščine na svjetlu dana pojavio oblečen vu biele novine duha divine« (Skok, 2006:38.).

Ako se, dakle, vratimo našem početnom određenju Pažurina pjesništva – postojanje i jezik – i načina kako to lirski subjekt realizira u pjesmama, pa je dakle riječ o doživljajnim, emotivnim i spoznajnim radnjama, kao i području stimula iz kojih se crpi motivski inventar, te s druge strane načina jezične uporabe, kao i svijesti o jeziku, možemo detektirati način tvorbe pjesničkoga »polja«. Ovdje je jezik takorekuć »na paši«, što znači da pri uporabi predmetnoga sloja jezik vreba ne samo da ga »obuhvati« nego da se »spori« s njim u smislu dostatnosti moći. Rekli bismo da se jeziku ne pristupa toliko iz neke puke metatekstne »narudžbe« nego iz mišljenja ontološkoga statusa jezika, njegove biti, ona naime koja dovodi do »tekstološke tjeskobe«, do gorčine koju proizvodi »muka po jeziku«, u čemu Kalinski vidi u konačnici efekt lomnosti, razornosti (Kalinski, 2007:172.).

A predmetni stratum je u pravom smislu okolnosvjetski, jer u njega ulaze koliko različiti civilizacijsko-kulturni segmenti toliko i domaći tradicijski slojevi, a ne samo užezavičajni, te je pjesma Otec gledi repaču s praga potvrda i jednoga i drugoga supstrata. To se katkad doima kao da izvire iz nekih mitskih dubina i »očaravanja«, koji će intendirati značenjima što ih se ne može »unaprijed« dešifrirati, te se ima dojam mito-poetske tvorbe koja može biti u dosluhu s općom karnevalizacijom svijeta (Zlo, Pokriti štrumenti). U tom smislu pjesme proizvode fascinantnu začudnost. S druge strane u motivski repertoar jednako se sabiru stimuli koji su isprovocirani određenim kognitivnim radnjama liskog subjekta i njegovim umskim razbistravanjima stanja svijeta (Slabi i nikakvi), njegove divljine (Divina) , zapravo neke vrste »simultana« sinkretizma različitih prirodno-civilizacijskih slojeva, nadalje njegovim osjećajnim aktima (Ti si jedan krič, da znaš, Od kamena do lapora do puščage) , koji ne smjeraju nekom sentimentalističkom efektu nego izviru iz egzistencijalne brige kojom biće briguje za svoj bitak, te bi se moglo reći da je Pažurino pjesništvo i (dijelom) neoegzistencijalističko, čime se zapravo uklapa u pretežito strujanje hrvatske poezije od 1990. nadalje (Mihalićevi, Bošnjakovi, Čegecovi, itd., noviji radovi).

O jeziku pak, kao temi njegove moći, kazuju dvije ponajbolje pjesme zbirke (Korenina Buzetuovščina tekst, Jabukova koščica) koje nam žele poručiti da u značenjski sloj pjesme ulazi jednako i spoznaja o (intersubjektivnim i intertekstnim) slojevima o kojima se itekako mora voditi računa ako se želi postignuti komunikacijsku radnju kao preduvjet ljudskog opstanka u čovjekolikom svijetu, čak u (bilo kojem) svijetu kao takvom. Pritom je ishodište (»korenina«) jamačno bitno, ali je važnija moć i mogućnost uspostave »scene spo/razumijevanja«, jer ona »odlučuje« o snazi i efektu podrijetla. A to bi bila, po našemu mišljenju, temeljna odrednica Pažurine brige za jezik kao »strategiju«, jer izvire iz egzistencijalne zapahnutosti za subjekt, identitet i okolnosvjetski horizont s kojim subjekt korespondira u mogućem zajedništvu (od obiteljskog nadalje) i u poželjnoj samosti bića skoncentrirana na dubinska traganja koje to biće inače određuje.

Literatura:

Fišer, E., Antologija hrvatskog dječjeg kajkavskog pjesništva,

Kaj, IX, 3-5/1976.

Kalinski, I., Nezadovoljstvo – rađanje stava, Kaj , VII, 9/1974:49-52 Kalinski, I., Divina, divina!, u:Pažur/Načinović, Manutekstura,

Zagreb, 2006:33-35., i u: I. Kalinski, Kiborg kao emotivni Alien, Sv. Ivan Zelina, 2009:99-101.

Kalinski, I., Ručno tkanje teksta – manutekstura,

Kaj, XL, 4-5//2007:171-173.

Kutnjak, I., Žensko pismo kajkavsko, Kaj , XL, 3/2007:3-25.

Roščić, M., Divina – kajkavska zbirka godine,

Kaj, XL, 6/2007:137-138.

Skok, J., Moderno pjesničko poniranje u drugo lice zbilje, u: B.

Pažur, Ili – ali, Zagreb, 1984:3-11.

Skok, J., Korenina, divina i pjesnički tekst Božice Pažur, u: Pažur /Načinović, Manutekstura, Zagreb, 2006:37-41.

Korenina i puščaga teksta

Božica Pažur

KORENINA BUZETUOVŠČINA TEKST

Otprta

čez vrata sniega

korak ničemu ne služi

Puščaga teksta se imenuje

prepadajuč vu škrape

Slovnata cčlina imam se kak puščaga teksta

Imam se brat vu primozgu

»Ne vnidi skvrnan si«

vu tam-tam gde pesme stojiju

»mnome već (ne) pune svijet«

velí sčn z glibuokoga vu vode Seine

k mene jadrajuč se

imam se puščaga teksta brat vu primozgu

vu prenesenu smisel se imam

korenina kajkavščina

imajuč se mrtvik-tekst

oblečen vu biele novine duhu divine

Imena se vrnula glietvu ruke

glas vu kljun lalofku pre-šume

tanec vu pomost-pod prve štalice

vu četiri kopita

Korenina Buzetuovščina divina tekst

1. 06. 2001.

_________________________________________________________

(Korjenina Buzetovština tekst) // Otvorena/ kroz vrata snijega/ korak ničemu ne koristi/ Pustoš teksta se imenuje/ propadajući u škrape// Slovnata pustara imam se kao pustoš (pusta zemlja) teksta /Imam se brat u primozgu/ »Ne ulazi oskvrnjen« u tam-tam gdje pjesme stoje / »mnome već (ne) pune svijet«/ veli sjen’ iz vode Seine / k meni ploveći/ imam se pustara teksta brat u primozgu/ u preneseni smisao se imam/ korjenina kajkavština/ imajući se mrtvac-tekst/ obučen u bijele novine miris divljine// Imena se vratila dlijetu ruke/ glas u kljun laloku pra-šume/ tanac u drveni pod prve štalice/ u četiri kopita// Korjenina Buzetovština divljina tekst

OTEC GLEDI REPAČU S PRAGA

Otec gledi repaču z praga

piplje ju

zviezdu

pedalu življenja

kmična mlieč kotura mu se

okrej nuog

nebeski bieli drač

plendra se

kak betežne grlice

Otec bi štel videti repaču z praga

v gutu mu se slažeju poprhavajnja sniega

v gutu ga grliju opadajuč mefke grlice

Gledi zviezda

oča se vpira

i z botačkom rezgrieblje stolietja

Otec je strajnski vu stolietju

Repača je strajnska med prviči

Ne pozna repača friške mlezive prvie sliepcov

zajnega svega popevača

otec ne prejde praga

al prejde...

z očuh mu šprli negde dešč...

2004. – 10. 12. 2005.

_________________________________________________________

(Otac gleda repaticu s praga) // Otac gleda repaticu s praga/ napipava je/ zvijezdu/ pedalu života/ noćna mliječ vrti mu se / oko nogu/ nebeski bijeli korov/ plete (mu) se/ poput bolesnih grlica// Otac bi htio vidjeti repaticu s praga/ u grlu mu se slažu lepršanja snijega/ u grlu ga dave padajući meke grlice// Gleda zvijezda/ otac se upire/ i prutićem razgrće stoljeća// Otac je stranac u stoljeću/ repatici su strani prvići/ Ne poznaje repatica svježi skorup prvih slijepaca/ posljednjega svojega pjevača// otac ne prijeđe praga/ al’ ode.../iz očiju mu negdje pršti dažd...

JABUKOVA KOŠČICA

Ivanu Rabuzinu

Ščitavam slova i kaže se grudje onoga šteri je čital:

Ov ide vu luov.

Ov žireke pase.

Ja za njim.

Ja sem pekel.

Ja sem krujek porovani.

Z menu moj nišče kormani.

Ja sem kuost i spomenek na biejžanje.

Tva žufka sredina

i ma nutrina

skosnuta jabukova koščica:

Dvie zaprte kmice spitavaju se med suobu.

Senjal sem reščrmiehana drevesa

a smrt je slaba rieč

od gotovoga do praznoga

preskok do ledine svoje.

Vniščenje raste do jabučne koščice

do neštere koščičke naše.

Vuoje moje i tvoje

ije ista nutrina.

Ščitavam slova i kaže se gruda onoga šteri je čital.

Žufka tva tvojina.

(1994.)

_________________________________________________________

(Jabučna koštica) // Iščitavam slova i ukazuju se grude onoga koji je čitao:/ Ovaj ide u lov./ Ovaj žiriće pase./ Ja za njim./ Ja sam pakao./ Ja sam krušac roviti./ Mnome moj nitko kormilari.// Ja sam kost i sjećanje na bijeg.// Tvoja gorka sredina/ i moja nutrina// skosnuta jabučna koštica: dvije zatvorene tame propituju se među sobom.// Sanjao sam gromom raskoljena stabla/ a smrt je slaba riječ/ od gotovoga do praznoga/ preskok do vlastite ledine./ Uništenje raste do jabučne koštice / do nekoje koščice naše.// Granje moje i tvoje/ jede ista nutrina.// Iščitavam slova i ukazuje se grudje onoga koji je čitao.// Gorka tvoja tvojost.

LAJKINA RODBINJA

Vu ke laje pes?

Vu tambu od jezeka, vu zabrežje vukov.

Pes drži svoje lajanje na lancu

na lajne svoj laj-depart, laj-partir

Laje po redu

Pes odlajava tekst.

Odorjava spomenek vu duolnju stran brazde.

Kak pes je pruost od zdelavanja

drieva vu križ

zascajuč ti ga slobone od prve svržičke.

Laje se pesu za stage

dek ti laje na stageu od truge

dek ti čuva na skuolke tekst

z duolnje strani mosta odspod stola

vu belinu trsnoga lista

vu blek-berek,

spodi kinderbeta, vu tvuoj Zajnu-grudu-hiti-city

mu se laje.

Pes laje vu roženice, vu Aristotelovu gredu

vu pam-param

vu luknju od jezeka.

Pes odorjava tekst

Odorjava črnjavu vuhku i toplu

za počinek svemu i tvemu

zaznandanomu na-vieke-vekov-ne-laje-več

Kak Lajkina rodbinja

(21. l0. 2002.)

_________________________________________________________

(Lajkin porod /rodbina/) // U što laje pas?/ U tamu jezika u zabrežje vukova./ Pas drži svoje lajanje na lancu/ svoj laj-départ, laj-partir/ Laje redom/ Pas odlajava tekst Odorava sjećanje na donju stranu brazde./ Kao pas je slobodan od obrade drveta u križ / zapišavajući ti ga slobodno do prve grančice.// Laje se psu za stage/ dok ti laje na stageu od zaprege/dok ti čuva na odru tekst / s donje strane mosta ispod stola/ u bjelinu trsnoga lista// u plavno-močvarno/ ispod dječjega krevetića, u tvoj Zajnu-grudu-hiti-city/ laje mu se.// Pas laje u roženice, u Aristotelovu gredu [Aristotelova slikovitost za jednoličan, tup govor – u prikazu čovjeka koji nosi gredu, op.a.] /u pam-param ritam/ u rupu od jezika.// Pas odorava tekst/ Izorava crnilo ovlaženo i toplo/ za počinak svojem i tvojem/ označenom na vijeke-vjekova-ne-laje-više// Kao Lajkin porod

ŽEJA ŠTERA HODI

...daleke kak živinska capa

vu laporu vu plišu

i ję špilja igračka

stvar i stvari nejdeju tamaka

spreobrnjena kotel-kuglja

z bekljavu gramatiku

pak blede:

ja sem je nie on

daleke kak šuma od praga

od deskč od knige

ilični tiči poprhavaju sliku

tv-živine z Yellostonea:

duplikat na grane

moje vrane jemljeju duhu tičov

zapiranja kljuna

hodeče žeje

18. 02. 2004.

_________________________________________________________

(Žeđ koja hoda) // ...daleko kao životinjska šapa/ u laporu u plišu/ i špilja jest igračka/ stvar i stvari ne idu tamo/ izokrenuta kotao-kugla/ s mucavom gramatikom/ opet bulazni:/ ja jesam nisam on/ daleko kao šuma od praga/ od daske od knjiga/ ilične ptice poprhuju sliku/ tv-životinja iz Yellostonea:// duplikat na grani// moje vrane preuzimaju vonj ptica/ zatvaranja kljuna/ hodajuće žeđi

spanINA

...plahuntanje kril cmuže z vrati

vu resprti priimek vu Ilice

vu duhu (po) divine najprvoga oblučeca

i zmišljavanja najprvie mušierov ober

i priekpredi letenjŕ

na zapiranja pritelietna

predi plohe žufke vkranjene želje

otprhuntala je prva nevukredna pesma

vu črne pažlje zmotanie vukov

koj si glediju lalofke vu steklu

(...zapeljavanje vuka vu tekst

vu slovnatu pašu

gde se rezišel z zemlju štera je

vukeke otkojila)

plieščem tak da mi cilingajuč

opadaju krila

za plotom živadi / čoviečeca

koj (ki) se kiesi na divinu

zapeljavam ga vuka

vu slovnatu pašu

1.01.2006.

_________________________________________________________

(Divljina / Divlje) //...lamatanje krilima cvili vratima/ u rastvoreni nadimak Ilice/ u vonj divljine (naj)prvoga prozorčića/ i sjećanja prvih insekata iznad/ i prekoprije letenja/ na proljetna zatvaranja pred prolom (pljusak, nevrijeme) gorke ukradene želje// odlamatala je prva nespretna pjesma/ u crne papke zbunjenih vukova/ koji (si) ogledavaju laloke u staklu// (uvođenje vuka u tekst/ u slovnu ispašu/ gdje se rastao sa zemljom koja je vučiće othranila)// plješčem tako da mi zvoneći/ padaju krila/ za plotom živine /čovječuljka/ koji reži na divljinu// uvodim ga vuka/ u slovnu ispašu

FALA JIM, JAPANCU, KOJ DELEKA IDE VRIEME

Zgora, po nakli, ide vrieme

zakapa se

zguornja mužika svieta

stieplje svoje notuše

kak mravlje

Mlade je lete i mlade mravlje shajaju

petajuč si gore veter

Njieve je mrtviečne življenje

Jariju se, ženiju prviešnje kak plavkasti lepiri

(zemlja je poklem natepena z črniem)

zapiraju se zanaviek gliboke

othitavajuč si krila

Vu krilnom kotrigu ji boli, zgora jih vraža, topleka je pod zemlju

(Pehaju je krilni spomenki)

Peju žet v zemlju semejnje trav

znutra se klanjajuč sakomu zrnjiču

Goreka ide vrieme – ljudi žejnjeju hrž

Deleka ide vrieme – i mravlje spravljaju ga

vu glubuoke komuorice

(Vu tom mladom Hadušu obračaju se biela betva

zvoniju pod zemljů hižni trami

ništ ne raste niš ne zgine

sę je biele po čuvanju)

zaduha podiveloga prvoga taljenoga snega

prej miembu svetline

vu zemljeni špigelj

deleka kam otaja vrieme

(2001. – 2005.)

_________________________________________________________

*prema dokumentarnoj tv-emisiji (op.a.) – (Hvala njima, Japancu, da dolje ide vrijeme) // Odozgo, po tlu, ide vrijeme/ ukopava se/ gornja glazba svijeta/ rasiplje svoje note/ kao mrave// Mlado je ljeto i mladi mravi izlaze/ pipajući gore vjetar// Njihov je život mrtav/ Pare se, žene prvi put kao plavičasti leptiri// (zemlja je poslije natopljena crnilom)// zatvaraju se zauvijek duboko/ odbacujući krila// Boli ih u krilnom zglobu, odozgo su ranjivi, topljikavo je pod zemljicom/ (dirkaju ih krilne uspomene (krilni razgovori)// Spremaju se u žetvu sjemenja trava pod zemljom /iznutra se klanjajući svakom zrncetu// Gore(karce) ide vrijeme – ljudi žanju raž/ Dolje ide vrijeme – mravi ga spremaju/ u duboke kamare// (U tom mladom Hadu okreću se bijele stabljike/ zvone pod zemljom kućni tramovi/ ništa ne raste ništa se ne gubi/ sve je bijelo u čuvanju)// vonj prvog divljeg topljenog snijega/ pred mijenu svjetla/ u zemljinom (zemljanom) zrcalu/ dolje kamo odlazi vrijeme

Frano Paro: Ilustracija na naslovnici zbirke Božice Pažur i Danijela Načinovića MANOTEKSTURA