Tamo gdje su tigrovi kod kuće

Jean-Marie Blas de Roblés

A što misliš o Kircheru kao sinologu? – upita Eléazard. – Misliš li da ga, na ovaj ili onaj način, možemo smatrati pretečom sinologije?

– Ne znam – odvrati Loredana – to je čudno. Osim toga, sve ovisi o tome što podrazumijevamo pod »pretečom«. Ako to znači da je prije svih drugih ponudio elemente za razumijevanje kineske kulture dovoljno prodorne da otvore put današnjem shvaćanju, odgovor je bez dvojbe ne. Što se toga tiče, njegovo je djelo samo inteligentna – i često nepoštena – kompilacija Riccijevih radova ili radova drugih misionara. A svaki put kad se upusti u tumačenje činjenica, gadno se prevari, kao i s egipatskim hijeroglifima. Njegove teorije o naseljavanju Azije ili o utjecaju Egipta na razvoj kineskih religija posve su luckaste. To vrijedi i za njegov pristup nastanku ideograma... No, njegova je knjiga bila fantastično sredstvo, prvo te vrste, za upoznavanje kineskog svijeta na Zapadu: nikad se u njoj ne opredjeljuje, osim kad je posrijedi religija, naravno, i pruža sve u svemu vrlo objektivno viđenje svijeta koji tada za Europljane kao da nije ni postojao. A to baš i nije tako malo.

– To i ja mislim – reče Eléazard – ali po mojem mišljenju, otišao je i dalje... Na svoj način, on čini otprilike ono što je Antoine Galland učinio za arapsku kulturu sa svojim prijevodom Tisuću i jedne noći: stvara mit, jednu tajanstvenu, nadnaravnu Kinu, napučenu bogatim estetima i eruditima, čitav jedan barokni egzotizam, kojega će se u svojim fantazmama o Orijentu sjećati još i Baudelaire, čak i Segalen.

– To je teško dokazati – reče Loredana razmislivši. – Ideja je ipak zanimljiva. Kircher kao nehotični začetnik romantizma... Ne graniči li s to herezom?

– Govoriti o romantizmu je pretjerano, no mislim da je, ponudivši prvi put sveobuhvatnu sliku Kine a ne običan putopis, učvrstio i niz predrasuda i zabluda, od kojih ta zemlja i danas pati...

– Jadni Kircher, reklo bi se da si zaista kivan na njega! – reče Loredana sa smiješkom.

Eléazard je bio iznenađen tom primjedbom. Nikad nije razmotrio pitanje svojih odnosa s Kircherom na taj način; i dok se pokušavao sabrati da to zaniječe, shvatio je da takav način postavljanja problema otvara škakljive perspektive. Ako bolje razmisli, u njegovu stalnom ocrnjivanju jezuita bilo je zaista mržnje. Nečega nalik na pakosnu reakciju ismijanog ljubavnika, ili učenika koji ne može prihvatiti veličinu svojeg učitelja.

– Ne znam – reče ozbiljno – zbunila si me svojim pitanjem... Moram razmisliti.

Kiša je i dalje pljuštala po popločenom unutrašnjem dvorištu. Zadubljen u misli, Eléazard je promatrao plamen svijeće, kao da će iz njezine svjetlosti dobiti odgovor na svoja pitanja. Loredanu je zabavljalo njegovo držanje, ta neobična važnost koju kao da je pridavao značenju riječi, i ona osjeti kako njezin oprez prema njemu postupno slabi. Bilo je to možda zbog vina, ali joj se maloprijašnja obrambena reakcija, kad je sebe prekorila što se, pa makar i malo, otvorila pred njim, sad činila pretjeranom. Njemu se čovjek zacijelo mogao povjeriti, bez straha od sažaljenja ili moralnih lekcija. To je bilo dobro znati.

– Mislim da mu zamjeram što je bio kršćanin – reče odjednom Eléazard, ne primjećujući da su nakon nekoliko minuta šutnje te riječi zazvučale smiješno. – Što je izdao... Ne znam točno što, za sada je to samo dojam koji prevladava, unatoč simpatiji što je osjećam prema njemu. Čitavo je njegovo djelo golema zbrka!

– A tko bi mogao i pomisliti da bude ateist u njegovo doba? Vjeruješ li zaista da je to bilo moguće, ili samo zamislivo, čak i za svjetovnog čovjeka? Ne iz straha od inkvizicije, nego zbog nepostojanja mentalnih struktura, zbog intelektualne nesposobnosti da se zamisli svijet bez Boga. Ne zaboravi da će trebati još gotovo tristo godina da Nietzsche uspije izreći to poricanje.

– Posve se slažem s tim – reče Eléazard sliježući ramenima – ali sam isto tako uvjeren da su se Descartes, Leibniz, pa čak i Spinoza, već oslobodili Boga, i da ta riječ pod njihovim perom pokriva još samo matematičku prazninu. Pokraj njih Kircher djeluje kao dinosaur!

– Ni to baš nije sigurno – reče Loredana sumnjičavo se namrštivši. – U svakom slučaju, voljela bih da mi posudiš kopiju te biografije.

– Čitaš francuski?

– Dovoljno, čini mi se...

– Onda nema problema, imam kopiju svojeg radnog primjerka. Ali nećeš moći vidjeti bilješke, one su još u fazi nacrta. Mogla bi svratiti k meni sutra prijepodne, recimo. Ne stanujem daleko: na Trgu Pelourinho, broj 3.

– Vrlo rado. Kakva kiša, moj Bože... Nikad tako nešto nisam vidjela! Kao da se vlaga uvukla u mene, vrlo neugodan osjećaj. Nadam se da je Alfredo uspio osposobiti vodovod, umirem od želje da se istuširam!

– Ne znam što radi, ali vjerojatno ima problema. S pumpom ili sa svojom ženom.

– Oh, valjda ipak nema – reče Loredana smiješeći se. – Ne bih htjela biti odgovorna za bračnu scenu...

Nešto u njezinu osmijehu, ili samo iskra ironije koja joj je bljesnula u očima, uvjerila je Eléazarda da je, naprotiv, polaskana što je, makar i nehotice, izazvala Euniceinu ljubomoru. Ta ju je koketerija odjednom učinila poželjnom. Zagledavši joj se u oči, on zatekne sebe kako je zamišlja u svojem naručju, i zatim kako smišlja razna lukavstva koja vode k tom cilju: da joj predloži da još večeras dođe k njemu po Kircherovu biografiju; da je bez riječi uhvati za ruku; da joj naprosto prizna da je želi. Svaki od tih manevara nudio je fragmentaran, neodređen scenarij, koji se granao u beskraj, prije nego što bi ga, bez rješenja, vratio pukoj konstataciji vlastite žudnje: slici njihovih dvaju tijela koja se približavaju, hitnoj potrebi, odjednom životno važnoj, da dotakne njezinu kožu, da osjeti miris njezine kose...

– Odgovor je ne – prošapće Loredana, s prizvukom tuge u glasu. – Žao mi je.

– O čemu govoriš? – reče Eléazard, postavši svjestan da je čitala njegove misli kao otvorenu knjigu.

– Savršeno dobro znaš – prekori ga ona blago.

Okrenula je glavu i gledala kišu. Bez vidljive nervoze, njezini su prsti oblikovali kuglice od vrućeg voska koje je spuštala na stol, odsutna pogleda, s namrgođenim izrazom djevojčice razočarane nepravednim prijekorom.

– A može li se znati zašto? – ustrajao je Eléazard, pomirljivim tonom poraženog.

– Molim te... Ne pitaj me ništa više. To nije moguće, to je sve.

– Oprosti – reče on tad, ganut njezinim iskrenim tonom. – Ja... To mi se ne događa svaki dan... Zapravo, hoću reći... To je bilo ozbiljno.

Videći ga u tako lošem stanju, Loredana je bila na rubu da mu kaže istinu. Bilo je tako ugodno prepoznati žudnju u njegovim očima: prije dvije godine već bi ga bila odvukla u svoju sobu i vodili bi ljubav slušajući kišu. Ali čemu, pomisli, kad njezina iskrenost – a to više nije željela iskusiti – zbunjuje ljude više nego što ih približava.

Pomisao da će se naći sama u svom krevetu neočekivano ju je uplašila. Ni za što na svijetu nije htjela da on, umorivši se od nje, prestane govoriti i svojom prisutnošću pokazivati da ona još postoji.

– To je prebrzo – reče ona, pružajući sebi posljednju šansu. – Treba mi dati vremena.

– Znam čekati – reče Eléazard smješkajući se. – To je čak jedna od mojih rijetkih vrlina, osim ... (iznenađeno, on izvadi ping-pong lopticu koja mu se u tom trenu stvorila u ustima i stavi je u džep)... osim stanovitog poznavanja gospara Athanasiusa Kirchera... (druga loptica izleti kao jaje izbačeno iz grla), trunke inteligencije i, naravno... (posljednju je lopticu izvadio sporije, raskolačenih očiju, poput nekoga tko će svaki čas povratiti) moje urođene skromnosti...

Loredana je prasnula u smijeh čim se pojavila prva loptica.

– Meraviglioso! – reče plješćući. – Kako to izvodiš?

– Tajna – prošapće Eléazard, stavivši prst na usta.

– Kako sam glupa... To je svaki put ista loptica, zar ne?

– Kako to, svaki put ista?! Možeš ih prebrojiti, ako hoćeš.

I on izvadi iz džepa tri loptice koje je nosio uza se radi vježbe. Loredana je bila zapanjena:

– Dakle, ti me zadivljuješ! S tim trikom mogao bi kod Papuanaca postati kralj!

Sad je Eléazard prasnuo u smijeh. Nikad mu se nije učinila tako privlačnom kao u tom trenutku, s tim izrazom prostodušnog iznenađenja.

– Ako mi kažeš kako to izvodiš, proreći ću ti budućnost! – predloži ona tajanstvenim tonom.

– Iz crta dlana?

– O ne, caro... To je budalaština. Ja proričem iz Yi Kinga, to je ipak nešto drugo, zar ne?

– O tome bi se dalo raspravljati. Ali pristajem – odgovori Eléazard, vrlo zadovoljan što je uspio vratiti dobro raspoloženje mladoj ženi.

– Dakle?

– Dakle što?

– Pa, u čemu je trik? Tako smo se pogodili: ti mi moraš reći kako to izvodiš...

Kad je doznala kako se brzo mogu sakriti loptice – trik ju je razočarao, jer se, naknadno gledajući, činio vrlo jednostavnim. Loredana je iz svoje torbice izvadila malu bilježnicu i tri neobične pločice od narančastog porculana.

– Budući da su štapići nespretni, jer zauzimaju previše mjesta, služim se ovim stvarčicama...

– Što je to? – upita Eléazard, uzimajući u ruku jednu od pločica.

– »Oko svete Lucije«, zaklopac jedne morske školjke, ali ne znam njezino pravo ime. Jesi li vidio spiralu? Gotovo kao znak Tao. Dobro. Sad mi moraš postaviti pitanje.

– Precizno?

– Na tebi je da odlučiš: na precizno pitanje, precizan odgovor; na neodređeno pitanje, neodređen odgovor. To je pravilo. Ali učini to ozbiljno, inače ne vrijedi truda.

Eléazard otpije gutljaj vina. U tom trenutku izroni mu u duhu Elainin lik. Elaine kao pitanje. Nimalo čudno, s obzirom na okolnosti; no nad proturječnim pitanjima koja su mu navirala, odmah se zamislio: Ima li izgleda da se ona vrati i da se sve nastavi kao prije? Da li bih je ja, da se vrati, još mogao voljeti? Hoću li doživjeti ljubav s nekom drugom ženom? Kad jedanput nešto završi, počinje li nešto drugo, ili je to samo obmana kojoj podliježemo da bismo osigurali produžetak vrste? Sve se, shvatio je to s tugom, svodilo na jedno jedino pitanje: Kad ću je se osloboditi?

– Onda? Zar je to tako teško? – postala je nestrpljiva mlada žena.

– Mi... – reče Eléazard podižući pogled prema njoj.

– Kako to, mi?

– Nas dvoje. Kakav će biti nastavak našeg susreta?

– Lukavo – reče Loredana sa smiješkom. – Ali to bi moglo zakomplicirati odgovor. Možemo li početi? OK. Bacit ćeš šest puta školjke, koncentrirajući se na pitanje. Pismo ili glava omogućuje da se odredi vrsta crta, ali to znaš, pretpostavljam.

Pošto se pokušao koncentrirati, uspjevši samo prizvati Elainino iskrivljeno lice, Eléazard baci pločice na stol. Nakon svakog bacanja Loredana je bilježila rezultate, izgovarala brojke i oblikovala crte heksagrama pomoću cijelih ili prepolovljenih šibica, kad je to bilo potrebno.

– Prvi heksagram, Gua – reče ona kad je lik napokon bio oblikovan – predstavlja sadašnje mogućnosti tvojeg pitanja. Polazeći od njega izvest ću drugi heksagram, koji će ti dati elemente odgovora za budućnost. Znaš da postoje »stare« crte i »mlade« crte; »stara« crta ostaje uvijek ista, a »mlada« crta može se pretvoriti u suprotnu »staru« crtu. Mladi yin se tako mijenja u stari yang, a mladi yang u stari yin...

– Pa... ta tvoja priča baš i nije jednostavna! – našali se Eléazard, kojega je zabavljala ozbiljnost kojom mu je mlada žena objašnjavala razlike među crtama heksagrama.

– Još je kompliciranija nego što misliš. No, poštedjet ću te pojedinosti. Prema brojevima koje si izvukao, tvoj heksagram ima tri »mlade« crte, pretvaram ih dakle u njihovu suprotnost, a to daje... – Ona otvori bilježnicu, tražeći prvi od dva lika. – Ah, evo... Gou, Susret. Dolje: vjetar; gore: nebo. U susretu, žena je jaka. Ne ženite se tom ženom.

– Oho! – reče Eléazard iskreno iznenađen.

– Ništa ne izmišljam. Možeš sam pročitati ako hoćeš. Običnim riječima rečeno, to znači da ponovno susrećeš nešto što si protjerao iz svojeg duha. Zbog toga si tako iznenađen... – Loredana nastavi šutke čitati, zamišljena, a zatim uzvikne: – To je nevjerojatno! Slušaj: Susret je napad, popustljivo napada čvrsto. »Ne ženite se tom ženom« znači da bi dugotrajna veza bila uzaludna...

– Ne čini mi se osobito ohrabrujuće – reče Eléazard razočarano.

– Čekaj, to je opći smisao heksagrama. Sad treba protumačiti promjenjive crte i usporediti njihovo značenje sa značenjem drugog heksagrama. Tek tad moći ćemo imati neku ideju o rješenju. A prva kaže... Trenutak. Da: Riba u vrši – nema greške. Ali to ne koristi gostima.

– Riba sam ja?

– Čekaj, kažem ti. Za drugu crtu, imamo: Dinja omotana granama tužne vrbe. U njoj je sjaj kojim se očituje spuštanje nebeskih sila na zemlju...

– Ah, to si ti! Anđeo koji je sišao s neba...

– A treći – doda Loredana kao odgovor na zlobni Eléazardov komentar – objašnjava da: Naići na rog zaista je ponižavajuće. Ali to ovdje ne znači doživjeti sramotu.

– Ako hoćeš reći da sam naletio na zapreku, hvala, to sam već primijetio...

Loredana rastuženo strese glavom.

– Možemo prestati ako ti je dosta. Zaista mi se čini da gubim vrijeme.

– Nastavi, molim te. Neću te više prekidati, obećajem.

Ona još jedanput brzo prolista svoju bilježnicu, da pronađe drugi heksagram.

– To je Xiao Guo, Mali višak...: Dolje planina, gore: grom. Jedna ptica odlijeće, za sobom ostavlja krik. Ne bi se više smjela penjati. Morala bi se spustiti. U tom slučaju, i samo u tom slučaju, bit će sreće.

– Za sobom ostavlja krik... – ponovi Eléazard, očaran neočekivanom poetičnošću te slike.

– To znači da pretjeruješ, čak i u nevažnim stvarima. Ako se ptica nastavi penjati, njezin će se krik izgubiti u oblacima i postati nečujan. Ako se spusti, drugi će je čuti. Čuti krik ptice znači da osluškujemo vlastito pretjerivanje, da ga postajemo svjesni i odmah se prilagođavamo.

Loredana nastavi čitati u sebi. Ljudi iz visokog društva, govorio je tekst, pretjerano su uglađeni u svojem ponašanju, i pretjerano tužni u svojem žalovanju... Bio je to jedan od najneobičnijih heksagrama Yi kinga, jedan od najeksplicitnijih što ih je ikada nekome tumačila. Bez sumnje zato što je ona bila uključena u postavljeno pitanje. Znala je dobro zašto njezin susret s Eléazardom ne može prijeći granice što ih je u njoj postavio njezin strah, pa čak i ako je taj strah pretjeran. Dobiveni rezultat morao mu se prilagoditi, na ovaj ili onaj način... Ona odjednom odluči pritjerati ga uza zid.

– Za kim, ili za čim žališ? – upita iznenada, svjesna da će ga uzdrmati tim neočekivanim pitanjem.

Eléazard osjeti kako se naježio. Upravo je prethodnu metaforu povezivao sa svojim stavom prema Elaine, primjenjujući je nasumce na bezbroj lica što ih je poprimila njegova tuga, i sad ju je jednom, samo jednom riječju, ova neznanka postavila u središte mete.

– Nevjerojatna si! – reče on s iskrenim divljenjem. U sebi je pomislio: »Žalim za svojom ljubavi, za svojom mladosti, žalim zbog ovog ludog svijeta. Žalim zbog same žalosti, zbog njezine prigušene svjetlosti i umirujuće mlakosti njezinih tužaljki...« No, rekao je:

– Žalim za onim što se nije uspjelo roditi, za onim što, iz nejasnih razloga, uporno uništavamo svaki put kad se pojavi njegova klica. Kako da to objasnim... Ne uspijevam shvatiti zašto uvijek doživljavamo ljepotu kao prijetnju, sreću kao poniženje...

Kiša je prestala, smijenila ju je tišina, koju je narušavalo bubnjanje kapi i šum vode što otječe.

– Nismo daleko odmaknuli... – reče Loredana stisnuvši oči.

* * *

Eléazard je ustao oko osam sati, nešto kasnije nego obično. U kuhinji je našao svoju još vruću kavu, a na stolu ga je čekala kriška preprženog kruha i uz nju šalica i sok od maracuje. Soledade se nikad nije pojavljivala prije deset sati, jer je zbog televizijskih progama ostajala budna dobar dio noći, ali je smatrala svojom dužnošću da mu pripremi doručak prije nego što ponovno ode leći. Glave još mutne od sinoćnjeg pretjerivanja s pićem, Eléazard uze dva šumeća aspirina. »Čudna djevojka«, pomislio je, gledajući prašak kako se okreće u čaši vode, »ali dobro me je smotala...« Do posljednjeg se trenutka nadao da će noć završiti s njom, i ako bolje razmisli, malo je nedostajalo da se to dogodi: na kraju seanse Yi kinga, u jednom je trenutku, bio je u to siguran, ona ozbiljno razmatrala tu mogućnost; no onda se pojavio onaj šmokljan Alfredo, da ih izvijesti o svojoj pobjedi nad pumpom. Loredana je uhvatila lopticu u letu i ponovivši da čezne za jednim dobrim tuširanjem, iskoristila je to da se povuče. Pobjegla je, mislio je Eléazard, ne uspijevajući shvatiti razloge njezinog bijega, ni osloboditi se vlastitog razočaranja. Nešto kasnije, kad mu je aspirin razbistrio glavu, optužio je sebe da je podlegao libidinoznom djelovanju alkohola; mučen uvjerenjem da je ispao smiješan, nastojao je potisnuti sjećanje na tu večer. Kakva loša zamisao, da ode večerati izvan kuće!

Prije nego što je sjeo za radni stol, istresao je nekoliko sjemenki suncokreta u papagajevu posudicu za hranu. Činilo se da je Heidegger dobro raspoložen: okrećući se oko sebe, uvijao je kralježnicu poput kakve pernate zmije. Eléazard uze jednu sjemenku između prstiju i približi se papagaju, govoreći mu blago: »Heideggeru, Heidi! Kako si danas? Još nisi odlučio govoriti normalno? Hajde, dođi, uzmi sjemenku, moj ljepotane...« Papagaj mu se približavao pomičući se postrance po prečki krletke, zatim se naglo zanjihao i ostao nepomično visjeti naglavačke, u pozi šišmiša. »Onda, što misliš o svijetu? Vjeruješ li zaista da ima neke nade?« Eléazard je ispružio ruku prema golemom kljunu, kad ga ptica, iznenada se istegnuvši, ugrize za prst do krvi. »Nosi se, glupane!« zaurla Eléazard od boli. »Ćaknut si, stari moj, potpuno ćaknut! Jednoga dana stavit ću te u lonac, razumiješ li to, budalo?!«

Stežući ranjeni prst, uputi se prema kupaonici, kad se pred njim pojavi Soledade.

– Que passa?

– Evo, to da me je taj usrani papagaj opet ugrizao! Pogledaj: skoro mi je odgrizao prst! Pustit ću ga u šumu, neka i on malo pati...

– Ako to napraviš, odlazim i ja – reče ozbiljno Soledade. – Sam si kriv, ne znaš kako treba postupati s njim. Sa mnom nikad nije zločest.

– Ma nemoj?! A možeš li mi reći što moram učiniti da mu ugodim? Kleknuti na koljena? Puzati pred njim dajući mu zrno? Stvarno mi je dosta te živine!

– Papagaj nije životinja poput ostalih... Xangó sja kao sunce, u njemu ima vatre; ako ga ne poštuješ, sprži te. To je vrlo jednostavno.

– Ti si luda kao i on... – reče Eléazard, razoružan njezinim objašnjenjem. – A zašto ga uporno zoveš Xangó?

– To mu je pravo ime – reče ona uvrijeđeno – on mi ga je sam rekao. Ime koje su mu dali nimalo mu se ne sviđa. Dođi... Stavit ću ti zavoj. Takva rana može biti opasna.

Eléazard se predao, pobijeđen dirljivom prostodušnošću djevojke. Brazil je zaista neki drugi svijet.

– Sinoć si se vratio kasno – reče Soledade pritišćući mu na ranu vatu natopljenu alkoholom.

– To boli! Malo nježnije, molim te!

– Nježnije ne bi nimalo pomoglo – reče ona gledajući ga čudno, pogledom u kojem su se miješali uživanje u osveti i ironija. – Ranu treba dezinficirati duboko. Kako se ona zove?

– ... Loredana – reče on, zastavši na trenutak, iznenađen Soledadinom pronicavošću. Talijanka je. Ali kako si znala?

– Moja mala tajna... Je li lijepa?

– Nije loša. Zapravo, prilično je dobro građena. Ima krasnu stražnjicu! – doda on da je malo bocne.

– Svi ste vi isti! – reče Soledade, stegnuvši mu flaster oko prsta. – Ali ako loviš ribu noću, uhvatit ćeš samo jegulje.

– Što to znači?

– Ja znam što hoću reći... Dobro, evo, gotovo je. A sad idem u kupovinu.

– Predvidi malo više, možda ćemo imati gošću.

Soledade kimne glavom poput papagaja. Pogleda ga mračno.

– Si senhor... – reče glumeći najdublju pokornost. – Ali ne računaj na to da ću posluživati za stolom, upozoravam te. O meu computador năo fala, computa!

»Bog zna gdje je to čula!« mislio je Eléazard vraćajući se u radnu sobu. Izgovorena prezirnim tonom, rečenica se mogla shvatiti dvojako, ovisno o tome kako je naglašena posljednja riječ; mogla je značiti: »Moje računalo ne govori, ono računa«; ili: »Moje računalo ne govori s kurvama...« Držao je, doduše, da si Soledade dopušta malo previše, ali mu se ta igra riječi svidjela, i bezuspješno ju je pokušavao prevesti, tražeći oblik najbliži njezinoj čudesnoj konciznosti.

Zatim se zadubio u rukopis Caspara Schotta. Čitajući ponovno svoje bilješke u računalu, ocijenio ih je preškrtima i pomalo pristranima. Problem je bio u tome da se odredi kome su namijenjene: sveučilišni stručnjak, dobar poznavatelj pitanja koja se odnose na 17. stoljeće, smatrao bi ih bez sumnje dostatnima, ali običan čitatelj ne bi u njima našao dovoljno građe da posve zadovolji svoju znatiželju. No, dokle ići? Osjećao je da bi sa svojim bilješkama mogao udvostručiti, pa i utrostručiti Schottov tekst, toliko se toga moglo reći o Kircherovu stoljeću, po njegovu mišljenju jednom od najznačajnijih od antičkog doba. Što se tiče njegove pristranosti kad je riječ o Kircherovoj osobi, to je bila nova činjenica, koje je postao svjestan tek nakon sinoćnjeg razgovora s Loredanom. Između bezuvjetne pohvale i sistematskog neprijateljstva, trebalo je pronaći pravu sredinu, ravnotežu u kojoj će njegova mržnja prema Kircheru biti obuzdana na pravi način.

I dalje prijeteći olujom, vrijeme je nad Alcântarom skupilo svu tugu svijeta. Eléazard se pitao hoće li Loredana doći tog jutra, kao što je obećala. Ta djevojka bila je zaista izvanredna. Sad se večeri provedene u Caraveli sjećao kao snažnog i poetičnog trenutka; jednog od onih koje bi opet volio doživjeti. Ako danas dođe, ozbiljno će joj se ispričati i reći joj koliko mu je stalo do njezinog prijateljstva. Zatekao je sebe kako je zamišlja na ulici kojom mora proći da bi stigla k njemu. Nestrpljiv, gotovo tjeskoban, vrebao je njezin dolazak poput mladića na prvom ljubavnom sastanku.

»Ja sam staro dijete«, pomisli smješkajući se. »Moema ima pravo. Hajde, prihvatimo se posla!«

Izbor, prijevod s francuskog i bilješka o piscu:

Bosiljka Brlečić

_____________________________________

Bilješka o piscu. – Jean-Marie Blas de Roblčs rođen je 1954. godine u Sidi-Bel-Abbčsu, u Alžiru. Studirao je filozofiju na Sorbonnei i povijest na Collčge de France. Radio je kao profesor u raznim dijelovima svijeta: u Brazilu, gdje je bio i direktor Francuskog doma kulture na Sveučilištu u Fortalezi, zatim u Kini i Italiji. Boravio je na Tibetu, Tajvanu, u Peruu, Indoneziji i Jemenu, a kao član francuske arheološke misije u Libiji od 1986. svakog je ljeta sudjelovao u podmorskim istraživanjima antičkih lokaliteta. Objavio je nekoliko knjiga: zbirku pripovijedaka Pamćenje riže (1982.), za koju je dobio nagradu Francuske akademije za pripovijetku, romane Bestidnost stvari (1987.) i Ritual dina (1989.), te niz esejističkih i poetskih tekstova u časopisima. Uređuje biblioteku Arheologija u nakladničkoj kući Edisud.Ideju za roman Tamo gdje su tigrovi kod kuće – za koji je 2008. godine dobio najprije Nagradu čitatelja FNAC-a, zatim Nagradu Jean Giono i na kraju Nagradu Medicis – dala mu je biografija Athanasiusa Kirchera, učenog jezuita iz 17. stoljeća koji se okušao u gotovo svim područjima znanja. Kad je počeo prikupljati dokumentaciju o Kircheru, Roblčs je otkrio niz sličnosti između njegova doba i našeg vremena i odlučio u svojem romanu povezati ta dva svijeta.Glavni lik romana, Francuz Eléazard von Wogau, novinski dopisnik u Brazilu, nekadašnji student povijesti i stručnjak za Kirchera, dobiva slučajno pronađenu biografiju jezuita, iz pera njegova učenika i pratioca Schotta, koju treba pripremiti za tisak i popratiti komentarima. Ta fiktivna biografija čini okosnicu romana, u kojem paralelno pratimo sudbine Eléazarda, njegove bivše žene Elaine, arheologinje u potrazi za fosilima u džungli Mato Grossa, kćeri Moeme, mlade Talijanke Loredane, a sve se događa u današnjem Brazilu, zemlji prekomjernosti, s njezinim favelama, magijskim obredima, krijumčarima droge i krokodila, korumpiranim političarima... Ispreplećući niz priča, služeći se raznim narativnim žanrovima, Roblčs gradi roman zamršene, labirintske strukture, koji bogatstvom erudicije, spojem realističkih i fantastičnih elemenata priziva magični realizam Borgesa i Cortazara, Itala Calvina ili Umberta Eca.