Ivača za igrača

Kutnjakova zbirka Lilije za Liličnne niz je od osam ciklusa različitog opsega i različitih poetika koji su kao jedinstva definirani tematski. Prvim ciklusom, koji označujemo interesantnom tvorenicom protuletno/protivuletno, dominira koncept vezanog stiha s pravilnim rimarijem, koji vrhunac doseže u posizanju za kraljem tradicionalnog i vezanog oblika – sonetom. Lirski subjekt postavljen je u poziciju promatrača i promišljatelja mijena prirode u analogiji s mijenama života. Emotivnost je pretežno sjetnog spektra, a proizlazi iz kontrastiranja proljeća i jeseni, života i smrti, početka i kraja. Povremeno su naglašeni senzualni elementi, osjetilno doživljavanje momenata (motiv Jurjeva, kikli, pepača-klina...). Takav dionizijski rez u mirnu emotivnost i kontemplaciju ostvaruje se adekvatno strukturiranim jezikom: uporabom psovke, fonološkim figurama premetanja kojima se proizvode začudne sintagme kao zlatke mizli, oči i joža (»sam su te koža i kosti /sam su te oči i joža /prfka prevelika koža«, 15), a što je znak/simulacija mahnitanja osjetila koja u svojem preobilju deformiraju uobičajene senzacije pa je i izraz »deformiran«.

Drugi ciklus unosi tematsko proširenje: s pejzaža i koncentracije na doživljajni lirski subjekt fokus prelazi na kaotičnu, alogičnu, traumatičnu civilizaciju sastavljenu od atrakcija. Svijet je globalno selo, trgovački štand na kojem se nudi modema civilizacija (kamera sonny, toyote grand prix...), a njen čovjek nije organizam nego sklop (zamjenljivih) dijelova (bubregi, čreva, želodec). Takovu sastavljenost svijeta/čovjeka iskazuje odgovarajućim jezikom: to je svojevrsni galimatijas sastavljen od fragmenata različitih jezika koji su sintaktički usklađeni pa funkcioniraju kao »prirodni« jezik.

Treći ciklus, Arpeggio, emotivno je gnijezdo knjige koje je, u skladu s Kutnjakovim preferiranjem intelekta, racionalno, promišljeno i strogo konstruirano. To je katalog uzornih figura u kajkavskom panteonu. Leksičkim dekonstrukcijama (već spomenutim gramatičkim i pravopisnim figurama) autori su zagonetnuti (Božica Jelušić kao kontesa Poetesa...skoznujoča se super Gjurgjevecz Tvrgya; Ivo Kalinski kao Care amice Joannes Magniflcus Cicero orator de Bregi Szelina...), ali je u svaki segment upisana uputa za čitanje/ identifikaciju pa tako kao sastavnice arpeggia prepoznajemo 14 raznoglasnih kajkavskih poetika svedenih na dobar štim. Vijenac je snabdjeven objasnidbenom bilješkom pa čitatelja upućujem na nju kao vrlo korisnu vodilicu u razumijevanju teksta i autorove intencije.

Četvrti ciklus definiran je ljubavnom temom i vezanim stihom te je takav (motivski i oblikovno jasno profiliran) blizak prvom ciklusu. I ovdje se u tradicionalno i konvencionalno oblikovanje teksta uvodi rez, puknuće, lom ponuđene norme: zadnji tekst (Lublena moja) poetički se izdvaja i funkcionira kao most prema vršnom i poetički najosebujnijem dijelu knjige.

Preostali ciklusi (od 5. do 8.) čine poetičko jedinstvo. Tu je Kutnjak radikalni postmodernist koji tekst proizvodi tehnikom montaže i citatnosti, intertekstualnim(medijalnim) kratkim spojevima koji svojim iskrenjem proizvode nova značenja ili značenjske finese (ironijske obrate, npr.). Dekonstrukcijskim postupkom destabilizira se riječ kao fonološka i semantička cjelina. Pravopisne i gramatičke figure način su proizvođenja začudnih neologizama kojima autor svjedoči svoje iskustvo novoga svijeta i novo iskustvo umjetnosti, za što mu treba i nov jezik. Tako stvorene glasovne cjeline koje u tekstu funkcioniraju kao riječi, neovjerene ili u kontekstu neočekivane, nisu ni prazna mjesta ni strani jezik, premda se na prvi pogled takvima doimaju: značenje nije postojano, ali ga je moguće detektirati. Uvijek ga određuje kontekst, i to kontekst konkretnih riječi ili kontekst očekivanih/pretkažljivih značenja, koji su naša mentalna zaliha (npr. u stihovima zluga treh zgubleneh svatofčeklek i mek u »riječima« čeklek i mek potpomognuti sintagmom zluga treh zgubleneh svatof i poznavanjem povijesti prepoznajemo Čeha, Leha i Meha, kriptigram rabše u citiranom stihu s tipografskom figurom interpoliranja tipfelera nikaj ni slajše ne čuje se rabše nesumnjivo ćemo iščitati s prizvukom očekivane i ovjerene riječi rajše, sintagmu slogazjedi njej ne kao sloga i zjedinjenje, složenicu scukibes kao cuki pes, u začudnoj konstrukciji/power nej na vere vu ljude čitamo povernjenje vere vu ljude, a u bole nek golub na grani kum granu podskališ upisanu latinsku izreku cum grano salis. Te riječi/sintagme nemaju autonomno značenje: one su poetički indikatori za još neleksikaliziranu semantiku za kojom autor osjeća neodložnu potrebu.

Tekstove je teško odrediti motivski jer su građeni kumulacijom raznovrsne građe: naljepljujući mnoštvo atrakcija bez elaboracije, »oponašaju« internetski portal/naslovnicu novina. Takve cjeline nastale montažom nekorespondentih fragmenata postavljene su u uredne sintagmatske odnose. Autorska intervencija (destrukcija ovjerene semantike) signal je za problematizaciju, prevrednovanje očekivanog, proizvođenje ironijskih efekata te tako pjesma više nije opis referenta nego je njegova strukturna simulacija.

Budući da je Kutnjakov referent decentriran i dehijerarhiziran svijet pred kojim tradicionalna etika/estetika/valorizacija ostaje bez autoriteta i sposobnosti arbitriranja, autor za novu (nerecivu) zbilju stvara nov jezik, odnosno otvara novi sloj, nov način čitanja postojećeg. Gramatičkim figurama – proizvoljnim pomicanjem granice leksema, tvorbom nove riječi destrukcijom postojeće, zadiranjem u materiju drugog leksema (spomenuto power nej ne), Kutnjak proizvodi nov jezik koji, svojom nepotrošenošću i otvorenošću, ima potencijal usvajanja novih semantičkih slojeva, Kutnjaku neophodnih da, bez elaboracije, sugestivno iskaže stvarnost kako je razumije.

Kutnjak zadire i u stih kao ritmičko-melodijski autonomni dio pjesme problematizirajući, kao i na razini riječi, pitanje granice rastavljanjem riječi na kraju stiha, tj. postupkom prebacivanja dijela riječi u nov stih (zemi ga za dimo za hude noči i posne dneve ze / mi ga za..., Lubleno moje). Nijedna konvencija nije sveto mjesto nego potencijal za redefiniranje. Pjesma je inovativna i na grafijskoj razini. Kutnjakova strategija oneobičavanja iskaza grafijom nije nova pojava, no ranije je odabir grafije bio dosljedan, primijenjen sustavno, dok ovom knjigom i na toj razini provodi decentriranje i problematizira sposobnosti danih sustava. Primjenjujući različita grafijska rješenja unutar istoga teksta pokazuje kako je i grafija cjelovit znak, semantizirana jedinica, a ne tek tehničko popratno sredstvo. Zaigravajući se grafijom Kutnjak stvara sklopove kao gohpone Hristos ili dock Horvacka ni procpala zjoš, vis o.com... kad je zbudimo hrrrr (Nesme pozabili lepe pesme horvacke), koje možemo definirati kao tipografske figure: u njima autor iskorištava potencijal tipfelera kao ishodište dodatnih značenja.

Kao upućeni recipijent autoru na tekst Lilije za Lilienne odgovaram sintagmom Ivača za igrača koju držim sumacijom ove priče: složena je po načelima Kutnjakova umjetničkog procedea, kao reduktivna montaža s aluzijom na stvarnu (političku) frazu (npr. Birajmo Togaitoga za predsjednika), s akcentom na specifično postmodernističko zaigravanje jezikom kao materijalom pjesme. Knjiga će vjerojatno zbuniti čitatelja tradicionalnih sklonosti i očekivanja, no ako je postavimo u koordinate postmodernih sustava, ova »priča« otkriva svoju iskričavost i intrigira čitanjem koje vodi u avanturu.