Crna mjesečina

Crna mjesečina

Privikla sam se da postojim

ekskluzivno, za Pogibelj

čak se i vrijeme mjerilo noću

kao žena

čak su me sa zmijom uspoređivali

s falusom i aždajom

usavršila sam tehniku

pomračivanja, preljuba

nemam se razloga natjecati

s ljudima, ne obožavam ideje i predmete

kao njih, ali i mene plaši

Divljina, Erote, životinjska strana

Žudnje, nezasitnosti, želje

i bjesovi me čine nemirnom, mijene

Vraže, stalno želim nešto mlado

Novinu, Polovicu, Punjenje

usta mi zapjeni od podizanja udova

jezik od grickanja, čini činiti

od nadahnuća i praznovjerja

i mene plaši zora sutona

kockanje sa svjetlošću

za samo tri dana lažan

tri dana lud

tri dana trokrak, troglav živ-otac

i mene uznemirava što dugo

već jako dugo nema natrag

istonoćje, bijela noć

mojem mjesečevom, tvom životinjskom pojasu

zvrku svemirski, muška anatemo

Sunce moje.

Divlja misao

»Mi muškarci prvo idemo u lov

zatim po pećinama

tajni izazov svjetlosti –

crtamo odabrane lovačke scene

sa strijelama i jelenima

s kopljima i bizonima.

Neki od nas sanjaju

neobične životinje

s grivama polegnutim uz vrat

s napetim i za kas spremnim bedrima

kao mlade gizdave djevojke

s kopitima za duga kopkanja

stvorenja što ržu i pjene se

od miline što se tope

stvorenja na javi još neviđena

neuzjahana, u lov što još nisu odvedena

rekao bih i neobuzdana, neosedlana

neoždrebljena

a ne znam odakle mi naviru ove riječi

nepoznate poput životinja

i bistrooke.

Možda sam ja jedan od onih

što slikaju prema snovima

što odbijaju loviti, znači ubijati

s poluotvorenim ustima strijele

da bi napunili svoja

i ona svojih žena

žitorodne plodove što beru

i za nas se mole

da bude ulova više no što nam treba

(žene koje misle drugačije

šalju svoje duše

srnama da im budu štitnikom, a

strijelama urok)

za doček nam prinose

bogat ogrjev

bog grijeha nam ga lože prije spavanja

da bismo zaboravili vrisak žrtava

oštriji od oštrica u njih zabodenih

da ginemo iz noći u noć

nepošteđeni grozomore lažne smrti

jalni onima koji su vrisnuli

jednom zauvijek!«

Mrtav jezik

Nismo mi, narod je odbio jezik

godinama što smo ga radili

u ime vlasti i prevlasti

ne bi li se razlučilo prosto od učenoga

sočno od suhoparnoga

da nastane nepremostiv jaz

između Dvora i puka

između riječi i života.

Uostalom i nije bilo neopravdano

da se obraćamo podčinjenima

jezikom koji ne razumiju

jezikom bez hrskavice

bez srca, bez pupka

u svakojakim prilikama

u kojima smo uzimali istu nulu

isti obruč

rastezali ga kao suhu koru stvarnosti

i dok je pucao, uvijek hrapavo

grozili smo se i jedni i drugi:

narod, jer je bio osjetljiv

mi, jer nas je obuzimao strah i

pretjerana volja da bude po našem.

Stakleno nebo jezika se razlomilo

i pokudilo sve: kad bi nas rasparalo

u svakome bi našlo srčiku neizrečenoga.

Shvatite, upozorava jedan od nas

kada narod naslućuje

govor kvaran, nemoćan

nesumnjivo naslućuje neslobodu -

studen, tamo gdje bi trebalo pripeći

sloboda riječi i misli

slast grla dok ispušta

milozvučan glas

ništa dublje ne prodire u čovjeka od jezika

u njemu je sve ono što je po tko zna koji put bilo

ne samo ovdje i ne samo u nama.

Čini se, toliko smo se otuđili jedni od drugih

da nas je sve počelo dijeliti:

i ideologija, i religija, i književnost...

Jer, dok su nas podilazili srsi

od ubacivanja vulgarnih izraza u besjede

– svečane, sudbinske, velikodostojničke –

dok smo se protivili oblicima

raskalašene, sladostrasne i

kićene rječitosti

naš je jezik neodgodivo umirao

a njihov je nastajao, rajski!

O, savršenstvo podjele

Svršeno je s nama!

Mi ne vjerujemo u novo

oni su se izljubili od promjene

nas je obuhvatio očaj vječnosti

a njih čudotvornost žive riječi.

Nismo čak ni stigli

kraj objaviti

na svom jeziku!

IZMEĐU DVA ZLA

Što ako ti je život dan

da biraš između dva zla

da bi uvijek izabirao

– veće?

Što ako uspije alkemija

pretvorbe

Nečega u Ništa

žigosanje na živo?

Vidi se jasno kako se jedno

raspada, čudno bez para

i polutka je daleki san pred njim

pa tabu

pa tajna žudnja

pa opsjednutost

pa nov razlog pa selidbe

pusta želja, utopija

topi se u svijesti

kao grudica šerbeta

slatka smrt!

O, malo morfija

anesteziju

dok ti režu domovinu

na živo

po tko zna koji put

ovog puta doma

– pomračeni um reže

zaslijepljen bjelinom

svjetlosti

svoje, Bože

umišljenost je klopka

osujeti posljednji čin

makedonske

melodrame

promijeni joj žanr

napravi nešto!

Sva je prošlost

djelo nevidljivoga golim okom

vidi se samo unutra, neobičan

preljev između nekadašnjeg i sadašnjeg

budućnost je još manja

puf, nema je

iš, neka nestane!

BORGESOVI IZMIŠLJAJI

Da bi bilo fantastike

u književnosti, Borges kaže

neophodna su četiri uvjeta:

da se prijeđe iz stvarnosti u neki san

da se putuje kroz vrijeme

da postoji priča u priči

da ima neizvjestan identitet, Dvojnik.

Makedonija je školski primjer za fantastiku

– za prijelaz s jednog nivoa

postojanja na drugi

– za prijelaz iz realnog u izmišljeni svijet

– za gubljenje granica

– za udvostručavanje do neprepoznatljivosti.

Čista metafizika!

Umjetnost iščezavanja

vještina uskrsavanja -

igre i ironije

– agonije. Progoni je!

S makedonskog prepjevala:

Maja Mastnak-Car