Tijelo i duh u prostoru, vremenu i riječi

Uvod

Jutarnji laureat prva je tiskana pjesnička zbirka Andrijane Kos-Lajtman. Simbolika riječi u naslovu djeluje oksimoronski: jutro je obećavajući početak, a pravi laureat tijekom dužega vremena ulaže stvaralački napor. Međutim, kružni doživljaj vremena podrazumijeva mogućnost prekoračivanja egzistencijalnih granica u svakom danu. U zbirci se metaforično prikazuje suodnos tijela i duha u prostoru i vremenu te odnos stvarnosti i tijela pjesme. Naslov prve cjeline Režnjevi stvarnosti, režnjevi snatrenja upućuje da žudnja za sadržajnim životom ne isključuje svijest o njegovoj bolnoj strani. U drugoj cjelini naslov Zarezi u danu, rane u stihu ističe stav da bolni doživljaji tek u pjesničkom iskazu prerastaju u univerzalnu estetsku vrijednost. Treća cjelina Ometa me Jimmov glas (rani stihovi) sadrži pet ranih pjesama.

Simbioza tijela i prostora

Lirski se subjekt poistovjećuje s prostorom ili je prostor antropomorfiziran, poistovjećen s nekim dijelom ljudskoga tijela. U oba je slučaja i personificiran. Pjesma Ples prikazuje izokrenutu viziju svijeta. Ozračje radosti i ritam sintakse podsjećaju na Pupačićevo More: »dodirujemo se planina i ja / kamen mi ljubi čelo«. Riječ je o začudnoj metafori: antropomorfizirana planina čovjeku pruža ruku, radujući se njegovu postojanju. Pjesma dočarava trenutak punine radosti, ali i strah od pada u običnost. Završni preokret upućuje na osvajanje svijeta: »naša putanja kružna / tako je zarazna / smijemo se smijemo se / i nebo nestaje pod nogama«. Kao moć izokretanja svega, smijeh sjedinjuje lirski subjekt s planinom, dominantnim prostorom prirode. Ozračje pjesme sukladno je Pavletićevim riječima da je epifanija »otkrivenje životnosti u svijetu: egzistencije u stvarima, a ne esencije u egzistenciji« i »obvezatno neko usredotočenje subjekta na sama sebe, zaustavljanje, zamiranje, uspinjanje duha u strelovitoj vertikali na sam vrh svoje i te kako iscrpive životnosti«.

Na viši doživljaj stvarnosti upućuje i metafora bicikla na zraku u autoričinoj pjesmi Tri crne točke /na biciklu od zraka.. Izmicanje vidljiva svijeta u sumrak tvori pretapanje boja i fotografskih kadrova:

(...) noge opisuju neke tanke kružnice

na biciklu od zraka

okrećem pedale

dok u sumračje razgovaram sa svjetlom

boje se upijaju jedna u drugu

negativi izrezani

zaronjeni u otopljeno narančino lice (...)

Filmska metafora negativa upućuje na odsutnost izvornoga filma – stvarnosti, a negativ je odraz stvarnosti u duhu. Otopljeno narančino lice ploha je zalazećega sunca. Fragmenti beznačajnih razgovora lirskom subjektu narušavaju perspektivu ljepote, a sposobnost viđenja stvarnosti iznad sloja običnosti izdvaja ga iz prosječnosti (»jesam li uopće igdje«). Fotografiranje može biti metaforično »snimanje okom«. Promjena perspektive nastaje u proklizavanju između epifanijskih dojmova i stvarnosti. Ne znamo s kim lirski subjekt dijeli trenutak ljepote, je li to voljena osoba, čitatelj, ili se podrazumijeva oboje. Šešir zaborava upućuje na svjesni zaborav običnosti. O ljudima koji »ne gube vrijeme« pjesma govori s blagom ironijom: oni samo »hodaju hodaju«, zarobljeni banalnim pričama o tuđim životima. Lirski subjekt s dozom humora doživljava nezamijećenu ljepotu: »crveni mak u središtu oblaka / rascrvenjen / sunčev rep doziva / ispjevaj mi pjesmu / poškakljaj me«.

Dojmovi se često najprije usidre u sjećanju. U pjesmi se pojavljuje zima kao metafora samoće i potrebe za bliskošću. Slika čamca izvire iz sjećanja. U slici tekuće ljuske (fotografske vrpce) izranja asocijacija na fotografiranje kao tvorbu vizualnih uspomena. Pjesma završava figurom sveobuhvatnosti. Odražavanje cvjetova-oblaka u jezeru tvori doživljajni svemir, a ptice sumraka kao tri crne točke nestaju na obzoru: »(...) mir u odbljesku jezera / svemir / i tri crne točke raspršene / rasperjene / kliču«. Sklad potvrđuje i pjesnička homofonija: mir je sadržan u svemiru, a tri crne točke (ptice) kliču raspršene i rasperjene na nebu (djelomična homofonija). U pjesništvu homofonija kao glasovna podudarnost etimološki različitih riječi iskazuje i povezanost njihovih sadržaja (Vuletić).

Budući da sa zbirkom dijeli isti naslov, pjesma Jutarnji laureat njezina je svjetonazorna os. Vrtlog simbolizira buđenje života: »jutarnji vrtlog / razgalio mi lice«. Motivima iz polja fizikalne dinamike valova lirski subjekt »pozdravlja« gibanje kao znak života: »valove zraka pozdravljam, prijemljiva / za amplitude nedokučive«. Sintaktičkim paralelizmom (produženom anaforom) ističe se osjećaj lakoće bivanja, koji ljudi prenose jedni na druge: »prozračnost je tako ugodna / prozračnost je tako zarazna«. Dva su bitna učinka anaforičkoga ponavljanja – pojačava se količina ili intenzitet nečega: »(...) ili se, dakle, nešto gomila u zbilji, ili u njezinom prikazivanju« (Pavličić). U ovoj pjesmi širenje ugode ističe intenzitet i kontinuitet radosti. Lirski je subjekt skroman u žudnji za amplitudama sreće: »tko će im pogledati u oči«. Pitanje o dostojnosti pred srećom povlači i pitanje kojem duhovnom svijetu pripadamo (»s koje to krošnje prštimo«). Vlastito ishodište povezuje se sa stablom kao simbolom života, a postojanje se metaforički poistovjećuje s prštanjem, nezadrživom energijom. Ptica kao simbol ljubavi putuje »kroz razgovore, kroz prostor« (anafora ističe širenje ljubavi neizravnim putovima). Kružni lisni vijenac znak je postizanja savršenstva, ljubavi kao najveće amplitude dana.

Život se brojnim slojevima upisuje u prostor. Na usku vezu prostora i čovjeka upućuje pjesma Arheologija očiju:

nadrobljeni oblaci

stabla koja žude doticanje

u pogled ću ti utisnuti pozdrav

pečat

znamen kameni

bivanje u arheologiji prostora

u arheologiji očiju (...)

Interakcija neba i stabala tvori figuru sveobuhvatnosti. Pogled postaje metonimijom srca voljene osobe, u koje će lirski subjekt upisati svoj znak kao u kamen – jamac trajnosti. Dvostruko ponavljanje stiha »i krošnje se njišu« tvori zvukovni sloj života u pokretu. Lirski subjekt izbjegava monotoniju (»i drugim hodom hodam svaki dan«). Upisuje raznolikosti u svoj duhovni spremnik, ali je i sâm njima određen. Sve se pojavnosti odražavaju jedna u drugoj: nebo promatra život na zemlji, ptica natkriljuje rijeku, grad zadržava usidreni brod, a lirski subjekt pogledom/srcem prisvaja cijelu prirodu. Stih »i ja na stećku« priziva vječnost, upisanost života u kamen – riječima koje postaju zamjena za život. Sva su bića i pojave u »rečenicu pretvoreni«, kao što i pjesnik nakon života živi u svojoj riječi.

Inflacija trenutaka bilježi se u pjesmi »Kao« svijet. U trokutu jutra nebo simbolizira Providnost, koja često ne odobrava naše izbore, ali je ipak uporište nade: »nebo me prosipa / kroz cjedilo / grubih izbora / potkupljuje obećanjem plavog pamuka (...)«. Lirski subjekt fotografskim okom (»u razmaku dva okidaja«) zaranja u sjećanja. Realnost fotografije zapravo je iluzija jer ona bilježi prošlu stvarnost i kao »vrhovna Slučajnost« ponavlja ono što se egzistencijalno ne može ponoviti. (Barthes). Prema Baudrillardu, svaka vrsta poruke rezultat je nekoga odabira, a ni predmeti više nemaju tradicionalno značenje nečega što nam služi. I poruke i predmeti testiraju osobu koja ih dekodira. »(...)oni su već testirali ‘stvarnost’ i postavljali su joj jedino pitanja koja su im ‘odgovarala’, analizirali su stvarnost u jednostavnim elementima koje su iznova usustavili u scenarije upravljanih suprotnosti, upravo kao što fotograf nameće svom sadržaju kontraste, svjetlosti, kutove« (Baudrillard).

Sjećanja su proces subjektivne montaže, u kojemu rubni nagovještaji dobivaju najveću važnost: »i ono što je bila sjena / sada je model / ono što je bio odbljesak na rubu / utiskuje se najjače / u nedogled / u-ne-dogled / prosijava me dan«. Lirski subjekt kao da je u trpnom stanju. Varka je da se fotografiranjem »prosijava« svijet: vlastitim postojanjem ne upravljamo sami. Motiv prosijavanja semiozom proširuje značenje u asocijaciji na prosijavanje bakina brašna: »bijelo bakino brašno / orosi mi lice / procapti / procapti / na jagodici / ispod trepavice«. Semioza je »proces proizvodnje novog znaka na temelju starog«, koji nije i ne može biti dovršen jer nijedan pojam nije konačan. Svaki je tekst barem dijelom preuzet iz prošlosti i ostavlja trag u budućnosti (Beker). Stoga možemo reći da su sjećanja tekstovi prošlosti koji u pjesmi ostavljaju trag. Ponavljanje kratkoga stiha – riječi procapti – oponaša prosijavanje brašna. To je slika iz djetinjstva, pojačana osjetom dodira s brašnom (na jagodici prsta, ispod trepavice), koji na metaforičkoj razini ističe intenzitet emocija u dodiru s uspomenom: »inflacijom trenutaka / dlan mi pretproljetni / uznemiren: / iz rukava klizi / odčitani »kao« svijet«. Uznemiren dlan sinegdoha je za uzbuđenu dušu. Atribut pretproljetni upućuje na na rubno stanje između zrelosti i uspomena. Odčitani »kao« svijet jest svijet zaustavljen sjećanjem ili fotografijom. Okvir mu određuje čovjek sâm.

Naslov autoričine pjesme Issa upućuje na ime otoka Visa iz vremena kada je bio grčka kolonija. Sinegdohom kamenih pregiba ističe se odolijevanje povijesnim mijenama: »Bijeli pregibi kamena / nude svoju ustrajnost / zračnim valovima modrine.« Ovdje stihovi personifikacijom prizivaju jedinstvo kopna i mora s nebeskom modrinom. Glasovnom ritmizacijom dočarava se trajanje u bezvremenosti: »Talasanje topline / niz hrapave bedeme bezvremenosti«. Atribut hrapavosti u skladu je s oporom aliteracijom okluziva t, p i b, koja ističe težinu opstanka. Ipak, suprotstavlja joj se blaga aliteracija likvida l u riječima što upućuju na nježnost topline, prisutne unatoč grubosti života. Dominirajuća asonanca e u riječi bezvremenost trostruko potvrđuje vjekovnu izdržljivost. Stihovi »koraci davnih vojski / utiskuju uzdahe / ljekovite smirenosti« podsjećaju na Pupačićevu pjesmu Moj križ svejedno gori, u kojoj »sjene velikih vojski nadiru iz davnina«. Vrijeme liječi rane povijesti, stoga žrtveni križ gori »slomljen ma svečan«, kao patnja, ali i iskupljenje. Dva pjesništva susrela su se tako kao dva otoka/svijeta u povijesnom trajanju.

Fizička izolacija otoka pridonosi njihovoj percepciji kao svjetova u kojima se vrijeme mjeri sporim koracima vječnosti. Antropomorfizacija mediteranskoga voća (rogači kao trnci, kao kvrgavi prsti) produbljuje prvi susret lirskoga subjekta s ovim otokom. Plodovi rogača kao da patnički zriju. Njihova smežuranost »remeti simbiozu zelenog i plavog«, jedinstvo kopna i neba. Trenutak je epifanije, radosti u prirodi i u srcu lirskoga subjekta: »Kliktaj iz nevidljivoga grla / prelijeva nas vrelom / radošću trenutka«. Vrela radost ističe kako nema duhovne zaokupljenosti bez tjelesne reakcije kao konačne potvrde života. Taktilan doživljaj prostora na svečanu metaforičku razinu uzdiže pjenušave žudnje i lica nezaborava. Pjesma završava kratkim stihovima koji uopćavaju sve prethodno izrečeno: »Issa. / Snovita i smjela.« Vis je doživljen u simbiozi bezvremene, mirne snovitosti i ranjive, ali hrabre povijesti.

Tijelo i duh u vremenu

U pjesmi Krug od kamena /prepoznavanje/ povijest se kružno ponavlja kao bitak koji se ne može fiksirati u tekst s autoritetom nepobitne istine:

i kako to

da nijedna pjesma nije ti kuća

a jezik ti je grcav od riječi

i pun si u mojim raspuklinama praznim

i tečeš

i tečeš

i planinom mi krljušt razmičeš (...)

Povijest se obraća hrvatskome narodu, koji je bezuspješno želi artikulirati u historiografskim tekstovima. Krljušt su ostaci prošlosti koji se razvlače zahvaljujući reinterpretacijama. Kao ukupnost svih povijesti velika Povijest »umorna je« od opsesivna vraćanja istoga u malim, nemirnim nacionalnim povijestima, koje su svaka samo jedna od njezinih vlažnih strofa. Hladan krug od kamena statičnošću simbolizira neprerađene traume prošlosti koje se uvijek iznova interpretiraju. Hrvatska nacionalna prošlost jedna je od strofa opće Povijesti, glagoljicom poprskana, što simbolizira krvavu borbu za nacionalni i kulturni identitet. S granitnoga cvijeta Povijesti otkidaju se latice nacionalnih povijesti koje njihovi narodi nastoje omeđiti i artikulirati u jeziku, ali ne stižu dalje od gestikulacije kao znaka jezične i duhovne nemoći (»gestikulacije / gestikulacije / i jezik / omrtvljen«). Završetak pjesme signalizira kako proljeće ne donosi i obnovu narodu koji je i u miru zaokupljen svojom jezičnom, historiografskom i duhovnom artikulacijom: »slučajno / tog dana / rasulo se proljeće // a nijedna pjesma nije ti kuća«. Izdvojen stih strši kao rana koja se zbog nepovratne prošlosti ne može zaliječiti. Prepoznavanje prošlosti kružno se ponavlja.

U kontekstu sklonosti lirskoga subjekta da propituje osobno identitetno usidrenje u jeziku, pjesma se može shvatiti i kao propitivanje komunikacijske (ne)moći. Sugovornik svjetovima svojih riječi lirskome subjektu razmiče krljušti (stvarnosna ograničenja) i ispunjava raspukline duha. Međutim, u krizi duha ni svjetlost proljeća ni jezični stvaralački potencijali ne pružaju izlaz. U ovom se kontekstu glagoljica kao simbol kulturnoga identiteta posvaja kao dio vlastitoga ishodišta. Jezik kao glasnogovornik duha povezuje svijet stvarnosti i književnosti/fikcije, ali i razinu osobne i nacionalne povijesti.

Pjesma Plava lopta sutradana tematizira vrijeme u okviru osobne povijesti, koja se, za razliku od opće Povijesti, poima kao napredak, makar sličio na mudrost popuštanja: »a što sad / na njivama omekšanim od neizvjesnosti / što sad kad je prepoznavanje nepotrebno / i kad su stvari iznenada dobile imena«. Paradoksalno, ali što duže traje, neizvjesnost nas više uspijeva uvjeriti u mirno prihvaćanje svega što dolazi. Zeleni horizont simbolizira prizemljen pogled na svijet. Plavila, odnosno sanjarenja u oblacima, više nema. Riječi se gipko prilagođavaju novoj mudrosti/melodiji zbivanja. Ipak, u pjesmama ostaje nešto od prijašnjega svijeta, »glasovi izgubljenih ptica / koje svjetlucaju pred zoru«. Iako odustajemo od nekadašnjih mudrina (mladenačke samouvjerenosti), a novi vrtovi života nisu vrtovi obilja, nada ostaje makar kao neodređeno iščekivanje (plava lopta sutradana). Novo sutra donosi ljubav kao otkupljenje za neostvarena očekivanja: »čujem li doista ružičast cvrkut / kako joj poskakuje / u grudima«.

Tijelo pjesme kao egzistencijalno utočište duha

Pjesma je pjesnikovo egzistencijalno uporište. Osobnom ranjivošću zaokupljena je pjesma koja dijeli isti naslov s drugom cjelinom zbirke: Zarezi u danu, rane u stihu. Pjesničkim očudnjenjem (Pavletić) izvrnut je očekivani odnos riječi: Rane u danu, zarezi u stihu. Radi se i o stavu da se rane moraju prevladati, jer svijet ranjivost prašta samo u umjetnosti. Lirski subjekt zavidi tijelu pjesme, koje patnjom zadobiva estetsku dimenziju, dok stvarno tijelo, kuća duha, teško podnosi bol. Zarez i zid simboliziraju zapreke, a dan postaje složena rečenica. Nedostaju ljudi koji bi u znak empatije otkrili svoja ogledala (duše), pa se lirski subjekt okreće iscjeljujućoj igri u prostoru pjesme. Stihovi metaforično dočaravaju nastanak pjesme. U gradaciji od riječi kao početnoga impulsa, preko stiha, vijuga njezino »prstenasto tijelo / zmija magle«. Zmija kao bezopasni motiv igre pjesmi posuđuje vijugav oblik. Tijek pjesme uspoređuje se i s toboganom. Asocijacije na djetinjstvo ističu dimenziju pjesme kao prostora u kojemu se bez pretvaranja može ostati svoj. Budući da tijelo pjesme vijuga, interpunkcijski znakovi izostaju. Zarezi se javljuju samo na mjestima gdje ističu poziv na komunikaciju ili zanesenost pjesničkoga stvaranja. Motivi mlijeka i kruha oznake su svagdašnje rutine čijim tragovima pjesnikinja ranjava ruku pjesme, rasterećujući se od ranjivosti. Pitajući čitatelje o njihovim ogledalima, poziva ih na komunikaciju.

Pjesma se sama potvrđuje riječ kao čin stvaranja: »pjesma se nekako sama ispisuje (...) / i stvari postaju riječi / a riječi stvari (...)« Pjesma je egzistencijalno usmjerenje »u vremenu kad zaboravismo / zašto smo krenuli / i zašto nam mjesec / u lice utiskuje isti krug«. Ova se pjesma ispisuje zbog ljubavi: »zlatan osmijeh dunje / na licu ti prepoznajem / i titraje rosnih prstenova / riječi ipak / riječi ti već odavno ne čujem«. Antropomorfizirana motivom palucava jezika, pjesma bolje poznaje pjesnika negoli on sebe.

Zrcaljenja: međuljudski odnosi

Tijelo i duh jedinstveno reagiraju u odnosu prema drugim ljudima ili voljenoj osobi. Ozbiljena vrelina ključno je mjesto pjesme Mreža. Filozofijskim nazivom ljubavi se pridaje ontološka dubina. Lirski subjekt sreću prima »nekom bistrinom smjernom i čulnom«. Nemir zadržava u zamamnu krvotoku. I mladić mirnim okom krije strepnju, prestravljenu pahulju u grudima. Unatoč nesigurnosti lirski se subjekt osjeća kao pobjednik: »u mom srcu leprša zastava / od privlačnosti i strepnje / nadima se strelovito / dok iz njega bacam / krhke sjemenke opreznosti«. Aliteracija suglasnika k (krhke sjemenke) stvara dojam lomljivosti, a sjemenke asociraju na raspršenost. Glas s, najviši glas ljudskoga govora (Vuletić), na granici je između ovdje i onkraj. Kao takav, vjerno dočarava početnu nesigurnost ljubavi. Ta se aliteracija nastavlja sa sretnim ishodom: »radosni nasmijani cvjetovi / rastu sve veći u grlu / iglice sreće prosipamo (...)« Personificirani biljni motivi poistovjećuju se s osjećajem radosti.

Ljubavna povrijeđenost tema je pjesme I ja imam svoje zemunice. Ovdje zemunice simboliziraju skrovita mjesta duše. Jedno je od njih san, koji popunjava praznine u osobnoj sreći (»žute rupe u siru i sreći«). Danju lirski subjekt uporište pronalazi u estetizaciji stvarnosti (»sunce-cvijet / nadmeće se s ljepotom trave / kad otvara vrata svakodnevnim mimoilaženjima«) i u umjetnosti. Sunce »u srebrnom čajniku / poslužuje utjehu umjetnosti«. Opojnost umjetnosti je »zadnji trak svjetla« kada duh ostane bez snage. Nesuglasice s voljenom osobom razlog su krize: »borim se s tobom / znači: lomim se riječima / a one su još uvijek bikovi krilati«. Riječi ženskoga lirskoga subjekta voljena osoba tumači kao izazivanje (»ni ne pomišljam / a misliš da se zovem crvena«). Mir pruža san: »roniti u viru još mi je najljepše / oh, pa kružno oblik tijela oponaša / a ravnina visi na rubu sna«. Lirski je subjekt razapet između bijega u sanjarske visine i žudnje za bivanjem na zemlji: »i kruška i galeb i grm / zar nisu dovoljan dokaz / privrženosti«. Kruška oblikom podsjeća na žensko tijelo. Galeb je putnik neba, ali privržen zemlji. Simbolizira duh lirskoga subjekta koji u visinama traži utjehu, a žudi za ljubavlju na zemlji. Grm asocira na stvarni život. Valja se prizemljiti: »arheologija neba / ne mora biti arheologija plavog«. Lirski subjekt još ne može oprostiti verbalne dvoboje (»oštrica usne« tvori »nelagodu na koži«). Međutim, ujutro je moguće vjerovati u ostvarenje sna (»jutro je ipak sestra snovitosti«). Skrivene zemunice »šuškaju«. Bijela maramica na kojoj se otkrivaju osjećaji simbol je oprosta. Izdvojen stih »vjernost se onomatopejom zove« iznosi poantu pjesme: vjernost prekida zid šutnje.

Naslov autoričine pjesme Cvijet nad raskršćem asocira na Matoševu pripovijetku Cvijet sa raskršća. Međutim, ovdje tijelo muške osobe sudjeluje u neiskrenosti njegovih namjera, no žena će iz igre izmigoljiti lukava kao zmija. Pušta da je prožme ljepota šarena jutra. Obrnuta gradacija smanjuje njezinu tugu: »pjega pjegica tuge«. Na trenutak se čini kako okoliš preuzima radost koja je nju mimoišla (»plaštem plave vlage / zaogrnuli kuće kao mladenke / vjenčanje neba i asfaltiranih vijuga neizvjesnosti«). Ipak, sabire se jer ne podnosi lažnu utjehu. Motiv cvrčka najavljuje svijetlu stranu života. Žena nema krhku nježnost Matoševe Izabele, nego se uzdignula nad raskrižjem kao mjestom rastanka.

Pjesma Jedno objedinjuje prostor i tijelo, emocije i govor u spoznaji odsutnosti ljubavi. Sugovorno ti voljena je osoba, a jedno je bitak koji brani ravnotežu postojanja pred kaosom (muljem). Ako se beskonačnost svodi na jedno, i patnja se može svesti na najmanju mjeru. Komadić stakla upućuje na prepoznavanje izvora boli: »jedan jedna jedno / pronašla sam / evo / taj posljednji komadić stakla / na vrijeme / na vrijeme / dok krv još nije potekla«. Stih o jednome ponavljanjem postaje refren, ali se u strofama mijenja redoslijed broja po rodovima. Prirodne pojavnosti u protočnosti noći (borova iglica, biserni krug na vodi) poistovjećuju se sa snovitošću duha. Glas na granici čujnosti pripada voljenoj osobi, čiju neiskrenost lirski subjekt prozire: »tvoje su riječi glatke i kratke / dodir je njihov treperav / korica vruća / unutrašnjost topla praznina (...)« U bistroj kugli jutra jasna je krhkost ljudskoga bitka (staklenoga svemira), kao i praznina izgovorenih riječi. Ritam ponavljanja donosi na prvom mjestu inačicu broja u ženskome rodu – žena ostaje sama/jedna, ali svoja. Riječi ovlaš izgovorene nalikuju ostavljenim ikrama prijetvornosti, za koje se njihov tvorac ne brine. Među njima lirski subjekt ugleda jedan zlatan kamenčić, no tjelesne reakcije, brže od spoznajnih, potiču na spoznaju da iza izrečenih riječi nema ljubavi: »(...) kroz otkucaje svoje nesigurne krvi / ja ipak znam: / iza zjenica nije ništa«.

Pjesma Beskrvni dodir relativnosti posvećena je međuljudskim odnosima. Čovjek je često poput biljke nemoćan pred utjecajima relativnosti: »odjednom njezin beskrvni dodir / rastače se po koži kao kiša / ulijeva se u tijelo / u vazu«. Vaza simbolizira društveni kalup. Beskrvna relativnost odnosi se na življenje onkraj čvrstih vrijednosti i rastače duh onima koji se opiru: »naplavljena otplavljena / plovim njenom bezbojnom utrobom / plutam s podmuklim strujama saznanja«. Svakodnevnica je poput zamućene lokve, crnoga kruga, a osobni je život čista elipsa. Privatni život daje snagu, pa se i u svakodnevnici »brčkaju tople nade«, ali nije lako živjeti podvostručeno: »mogu li misli raskriliti napola / na jednu krišku tanak namaz svakodnevnosti / a drugu ću vam iz prikrajka namirisanu slati«. Misli poistovjećene s kruhom asociraju na volju za dobrotom. Tanak namaz svakodnevnosti znak je pristanka na nužnu prilagodbu životnim okolnostima.

Pjesma Rascvjetana epifanija /jagodica života/ slavi energiju povezanosti kao osnovne potrebe ljudskoga duha:

palimo se i gasimo simultano

svjetleće točkice u tamnini planeta

svatko u svojoj kuverti zabravljen

povezani opet

jedinstvenom energijom svjetla (...)

Težak teret jednoobraznosti ne vide oni koji nisu svjesni društvenoga nadzora: »ukalupljenost rađa poniznošću / blago onima koji je ne primjećuju / čvorasta mreža svepostupnosti / nalegla na glavu«. Čvorasta svepostupnost je prosječnost života. S vremenom, potokom dalekovidnosti, razrješavaju se dvojbe. Bitno je težiti za darima duha. Aliteracija potvrđuje taktilni doživljaj života (»tisuće točkastih dodira«). Točkasti su dodiri metafora za brojnost dojmova koje ljudi jedni na druge ostavljaju. Lirski se subjekt okreće i život postaje ples: biva opržen/ranjen, ali i bezmjeran u radostima. Osjeća sjedinjenost sa svijetom: »znate li da mislim na vas / i osjećam nas kao jedno: / zemlja je crvena slatka trešnja / u kljunu strpljivosti (...)«. Završna vizija vlažne jagodice života povezuje vodu kao simbol života i jagodicu prsta – tjelesnu potvrdu prisutnosti života. Epifanija otkriva životnu ljepotu, ali i spoznaju da nije sve u našoj moći, jer Zemlja je trešnja u kljunu ptice vremena ili Providnosti.

Epifanija trenutka i literarna evokacija prošlosti

Jutarnji laureat pjesnička je zbirka zaokupljena ljudskim bivanjem, koje se oslikava raspoloživom tvarnošću: biljnim i životinjskim svijetom, prirodnim pojavama i dijelovima prirode, stvarima i hranom. Uporište se pronalazi i u autotematizaciji čina pisanja te u fotografiji kao suvremenom sredstvu bilježenja uspomena. Istaknuta taktilnost metaforično naglašava jedinstvenu reakciju tijela i duha na podražaje života. Fotografija i sjećanja kao činovi montaže upućuju da je i pjesništvo čin subjektivne historiografije s unutarnjom težnjom da se u riječi usidri osobna istina o životu, koji je jednako osoban koliko i kolektivan.

U nekim se stihovima također sluti ukodiranost povijesnoga i kulturnoga nasljeđa u naraštaje jednoga naroda, a jezik je bitan pokazatelj (ne)moći duha i ljudske komunikacije. Pjesnikinja komunicira s bliskim osobama, čitateljima, ali i s književnim nasljeđem (Pupačić, Matoš), na čijim je izvorima oblikovala svoj pjesnički ukus dok se nije upustila u vlastitu igru izrazom i odabranim svjetovima.

Epifanijski trenuci mogu se već u sljedećem trenutku pretvoriti u stihove, ali ponekad je dočarana epifanija zapravo literarna evokacija prošlosti. Tada se radi »o kontemplaciji i reakciji davnog (ili nedavnog) otkrivenja zbiljnosti života i životnosti zbilje« (Pavletić). Motivika kružnosti ističe načelo povratnosti lijepih trenutaka nakon bolnih, a u dubljoj perspektivi i povijesno propitivanje upisano u nove naraštaje. Dok je kružnost opće Povijesti upitna, na osobnoj je razini znak optimizma, utjelovljena povratkom jutra, lopte sutradana.

Literatura:

Barthes, Roland: Svijetla komora (bilješka o fotografiji). Prevela Ž. Čorak. Antibarbarus. Zagreb, 2006.

Baudrillard, Jean: Simulakrumi i simulacija. Preveo Z. Wurzberg. Naklada Društva arhitekata, građevinara i geodeta. Karlovac, 2001.

Beker, Miroslav: Semiotika književnosti. Zavod za znanost o književnosti. Zagreb, 1991.

Kos-Lajtman, Andrijana: Jutarnji laureat. Biblioteka Insula. Čakovec, 2008.

Pavletić, Vlatko: Kako razumjeti poeziju. Školska knjiga. Zagreb, 1995.

Pavletić, Vlatko: Ključ za modernu poeziju. Globus. Zagreb, 1986.

Pavletić, Vlatko: Trenutak vječnosti. Uvođenje u poetiku epifanija. Školska knjiga. Zagreb, 2008.

Pavličić, Pavao: Stih i značenje. Znanost o književnosti Filozofskoga fakulteta u Zagrebu. Zagreb, 1993.

Vuletić, Branko: Prostor pjesme. O plošnom/prostornom ustrojstvu pjesništva Jure Kaštelana. Zavod za znanost o književnosti Filozofskog Fakulteta u Zagrebu. Zagreb, 1999.