Zavičajno i univerzalno u pjesništvu Petra Gudelja

1.

Iako uglavnom nastajalo izvan hrvatskoga kulturnog prostora, pjesništvo Petra Gudelja duboko je sraslo s duhovnom tradicijom i baštinom hrvatskih slova. Riječ je o pjesništvu autentičnih svojstava i izvornih nadahnuća, u kojemu su zavičajno i univerzalno, mitsko i simboličko tvorački princip pjesme u kojoj zmije, vukovi, ptice, koze, pčele nisu samo opsesivni motivi i simboli, nego i mjera nesvakidašnje snažne duhovne i književne identifikacije. Iz tih dubokih i gustih (kreativnih) uporišta, u brojnim omjerima pjesničke prepoznatljivosti tijekom polustoljetne pjesničke avanture odjekuju začudna pjesnička suglasja i tonovi kojima je teško naći srodne u hrvatskoj kulturi, u kojima biografija Gudeljeva (duhovnog) zavičaja, neiscrpiva jezikom pojmova i slika, označnica i odrednica dobiva začudno reljefan okvir.

U književnosti, koja baš i nije primjereno vrednovala njegov književni priraštaj, Gudeljeva pjesnička zavičajnost prepoznata je kao svijet mita i meda, mora i kamena, zemlje u kojoj se rađalo i množilo (»jezično i krvavo«), kao svijet pjesme (pučke i hajdučke) »iznikle iz panja: dubova, maslinova i lovorova« koji je plodio njegovu kreativnu samosvijest iskustvima nepotrošene pjesničke i duhovne supstance. Unatoč prepoznatljivim prostornim reperima, njegov je zavičaj ponajmanje skup geografsko-socijalnih i povijesnih odrednica krajolika tijekom njegova povijesnog iskustva, već je začudna pozornica univerzalne čovjekove drame sa slikama i oblicima, mitemima i stilemima, lokalnim i univerzalnim, a uvijek duboko egzistencijalnih sudbinskih bitnosti i upitanosti. Razlistavajući se u mnogim smjerovima zavodljive duhovne igre obvezujućih svojstava, temelji Gudeljeva pjesničkog svijeta sežu u dubinu vremena i dosežu univerzalno i simbolično; u njegovoj zemlji-crljenici »vjetrovi su posijali svoje ljudsko sjeme«, u »davno vrijeme gromova«; iz nje se rađalo i množilo »jezično i krvno«, a voda, ona mitska i ona ljekovita, iz bunara i lokava, kamenica, plitica i čatrnja, obnavljala je njegovu otpornost i žilavost kroz stoljetnu dijalektičku igru živog i neživog, postojećeg i mogućeg.

Istih je i sličnih svojstava i Gudeljeva šuma: ona je svijet čudesnog bilinarija i bestijarija, u čiju je zbiljnost unesena svekolika historija narodnih vjerovanja, ali i prostor neponovljive mirisologije. U njoj je jasen, muško drvo, u njoj živi vuk: mitski vlkoe, ali i Vuk u novinama i onaj tvorački »tvoj pradjed vuk«; u njoj se gnijezdi golub (i golubica), ali i jastreb (u rukopisu), u njoj se rađa jabuka (ona divlja i ona hesperidska), malina i kupina, drenjina i divlja jagoda. Gudeljev zavičaj prepoznat je i po lozi, koja rađa pićem božanskim i pićem pjesničkim, ali i po orahu, bademu, po poskok – tici i zmiji, jer: biti zmijom, biti zmija, i biti bijen zmijom, isto je što i biti... Ne manje je to i zavičaj ikavskog genitiva (pjesme »vučke i hajdučke«) i hrvatskog biskupa sa svim nepotrošivim atribucijama Povijesti koja hrani budućnost »svim vjetrima, zviježđima i narodima«; riječju – zavičaj mita i meda, mora i kamena u kojem je pjesnik našao svoj (pjesnički) kamen mudrosti i poezije, uzvraćajući mu svojom pjesmom kao najljepšom laudom.

U ovom nabrajanju temelja Gudeljeva svijeta i svjetonazora svakako se ne smije zaboraviti njegovo Biokovo (Bijakova), sa značenjem bića s kojim se pjesnikov subjekt stapa, kako kaže Lovrenović, »u jedno tijelo«, koji ima snagu »središnjeg motiva pjesničkog imaginarija i vertikale svijeta i smisla«, koji je kralježnica »njegova mediteranskog svijeta i svezavičaja kozmogonijskih uporišta« u kojima »tvoj narode ne diše zrak./Tvoj narod diše med«.

2.

Petar Gudelj rođen je 29. rujna 1933. u Podosoju. Školovao se u Mostaru, Sarajevu i Beogradu gdje je diplomirao komparativnu književnost. U književnost ulazi 1956. zbirkom Ruke, suze i čempresi, a potom se u njegovu pjesničku kolajnu ugradilo mnoštvo pjesničkih knjiga nerijetko s atribucijama istinskih lirskih dragulja: Isus je sam (1961.), Pas, psa, psu (1967.), Suhozidina (1974.), Tropi. Počela (1976.), Štit (1979.), Ilirika (1980.), Vrulja (1982.), Mit i med (1982.), Osmoliš (1982..), Vlkoe (1984.), Hesperidske jabuke (1986.), Europa na tenku (1987.), Vuk u novinama (1988.), Moja Imota (1991.), Golubice nad jamama I-III (1993.), Put u Imotu (1996.), Hrvatska Odiseja (1999.), Po zraku i po vodi (2002.), Pelazg na mazgi (2004.), Zmija mladoženja (2007.), Duša tilu (2010), za koje je nagrađen priznanjima i nagradama među kojima i onima najprestižnijima: Goranovom nagradom (2010.) i Krležinom nagradom (2011. godine).

Već svojim prvim zbirkama Gudelj je upozorio na čvrste temelje samorodne pjesničke refleksije. »Sačuvana vitalna jezgra i svijest o ulančanosti u hrvatsku tradiciju« (Maroević) već se u prvim stihovima mogla čitati u začudnom nasljeđu mediteranske zavičajnosti koja, i u tradicionalnoj pjesničkoj opremi, nije umanjila autentičnu intonaciju njegovih pjesama. Pjesnikovo traganje za skrivenim i trajnim značenjima čovjekove sudbine nije se utopilo u idilični kolorit prepoznatljivih mediteranskih toposa i ishodišta, a još manje u poetsku dogmu književnog vremena. Štoviše, osluškujući u temeljima zavičaja odjeke univerzalnoga govora ljudske sudbine, neovisno u kojim se licima, oblicima i slikama, kojim intenzitetom i kolorotiom očituje njezina egzistencijalna drama, Gudelj je jezikom sudbine, bez ornatusa i prava na posljednje istine, mjerio njezin odjek i od otisaka, počela i arhetipova gradio pozornicu univerzalne drame u kojoj se, u neprekinutoj igri nestajanja i nastajanja, obnavlja velika Tajna, misterij čovjekova života i trajanja. Nije stoga čudno da će Ladan – u obilju »kozmogonijskih počela koja se javljaju u učestalim slikama terioformne i antropomorfne naravi, kojima se predočava prvotni i vječni splet živog i neživog, ljudskog i neljudskog« – prepoznati vrijednost i specifičnost Gudeljeva pjesništva i njegove pojave.

3.

Slijedom priraštaja, Gudelj će iznova bogatiti, širiti i čvrstiti svoja pjesnička ishodišta. Tako će u Štitu, posežući za Anaksimandrovom mišlju (»Ono iz čega sve stvari nastaju jest ono gdje one moraju nestati, po nužnosti«), pjesničku prepoznatljivost učiniti još razvidnijom i definitivno učvrstiti njezin egzistencijalni temelj (»Ko će te istjerati iz krša, iz koša, iz jezika/ Ko li te za rep izvući/ iz historije?/ Tvoj tekst/ izlizale munje i mravi/ Kroz tvoj tekst/ skaču vukovi«), ali i svijest o jedinstvu čovjeka i prirode, u čijim dimenzijama, mijenama i akordima, gori zapaljiva iskra življenja, bez koje je čovjek osuđen na poraz.

Motivi, ideje, slike i arhetipovi, jezična i stilska rješenja i forme naznačene početnim stihovljem svakom novom pjesmom i svakom novom knjigom dobivat će, suglasna je kritika, makar ona koja je pratila Gudeljev pjesnički razvoj, reljefne obrise individualne prepoznatljivosti i autentičnosti, o čemu na svoj način govore i Osmoliš, Suhozidina, Tropi. Počela, Ilirika, Vrulja, Mit i med, ali i u čudesna Europa na tenku (1987.). Osvrćući se na njezin nesvakidašnji pjesnički teret, napisao sam da je alegorijska mitska slika Europe, koja je jednom zgodom na leđa zajašila bika i završila na Kreti, doznavši da je njezin otmičar glavom Zeus, koji se u bika preobrazio kako bi umakao ljubomornim pogledima vlastite žene, okvirna slika njezine začudne pjesničke erupcije. Oslobođena potrošenih pjesničkih rekvizita, ona u sebi sažima brojne pjesničke otiske i »provocira« mnogo više značenja no što ih je iščitati iz mitskog sloga sadržana u naslovu. U Gudeljevu pjesničkom svjetonazoru tenk je iskustvo raspamećenog humaniteta koji se nasukao na hridima vlastite moći, postavši žrtvom i grobarom vlastite civilizacije. Poput Krleže, i Gudelj se u ovoj poemi/epopeji ironijski i sarkastično podsmjehnuo i pljunuo u lice »staroj dami« (Europi) koja udobno uljuljkana u vlastitu veličinu samo govorom nasljeđa/mita pravda svoju prazninu, pustoš, beznađe i ponor. Pri tome je, često mijenjajući registre, tonalitet i intenzitet pjesničke refleksije, ali ne i njezinu ubojitost i učinkovitost, artikulirao pjesnički prepoznatljiv prosvjed protiv sveopćeg ludila i surovog bezumlja suvremene civilizacije. Okoristivši se slogom narodne mudrosti Gudelj je i mogao reći: »Nije bogat ko ima volova, već je bogat ko ima tenkova«, čime je naglavačke obrnuo sliku cijele europske memorije i doveo do apsurda i paradoksa, učinkom konotiranja denotiranjem, njezin poredak i njezin smisao.

Sverazornom logikom svoje refeleksije Gudeljeva je poezija kucala na vrata usnule Europe i njezine svijesti, ispisavši joj tenkovskim jezikom oporuku: Sumrak tenkova. Ili: tenkovi u sumrak! Jezikom koji ne pozna prazan hod, koji gađa ubojito i bitno, Gudelj je ispisao izvanserijsku knjigu. Moglo bi se reći – prevratničku: neponovljivu po intenzitetu, jedinstvenu po tvorbi i sadržaju; knjigu-briljantnu nisku varijacija na temu bezumlja europskog svijeta koji vlastitu pamet nije iskoristio za pobjedu humanosti nego mitom o vlastitoj veličini hrani kiklopska usta ratom instrumentalizirane stvarnosti i suvremenosti. Poput starih raspoda Gudelj gorko konstatira: »Europsko državno blagostanje počiva na tenku...Kad nemadu tenkovskih štala,/ tenkove drže u srcu./ Zato europsko srce/ ima oblik tenka«, čime slutnja »ostvarenog rata« knjizi priskrbljuje proročanske dimenzije. Istovremeno je riječ o posljednjoj Gudeljevoj knjizi tiskanoj izvan Hrvatske.

4.

Gudeljev »povratak« u Hrvatsku, iz koje ni fizički ni duhovno nikad nije ni izišao, dogodio se izborom Vuk u novinama. S gorčinom apostrofirajući Matoševu misao da u se u Hrvatskoj mora najprije umrijeti da bi se dobilo primjereno priznanje i zasluženo mjesto, Gudelj iznova krijepi misao da u Hrvatskoj smrt ima više ukusa od Hrvata samih. Tri pjesnička desetljeća, koliko izbor iz njegove pjesničke prakse obuhvaća, pokazuje zapravo koliko je u pravu. On bjelodani svu raskoš njegova glasa, čije se koordinate – poput svake istinske vrijednosti – ne mogu ukalupiti u šablone književnih priručnika i herbarija. Trosveščani izbor Golubice nad jamama to će samo dodatno osnažiti, a Zmija mladoženja i Pelazg na mazgi učiniti uistinu neprijepornim i nedvojbenim. Jergović će samo glasno potvrditi: »Zmija mladoženja senzacionalna je knjiga, jedan od nesumnjivih kulturnih događaja godine, prozno djelo iz samoga vrha hrvatske književnosti«. Ocjena je to koja ima snagu književno-povijesnog orijentira, koji najnovija knjiga Duša tilu – snagom svoje »neprijeporne vrsnoće i iznimne zrelosti« – učvršćuje i obogaćuje novim pjesničkim argumentima. Ona iznova potvrđuje misli izrečene na koricama jedne od knjiga da je »Gudelj prototip za pjesničku veličinu u našem vremenu, kad ona izgleda toliko teško ostvariva, gotovo nedostižna«.

Ovih nekoliko usputnih refleksija, zajedno s posve slobodnim izborom iz Gudeljeva pjesništva, pisane su sa željom da se podsjeti na ime koje je u hrvatsku književnost ugradilo mnoštvo pjesmotvora iznimne vrijednosti. Ono je njezino istinsko obogaćenje i, može se s pravom reći, »neprispodobiva figura u suvremenom hrvatskom pjesništvu« i jedan od »njezinih najvažnijih i najvećih pjesničkih opusa« (Lovrenović).