Zbiljnost iza ogledala

1.

Po tvome obrazu plešem dotle dok mi trnci ne

obuzmu potkoljenice, ili pak krv iz stopala

poteče. Potom tražim odmor u tvojoj zjenici, u

njoj se izležavam. No, u sjenici tvojih očiju

hotimice ostavim pramen kose, ili komadić kore

s otvrdnule pete, dapače, uvijek i posvuda tragove

svojih skrovitosti podmećem. Ti raspored mojih

koraka pratiš, njihov mi smjer opisuješ. Kada

pak te zaspe stručak algi koje mi leđa obrastaju,

postojanje plime niječeš. Tada ti plesom otarem

obraz, nakon čega se u tvojoj zjenici izležavam,

u njoj se od plesa odmaram.

2.

Iz vjedra tuču kroz prozor prospeš; bubnjić ti

krik iz uha odbije! Krik se rasprsne na nevidljive

krhotine koje se u oko zabiti ne mogu; ne mogu

dovabiti ni psovku iz tvoga grla, maslačkovim

cvijetom obloženog. Htjela bih te, brižnog poput

motke kojom se prašnjavi sag istresa, imenovati

pomiriteljem polumraka i jutra, mecenom nestašnim

vrapcima. Stoga me otimaj crnim kandžama,

makar te njihovi vršci ogrebli, spasioče plavetnila,

blještavila i suhih paleta.

3.

Zlatni mi grumen bljeskom razum pomuti pa

mi iz usta izlijeću ptice koje su u meni glavinjale.

Na tvoje rame slijeću, u uho ti cvrkuću. Ako

bih i htjela prešutjeti da mi se u utrobi šišmiši

udomaćuju, rado bi me odale. Prisvajatelju mojih

slugu; alkemičaru ustrajni, zašto ti dopuštam da

mi od pogleda zlatni grumen praviš? Možeš li

i to dokučiti?

4.

Vučem te u goru; željela bih da me kao vjetar slijediš!

No, sunce te kod uspona zasljepljuje. Valjalo bi sačekati

mjesec ili čudesnu zvijezdu koja bi te gorom vodila!

Ti pak pokazuješ krajobraz na kojemu se zemlja među

klisurama crni. Zboriš da među brdima tane luta. Moliš

me da se okanim definicije lista te golubica ili vjeverica

postanem – tanetu meta.

5.

Bojiš se da bi vjeverica mogla zamrziti šumu kada

dođe zima, jer bi bila prikraćena za skokove po zelenom

granju i za blagodat hlada kada se među lišćem smiri.

No, vjeverica neuviđavna nije! U duplji skriva plodove

cijelog ljeta prikupljane. Mnogih ljeta prikupljane!

Dobročinstvo šume neće zaboraviti kada šumi studen

živac sledi: toplim repom granje će milovati.

6.

S pedeset me stručaka zasipavaš. U stručak su majčina

dušica i tulipan spleteni. Njihov miris udisati valja jer

se od mirisa krik u jeku, uzao u potku pretvara. Otkud ti

je dano srž mirisa i uzla dokučiti kada na ovčje mlijeko

mirišeš, na pogaču i na svježi kruh, gušitelju krika?

7.

Vrbova frulica neprestano se nameće. Pod krevetom

mi svira i uz kompjutor kada tipkama bujice krotim.

Drugi je osluhnu pa do verglaša na raskrižju odu. Meni

pak je suđena kao nokat prstu, kao prsten udavači.

Mislim da je pastiru iz bajke ispala jer po skupocjenu

papiru, po zlatnoj tinti i po čarobnu vrbiku miriše.

8.

Crno ispod tvoga nokta stavit ću si u uho. Tebi ću

darovati sluh. Dat ću ti prašinu sa svoje trepavice.

Tada ćeš me prepoznati. Nisam mjesečarka koja te

muči ludim snom. Nisi noćobdija što izvodi divlji

ples. Spavajmo. Poput noći, i mi smo staklasti.

9.

Dobrome su duhu bocu razbili razbojnici i za

njim potjerali bijesne guje; ljubazne jele postale

su čudovišta okićena lubanjama, a mrvice vode do

omiljenog konačišta »Kod zle babe«. Riječju, vještice

su oštrim metlama raspršile bujnost skladne mašte.

(Nakon jetke bajke blaguju se slastice spravljene

od hrena, a za okrjepu, vino od kaktusa posluženo

bude.)

10.

Nakon tihih ratova ili krvavih pogroma, mogu

se stvari realno imenovati; tebe, primjerice,

trovačicom se usuđujem nazvati, sumrakom

svijeta, iluzijom obrambenog tijela, ranicom.

Uostalom: Čemu sliniti? Od toga neće otpasti

prljave zakrpe s modrica proteklih i budućih

dana! Eno tvoje sukrvice, u koži čela upaljena

a neistisnuta nevoljo, rano.

11.

Jezik više nije žrvanj koji melje tučonosne

oblake i pretvara ih u brašno po skladnom

putu posutom, no, hoće li posteljica šutnje,

obrasla sa sedam raznobojnih vrsta cinija,

postati dúgom koju ćemo s ugodom motriti

smatrajući je pobjednicom pljuska?

12.

Kada bi njena riječ uistinu prodirala duboko u

fonetiku i odatle srkala dostojanstvo kojim bi

se među riječima u jezičnom sklopu dičila;

kada bi njezina riječ korpusu teksta u složenoj

intertekstualnosti istaknuto mjesto priskrbila i

privilegirana bila u raznovrsnoj komunikaciji,

ne bi joj se moglo pripisati funkciju razlikovanja

posjedovanja i propasti, označitelja bijednog u

krahu vrednovanja.