Kolo 2-3, 2011.

Naslovnica , Tema broja: Suvremeni slovenski esej

Zvonko Kovač

Suvremeni slovenski esej

Suvremeni slovenski esej, kako ga je u reprezentativnom izboru Mirana Štuheca predstavlja njegova antologija Aristokracija jezika in duha (Beletrina, Ljubljana, 2005.), u mnogočemu predstavlja važnu dionicu suvremene slovenske književnosti, kako se ona donedavno shvaćala, kao književnost nakon Drugoga svjetskog rata. Zapravo, kao što pokazuje naš omanji izbor iz te antologije, slovenska esejistika nije se bavila samo usko književnim pitanjima, nego je kompetentno i stilski uvjerljivo zadirala u mnoge i mnoge još žive probleme suvremenoga života i svijeta, od ideoloških rasprava do ekoloških vizija, od unutarnjih slovenskih proturječja, koja su srodna našima, u Hrvatskoj, do kritičkih tumačenja i promišljanja suvremenih fenomena, pojava, pisaca i sl.

Kako je zapisao i autor popratne studije, esej je sinteza posebnog i autentičnog stanja duha i stilski uravnoteženoga stvaralačkog postupka, pa možemo govoriti o dva njegova sloja – o mentalnom sloju i sloju jezika i stila. Prvi tvore dvojbe, znatiželja, kritičnost i odgovornost prema duhovnoj, umjetničkoj, kulturnoj, povijesnoj, političkoj, etičkoj ili socijalnoj situaciji, a drugi tvore formalne strukture koje omogućavaju nastanak eseja s izabranim stilskim postupcima i odgovarajućim rječnikom. Radi se o tome da je esej stilski izbrušen tekst u kojemu je kompozicija sazdana na principu asocijativnosti, a odlikuje ga živost i usmjerenost k cilju te jezični postupci koji omogućavaju dijalošku i značenjsku polifoniju. (Štuhec 2005: 557-558).

Stoga je bavljenje esejom općenito, njegovim prevođenjem ili interpretacijom, uvijek posebno izazovno. Esejističku jezičnu postavu, kako sam svojedobno napisao, zbog izrazito apelativne prirode eseja i samovoljne metamorfoze oblika, sposobnosti apsorpcije različitih oblika proze, pa i lirike, kao i zbog naglašene nazočnosti autora i s tim izrazito subjektivne artikulacije esejističke građe, često je teško i zamorno čitati i prevoditi, pa se čak i studenti književnosti nerado bave tim (polu)književnim oblikom.

Međutim, omanji izbor eseja istaknutih slovenskih pisaca koji ovdje objavljujemo rezultat je rada male prevoditeljske radionice studenata slovenistike sa zagrebačkoga Filozofskog fakulteta, u akademskoj godini 2010./2011. Iako vjerojatno u ponečemu još nesavršeni, prijevodi pokazuju ne samo visok stupanj znanja slovenskoga jezika, nego i dobro poznavanje društvenih okolnosti i kulturološke pozadine slovenske suvremene književnosti. Kao voditelj seminara nerijetko sam, unatoč brojnim intervencijama i pojašnjavanjima, pa i u kasnijim korekturama prijevoda, bio ugodno iznenađen prevoditeljskom spretnosti ili domišljatosti pojedinih članova seminara. Stanovita neujednačenost u kulturi hrvatskoga jezika proizlazi iz činjenice da je svaki prijevod, unatoč kolektivnom radu, bio u krajnjem rezultatu autorski. Preveli smo tako petnaestak eseja, a ovdje objavljujemo sedam, ne po vrsnoći prijevoda nego prema kriteriju pretpostavljene zanimljivosti tih eseja za hrvatske čitatelje.

Kao što se čitatelj može uvjeriti, istinski klasici slovenske književnosti i modernoga eseja, Edvard Kocbek, Ciril Zlobec, Marjan Rožanc i Lojze Kovačič, otvaraju ključna stajališta o statusu i biti pjesništva, o uvijek kompleksnim odnosnima književnosti i nacionalnoga identiteta, kao i o njegovim dinamičnim sastavnicama – jeziku, katolicizmu ili o »najvažnijoj sporednoj stvari na svijetu«, nogometu. S druge strane, aktualni neoavangardni i postmoderni pisci, poput Iztoka Geistera, Drage Jančara i Alojza Ihana, bave se novim pitanjima koja nas ni u čemu ne mogu ostaviti ravnodušnima – od ekološki inspirirane esejističke ode vodi, problematike povijesti u postmodernom dobu, kao i (ne)podobnim ili neprikladnim riječima, kojima često neoprezno zaglušujemo javnost, poput pravednosti ili zakonitosti, itd.

Ukratko, predstavljajući ovdje zaista reprezentativan uzorak slovenske suvremene esejistike, želimo potaknuti i paralelno čitanje hrvatske esejistike (sistematizirane u izboru akademika Miroslava Šicela – Antologija hrvatskog književnog eseja XX. stoljeća, izd. Disput, Zagreb, 2002.), kao i njihovo usporedbeno, međuknjiževno proučavanje i tumačenje, odnosno aktualizaciju. Vjerujemo, štoviše, da bi na sličan način – posredstvom recentne slovenske književne periodike – i suvremena hrvatska esejistika mogla naći lakši put do zainteresiranih slovenskih čitatelja.

Kolo 2-3, 2011.

2-3, 2011.

Klikni za povratak