Oživljeni manifestatores Dei

Kršćanstvo i njemu pripadajuće vrijednosti, Katolička crkva, njezine ustanove, istaknuti pojedinci svećenici, redovnici, redovnice i laici kroz približno trinaest stoljeća obilježavali su na mnoge načine naš narodni život, oblikujući ga ne samo na vjersko-moralnom planu nego i na umjetničkom, znanstvenom, prosvjetnom, gospodarskom i političkom, odnosno na svim područjima duhovnog i materijalnog života i rada – kulture. Samim tim, taj je udjel trajno, znatno i značajno oblikotvoran supstancijalni element opće hrvatske uljudbene i kulturne tradicije. Stariji dio te baštine (što valja shvatiti samo kao uobičajenu »tehničku« atribuciju), stvaran do kraja XIX. stoljeća, u znatnoj je mjeri poznat i vrednovan, premda su ideološki vihori i njihove tragične posljedice utjecali na obujam, intenzitet i intrepretaciju istraživanja njezinih pojedinih područja. No velik dio onoga što je snagom kršćanskoga duhovnog nadahnuća u svijetu umjetnosti, znanosti, socijalnog života i kulturi uopće stvoreno tijekom XX. stoljeća ostalo je većinom nepoznato i neistraženo, a ako i jest bilo poznato i istraženo, onda je bilo prezentno samo uskom krugu poznavatelja, bez javne recepcije i ugrađenosti u cjelinu hrvatske kulturne baštine svoga vremena.

Jednostavno rečeno, Drugi svjetski rat, okupacija, politička i vojna podjela hrvatskoga naroda, križni put, prisilni egzil desetaka tisuća ljudi i poslijeratna boljševizacija, koja je na razne načine uklonila svu katoličku i znatan dio građanske inteligencije iz javnog života, onemogućiše da doprinos katoličke kulture, oblikovane u predratnom razdoblju, dođe do istinitog i punog izražaja, ostavivši je pod opterećenjem kojekakvih »izama« ideološke jednostranosti i raznih metoda fabriciranja i krivotvorenja činjenica, tendencioznih i neznanstvenih prikaza i tumačenja. Moglo bi se reći da su katolički književnici i mislioci, svi pišući iz idealizma, stradali od »realizma«, osuđeni na robiju, na smrt, šutnju ili zanemarenost; tek neki spas potražiše u egzilu, gdje su razvijali publicističku i javnu djelatnost na hrvatskom i stranim jezicima. No svi oni bijahu nasilno izbrisani iz kodificirane nacionalne memorije.

Kršćanska kultura nakon Drugoga svjetskog rata ostala je, dakle, zbog ideologijom komunizma nadahnutog aktivnog potiskivanja ili ignorancije u dubokoj recepcijskoj sjeni. I danas, više od dvadeset godina od uspostave demokracije, mnoge važne ljude i događaje, djela i pothvate prekrivaju zaborav i nehaj.

Unatoč naporima pojedinih proučavatelja hrvatske kulture koji su prije bili uvidjeli da je nužno upotpuniti ukupnu »mapu« hrvatske duhovnosti i kulture ne samo iznošenjem prešućenih i zanemarenih činjenica nego i novim pristupima istraživanjima naše duhovne i kulturne povijesti, preispitivanjem dosadašnjih tumačenja i novim kritičkim vrednovanjem, taj je dio hrvatske kulture ostao postrance u smislu sustavnog i organiziranog istraživanja, pa mnogi njegovi bitni dijelovi nisu ni pročitani, kamoli protumačeni i vrednovani. Tako mnogi manifestatores Dei, kako ih je nazvao jedan od njih, književnik Ton Smerdel, do dana današnjega nemaju ni svoju natuknicu u općim ili strukovnim hrvatskim leksikonima i Hrvatskoj enciklopediji, kamoli knjigu svojih kritičkih osvrta, eseja i rasprava, niti se o njima govori u »Tv-kalendaru« ili u »Dogodilo se na današnji dan«.

(O) kome govorimo?

Govoreći sve ovo, može se imati na umu ne samo donedavno »socijalističku«, a danas »građansku javnost«, na koju je višedesetljetni ignoramus et ignorabimus ostavio snažan trag, nego i na onu javnost koju bismo uvjetno rečeno mogli nazvati »katoličkom«. Sasvim je vjerojatno da bi kratka anketa među našim maturantima ili studentima, ali i među ljudima svršenih humanističkih i društvenih studija, da o ljudima slabije izobrazbe i ne govorimo, pokazala da imena kao što su Antun Mahnić, Ton Smerdel, Drago Ćepulić, Petar Grgec, Ivan Šarić, Đuro Arnold, Ilija Jakovljević, Ivo Lendić, Rajmund Kupareo, Bonifacije Perović, Ljubomir Maraković, Milan Ivšić, Stjepan Tomislav Poglajen, Nedjeljko Subotić, Ferdo Rožić, Juraj Šćetinec – uglavnom izazivaju upitne poglede. To su ljudi o kojima se ništa ne uči u osnovnoj i srednjoj školi; njih nema u čitankama, udžbenicima povijesti, filozofije ili sociologije niti se spominju na fakultetskim katedrama, pa tako studenti njihove radove neće naći na popisu obvezne ni dopunske literature za spremanje ispita. A njihova uloga u našem kulturnom životu nije bila beznačajna. Naprotiv!

Tako je, primjerice, dr. Antun Mahnić bio ne samo katolički biskup, nego i filozof, poglavito estetičar, dakako i teolog, a uz to je bio pokretač Hrvatske straže, prvog filozofijskog časopisa u Hrvata, te utemeljitelj Hrvatskog katoličkog pokreta (HKP), koji je uvelike anticipirao ne samo kasniju Katoličku akciju Pija XI. nego i suvremenu doktrinu o apostolatu laika i zasadu o autonomiji vremenitih stvari što ih je iznjedrio II. vatikanski sabor. Malo je komu poznato da je dr. Drago Ćepulić bio prvi doktor romanistike na Zagrebačkom sveučilištu i jedan od ponajboljih poznavatelja francuske filozofije i književnosti u nas. Zacijelo malo tko zna da je dr. Ton Smerdel bio ne samo izvrstan prevoditelj s klasičnih jezika nego i pjesnik latinist među najcjenjenijima u svijetu, a kao kršćanski intelektualac vrlo zauzet u hrvatskoj kulturi. Ni nešto poznatiji dr. Đuro Arnold možda neće proći bolje, iako je riječ je o prvom doktoru filozofije na Zagrebačkom sveučilištu i zaslužnom predsjedniku Matice hrvatske. Jedva tko može nešto reći o dr. Bonifaciju Peroviću kao socijalnom misliocu, o Petru Grgecu i njegovu opsežnom polihistorskom publicističkom radu ili o dr. Ivanu Evanđelistu Šariću mimo činjenica da je bio vrhbosanski nadbiskup i emigrant?

Možda će Ivo Lendić i dr. Rajmund Kupareo proći malo bolje zbog mjestimične zastupljenosti u pjesničkim antologijama, kao i dr. Ilija Jakovljević zbog svoje tragične životne sudbine, a dr. Ljubomir Maraković zbog svojih još aktualnih pogleda na hrvatski ekspresionizam i druga razdoblja te na pojedine pisce, među kojima je i Krleža. Ali tko je, primjerice, bio Stjepan Tomislav Poglajen, isusovac, najzagonetniji Hrvat XX. stoljeća, s čijom se biografijom može prispodobiti možda samo Ciligina? Malo je kome poznat raznovrstan književni i socijalni opus trpanjskoga svećenika don Nedjeljka Subotića, intenzivan kulturni rad dr. Ferde Rožića ili ekonomsko-socijalna misao dr. Milana Ivšića i dr. Jurja Šćetinca. Premda životnim sudbinama različiti, ono što sve njih sjedinjuje jest pripadnost kršćanstvu i nastojanje da svoj javni rad nadahnu i identificiraju s kršćanskim vrijednostima.

Netom spomenuta imena hrvatskih književnika, filozofa i kulturnih radnika nisu dakako slučajno navedena; to su naime imena prvih osoba monografski obrađenih i predstavljenih u biblioteci »Hrvatska katolička baština XX. stoljeća«, koju je početkom godine 2006. ustanovila nakladnička kuća Glas Koncila.

Naslov biblioteke implicira da je pred priređivačima još golem posao. Ako na brzu ruku, uz prije spomenute, navedemo neka imena iz prve polovice XX. stoljeća – o. Ante Alfirević, Josip Andrić, Vilko Andrlić, fra Bonifac Badrov, Stjepan Bakšić, pop Fran Binički, Ivo Bogdan, o. Hijacint Bošković, Luka Brajnović, Pavao Butorac, Josip Buturac, Ante Cividini, Jakša Čedomil, Čedomil Čekada, Ivo Degrel, Ivan Delalle, Velimir Deželić (stariji i mlađi), Kamilo Dočkal, Rudolf Eckert, o. Hijacint Eterović, don Joso Felicinović, Aleksandar Gahs, fra Petar Grabić, o. Karlo Grimm, Ivo Guberina, fra Teofil Harapin, Jovan Hranilović, Rudolf Hrašćanec, fra Augustin Juretić, fra Lovre Katić, Vilim Keilbach, fra Oton Knezović, Kruno Krstić, o. Dominik Mandić, Marije Matulić, Ivan Merz, Mate Meštrović, Fran Milobar, fra Stanko Petrov, Stjepan Podolšak, Ivan Protulipac, Petar Rogulja, o. Stjepan Krizin Sakač, Krsto Spalatin, don Kerubin Šegvić, fra Bernardin Škrivanić, Janko Šimrak, Sergije Štejn, fra Urban Talija, Pavao Tijan, Mate Ujević, Danijel Uvanović, o. Miroslav Vanino, fra Kvirin Vasilj, Stjepan Zimmermann, Dušan Žanko, Andrija Živković – onda se može nazrijeti o kakvom je poslu riječ. Posebice zato što se radi o ljudima čije je javno djelovanje uvelike ostavilo trag izvan crkvenih ili specijalističkih okvira pojedinih znanstvenih ili umjetnčkih disciplina kojima su se bavili, a u nekih i izvan hrvatskih obzorja, primjerice u Josipa Andrića, Luke Brajnovića, Aleksandra Gahsa, Pavla Tijana, Rajmunda Kuparea, Krste Spalatina, Hijacinta Eterovića, Tona Smerdela, Tomislava Poglajena... sve ljudi znamenitih u međunarodnim razmjerima.

Osobine i važnost moderne katoličke baštine

Na to se može navezati značajka da je većina od njih imala širok spektar interesa, pri čemu im njihov katolicitet, iako vidljiv i nerijetko javno istaknut, ni u kojem smislu nije ograničavao slobodu mišljenja ni intelektualni razvoj, niti ih je nužno vezao unisonošću stajališta o pojedinim pitanjima ili im diktirao uskoću interesa i pogleda. Unatoč protivljenjima idejnih protivnika, ograničenjima koja su im nametana često nesklonim životnim prilikama, stanovitim nerazumijevanjima koja su katkad doživljavali i od ljudi sebi sličnih pogleda, kao i polemikama koje su međusobno vodili, oni su sve do nametanja komunističke diktature bili ne samo prisutni u javnome životu nego su u nekim razdobljima i na nekim područjima bili i dominantni u hrvatskoj kulturnoj javnosti, ostavivši zapažen trag i u prirodoslovlju i drugim prirodnim znanostima, ekonomiji i drugim društvenim znanostima, arheologiji i dr.

Ti su pisci kreirali i javnu scenu svojim knjigama, tribinama, predavanjima, znanstvenim i publicističkim radom, uređivanjem časopisa, bibliotečnih nizova, raznih publikacija, osnivanjem i vođenjem raznih društava. Bili su većinom uključeni u stožerne hrvatske kulturne i znanstvene organizacije poput Matice hrvatske ili Akademije, u međunarodne akademije i organizacije poput Pax Romana, katkad u političke stranke, često u razne strukovne i druge udruge. Uzme li se k tome u obzir činjenica da je u tom kulturnom krugu, nakon Zoch-Mencinova enciklopedističkog pokušaja potkraj XIX. st., začeta naša suvremena enciklopedistika – Fran Binički i Antun Mahnić zamisao su Hrvatske katoličke enciklopedije izložili još 1908. godine (tu činjenicu ne bilježi čak ni hrvatska redakcija Katoličke enciklopedije!), da bi je tridesetak godina poslije šire oživotvorio jedan od istaknutih članova Hrvatskoga katoličkog pokreta Mate Ujević pokretanjem Hrvatske encikopledije – onda je jasno da je našu kulturnu povijest potrebno dopuniti i u stanovitoj mjeri prevrednovati.

Uza sve to, osobitost spomenute baštine uvećava činjenica da je ona nastala u vrijeme najvećih svjetskih kriza i katastrofa dvaju svjetskih ratova, u vrijeme divljanja revolucija i kontrarevolucija, kompromitacije demokracije te širenja i jačanja raznih političkih radikalizama i totalitarizama. Kada se danas čitaju njihovi članci i knjige, onda se vrlo dobro vidi da su mnogi od njih (primjerice: Bošković, Ćepulić, Grgec, Maraković, Jakovljević, Juretić, Poglajen, Šćetinec,...) rano i točno uvidjeli nekršćansku, antikršćansku i, kako se nerijetko tada atribuiralo, neopogansku narav svih triju totalitarizama – komunističkog, fašističkog i nacističkog – upozoravajući na to što će se dogoditi kada tako pogubne ideje zavladaju velikim narodima. Utoliko je za većinu spomenutih najveća krivotvorina držati ih filofašistima ili klerofašistima, kako su većinom bili predstavljani od 1945. do 1990. godine, a neki i do danas. U političkom smislu, oni većinom bijahu skloni demokraciji, ali bez slijepa prianjanja uz demokracijske floskule, upozoravajući da demokracija bez moralnih načela vodi u anarhiju, a anarhija u diktaturu, baš kako se bilo i dogodilo u većini europskih zemalja.

Mnoge će dok budu iščitavali pojedine tekstove iznenaditi i to koliko je anticipacijskoga naboja u njihovim stajalištima o ujedinjenoj Europi, koja su stajališta neki od njih zastupali ne samo uoči nego i u vrijeme Drugoga svjetskoga rata. Ta je značajka bez sumnje izrasla i iz plodne raznovrsne i razgranate suradnje hrvatske katoličke inteligencije s nositeljima tadašnjih kulturnih, političkih i duhovnih pokreta katolika u europskim zemljama, prije svega u Francuskoj, Belgiji, Austriji, Sloveniji, Njemačkoj, Irskoj, Engleskoj, Slovačkoj te u nordijskim zemljama. O tomu svjedoči golem broj prijevoda raznih inozemnih radova na hrvatski jezik, kao i niz biografijskih prikaza o pojedinim istaknutim korifejima katoličke misli širom Europe s kraja XIX. i tijekom prve polovice XX. stoljeća.

Njihova djelatnost bila je i crkveno važna i anticipativna za kasnije doba, sve do našeg vremena. Kada bismo usporedili, primjerice, stajališta što su ih zastupali o društvenoj pravdi, ulozi vjere i Crkve u javnom životu, osobito u kulturi i politici, zatim o ulozi vjernika laika u Crkvi i svijetu, onda bismo za neke od njih mogli bez pridržaja reći da su bili preteče II. vatikanskog koncila. K tomu, znatan dio njih aktivno je sudjelovao u različitim vidovima djelovanja Hrvatskoga katoličkog pokreta, koji je bio autentično hrvatski reevangelizacijski kulturni i socijalni pokret unutar Katoličke crkve, započet dvadeset godina prije Katoličke akcije pape Pija XI.

Cilj i metoda

Cilj je biblioteke, dakle, u bitnim crtama sustavno osvijetliti niz naših zaslužnih imena, da se pokažu dometi hrvatske katoličke misli XX. stoljeća, započevši od prvih desetljeća; da se u sustavnom proučavanju, valorizaciji i popularizaciji autora koji su obilježili svoje doba i ostavili iza sebe trajne tragove osvijetli njihova važnost, uloga i mjesto u duhovnoj tradiciji našega naroda i Crkvi XX. stoljeća. A to je potrebno radi utvrđivanja hrvatskoga katoličkog identiteta, vrednovanja cjeline hrvatske katoličke duhovne baštine u sklopu hrvatske kulture i približavanja njezinih prošlostoljetnih vrijednosti suvremenim naraštajima.

Dakako, ova biblioteka nije prvi pokušaj da se neka važna imena monografski osvijetle, budući da su neke od spomenutih ličnosti već prikazane pristojnim monografijama ili zbornicima. No, spomenuta je biblioteka važna u prvome redu time što čitavom tom tematskom sklopu želi pristupiti sustavno, nasuprot do sada uobičajenoj praksi akcija ex privata diligentia. Taj cilj predmnijeva temeljni postupak – monografski prikazati pojedine osobe u cjelini njihova života pružajući presjek njihova javnoga rada, uz isticanje osobitih i originalnih crta njihova prinosa u žanru osvrta, eseja, studija, kritika, polemika, govora i rasprava u kojima se mogu razaznati njihova gledišta o najrazličitijim problemima, primjerice o književnosti, etici, umjetnosti, kulturi, vjeri, politici, socijalnim pitanjima, društvu, povijesti i dr. Sve knjige stoga sadrže izabrane izvorne tekstove, primjeren predgovor, životopis i bibliografiju predstavljene osobe te izabranu uporabljenu literaturu o njoj.

Uvodne rasprave, odnosno predgovori, daju portrete osoba i nastoje pružiti zainteresiranom čitatelju optimalan broj obavijesti o kontekstu života i rada pojedinog značajnika te o njegovu značenju i ulozi u duhovnim zbivanjima XX. stoljeća, kao i o stvarnim i mogućim odjecima pojedina opusa u suvremenosti. Zato su priređivači pojedinih naslova redovito stručnjaci koji su upoznati sa životom i djelom osobe koja se predstavlja. Tekstovi se tiskaju bez jezičnih intervencija, osim nužnih ispravaka i prilagodbi, što omogućuje uvid u razvoj hrvatskoga jezičnog, posebice pravopisnog standarda tijekom više od pola stoljeća u različitim državama i političkim poretcima.

Potrebno je spomenuti i to da su neki naslovi biblioteke u raznim prigodama bili i javno predstavljeni, a cijeli je projekt bio svečano predstavljen u zagrebačkoj dvorani »Vijenac« 5. veljače 2009., uz sudjelovanje zagrebačkog nadbiskupa kardinala Josipa Bozanića, urednika biblioteke mr. sc. Božidara Petrača, predsjednika Matice hrvatske Igora Zidića, akademika Dubravka Jelčića, jednoga od suradnika u projektu dr. sc. Daniela Miščina i direktora Glasa Koncila vlč. Nedjeljka Pintarića. Ipak, u cjelini gledano, biblioteka još nije dobila recepciju kakvu zaslužuje.

Dosadašnji naslovi

Neposredan povod pokretanju biblioteke bila je 70. obljetnica izlaska Ankete o hrvatskoj katoličkoj književnosti, što ju je godine 1935. u Katoličkom listu potaknuo Petar Grgec, nastojeći unaprijediti i organizirati katoličku književnost. Odgovore koje je tom anketom dobio objavio je u omanjoj knjizi Na Goru Gospodnju. Ponovnim izdanjem početkom 2006. urednik i priređivači zacijelo su željeli ne samo reaktualizirati neke književno-kulturne akcente tadašnje ankete, nego i Grgecovu nakanu da se upozori na loše posljedice što ih rađa književni i kulturni rad bez jasne aksiologijske osnovice, individualistička rascjepkanost i atomizacija kulturnog rada, zbog čega mnogi pothvati nerijetko propadnu ili ostanu bez željena učinka iako su razložno obrazloženi i neupitno posvećeni općem dobru narodne zajednice.

Osim ponovnog izdanja knjige Na Goru Gospodnju, koju je priredio urednik biblioteke mr. sc. Božidar Petrač, objavljeno je do sada šesnaest knjiga.

Prva je potkraj godine 2006. objavljena knjiga o začetniku Hrvatskoga katoličkog pokreta, krčkom biskupu, filozofu i publicistu dr. Antunu Mahniću (1850.-1920.) O lijepoj umjetnosti – studije i eseji, koju je priredio dr. sc. Vlado Vladić. Knjiga, donoseći dvanaest njegovih članaka o problemima umjetnosti i estetike iz Hrvatske straže, podsjeća na to da je Mahnić velik dio svoje biskupske službe na dosljedan i razgovjetan način stavio u službu borbe za kršćanska načela u javnom životu, kulturi i umjetnosti te upozorava na one točke njegova mišljenja koje i danas mogu biti izazovne i nadahnjujuće u sudjelovanju kršćanske estetičke misli u umjetnosti i književnosti.

Sljedeću knjigu, Život i duh – studije i eseji, posvećenu filozofu i publicistu dr. Dragi Ćepuliću (1893.-1976.), priredio je dr. sc. Vladimir Lončarević. Knjiga sadrži šesnaest tekstova iz najzrelijeg doba njegova stvaranja između 1940. i 1945., kada je među ostalim radovima objavio četiri knjige: filozofske eseje Eis heauton, dnevničke zapise Večernja škola ili Crno cvijeće na Cvjetnicu, studije o francuskim piscima i filozofima Ličnosti te književne eseje Pjesnik govori. Iako prisiljen na šutnju u najzrelijim godinama svoga stvaralaštva, Ćepulić je dao originalan doprinos hrvatskoj filozofskoj i društvenoj misli prve polovice XX. stoljeća.

Sredinom 2007. izlazi knjiga dr. Tona Smerdela (1904.-1970.) Duh umjetnosti – eseji, koju je priredio Vlado Vladić. Taj poznati hrvatski latinist, autor više pjesničkih knjiga na hrvatskom i na latinskom, po kojima se pročuo i u svijetu, u ovoj je knjizi predstavljen s trideset i pet članaka kao kršćanski promišljatelj ljepote, sklada, stvaralaštva kako se očituju poglavito kroz pjesništvo hrvatskih i svjetskih pjesnika. Knjiga donosi izbor tekstova iz periodike i knjiga izdanih tijekom najplodnijega Smerdelova esejističkoga razdoblja: Susreti s knjigama i piscima I i II, Borba za sklad i Stvaralačka radost te iz rukopisa Putovi ljepote (1946.), čiji dijelovi ovdje prvi put izlaze na svjetlo dana.

Peta je knjiga u nizu Um i umjetnost – eseji dominikanca dr. Rajmunda Kuparea (1914.-1996.), koju je priredio Zdravko Gavran. U nju su uvršteni odabrani ogledi, znanstveni, filozofski i kritički članci o umjetnosti – ukupno dvadeset dva teksta hrvatskog intelektualca svjetskoga glasa, profesora estetike i aksiologije i čileanskog akademika, svećenika dominikanca, političkog emigranta (1946.-1971.) i povratnika, pedagoga i teologa, pjesnika i skladatelja, dramskog pisca, pripovjedača i romanopisca. Ovom knjigom želi se utvrditi njegov doprinos povijesti hrvatske estetike, u kojoj je zbog marksističkog i drugih utjecaja i isključivosti još zanemaren, pa njegov doprinos nije ni izdaleka u potrebnoj mjeri integriran u povijest hrvatske estetičke misli.

Šestu knjigu – Petar Grgec: Katolicizam, kultura i politika, članci govori i studije – priredio je Vladimir Lončarević. Petar Grgec (1890.-1962.) bio je književnik, publicist, urednik, gimnazijski profesor i prvak Hrvatskog katoličkog pokreta koji je snažno utjecao na idejna strujanja među hrvatskim katolicima u književnom, kulturnom i političkom životu. Njegova shvaćanja o ulozi vjernika laika u Crkvi i svijetu korespondiraju sa zasadama što će ih poslije iznjedriti II. vatikanski sabor. Četrnaest članaka objavljenih u ovoj knjizi predstavljaju os Grgecove kulturne, književne, socijalne i političke misli. Osim gotovo proročke prosudbe ondašnjih totalitarizama, znakovita je suvremenost njegove misli kada je riječ o anticipaciji spomenutih koncilskih smjernica te aktualnih prijepora u vezi s europskim zajedništvom, njegovim korijenima i ciljevima.

Na kraju niza izašlih četiriju knjiga 2007. stoji naslov – Đuro Arnold: Vjera, filozofija i umjetnost, koju je priredio dr. sc. Daniel Miščin. Knjiga je sastavljena od deset članaka Đure Arnolda (1853.-1941.), prvog doktora filozofije na Zagrebačkom sveučilištu (1880.) i predsjednika Matice hrvatske, koji su zasigurno reprezentativni odraz njegova razmišljanja i djela. Kako se dobro vidi u Arnoldovu možda najvažnijem tekstu Zadnja bića, on je zaokupljen potrebom da se sačuva mjesto (za) Boga u znanstvenim i intelektualnim raspravama njegova vremena. Baš se zbog toga toliko zaokupljao metafizičkom problematikom kao temeljnom razinom tog problema. Glavna snaga Arnoldove misli je u tome što pitanja o kojima piše nisu puke akademske rasprave, nego su izraz praktične potrebe da kršćanski svjetonazor bude što promišljeniji i kao takav dorasliji izazovima suvremenog svijeta.

Prva knjiga izašla godine 2008. bila je – Ivo Lendić: Katolicizam i kultura – eseji, članci i polemike, koju je uredio Božidar Petrač. Autor Ivo Lendić (1908.-1982.), uz pjesnički i prozni beletristički rad te uredničke angažmane, bio je u razdoblju od kraja dvadesetih godina do kraja II. svj. rata jedan od najistaknutijih promicatelja kršćanske misli u hrvatskoj javnosti i, takav, jedan od najpronicavijih polemičara s liberalnom i lijevom misli u Hrvatskoj. Zatekavši se na kraju rata na mjestu novinskog dopisnika iz Rima, ostao je u egzilu, gdje je u Glasu Sv. Antuna, Hrvatskoj reviji, Studia Croatica i drugim glasilima objavio više desetaka ogleda političke i kulturne tematike. Knjiga donosi dvadeset članaka objavljenih u različitim časopisima između 1934. i 1952., koji ga uz pjesničku zbirku Angelusi i knjigu eseja Božji kotači svrstavaju među najistaknutije hrvatske intelektualce XX. stoljeća.

Neke će zacijelo iznenaditi da je knjigom Izazov kršćanskog humanizma u niz uvršten i književnik i političar, urednik Savremenika i predsjednik Društva hrvatskih književnika uoči rata dr. Ilija Jakovljević (1898.-1948.). Međutim, taj istaknuti haesesovac, ustaški starogradiški uznik, zatim partizan i napokon žrtva komunističkog progona, bio je u razdoblju između 1915. i 1933. jedan od istaknutijih kulturnih radnika katoličke orijentacije, zadržavši kršćanski misaoni obzor i u kasnijem javnom djelovanju. Osim knjiga proze i pjesama, koje su do danas autentičan dokument tragike hrvatskoga čovjeka pritisnuta totalitarizmima prošloga stoljeća, objavio je niz članaka, eseja i komentara u raznim glasilima, od kojih ova knjiga (priređivač V. Lončarević) donosi dvadeset tri teksta objavljena između 1917. i 1940. godine.

O možda najmanje poznatom od dosad predstavljenih, fra Bonifaciju Peroviću (1900.-1979), njegovu knjigu eseja i članaka priredio je Ivan Čulo. Taj franjevac, doktor sociologije i duhovnik katoličkog društva »Domagoj« jedan je od najvažnijih katoličkih socijalno-političkih mislilaca između dvaju svjetskih ratova. U svojim djelima iznio je kritiku kapitalizma, marksizma, formalne demokracije i totalitarističkih diktatura, suprostavivši im ideju kršćanskog društva u obliku autentičnog hrvatskog socijalizma, utemeljenog na poštivanju narodne tradicije i duhovnih i materijalnih potreba. Neki vidici njegove misli u tome smislu i danas su aktualni, o čemu će se osvjedočiti svaki čitatelj koji pročita šesnaest ogleda objavljenih u ovoj knjizi.

Naposljetku, posljednju knjigu u 2008. godini – Ivan Evanđelist Šarić: Spasonosne misli – priredio je Vlado Vladić, skupivši u njoj sedamnaest njegovih eseja i drugih članaka. Šarić (1871.-1960.), poznat kao pjesnik, biskup i emigrant, ali neopravdano zanemaren kao mislilac, ovdje je predstavljen nizom članaka u kojima problematizira kulturne, vjerske i druge fenomene svoga vremena. Šarić je bio vrlo plodan pisac, pa knjiga, iako među opsežnijima u biblioteci, nije mogla predstaviti sav dijapazon njegova javnog djelovanja, no ipak vrlo dobro predstavlja glavne vrijednosti njegove misaone baštine i njezinu svestranost, ističući u prvi plan snažan teodicejski naboj njegova opusa.

Biblioteka nastavlja izlaziti i tijekom 2009. godine, objavom knjige Ljubomira Marakovića: Katolički idealizam i realizam. Bez sumnje, Maraković je (1887.-1959.), uz Matu Ujevića, Petra Grgeca i Josipa Andrića, bio najsvestraniji kulturni pregalac Hrvatskoga katoličkog pokreta i intelektualac europskih obzorja par excellence. U četrdesetak godina svoga javnog rada taj je prvi urednik Luči i dugogodišnji urednik Hrvatske prosvjete ostavio više od tisuću različitih radova, ostavši do danas eminentno kritičarsko ime hrvatske književnosti i kulture između dvaju svjetskih ratova, čije se analize i sinteze uzimaju s uvažavanjem. Knjiga u izboru priređivača (V. Lončarević) donosi trideset dva teksta iz razdoblja između 1905. i 1945. godine, predstavljajući ga kao svestranog mislioca kršćanske inspiracije.

Gospodarsko-socijalno djelovanje hrvatskih katolika, osobito onih organiziranih u sklopu Hrvatskoga katoličkog pokreta tijekom prve polovice XX. stoljeća, gotovo je nepoznato i stručnoj javnosti, kamoli općoj. Stoga je izdanje knjige odabranih radova prof. dr. Milana Ivšića Socijalni duh i narodna kultura, koju je 2009. priredio diplomirani filozof i pravnik Ivan Čulo, dobitak i za stručnu i za širu javnost. Nakon što se i u nas potkraj XIX. stoljeća znatnije počela razvijati katolička ekonomsko-socijalna misao (Fran Milobar, Vilko Anderlić, Urban Talija), a zatim i praksa, pa je, primjerice, 1901. godine, na poticaj Prvoga hrvatskog katoličkog sastanka, osnovana Hrvatska poljodjeljska banka d.d., ta je misao i praksa dobila organiziran izričaj u sklopu HKP-a, u čemu su se uz njegova pokretača biskupa Antuna Mahnića, osobito istaknuli Juraj Šćetinec i Milan Ivšić (1887.-1972.), koji je uza svoje osnovno svećeničko zvanje, niz godina bio sveučilišni profesor na Katoličkom bogoslovnom fakultetu, na Ekonomsko-komercijalnoj visokoj školi (Ekonomskom fakultetu), gdje je triput obnašao dekansku službu, te na Pravnom fakultetu u Zagrebu. Uz to, bio je član Upravnog odbora Hrvatske poljodjeljske banke, glavni urednik radničkog lista Glas naroda, osnivač Zavoda za narodno gospodarstvo te Hrvatskoga društva sveučilišnih profesora. Ovaj izbor Ivšićevih radova nastoji prije svega dokumentirati njegovu kritiku individualizma, liberalizma, kapitalizma i marksizma, kao i formalne demokracije te totalitarističkih diktatura te očitovati njegovu borbu za izgradnju novoga duhovnog čovjeka, ukorijenjena u svom narodu.

Godine 2010. izašla je knjiga Tomislava Stjepana Poglajena (1906.-1990.) Kršćanski personalizam, u redakciji dr. sc. Ivana Šestaka. Riječ je o izboru od osamnaest članaka, govora i studija što ih je taj »najzagonetniji Hrvat XX. stoljeća« (kojemu se ne zna grob!), objavio prije II. svjetskoga rata. Uz ostalo, knjiga donosi i njegov najvažniji programski tekst »Temeljni obrisi ljudskog poretka«, kojim je na temelju kršćanskoga personalizma načinio projekciju novoga ljudskog društva. Poglajen je bio snažan i prodoran mislilac i organizator, koji je genijalno intuirao aporije Crkve u totalitarnim sustavima i u demokraciji. Radeći s mladeži, osnivao je u Slovačkoj još za vrijeme rata kršćanske ćelije vjerujući u dolazak slobode. Istim je žarom pisao protiv komunizma i nacizma, a njegova kritika jalovog demokratizma i danas je aktualna i inspirativna.

Niz naslova u 2011. započet je knjigom Katolicizam i solidarizam – izabranim tekstovima don Nedjeljka Subotića (1882.-1951.), trpanjskoga župnika i mnogostranog književnika. Subotić je autor vrijednih djela primarne književnosti i zapaženih studija, eseja i rasprava, poglavito filozofsko-socijalnih razmatranja i ogleda o književnosti i likovnoj umjetnosti. Za nj su vezane različite zanimljivosti, od njegova prijateljevanja s Celestinom Medovićem, činjenice da se među prvima u nas bavio japanskom književnošću, do kritičkog odmaka koji je gajio ne samo prema komunizmu nego i prema fašizmu odnosno nacizmu. Knjigu je priredio Zdravko Gavran, izabravši šesnaest Subotićevih tekstova iz područja književnosti i umjetnosti te političke i socijalne misli. U svom predgovoru Gavran je, uz ostalo, naglasio potrebu osvjetljavanja žanra religioznoga odnosno hodočasničkog putopisa, koji je kao skup razmjerno vrijednih djela ostao neopravdano zanemaren, tj. neekspliciran u hrvatskoj književnoj povijesti, teoriji i kritici.

Knjigu dr. Ferde Rožića (1877.-1949.) Putokazi hrvatske kulture priredio je V. Lončarević. Riječ je o izboru petnaest književnih ogleda, polemika i kritika odnosno kulturoloških studija što ih je Rožić napisao tijekom četrdesetak godina javnoga rada, uz ostalo kao predsjednik Svetojeronimskoga književnoga društva. Malo je poznato da je Rožić pet godina bio urednik časopisa Hrvatska prosvjeta (1914-19.) uvodeći tada u književni život A. B. Šimića, Ulderika Donadinija, Iliju Jakovljevića, Stanka Tomašića, Đuru Vilovića i niz drugih pisaca. Njegove studije o narodnoj kulturi svjedoče o njemu kao o intelektualcu koji se suvereno kretao svim poljima humanističkih znanosti.

Prof. dr. Juraj Šćetinec (1898.-1939.), socijalni i ekonomski mislilac, izvanredni profesor Ekonomsko-komercijalne visoke škole u Zagrebu i jedan od osnivača Hrvatske pučke stranke, promicao je tijekom svoga prekratka života kršćanski etos društvenoga djelovanja. Bio je utemeljitelj i organizator prvih triju »socijalnih tjedana«, održanih prije Drugoga svjetskoga rata, te je uz dominikanca Hijacinta Boškovića mislilac koji se najstudioznije bavio kritikom fašizma. Knjigu njegovih izabranih radova Kršćanstvo i društveni razvoj priredio je dr. sc. Domagoj Račić. Knjiga donosi Šćetinčeve radove o radništvu i obrtništvu, o korporativizmu te o totalitalizmu, osobito fašizmu, u kojima se Šćetinec očitovao originalnošću i pronicljivošću.

Obrisi projekta od nacionalne važnosti

Može se, dakle, reći da se biblioteka dosadašnjim i planiranim naslovima predstavlja kao originalan izdavački pothvat kada je riječ o ekscerpiranju bitnoga sadržaja goleme baštine kulturne, političke, socijalne i druge misli hrvatske katoličke inteligencije u općem hrvatskom narodnom životu XX. stoljeća. Doista, bio bi golem i možda nenadoknadiv propust da je ta opsežna i raznovrsna baština ostala netaknuta pod prašinom na policama naših knjižnica.

Ipak, sav taj napor ne bi imao veće značenje od nostalgičnog prekopavanja po zaboravljenim i zanemarenim vrjednotama prošlosti kada u podlozi svega ne bi stajala činjenica o konstantnim markacijama katoličke misli, koje imaju svoje uporište ne samo u teološkim doktrinama i crkvenom nauku nego i u katolicizmu svojstvenom prianjanju uz filozofijsku misao, napose metafiziku, što joj je uvijek davalo ozbiljnost, pronicljivost i pouzdanost. Utoliko ne samo što se uza svu različitost misaonih preokupacija možemo uvjeriti u izvornu jedinstevnost mišljenja hrvatskih katoličkih mislilaca prve polovice XX. stoljeća, nego se mora uočiti da njihova misao svježe korespondira sa suvremenim dosezima katoličke misli u nas na kulturnom i socijalnom planu, što može pomoći razumijevanju i razrješenju razvojnih aporija suvremenih društava kršćanskoga uljudbenog kruga, pa tako i hrvatskoga.

Bez potrebe i želje da se unaprijed najavljuje učinak projekta, njegovim, nadati se je, napredovanjem uz požrtvovnu zauzetost urednika Božidara Petrača, svih priređivača, direktora Glasa Koncila vlč. Nedjeljka Pintarića i izvršnog urednika gosp. Stjepana Pogačića, te uz itekako opravdanu potporu Ministarstva kulture RH, ova biblioteka dobiva obrise kapitalnog nacionalnog projekta. Mimo različitih predrasuda koje prate recepciju katoličkog prinosa općoj hrvatskoj kulturi XX. stoljeća te mimo ikakve nakane i potrebe da se taj doprinos getoizira ili ekskluzivira nauštrb svih drugih prinosa cjelini hrvatske kulture, njime će biti ne samo ispravljena velika nepravda nanesena mnogim našim zaslužnicima nego će hrvatska javnost, prije svega kulturna, napokon dobiti prigodu sustavno se sjećati uloge, opsega, glavnih naglasaka, vitalnosti i anticipacijskog potencijala katoličke misli i duhovnosti tijekom prošloga kulturnog vijeka u Hrvata. Time se udara temelj novim istraživanjima, interpretacijama i vrednovanjima hrvatske kulture XX. stoljeća.