Četverolisni četveropreg – poetološki višeplet Ive Kalinskoga

Četverolisni četveropreg, jedanaesta knjiga u raznorodnom i estetski reprezentativnom opusu književnika i znanstvenika Ive Kalinskoga (r. 1940.) – a sedma pjesnička – rijedak je fenomen nadrastanja poetološkoga vrha – vlastitoga i suvremene hrvatske beletristike.

Govoreći o njegovu pjesništvu suvremenoga kajkavskoga i hrvatskostandardnoga jezičnog izbora, mjerodavna je književna kritika (osobito Cvjetko Milanja) naglašavala »tematski i poetički jedan širi ‘raster’ stilskih značajki« – potvrđujući mu ekskluzivnu pripadnost postmodernističkom stilskom rasponu i razdoblju. Antologijskom razinom prvih objavljenih kajkavskih stihova (u časopisu Kaj, br. 1/1971., Panorami novijega kajkavskoga pjesništva) antologiziran prije 36 godina (Antologija novije kajkavske lirike, prir. Mladen Kuzmanović, 1975.), i to prije prve – kajkavske – stihozbirke (Pha-kaj, 1979.), Ivo Kalinski – autor višestrukovne i bilingvalne kompetencije – drži visoku (najvišu) estetsku razinu svojih poetičkih konstanti puna četiri desetljeća. U tom smislu, naslovna uspostava najnovije zbirke Četverolisni četveropreg (u izdanju Pučkog otvorenog učilišta Sv. Ivan Zelina) – ponovno (auto)ironijskom selektivnošću, autoreferencijalnošću – čini se višestruko simboličnom. Kao što smo uz poetskoproznu zbirku Blindjerana pizza (u zajedničkoj kajkavsko-čakavskoj knjizi s Vladimirom Pernićem, nadnaslova Cicirici & senjali, 2007.), te uz štokavske Kristalni aed (2005.), Lollo (2008.) i Nemir podvornika Szerbe (2009.) znali naglasiti, podsjećamo i ovaj put: svakim novim djelom, u Kalinskoga uočavamao gradacijski postupak čuvanja i prerastanja okvira poetoloških mu vrsnoća iz svakoga prethodnoga djela. I to je »četveropreg«, poetološki višeplet, u arhetipijskoj sveobuhvatnosti (»potpunosti«) broja četiri... Oksimoronski znak (krhke) sveupregnutosti s referencijom i na (vlastititi) umjetnički postupak!

Kalinskijeva mreža od jezika – jednostavnim, čak svakodnevno-razgovornim jezičnim kodom, zamalo grotesknom autorskom »lakoćom«– »ulovila je« puninu, i težinu, mnogolikih semantičkih senzacija. Sinteznost, stoga, cijelost njegove poezije – imajući pri ruci, zasad, neizbježnu jezično izraznu linearnost i književnoteorijski instrumentarij – sve je teže kritički artikulirati. Valjalo bi približiti mu se cjelovitošću neke, tovrsne, savršene pjesme. Čemu se, pak, hoće meštra! Čitanje poezije Ive Kalinskoga ne podrazumijeva uljuljkivanje u jeziku, njegovoj ritmičnoj / govornoj ugođajnosti – već ono hoće čitánja (kako bi rekli stilisti), intelektualni napor i tišinu.

Najnoviji, jedanaesti knjižni »ulov« Ive Kalinskoga (»detelica četveroperka«) – po svoj prilici (kako to uobičajeno biva s dobrom literaturom) – neće biti predmetom nekog tv-skeča sitne ure kulture, ili dobro ukoričenih, klanovski probranih antologija, ali je sretan ulov za hrvatsku beletristiku, podižući razinu duha jednoga naroda, kojem je duhu pjesništvo, inače, njegov sigurni signum.

Bez obzira na jezični izbor (kajkavski, ili štokavski), žanrovski ili strukovno tipološki (a u Kalinskoga to jesu: poezija, kratka proza, književnoznanstvena monografija, esejistički medaljoni...) – svim odlikama nesumnjivog književnog i intelektualnoga barda, kao i odlikama poetičkog raspona »doba razlika« (termin C. Milanje), hrvatske postmoderne – Kalinski uspostavlja suvremenu poveznicu sa sveukupnom matičnom hrvatskom literaturom, korespondirajući suvereno s kreativnim znacima svjetske poezije. Konstantne su to poveznice dragojevićevske mudrosnosti i neoegzistencijalizma, mihalićevske »nigdinske« ontologije, petrakovskog »ispadanja iz povijesti«, slamnigovskoga ludizma, slavičekovske (možda) prijedložno-priložne konektorske, dakle, motivacije označitelja...itd.

Izvan svakog analitičnog pretjerivanja, u sva četiri antologijski konzistentna (!) poetska ciklusa nove knjige – podnaslovljena Unutarnja simetrija, Lomba! Lomba!, Budi nova frekvencija, Četverolisni četveropreg (pogotovu u postmodernističkoj intertekstnoj /na momente kajkavskoj/ razigranosti ovog posljednjeg, s ključnom pjesmom »Brzel ftiček mrzel«) – dominantnom jezičnom i filozofijskom sintezom, razabiru se ponovno poetološke kôte Ive Kalinskoga. One se u kritičarskoj artikulaciji sažimaju ovako: filozofičnost, pojmovnost, otkriće »crne jezgre« (ideja ljepotno crnoga), tematizacija jezika, (auto)ironijski i narativno-razgovorni kôd (rečenični dubinski ustroj u stihu), neoegzistencijalizam...

Kalinski je pjesnik sinteze: jezika, duha, prepletaja poetika i književnih žanrova, filozofije, arhetipskih konstanti, ali i semantema suvremenog nam doba, bolje rečeno, njegove semantičke i civilizacijske pustoši.

Načelno, poezija je to identiteta, u idejnom sloju ne(ra)spoznatljivosti subjekta/ bića, svijeta, teksta /stvaranja – s protegom na pejsaž, povijest, genetiku (naroda): (...) tamo je seoce/ manje od deminutiva/ bez nogu/ bez ruku/ bez glave/ ono bi da hoda./Ali ne može./ Povijest izdala ga/ i ono u sjećanju/ nikako da iščita požutjele bilješke/ koje je nekoć pisala Natalija (...)/Iz kamena u stijeni/arhetip/ muca njeno ime: (»Seoce«).

D apsurda je u tom statusu naglašena nemogućnost svakog tumačenja (duhovnog razabiranja, znanja, intelekta, analize, vrednovanja), pa i u odnosu na netom ispisani tekst (označiteljsku radnju) kojom se ta zagubljenost, postvarenje bića (u povijesti, literaturi...) iskazuju (E moj Ervine/ pišem ti ovo pismo s pitanjem/ gdje je u tom vinograd oca mojega/ gdje hedonizam/ gdje strast/ gdje izgubljenost?/(...)sve se kreće/ i nema toga tko će promatrati količinu/ onoga što se kreće/ u prijelazu s korala na menuet/ oglasio se Kant./ Kreštavo zubalo starog gramofona! – »Gregorijanski koral...«). I u pjesničkim ciklusima »Četveroprega...« impersonalnost, infinitivnost, negacije – te vrlo zanimljivi brojni postupci terminologizacija stanja, u ironijskoj funkciji – to više podcrtavaju poetiku neoegzistencijalističnog nihilizma. Pojačavaju je, među ostalim, mihalićevska kondicionalnost (»ono bi da hoda«...), negacije (ne znati /ne moći: Nikad ništa o tom nećeš znati; niti si ikad znao niti ćeš ikad znati), te svevremenski »perfektni«, eliptični perfekt (s izostavljenom proklitikom: Bila ta vremena bilo to vrijeme/ nelagodno i mašta jačala/ sve karte podijelila/... u tren slijetala leptira jata/ u kišu skutrenu pod strehom/bile kratke priče/ kumulus u grijehu. – »Bila to vremena...«).

Mudrosno postavljena nihilistična, neoegzistencijalistična rešetka iz prijašnjih zbirki, dakle, s idejom semantičke pustoši i trošivosti svijeta/ individue, u polja svoje upitnosti u Četveropregu .. drastičnije je »ulovila« kategorije vremena i apsoluta (i vječnosti): Ako ništa drugo to smo činile/činile smo u prilog prošlosti – »Predjeli stotinu kornjača«; Bože moj koja je prava crta tvog temperamenta/ da nas zaokupi u ovom tjesnacu/ u ovom cvijetu u ovom preuskom grobu/ kojim hodamo/ da iznova sanjamo (...) – »O drvu o kući o izgorjeloj tratini...«, ili: Vječnost je lišena granica (...)/Vječnost će zamuknuti (»Tihi deminutivi«).

Simbolični lajtmotiv rasapa, izočnosti, subjekta, zagubljenog u raspodjeli mnogolikih nečovjekolikih stajališta, od slike »ciciricija« (pjetlića/ kokotičeka) na gnoju, »na odhičenoj pizzi« iz kajkavske poetsko-prozne knjige Blindjerana pizza, ovdje, u Četverolisnom četveropregu, već u prvoj pjesmi (O drvu o kući o izgorjeloj tratini...) svoj korelativ nalazi »u prizoru« cvijeta na (malom) đubrištu, na grobu: u funkciji statusa individue: kao njenog postvarenja, prerade, otpadništva...smrti. S tim u vezi, naglasiti nam je složenost dekompozicije subjekta (»ja« = »ti«, =»on«...: ti da si oduvijek sam; i on prvi put osjeti...), i to u odsustvu »tumača«: objekti / »kulise« tumače sami sebe: pozornica koja katkad iluzijom značenja – svjetlom i mrakom – zatekne gledatelja, statista, izgubljenika (»jednog jedinog čovjeka iz gledališta«) u težini njegove impersonalnosti i odjeka imenovanja Svijeta. Zato krnji nominalizirani naslovni usklik Lomba! Lomba! – »(p)lomba« – u imperativnoj funkciji nezamjetljivosti, sićušnosti, nevidljivosti (»sićušni nokat u manikuri«) u odnosu na (sve)opću »kulisu« koja izokrenutom projekcijom »gleda« promatrača (»Lomba! Lomba!), zato »seoce« umjesto da vrišti/ naćulilo uši i sluša/oratorij tišine./ Iz kamena u stijeni arhetip muca njeno ime ... (»Seoce«).

Spoznaja (o) neformiranosti bića i svijeta, njihovoj »uhvaćenosti« tik pred eventualnošću oblikovanja, koja je, naravno – ta eventualnost – prema Kalinskomu, »neupitno upitna«, neizbježno u njegovoj poeziji upleće i kulturnoanimalistički aspekt, aspekt životinjstva u umjetnosti, jezičnokomunikacijsku ideju »nemuštosti«, neantropomorfna stajališta (»Predjela stotinu kornjača...«, »Leptira (Papillona)...«, kućnog ljubimca/ s kojim sam se kažu šifriranim lavežom/ potajno dopisivao – »Ipak prizor...«): vraćanje je to na početak oblikovanja stvari/ sapiensa/ faune, govora/ usklika, zajednice, krajobraza/ tla/ zemlje. (Samo)poništenje identiteta do nespoznatljivosti, do neantropomorfiziranog rasapa prigoda je za status njegove novotvorbe, identiteta vršne suvremene hrvatske poezije ponovno u knjizi Ive Kalinskoga. (Knjizi koja opet traži svoje antologičare!)