Uspješna hrvatsko-slovenska kazališna suradnja

O suproizvodnji i o jeziku

Riječ je o suproizvodnji (koprodukciji) jedne kazališne predstave. Sudjeluju dva kazališta iz dvije države, a igra se praktično na tri jezika: glavnu ulogu Eukliona Branko Šturbaj glumi na slovenskom, ostali glumci na kajkavskom hrvatskom, a Ivica Pucar svojega Strofila, »spametneg slugu«, donosi na dalmatinskoj štokavici.

Ima jezikoslovaca (i drugih!) koji o kajkavskom, čakavskom i štokavskom ne govore kao o narječjima jedinstvenoga hrvatskoga jezika, nego kao o zasebnim jezicima, ali tu smo priču valjda odavana već pročitali i shvatili: trojednica je objedinjena najprije u jeziku još u Hrvatskom narodnom preporodu, još u pretprošlom stoljeću i sve je to samo hrvatski. Međutim, jasno je svakome da je između kajkavaca na sjeveru Hrvatske i slovenskog jezika manja razlika nego između kajkavice i štokavice na hrvatskom jugu. U pučkim govorima ta je razlika zamjetnija negoli i ona između pravilnoga hrvatskog i novonastalog bošnjačkog npr. ili srpskog jezika, ali i tu smo priču odavna već shvatili: o nazivu ili jedinstvu jezika odlučuju ne samo jezikoslovne okolnosti... No, oni koji poznaju jezik i vole se njime zanimati među sjevernohrvatskim kajkavskim i južnohrvatskim štokavskim riječima naći će itekako puno jedinstvenosti ili sličnosti... A svi smo iz zajedničkih indoeuropskih i slavenskih korijena jezičnoga nam stabla širili i obogaćivali jezičnu krošnju da šumori i zajedno i svaki jezik – kao i svaki list te krošnje – zasebno...

Ova predstava (premijerno izvedena 16. lipnja ove godine u Ptuju, a 7. listopada u Varaždinu) prelijep je primjer ne tek međujezične, nego i međudržavne i međukazališne suradnje, kada jezici, ma koliko međusobno različiti, ne razdvajaju, nego spajaju. A slovenski, čiji je stručnjak ovdje Simon Šerbinek, i hrvatski kajkavski, o kojemu je brinula Vesna Kosec Torjanac, prevodeći prijevod Plautova djela Kajetana Gantara sa slovenskog, vrlo su bliski i međusobno se uglavnom razumiju. Razumiju i Hrvata – Dalmatinca, redatelj mu je namijenio vrlo značajnu ulogu voditelja radnje i objedinitelja zbivanja do sretna završetka znamenite komedije.

Komedija o loncu, dakle, jedinstven je primjer i dokaz da se u istoj predstavi može govoriti na više jezika i pritom biti razumljiv i zanimljiv. Međutim, budući da je riječ o kazalištu, dakle o govoru na pozornici, u glumištu – mnogo su važnije one izgovorne (ortoepske) negoli pisalačke (ortografske) jezične osobitosti. Slušamo što se govori, a kako je što izgovoreno, to je za predstavu i dojam o njoj ipak najvažnije.

U suvremenosti se razvio silan filmski izraz, na dalekovidnicama osobito, a tamo su zakonitosti igranja i izgovaranja stanovito drugačije negoli u kazalištu: govor je svakidašnjiji, prirodniji, opušteniji, životniji. Ali, takav (iz)govor, slušan s daljine (zadnjega reda gledališta) i bez mikrofona – ne može uvijek biti razgovijetan. Jer, na pozornici važe druga pravila: svaka riječ mora biti glasno izgovorena i mora se jasno čuti u svakome kutku gledališta. Suvremene kazališne predstave tu okolnost, na žalost, često zaboravljaju. (Kao i to da se na probama, u praznu prostoru, mnogo bolje čuje nego kada je gledalište ispunjeno ljudima!) I ovdje ima natruha takva »filmskog pristupa« izgovoru na kazališnim daskama, ali – ipak ne toliko da bi bitno ometalo uspješno praćenje igre. Uostalom, redateljsko težište ove kazališne predstave nije (jedino) na jeziku...

O Plautu, o negdašnjem i današnjem, o prilagodbi

Podsjetimo: Tit Makcij Plaut (Titus Maccius Plautus, oko 254. – oko 184. prije Krista) jedan je od najznačajnijih smješnopisaca uopće, komediograf rimske književnosti na latinskome jeziku napisao je navodno oko 130 komedija, a 21 je sačuvana. Njegova Aulularija (umanjenica riječi »aula« – posuda, lonac, vrč ili teća, kako kaže Dalmatinac) ovdje je prevedena kao Komedija o loncu, a inače je u hrvatskoj književnosti znana i pod drugim naslovima: Tvrdica, Škrtac, Ćup, a jedna njezina inačica je i Držićev Skup.(Skűp, s dugom silaznim na u, u dubrovačkim govorima isto je što i škrt, a aula je preinačena u – tezoro!)

Kao što danas, i još od vremena Držića, preinačujemo Plauta, tako je Plaut preinačavao svoga grčkog prethodnika Menandara, Atenjanina (292. – 242. prije Krista), a ovaj u svojim Novima komedijama moguće neke još starije. Škrtost, strah od siromaštva i propasti, zapisana u književnim djelima, prastara je ljudska boljka, jednako i današnjega čovjeka. Jednako boljka, ali ne u jednakim okolnostima.

O »škrtosti naših vladara« u promidžbenoj knjižici Simon Šerbinek podsjeća na rimske careve i porez na urin koji je uveo Neron, a kada je Vespazijanov sin spočitnuo ocu da je taj porez sramotan, ćaćko mu je pod nos stavio zlatnik i podučio ga: »Non olet!«(ne smrdi). No, nastavljajući na istome mjestu tu priču o novcu kao sveopćoj vrijednosti, Vesna Kosec Torjanac podsjeća na drugu krajnost u današnjici – na potrošačko ludilo i razularenost u uživanciji (konzumerizam). Opravdano se pita – kako uprizoriti antičkoga škrca u kasnom kapitalizmu temeljenom na potrošnji, a ne na čuvanju novca, kako radi Euklion.

Euklion je, dakle, pronašao vrč sa zlatnicima, obiteljsko bogatstvo koje je predak tako kanio sačuvati od svojih nasljednika u koje nije imao povjerenje. Kućno božanstvo začinje igru u kojoj će vješti i domišljati sluga pronađenim zlatnicima kupiti svoju slobodu, vrhunsku ljudsku vrijednost, tim istim blagom zaljubljenik će dobiti svoju dragu, Euklionovu kćer, a kad se rodi unuk – to je pravo bogatstvo kojemu će se starac okrenuti, u tome i jest smisao ljudskog postojanja, u produženju vrste! Tu se čovjek od davne pred-antike do dana današnjega nije promijenio niti je mogao napredovati: imati unuče prirodna je radost, sreća koje se ničim ne može platiti. Potvrda smisla postojanja. Tako ova vesela priča i završava. Novac više i nije toliko važan. No, možda će i Euklion, kao i njegov predak, štogod sakriti od neposredna nasljednika, da sačuva za buduće... To je u ljudskoj prirodi.

Kako to prastaro, a uvijek današnje napraviti i danas prepoznatljivim, koje su sadašnje okolnosti, time su se očito bavili i naši priređivači i predstavljači ove rimske mudre i smiješne zgode. Uostalom, kazalište oduvijek očijuka s trenutkom, iz razloga prihvata gledateljstva ponajprije. (U teoriji žanrova to je recepcijsko prosudbeno motrište.)

Ovdje je (meni) manje zanimljivo jezično brisanje granica, dok svatko zadržava svoj jezik, a više ono gospodarstveno – u Europskoj Uniji, dakle u sadašnjosti, koju je redatelj postavio u dubinu pozornice, kao banku ili spas. Euklion hrli tamo pohraniti svoje zlatnike, ali se i predomisli: vlastiti bunar mu se – opravdano – čini sigurnijim! To, imati vlastiti bunar za svoje zlato, ono je što suvremeni vlastodršci-mudraci, makar s ove strane hrvatsko-eunijske granice nikada nisu shvatili, a ako i jesu, bez obraza i morala – njima je smrdjelo ako je novac državni, zajednički, svih državljana, ali ne i ako je u nečijoj privatnoj kesi. No, to je moguća nadgradnja viđenoga, ono tome i služi – da se onaj spoznajni trenutak (gnoseološko prosudbeno motrište), ma koliko da nije ništa novo, potvrdi i učvrsti.

Ostvareni je ljudski napredak na područjima tehnologija, prometnica, dalekovidničkih i dalekočujnih čuda i čudesa (računala, sokoćala, sateliti, televizije, mobiteli...) – silan, dok je u vrijeme nastanka Plautove komedije bio nezamisliv. Međutim, i pračovjeku i suvremeniku – unuk je unuk, strah je strah, pa moli Boga da ga sačuva od »gladi i rata«, boji se siromaštva i bijede kako se uvijek toga i bojao. A škrtost je ne samo strah od neimanja, nego i jedno od izopačenja ljudske prirode, kako je svagda i bilo... To ova izvedba predočuje i potvrđuje.

O redateljstvu, o pozornici, o odjeći, o igri...

Redatelj ove predstave, Boris Kobal, odlučio se za pristup koji se obično naziva stilizacija, a značilo bi ovdje da je to otklon od doslovnog, od realističnog, kao neki niz slika, slikovni – igrokaz. To najbolje prikazuje prizor s kuharima, kada se pojavljuju s još jednim sudionikom najprije kako – smiješni već sami po sebi (odjeća, pokreti...) – sitnim koračićima kao da su u kolu ili u nekoj dječjoj crtanki – ulaze pred gledatelje iz dubine pozornice, sa strane. Odmah i nestanu pa se ponovno pojavljuju, ali sada gledateljstvu okrenuti stražnjicama...

To je uzorak (paradigma) ovoga uprizorenja: nastojanje da se sve predoči kao neka davna igra, evo – slikovno obnovljena, kao zabava. Zabava i jest smisao komičnog, redatelj je, znači, odabrao valjan put. Težište smiješnoga je na pokretu, onom glumačkom, na gesti. Tako, primjerice, kada Euklion vadi svoj vrč iz bunara, a njega nema – jer ga je sluga već izvadio pa vidimo prazan kraj konopa – on i dalje mota rukama konopac kojega više također nema, nadajući se nekom čudu ili ne vjerujući vlastitim očima, itd.

Dakle, ne samo glumački pokret, nego i kretanje izvođača prostorom (mizanscena) ono je na čemu se temelji igra Komedije o loncu u ovoj izvedbi. I jedno i drugo redateljski se nastoji učiniti što smješnijim, u svim prigodama. To je u dobroj mjeri pridonijelo uspjehu predstave. A da bi to izbilo u prvi plan, redatelj je, uz pomoć slikarice pozornice (Bjanka Adžić Ursulov, scenografica i kostimografica) naprosto oslobodio od svega čitav prostor pozornice, dobivši tako veliku, gotovo veću od gledališta, praznu plohu koju je obložio bjelinom. Tu onda gledatelju nema druge nego usredotočiti se na glumca i na glumu te na glumačko kretanje tom velikom bijelom površinom.

Međutim, u komediji mora postojati Euklionova kuća, u nju se ulazi, iz nje izlazi, kći se pojavljuje na njezinu prozoru, i sluškinja ... bez toga se komedija teško može uspješno predstaviti. Redatelj i slikarica su stoga na lijevom dijelu scene, dublje unutra, postavili omanji, također bijeli šator, plahte koje s unutarnje strane imaju neke stube ili što slično čime se može predočiti da je riječ o kući na čiji »prozor« izlaze glumci... To je posve u stilu ovdašnje stilizacije, mogli bismo reći. Likovna čistoća, bijelo na bijelom.

Međutim, prilagoditelji su, osim što su prenijeli radnju u suvremenost i na ovdašnje prostore (pa čujemo pjevati prepoznatljivo slovensku poskočicu »Moj očka ma konjička dva«!), unijeli u radnju i Europsku Uniju (Euniju). Kako nju predočiti?

Posve u dnu pozornice, zdesna, postavljen je omanji šator, ali ne više bijeli, nego plavi, s onim eurounijskim zlatnim zvjezdicama – to je mjesto kamo Euklion hrli pohraniti svoje blago. Već smo rekli da se sve to njemu i ne čini baš sigurnim (vlastiti bunar je na sredini prostora, doma!), a da je riječ o »stranom tijelu«, vidimo i prema tome što je to jedino mjesto izvan sklada bjeline čitave pozornice. (Je li riječ o smišljenoj i simbolnoj ili tek o likovnoj dosjetki, može se tek nagađati.) No, možda je to tek »kritičarsko viđenje«; u svakom slučaju ostaje otvoreno – taj detalj plave boje remeti li ili obogaćuje sklad pozornice kao i smisao igre! Prihvatljivo jest, ma što značilo. I – osuvremenjenje je, ako je to uopće bitno, jer sama škrtost, novac, zaljubljenost, starost, kći, unuk... sve je itekako suvremeno, bez potrebe je to ičim nasilno osuvremenjivati, pa i »dodatno«, i u ovoj predstavi i inače. Ni Rimsko carstvo se u Aululariji ili Komediji o loncu ne spominje, niti ima ikakvu vidnu ulogu, iako je tada današnje i »aktualno«, ne nedostaje nam da shvatimo komediju.

Odjeća možda upravo stoga i nije suvremena, iako i nije doslovna, ali – podsjeća nas na ono doba. Stoga ne shvaćam zašto je kućno božanstvo jedino u hlačama, možda slučajno, ili da se izdvoji od običnih smrtnika? U svakom slučaju, ne vidim tome svrhu, ako je i ima.

Glazba (Uroš Rakovec) podredila je sebe zbivanju, pomno ga prati i izrazito je suigrački raspoložena. Mogla je biti čak i prisutnija, u ovakvu uprizorenju – ne bi škodilo. No i ovako, važan je suigrač, i to vrlo dobar.

Glumačka je igra podređena dvojici: Euklionu (Branku Šturbeju) i Strofilu (Ivici Pucaru). Šturbej suvereno nosi predstavu, redateljsku zamisao očito izvrsno razumije i nastoji je što vjernije ostvariti. Nasuprot njemu, mladi Pucar nije baš najskloniji tako stiliziranom načinu otklona od svakidanjeg, on je i redatelju »neuhvatljiv«, životno brbljav i stanovito izvan načina igre svih ostalih. No, takva mu je zapravo i uloga: poseban je i jezično i dramaturški, a onda je takav i glumački.

Svi ostali glumci imali su znatno manje prigoda iskazati se. Međutim, i u ovakvu načinu igre bilo je prostora da svaki od glumaca dobije nešto više mogućnosti osobnog iskazivanja, predstava je mirne duše mogla biti dvadesetak minuta pa i pola sata duža (traje oko sat i pol) – a da bude ispunjena stvaralačkim i zanimljivim glumačkim ostvarajima. Ipak, možda je bolje što je redatelj žrtvovao glumačka dostignuća zbog cjelovitosti izvedbe.

Čini se da je time najviše ostala zakinuta Nancy Abdel Sakhy (hrvatsko-bosanska vrlo naočita afro-crnica). Ona je u početku, kao kućno božanstvo (hižni lar), pokazala raskošnu nadarenost, a kasnije je praktično ostala bez uloge (igra i Fajdriju, Euklionovu kćer).

Marija Krpan je Stafila (sluškinja). Miljenko Prga je Megador, imućnik, nesuđeni ženik. Barbara Rocco je Eunomija, njegova sestra; i ona je, kao i svi ostali, svoju ulogu sjajno iznijela, ali – podsjetilo me to na njezinu višeslojnu nadarenost koju također nije imala prigode znatnije pokazati. Ozren Opačić je Strobilo (ime slično Strofilu, oba su sluge, ovaj Megadorov!). Mitja Smiljanić igra Likonida, zaljubljena mladića. Antraks je Darko Brlek. Darko Plovanić igra Komgria, također kuhara (Dalmatinci brodskog kuhara zovu kogo); njih dvojica su ipak imali prigode osobno se izkazati, više od ostalih, i to su dobro iskoristili!

Ono što je u cijeloj glumačkoj izvedbi zajedničko, to je već napomenuta »filmičnost« igre, odsutnost kazališnoga izgovora, što brojne detalje izvedbe čini nerazgovijetnima. Dosta je samoglasnika bilo »progutano«, osobito onima u zadnjim redovima gledališta, na pozornici nema mikrofona te nema druge nego biti jasniji i glasniji, što glumci u zamahu »prirodnosti igre« često smetnu s uma (kako je bilo i na izvedbi dan nakon premijere, 8. listopada 2011.).

I još jedno zapažanje: smiješni pokret kada se ponovi dvaput, ako je to s razlogom, onda je time naglašen, i to je dobro. Za više ponavljanja valja imati valjan razlog, a ovdje ga ne vidim za često Euklionovo hvatanje suigrača za gušu; to odstupa od inače profinjene njegove igre i načina predstavljanja u ovoj u cijelosti uspjeloj predstavi.

O promidžbenoj knjižici i općem dojmu

U promidžbenoj knjižici predstave čitam Euklionove muke. Naime, kada je našao sakriveno blago, nastaju nove nevolje i jadi, silan strah da ga sačuva, da ga ne izgubi. Ima strašne duševne tegobe, pati. »Zgubljen sem! Uničen! Propadel!(...) Ne vidim nič. Kot da sem slep, ne vem kje hodim, kje sem, kaj sem.(...) Sam svojo dušo sem ogoljufal. (...) Če pride sama Sreča, ne odpri ji vrat!«

Ovo za razumijevanje i za dojam bitno mjesto, osobno pamtim iz Držićeva Skupa i iz nenadmašne i uistinu jedinstvene izvedbe pokojnoga Izeta Hajdarhodžića. (»Imat zlato – zlo! Ne imat ga – zlo i gore« itd., bilježim svoje sjećanje. Izet tu ulogu nije glumio, on ju je živio na pozornici, kao negdašnja dubrovačka sirotinja itekako duboko razumijevajući i proživljavajući ono što izgovara na materinjem jeziku i pred svima!) Međutim, onima koji nemaju moje iskustvo, ili koji prvi put čuju ove ključne riječi, pogotovo ako nisu naglašene, izgovorene na rampi i izravno gledateljima, lako se zametnu ili čak i ne uoče.

Stoga je promidžbena knjižica (uobičajeno »program«) itekako važna, ako je jasno napisana, dostupna većini gledatelja (trebala bi biti obvezatna uz ulaznicu!), ako pomaže razumijevanju predstave, ako nije suviše stručna i zagušena stručnim nazivljem. (Osobno, izbjegavam čak i uobičajeno i svima razumljivo stručno nazivlje, ako ikako mogu nešto kazati i bez njega, što nije uvijek moguće.) Učevni i stručni ogledi su za časopise, dok u kazališnoj knjižici-programu sve mora biti također stručno, ali nadasve jednostavno sročeno i pripomoć gledatelju, što ovdje uglavnom i jest...

Ovdašnja dvojezična (slovensko-hrvatska) knjižica (osim što ponekoga može podsjetiti da nam se »zajednički« jezik u jednoj od bivših zajedničkih država zvao »srpsko-hrvatsko-slovenački«, za kraljevine Jugoslavije), dakle, vrlo dobro prati uprizorenje. Osim prevoditelja i dramaturga (već navođenih) gledateljima se obraćaju i ravnatelji ptujskog I varaždinskog teatra. Peter Srpčič ističe da je Ptuj (Poetoviona) bio glavni grad Panonije, pod rimskom carskom krunom kao pretečom »ujedinjene Europe«, dakle tada bez slovensko-hrvatske granice, te se zalaže da »ovom predstavom postavimo temelj budućoj suradnji i suživotu u ujedinjenoj Europi«. »Odmah smo se razumjeli«, uzvraća Jasna Jakovljević iz Varaždina. Oboje imaju sreće. Predstava je dobra, to je jedino bitno. Politički vid priče meni je nebitan; Rimsko je carstvo propalo, može sutra propasti i Eunija, ali »radi stvaralačke radoznalosti i otvorenosti, teatri su upućeni jedni na druge«, ispravno zaključuje Jasna Jakovljević. I sjajno je što su ostvarili zajedničku predstavu. Mogli su to i bez Rima i bez (ostatka) Europe, sve skupa se i ne tiče baš njih, nego nas! Surađivati je vrhunski.

U »programskoj knjižici« izostalo je uobičajeno redateljevo objašnjenje uprizorenja, koje je često doista nepotrebno. Ali zato nepotpisani autor (možda ipak Boris Kobal, sam o sebi) piše da je (»kao redatelj, glumac ili dramatičar«) »...profinjeni satirik, komičar te kritičar života oko sebe i nas samih.« Točno, to ova predstava – kao jedinstven slučaj i u Ptuju i u Varaždinu – potvrđuje. S naglaskom na atributu profinjeni...