Podno zmijskog brda

Zmijski te svijet prati u stopu na putu po Pelješcu! U Trpnju mi ispripovjede kako je »neki timunom od broda lupija maloga po glavi i on osta mrtav«, a na ulazu u Donju Vrućicu vidim uz put popravljen stari križ na kojemu je kitica cvijeća. Budući da na križu nema imena, u selu pitam »staru Teru«, koja sjedi na shodiću i upleće češnjak u »pletenicu«, komu je križ podignut?

»Financ ubija tabakera, Miho Pervan dohodo prodavat škiju. Znali bi saket s duvanom vezat ovnu poda trbuh. U sto bravi bilo bi i sto kila duvana, zato vlast u Trpnju bila stroga... Jadan siroma, a svoj duvan! Pravedno ga ubija!.. Kuca na vrata financ, zateče Pervana da prodaje duvan. Jadan on da petero dice ima, da je sirotinja. Financ se pravi da se smilova, ali sve za njim do kraja sela. Putem mu viče s gomilice: »Stoj!« Pervan se okrene, a financ iz puške u prsi.«

Tere plače kao da joj je luk u očima. »Dobre žene vežu cvića na križ, dobri ljudi sastaju križ žicom. Niko neće proć da ne reče: »Bog mu daj pokoj!« Izmole i Očenaš. Na drugin mistin bi gaće kalali! Dabogda im krvavo izašlo!... Kosti mu žena i dica prinili u Hercegovinu... Neće se poništit nikad!... Vidi mene, vidi!« Teri se ježe dlačice na rukama, a meni se vlasi naježile i oči mi se navlažile videći suze u staričinim očima. Prošlo sto godina i neće biti obljetnice nedužno ubijenoga. Još će biti kriv! Došao susjed i Teri prigovori: »Taki zakon!« Tere opravdava Mihu Pervana: »A doma gladna dica?« Odlazeći iz Vrućice vidim crne mrave koji vrve u hrpici konjskih jabuka. »Marni mravi!« milujem ih i riječima i očima. Lakše ti je u duši kad znaš da mravima, a ne ljudima, ovaj naš planet pripada.

U Vignju hodam kroz vinograd da osjetim kako težak na strmu svlada silu težu. Bolje od mene znade to Ante koji strmo tlo kopa kao Antej. Mitski naš junak pripovijeda da ima doma peku, pod kojom kruh peku, što ju je njegov šukundjed u boju držao poput štita:

»Današnji je sać ili čripnja u ona vrimena služila i u prilici štita. ‘Ko će svoj vojski pribavit prave štitove. Moj otac ima’ i štit i mač, i čripnju i ožeg, a ja pedeset devete poša u Zelandu bez štita i mača. Razvukli me oni osan godina u Zelandi, ili ubit ili bit ubijen, a bez štita i bez mača. Petn’est naših obitelji do pedeset devete, jedini se ja iselijo jer pod čaturom nije bilo kruha. Samo se spominjen mača, s koljena na koljeno i nestalo ga, a čripnja u kući bila za napunjanje gnoja, otkad se ja sjećam napunjali gnoj. Dotrajala i nije bila za kruh. Gnoj jači! Iskorištena, Josipe, do posljednjega k’o i čovik, svoj je dok ga noge nose. Tribalo u muzej, ali razbacila dica. Kad je doživila čet’risto i šezdeset, mogla još i četrdeset godina!«

Anti zubiju manjka, ali jezikom ujeda. Glavno da su njemu cijela dva sjekutića. Krpu ima na desnom koljenu, hlače se poderale jer na strmu klečeći kopa. Kad klekne da oplijevi korov u vinogradu, vidiš da su mu zelene oči kao trava koju zla sudba čupa. Ante mlati rukama dok plijevi travu, rekao bi da se bori protiv korova cijeloga svijeta:

»Govorila jedna stara »da nî kuća tisna ako nî čeljad bisna!« Isus ovoga vrimena, moj Josipe, ja san Isus svega vrimena! Bitka više nî moderna, bit dobar i miran čovik je moderan. Divljak je bî čovik otkad je postoja. Otkad postojimo nami trubi tuđi brod. Slušaj, takav je običaj kad prolazi kroz kanal. Moj did Marko navigava na dva tuđa jezika, tako i pradid Marko nije na našem brodu, ali njemu nije trubî jer je doša doma, u Nakovanju. Govorila mi neškolovana baba da više vridi unča pameti nego stotinu kila snage! Unča, u ono doba upotrebljavali engleski, nema u nas unča, inč je mjera, ali baba je »unča« govorila. Inč manja mjera od jardi, osan godina u Zelandi. Vele lozâ, a ni jednog grozda! U Račišću muhor kad propiva, isklasa, babin zub zovu jer boda, moj prijatelju, ne daj Bože te ubost! A zemlja žalosna žalina.«

Pratim Antu do Vignja, a nas prate sjenice lijećući po čempresima na groblju. Tugaljivim zovom ne rastužuju, nego uveseljavaju. Kroz razbijeni prozor crkve u Vignju vide se kolica na kojima prevoze mrtvaca. U crkvi narančasti kipić, namjesto otkinute ruke, ima suhu granu. Ante pak vidi »naranču s koje plod pada u žlijeb i od nje miriše kišnica što je skupljaju s krova«. Ante na rastanku u svijest utragljuje i moje prezime: »Vrkić, kako to upamtit? Tako da se pamti »vrka«, ono kad se udre u glavu pa skoči vrka! Ne kvrga – bî bi Kvrgić, nego vrka – pa je Vrkić!« Prijatelju, lakše bi me upamtio po onome da je vrka »udaren u glavu«!

Zamami me opet Nakovana. U njoj je Neđeljko Pamić »od onih ljudi koji poštuje tuđe, a voli svoje«. Vratio se i on s Novoga Zelanda. »Trojica se još vratila!« Božo će Matić: »Ne bi me puškom istira odavde!« Razumjet ćeš kad čuješ njegovu priču o poskoku. Na Zmijskom brdu Boži se, kad je imao dvadeset i četiri godine, uvukao poskok u hlače. Bili na prvosvibanjskom uranku, na poljani kartali briškulu.

»Osjetî hladno k’o led u nogavici, ti toga, promislî na škakavca, polako se diga na noge, bî već na bedri, otresa malo gaćama, skliznija iz njih poskok na rep, vrtio se ukrug, omota se i diga glavu, gleda svaki tvoj pokret, pazin da ga ne taknen, ja sta k’o komad drva... pa ga štapom... Kakvi potira, ubija ga! Di ćeš tirat, skupilo se sto ljudi okolo!«

Razvežu o čagljima koji zimi love rakove iz plitka mora. Zimi kradu kokoši, ljeti zoblju grožđe. Prije kiše se javljaju, baukaju, krive se. Opasni su u šumi kad imaju mlade. »I kokoš čuva mlade!« ipak ih zagovaraju.

U pustu selu pokazuju mi »limun mjesečar«. Bijeli mu cvijet miriše po ljubicama. Pun je zelenih limuna, a jedan je žuti na vrhu. U napuštenoj garaži napušteni je samar. Divlja kruška na ulazu u selo stoji od pamtivijeka. Na bezdimnu dimnjaku Ivana Suhora vrti se limeni pivac. »Bura još na njemu piva!« Takav mu je i na kući u Australiji, samo je nijem »jer njime ne škriplje bura. Auto klonulo pa da će ga Cigani kupit! Žene i magarci na leđima nosili ploče iz Poratka. Snigovi napadnu, ploče propanu. Po trinest snigova, sad jedan do dva sniga. Šezdeset i treće na dvanest ožujka pade snig i ostade do travnja. Životinje iz pojatica odveli u Viganj. Rožina od vola, nekoć protiv uroka. Trava se sasušila, rašćika usahla. Okruženi s trinest cisterna i trinest pojatica, sad praznih i pustih. Nema vode, nema blaga! Zato ima divljih gudina. Usađeno razvrnu. Nema rašćike jedne jedit! Jedino drvo ne kupiš da ogriješ stare kosti. Prije u jednoj kući dvadeset i četvero čeljadi. U ovoj kući tri sina, u ovoj kući pet sinova, u ovoj kući dva sina, u ovoj kući četri sina. Sve pošlo s Bogom! Koliko prozora, a ni jedna glava na prozoru, pustoš vanka i unutra. Otkad više toć ne škriplje meljući masline i otkad kamen ne tandura!« Cijelo vrijeme, dok se Božo jada, kuja Brena samo zijeva...

Čatrnja kao grobna ploča, korov raste iz korita u kojemu se pojila živina; od svih koji su učili slova, ostalo samo na vratašcima: »Zatvorite!« Skakavac s pazušcima kao ljubičasti lišaj. Vjetar zmorac nosi miris smilja preko gorskog sedla, miješa se sa starim vonjem brabonjaka iščezlih koza. Brabonjci vonjaju po starome prošeku. Ljubičasti lišaj kao lokvica vina kad se razbila boca. U pojatici zazvoni jedna jedina klepka, neka se živina za muhom potegnula. Ostao naramak nesagorjelih drva. Rupe u žrvnju bez ijednoga zrna, sve je sad u mravljemu podzemlju. Gavran grakće u nekome klancu jadikovcu. Pjesma mu ječljiva. Crni stolac ima oči od hrđe na čavlima. Starac je na njemu djeljao kolce pred svojim vratima. Jutrom pozdravljao prve zrake: »Sunce moje na istok!« Lokotić na vratima, a sve se raspada. Hrpica gnjilih krumpira. Krivi štap grabov nadživio nekoga starca, čipkasti zastorić nadživio neku staricu. Taklja iz vinograda na prozoru, najprije podupirala lozu, poslije se na njoj sušilo grožđe za zimu, za djecu. Crni lonac bez sira visi o gredi koja je pukla. Torba na zidu obješena za vijeke vjekova. Čuje se opet zvonce na živini koja se protresa. Jelka Metličić svojim, posljednjim, kozama nosi oštriku. U velikome žiru mali je mravinjak. Rúsi mravi prešli na Jelku. Ne znaš je li tebe pozdravlja: »Hojte zbogom!« ili tepa svojim mravima: »Hojte s Bogom!«

(1985.)

_______________________________

Bilješka o autoru: – Jozo Vrkić rođen je 1941. na Naklicama, u Tugarima, kod Omiša. Diplomirao je komparativnu književnost i psihologiju u Zagrebu, gdje živi i radi kao samostalni književnik. Objavio je pripovijetke Skučenost (1968., drugo promijenjeno izdanje 1998.), putopise Ljuti puti (1982.) i Modre oči Lijepe naše (2010.), romane za djecu Ptice ne šute (1976.) i Bijeli svijet (1990.), novele Šapat (1996.), humoreske Božji smijeh (1997.), drame Rastava (1997.), eseje i prosudbe Poratnik (1998.), pripovijest Jedina (1999.), putovanje Čehovljevim putopisima I u Sibiru žive ljudi (2003.), mrvice iz dnevnika 1971.–2001. Strah od sjene (2007.) te dvadesetak radiodrama i radiokomedija. Izabrao je i obradio Hrvatske bajke (1993., osmo izdanje 1997.) i hrvatske mitske predaje Vražja družba (1991., treće, dopunjeno izdanje 1997.), šaljive narodne priče Hrvatske smješice te hrvatske basne Vuk i janje. Jozo Vrkić već četrdesetak godina objavljuje napise o prirodnim čudesima, najviše na Obrazovnome programu Radio-Zagreba te u listu za mlade Modra lasta. Javio se još televizijskim scenarijima za dokumentarne filmove o velebitskim pastirićima i djeci na jadranskim svjetionicima, suautor je televizijske serije o životu na našim pučinskim svjetionicima, a izvedena mu je i kazališna predstava Vražja družba. U njegovu opusu od dvadesetak knjiga posebno se ističe putopisna knjiga Ljuti puti, a dosad su tri njegova putopisa nagrađena te ih se nekoliko našlo u različitim antologijama.