Prošao kroz povijest

ŠIBENSKA MOLITVA

Suznim ću grlom kriknuti

u oči Bogu živomu:

Gospodine, dan je jesenski

i predvečerje žalosno.

Zapalio sam deset prstiju:

pred tobom, žudan, izgaram.

Jugo valja sudnje kamenje

i krvava brda prašine.

U večernjim drvoredima

grane se grčevito svijaju.

O pogledaj na me, Gospodine.

Psi me ljudi gradom progone,

urliču na moju krv.

Oči su mi gvožđem prožegli,

usta su mi žuči nalili.

Pogledaj na me, silni Gospode,

smiluj se mome srcu ljudskomu.

Ko zastavom spasonosnom,

jugo njenom kosom vijori.

Za njom, u pješčanim oblacima,

ko lud trčim ulicama.

Lice su moje iznakazili

i svite su mi razderali.

Bez mišice, bez uzdanice,

na tvoja usta gvozdena

udaram dječjom lubanjom.

Okusi moju suzu krvavu,

prokuni me il me pomiluj.

I molim ti se, strašni Gospode,

za svu djecu koju bičuju

noćas na zemlji.

Kao što kaplje vrelo željezo,

neka njihove suze padaju

na krvničke ruke maljave.

Pogledaj na me iznad oblaka,

daleki Bože Gospodine.(Šibenik, 21. listopada 1952.)

KUĆA JE TVOJA

Kuća je tvoja na vrhu Sredozemlja.

Gradili je djedovi tvoji lubanjama

svojih djedova.

Nad kućom tvojom guvno.

Na guvnu stećak.

Na stećku poskok.

Kuća je tvoja nad gradovima.

Ti si pio toplo mlijeko iz kostiju

mladih matera,

mladih smokava

i mladih koza.

Grlile te duge ruke

mladih loza.

Tebe, koji si vitak

sašao s nebesa.

Kuća je tvoja na vrhu Sredozemlja,

pred licem Pasje zvijezde,

nad gradovima.(Beograd, 12. lipnja 1973.)

BITI KAMEN. PITI KAMEN

Biti kamen.

Piti kamen.

Zaklati kralja

i konja.

Disati konjsku,

disati kraljevsku krv.

Nad tomom skamenjena

ilirska epska pjesma.

Uzglavlje ti Cetina:

klupko zmija.

Podnožje ti Neretva:

koš jegulja.

Ležiš:

uza te legla noć.

Još miriše tvoje rođenje.

Već miriše tvoja smrt.(Baška Voda, ljeto 1976.)

TVOJA PRABABA ZMIJA

Tvoja prababa zmija.

Tvoj pradjed vuk.

Vidi odjeljak:

Tvoje tijelo, tvoj tekst.

Iz jadranskog krša čupati

kost po kost.

Čupati zmijske jezike

i piti zmijske oči.

S mukom sastavljati

tijelo i tekst.

Vučica, tvoja pramajka,

protrča između zvijezda.

I ošinu te

vimenom.

Zamirisa vučje mlijeko

i povijest tvoga roda.

Zmijski nakote,

pun te jadranski krš.

Zmijski nakote,

pun te prsni krš.

Ko će te istjerati

iz krša, iz koša, iz jezika?

Tko li te za rep izvući

iz historije?

Tvoj tekst izlizale

munje i mravi.

Kroz tvoj tekst

skaču vukovi.

Vidi poglavlje:

Tvoja zemlja, tvoje tijelo, tvoj tekst.

Pčele izlijeću iz pradjedovskih

i ulijeću u tvoja usta.

Biološki teleprinter.

Šaka kipućih slova.

Žica meda i na njoj nanizani

ptičji, zmijski, vučji i ljudski jezici.

Sikću, klikću, govore i zavijaju

iz krša tijela, iz krša tvoga teksta.

Uzidan

u gori.

Gori.

Govori.

Tvoja prababa zmija.

Tvoj pradjed vuk.

Tvoj goli tekst.(Beograd, 1977.)

HRVATSKI BISKUP

To je onaj u vučjoj koži.

Opasao se poskokom.

To nije knjiga, to mu je

u naramku janje.

To nije Duh Sveti, to mu je

nad glavom jastreb.

Dolazi iz dinarskog krša.

Za njim puše bura.

Oženjen je. Žena mu je vučica.

Sestra mu je zmija.

Ima djecu po brdima:

sikću, cikću, urlaju, laju.

Crkva mu je pećina.

U pećini ovce i pčele.

Kadi kaduljom.

Pričešćuje kljenovom korom.

Tri jezika govori.

Plače tri plača.

Prokleo ga Sveti Otac.

Izopćila ga Mater Crkva.

Marš napolje iz moje utrobe.

Marš napolje iz moje knjige.

U jame, u ponore, u škripe.

Među zmije, među munje, među Hrvate.

Budi vilenjak.

Tuci se s oblacima.

Glagoljaj glagoljicom.

Piši bosančicom.

Usijecaj je u kamen.

urezuj u svoju kost.

Ne dajte mu u Split,

ni u Zadar, ni u Kotor, ni u Trogir.

Bacajte na nj

drvlje, kamenje, kletve.

On je u krv pretopio

ilirsko zlato.

Nalio loze.

Nalio voćke.

Nalio janjce,

nalio djecu.

Zacvjetao cvijetom.

Zapečatio očima.

Pokoljite mu loze.

Pokoljite mu voćke.

Pokoljite mu janjce.

Pokoljite mu djecu.

Rascvjetajte.

Raspečatite.

Natočite mješine

ilirskog zlata.

Pozlatite

rimska vrata.(Baška Voda, 23. lipnja 1979.)

UMRO JE MATAN NOGALO

1.

Umro je Matan Nogalo.

Čovjek koji je skovao jastreba.

Čovjek koji je skovao zmiju.

Čovjek koji je skovao vuka.

Otvorio je kovačnicu

na nebu.

Kad grmi,

kad sijeva,

to Matan i Pile Nogalo,

na nebu,

nad Velimom,

kuju.

Vrcaju varnice

s njihova nakovnja,

s neba,

u naše koštane jame,

u naše duše.

2.

Mogao je skovati

medeni sat.

Mogao je skovati pčelu.

Mogao je skovati med.

Kad su ustrijelili jastreba,

skovao je jastrebu

gvozdeno krilo.

Kad su vuku razbili čeljust

i prebili nogu,

skovao mu gvozdenu čeljust

i gvozdenu nogu.

(Čuje se gvozdeni urlik.

Vidi se gvozdeni trag.)

Kad je Mate Radalj, u ratu,

izgubio oko,

rekao mu je: Ne plači,

imenjače,

ja ću ti skovati drugo.

Matanove sjekire, modre i oštre,

progovarale su iz vatre.

Matanove brave

otključavale i zaključavale

usta, utrobe, duše.

3.

Nadmeću se Matan i Pile Nogalo:

ko će skovati ljepšu zmiju,

ko će skovati ljepši cvijet.

Pile skuje poskoka.

Matan mu išara leđa.

Pile mu skuje rašljast,

Matan njemušti jezik.

Pile skuje garipulu.

Matan ružu.

Pile joj skuje miris.

Matan joj skuje ime.

Pile skuje jarebicu.

Matan u jarebici jaje.

Pile skuje Mjesec.

Matan mjesečinu.

Pile skuje prsten.

Matan skuje smrt.

GOLUBICE NAD JAMAMA

Golubice nad jamama.

Već kasno ljeto.

Već rana jesen.

Već proljeće i zima.

Gdje su ti golubice?

Srebro, rasprskano

po tvojoj koži.

Žive varnice

tvoga krša, tvoga srca.

Po tebi zjape ponori.

Ponor u ponoru.

U jami jama.

Ne čujem da lepršaju

kroz tvoje grlo.

Ne iznose o perju

tvoje podzemno nebo.

Zinuli tvoji ponori.

Zinuli samogradi.

Zinuli škripi i jame.

Na golo nebo.

Na pustu pučinu

tvoga mozga.

Na uzdrhtale zvijezde.

Valjaju se

oblaci kroz tvoju krv.

Tresu se kosti

tvojih stopala.

Već novembar

provaljuje kroz tvoje zube.

Otkidaju se s lanaca

tvoje utamničene vode.

Neiskazane, neisplakane,

koje nisu vidjele

Mjeseca ni Sunca.

Zaglavile se

na ustima tvojih jama.

Vrte se naopako

i mute tvoju svijest.

Tvoje golubice:

vedre, čiste, mrtve.

Izlijeću na gogoljima

tvojih gvozdenih voda.

Na talasima

tvoje svijesti.

Izlijeću iz mrkline,

iz vječnosti, iz modrine,

iz tvojih podzemnih dana.

Vedre, mrtve, čiste.

Naopako igraju kolo,

naopako svjetlost isijavaju

u ovo gvozdeno doba,

u ovaj zadani dan.

Nikada tako vedre.

Nikada tako čiste.

Nikada tako žive.

Golubice nad jamama.(Baška Voda, 28. srpnja 1978.)

DUŠE POMRLIH TENKOVA

Duše pomrlih tenkova

gaze duše pomrlih ljudi.

Uzalud vam bježanje, kažu,

sad u život, sad u smrt.

Koliko se puta rodite,

toliko ćemo se i mi roditi.

Koliko puta umrete,

i mi ćemo umrijeti.

Gazit ćemo vas opet i opet.

Makar se rađali i umirali

na dan sto puta.(Baška Voda, 1984.)

ZAOSTROŠKA GOSPA

Zaostrošku Gospu darivali

bosanski kralji

i dubrovačka gospoda.

Kraljica je ogrnu plaštom,

Nikola Resti obasu dukatima.

Dva dukata, dva Gospina oka,

cijeloga života, cijeloga plova,

pratila s visina

Restićev brod.(Zagreb, studenoga 1998.)

VESNA PARUN I TIN UJEVIĆ

Vesna Parun i Tin Ujević, hrvatski pjesnički božanski par.

Kad se Vesna 1922. rađala na Zlarinu (kao Afrodita na

Cipru), Tinu su bile trideset i tri godine: najljepša

muževna dob.

Je li Tin u more, u jezik bacio sjeme (čuvena Tinova

jutrenja kupanja u jeziku, u moru), je li se iz Tinova, kao

Afrodita iz Uranova sjemena, rodila Vesna Parun?

Ako je Tin Velebit, ona je njegova Dinara. Ako je Tin

Dunav, ona je zelenokosa i zelenooka Sava. Ako je Tin

imotski i vrgorski hrast, ona je otočka crna maslina.

Tin je njezin animus, ona njegova anima. On žedan

kamen na studencu, ona kamenica ulja.

Maslinovo ulje hrvatskoga jezika. Trpak i gust kaduljin med.

Muški i ženski princip. Muški i ženski jezični stup.

GOSPODINE BOŽE NAD OBLACIMA

Gospodine Bože nad oblacima,

hvala ti na oblacima.

Što prolaze iznad moje prolaznosti

i škrope vječnom kišom.

Starohrvatskim, staroslavenskim daždom.

Smiluj se nama i našim starohrvatskim,

staroslavenskim bogovima.

Dajbogu, Perunu, Sventovidu, Volosu.

Našim ilirskim bogovima,

jastrebima i poskocima.

Našim stadima.

Daj nam pune lokve, plitvine i pregršti.

Ovlaži usta.

Zagrmi nam nad tjemenom, napoj nas

svojom nebeskom vodom i strahom.

PROŠAO KROZ POVIJEST

Prošao kroz povijest.

Od izlaska do zalaska Sunca.

U kimerijskom pepelu

izgubile mu se stope.