Oda vodi

U svim školskim, promocijskim i turističkim opisima Slovenija je predstavljena kao šumovita zemlja. Pokraj tog uistinu prevladavajućeg opisa, prikazana je i drugačije, ogoljeno. Gdje je njezin biljni pokrivač imalo odgrnut, otkriva nam se drugačijom, u zavodljivijem i tajnovitijem ruhu: gola i vlažna, tekuća i žuboreća, premještajuća i prelijevajuća, špricajuća i valjajuća, ali i zadovoljno razlivena. Od jedva primjetno prodorne, i lijeno oklijevajuće, zna tiho prijeći bregove i pretvoriti se u ogledalo oblaka. No, nikada nikamo ne ide i živi posve sama sa sobom kao mrtav rukav rijeke, močvarni prozorčić ili mlaka za napoj stoke. Da, i takva je moja domovina, silno plodonosna, samo što si to ne usuđuje priznati.

Rođenje iz stijene

Iz bezbroj puta napuknutog, pomaknutog i nagomilanog živog kamena voda ključa na svjetlost dana. Negdje izlazi na livadu kao znojenje pazuha, negdje uznemireno tjeskobno kao u predvečerje obećane zemlje, negdje ponovno prostačko kao mlaz kobile. Ponegdje meko kaplje, ponegdje tvrdo pršti. Jesu li izvori tjeranje kroz nasmiješena usta, i jesu li vrela oslobođen put kroz stisnute usne?

Ponegdje voda samo tiho sipi, ponegdje ključa. Zanijeme munje od tih zbivanja na Krasu. Takvim žarom kipi na svjetlosti dana da se potapljaju livade. Ponegdje klokoče i stvara mjehuriće, ponegdje kuca kao srce i raduje se stankama. Teče po gospinom vlascu ili se stidljivo zaklanja dragušcem. Miriše na vodenu metvicu, katkada po spermi Bergmandeljca.

Slava slapova

Tamo gdje joj od velikog zanosa nestaje tlo pod nogama, skače u jamu, pada u dubinu, divlje klizi duginim svodom i ponekad zaspi u ledenim snovima. Kad je sunce probudi, voda nanovo proklizuje, nagriza i dubi, sve dok tisućljetne stijene ne popuste. Najtvrđih se dohvaća neodoljivim obožavanjem. Ponekad žuri, ponekad kasni, umiva se još u kanalićima po putu.

Kad se, zbog neprekidnog inata, premet uporno smanjuje, savijena se voda lagano uspravlja, a zbog loma čeone kosti pomakne unatrag, žurno pruži ruku i brzacu te ga povuče za sobom na novo uporište. Naravno, potrebno je nekoliko trenutaka kako bi se voda ponovo osnažila i smirila u tek nastajućoj zavali. Katkada, nema li dovoljno vode za uvjerljiv nastup, mlaz iščezne u zakulisju predstave, katkada se, za obilne kiše, mlaz raščešlja. Događa se da zakulisni mlaz ne popušta dok ne izdubi sve stijene, i tek pri rušenju njegova je pozornica ponovno osvijetljena. Ima i slapova koji rastu. Granicu im povećava sedra, a voda je preskakuje sve dok pogled seže preko nje. Poslije se vrati u dubinu, isto na slijepo, no samo kad nešto visi u zraku.

Proljetno i jesensko rublje

S proljeća na jesen, za vrijeme zrelih kiša, vode potoka i rijeka narastu, ustanu iz korita i razgledavaju kraj. Zeljaste biljke oduzimaju im dah, drveće se opija, glodavci i zvijeri pobjegnu u krošnje, vodene ptice njišu se na površini oblaka. Razlivena voda posjećuje svu djecu vlažne livade i za nekoliko ih tjedana, dana ili samo nekoliko sati iznova poveže u veliku obitelj, probudi sve skrivene i zaboravljene uspomene na stvaranje svijeta, na one davne, odbrojavanjem minule dane, kad je zemljom vladala voda.

Nabujale vode ispiru maternicu vlažne livade, pomlađuju njezinu životnu snagu i dižu njezin krevet u krošnju riječnog drveta. Kad se vode umire, tiho isteku, iščeznu i mirno liježu s korijenjem. Sad je vlažna livada očišćena i potaknuta na novo rođenje. Iz mulja se rađa život.

Presahnulo disanje

Kada se u zaleđu planina, obraslih jelkama i bukvama, nakupe oblaci i vode se pod nebom ocijede među prstima korijenja, tada se na krškim poljima otvore nikad zacijeljene rane. Voda tjera iz gornjih tokova rijeke i nestaje u ponorima. Srećom, vrela je više nego ponora i baš tome možemo zahvaliti na divnim jezerima bez obala, močvarama kratkoga vijeka, koje dišu s kišom i preminu u razdoblju suzdržavanja.

Prije negoli jezero presuši, u pregrijanoj i do dna osvijetljenoj vodi odsijeku se kopnene biljke, cvjetnice, trave i šaš. Isprva se još zrcale u plitkoj vodi, no uskoro posve prekriju vlažna tla. U međuvremenu, vodene biljke u lokvama ponora pronađu posljednje utočište, i kad se napokon otvore vrata podzemlja čujemo Danteov stih: »Ostavite svu nadu, vi koji ulazite!« Sada na površini lelujaju trave, koscu na beskonačnu radost.

Krš

Najviše ogoljen kraj nalazi se na Krasu. Nakon što su s njezinog lica nestale tople hrastove šume, ona voda, ispod neba, razgrnula je površinu sve do gole kamene majke. Još se i sada može primijetiti kako voda liježe na goli kamen, kako mu liže uši i grize nos, kako ga ljubi u oči i rastapa u vlažnom zagrljaju. Nijedan kutak gologa kamenog tijela nije ostao nedodirnut, mokar je, vlažan ili bar dahtav, a ponegdje, kao u puteljcima hipogastrija, i kiša zadrijema. Iz takvih utora zatim pije vjetar, kad se umoran uspinje preko nekadašnjeg raslinja.

U vrijeme kad zemlju stegne bura, mraz dograbi vodu, ne bi li se smrznula i očvrsnula. Tada se goloj kamenoj majci lome kosti. Pri plaču joj se ne mijenja samo lice, pri rasipanju je ne napušta samo snaga, već joj, kad se slomi na pola, duša iščezne. U međuvremenu, na hridima i u skloništu ruševina vjetar je nanosio zemlju, crvenicu svjetlije boje, dovoljno primamljivu gozbu za najskromnije biljke. Iznad onih koji pužu klečeći, prizemnih biljaka, odlučno ustaju božuri, krdo ružičastih djevojčica. Zatim priđu grmići, a prepoznajemo ih po odjeći, ne gledajući spol: naočita borovica, gorljiva rašeljka, nedužna rujevina i gizdav krški grab. Pri dovoljno bujnoj sjeni nikne ponovo, davno prognan, hrast kitnjak, najsrčaniji sin hrastova plemena.

Mlaka

Gdje su ona vremena kada je svako selo na Krasu imalo svoju mlaku, na kojoj se prije večeri, vraćajući se s paše, napajala stoka? Blatnim tlom vrvjeli su duboki otisci papaka i kopita, a iz kravljih i konjskih balega dimilo se dugo u noć. Izlaskom sunca, kada bi se razbježale jutarnje magle, događalo se ovdje nešto nevjerojatno. S prvim sunčevim zrakama iz mulja je izlazilo biće, crno i blatnjavo, s izbočenim nogama i prslukom u oklopu. Uspelo se na tijelo biljke i zaustavilo na njenim grudima. Već za nekoliko trenutaka tjelešce je počelo pucati kao po šavu; kroz otvor na leđima izvukla se glava gusjenice, mekim prsima posegnula daleko unatrag te iz oklopa izvukla svoj stražnji leptirasti dio. Da ne bi pala unatrag, spasile su je dvije svijetle naramenice, opasane za oklop, koji je bio prilijepljen uz biljku.

Kad se dijete uspravilo, u jastučić, nježno složenom na leđima, počeo je ulaziti zrak, naramenice su se produžavale i povećavale kao dvije, baš ovog trenutka izvješene, pelene. No, pravi oblik, oblik krila, dobile su tek kad ih je sunce dobro osušilo. Nedugo zatim, blijedo obojani kukac poletio je. Kasno poslijepodne, kad su se krave počele skupljati po ulicama, među suhim zidovima, čudile su se slikovitom kukcu koji je raspojasano letio iznad vode. Vijest je obišla svijet: rodio se vilinski konjic, spasitelj prapovijesti.

Niska močvara

Iz daleka izgleda kao skromna livada. Voda se ne može vidjeti, patka se ne može čuti. Siđeš li, propadneš do gležnja, do koljena i do pasa, tako varljivo pobožna znaju biti jata šaša. Raščupana, skrivaju svijet pritajene tišine. Samo vodeni prozorčići, nekakav šumarak u labirintu vodenih ulica, otkrivaju živahan, naseljen grad. Ovdje patka pupčanica čisti gizdavo perje, bijelom stražnjicom trza riđa štijoka, vlastelica drijema na štulama. Više od toga, o niskoj močvari iz kronike dnevnih novina, ne saznajemo, ali noćni radijski program uzburka umalo sve glasove stanovnika šaša, a i šepanje kokošice mlakarice je ugodnije spram puhačkih instumenata drugih vodenih kokoši.

Visoka močvara

Nigdje se ne osjeća dublja povezanost između neba i zemlje kao u visokoj močvari, gdje je mahovina najbliže oblacima. Tresetna mahovina stvorena je voda, te se pomoću tih biljaka uzdiže iznad vlastite površine. Jer kišnica, koja zastaje u mijehovima, gotovo ne sadrži mineralne supstance, čime se inače hrane biljken i promjena je poprilično skupa. Za jedan mineralni ion, tresetna mahovina trebala bi dati dva vodikova iona, to je razlog kiselosti i nepovoljnosti za bića koja su prisiljena živjeti u visokoj močvari. Samodovoljna je to država sa svojim sucima i krvnicima, ali i svojim ljepoticama i svodnicima. Biljke u visokoj močvari krvavo presude kukcu koji sjedne venerinoj muholovki na dlan. Osim zavodljivog divljeg ružmarina¸ Andromedinog potomka, vrebaju na plijen močvarna hitra, živorodna gušterica i šljuka bena. Građevina visoke močvare zasniva se na odumrlim plivajućim udovima tresetne mahovine i ostalih biljaka, ovog i prošlih života, kada je posuda još bila puna vode. Sada je vodu moguće vidjeti samo u prozorima među uzvišenim mahovinama, dok preostala voda spava duboko u tresetu ili raste u približavajućem kišnom oblaku.

Život rijeke

Dječji glas bunara, hihotanje djevojčina potoka, smijeh urlajuće mlade žene, širokogrudni glas majke, bakine nijemo prolazeće godine, glasovi su rijeke na njenom putu od izvora do ušća. Žustro promjenjiva rijeka stari neprestanim pomlađivanjem. U punini živi kao bunar, a daje najbolje od sebe i na kraju svoga puta, padajući moru u spokojan zagrljaj. Zauvijek mlada, zauvijek zrela. Bez obzira što rađa samo mrtvice, hitaju joj u naručje sve mlade tekućine. Ostavlja za sobom preminule vode, a priziva sve pritoke, kako s lijeve, tako i s desne strane. Jednako tako majka je svim čekaocima na brijegu. Zar nisu sva, baš sva drveća namijenjena, dolje, rijeci? Ne samo ona već uz vodu, nego i druga, još stojeća, što joj ne žure s livada i brijegova? Ptice, koje promatraju, ne mogu se nadiviti, stoga se iznova uzdižu iznad krošnje zemljovida.

Mrtvica

U mrtvicu, tamni dio močvarnih biljaka, prodiru krila ptica vodarica. Za oblačnog vremena plivajući puževi, dišući plućima, naslanjaju stražnjice prema nebeskoj površini. Vodeni kukci vješto izmiču ispupčenih očiju vodenih duhova. Kao Rimska cesta krivuda, kroz zvjezdana ljuljanja vodene leće, mokar trag bizamskog štakora. Na površini se guraju listovi lopoča i lokvanja, i to njihovo prepiranje, iskorištava, zgnječeno cvjetajući posrednik, žabogriz. Na blatnom brijegu strelica s nepokorenim listovima brani čast mtrvice. I ako je vjerovati ružičastim licima zaljubljenih duhova slovenskih voda Premrlu, Muku i Gestrinu, mrtvica je i simbol nesnosne ljubavi.

Šljunčara

Donja razina šljunka, za zelenu je krastaču, planinski kraj. Oba pogleda, iz ptičje i žablje perspektive, ima i mali kulik, koji sred šljunčare trčkara uzvišeno i prirodno kao da kamenja ni nema na putu. Kad se kreće, čini se da stoji na mjestu, kad učini pomak, čini se da se pomaknuo kamen, jedinstveno poput pokretne slike filmskog oka. Uz vodu se, prijateljica močvarica, mala prutka, neprekidno ritmički njiše spajajući s njezinom jurnjavom. Šljunčana hitra, kornjaš, koji živi u pijesku, tijekom godine kao da želi skakati, a samo za sunčanih dana bi se ženio.

Cijelo to slavlje ne traje vječno, već samo nekoliko proljetnih tjedana, u zimsko doba šljunčara je tiha i mirna. Jedino na sajamski dan, kad iz zemlje bez kišobrana dohuči voda i kamenje se mijenja, biva veselo. Taj sajamski dan je dan, kad rijeka preplavi obalu.

Jezero

Svojom dubinom, jezero je najdublji izazov unutarnjem miru. Krošnje drveta, koje se zrcale u vodi, patke, koje pristaju na mirnoj razini i vjetar, koji jedri s valovima, brišu pitanje koje nas uznemirava: što se to zbiva u dubini? Iščezavajuća svjetlost sluti vječni mrak podzemlja. To je svjetlo koje zviždi u glazbi Gustava Mahlera, luđaka s jezera. Sve to osjetiš samo ako se šećeš uz jezero u dvoje, sa ženom, koja jedina zna, što je to najdublje zadovoljstvo, zadovoljstvo jezera.

More

Neka budu valovi kratki i namreškani, neka budu dugi i valjaju se, neka se lome i pršću, neka kipe i neka se preobraze ili neka ne postoje, more se uvijek promatra kao leđa očekivanja, nasukana u plitkoj vodi. Kada je površina sasvim nepomična, staklena i gusta, učini se da je nasukano očekivanje već leglo na stranu te potpuno ispunilo najdublju vodu i sve njezine stepenice. Tog ispunjenog očekivanja bude i previše. Zato o moru nikad dovoljno govora i zato ga Slovenija nema bog zna koliko.

Morska obala

Iako nitko ne zna reći, zašto oseka na slovenskoj morskoj obali nije toliko niska, koliko je plima visoka, zna se čuti o obali koja tone. Kasno ljeti odlučio sam tu hipotezu provjeriti. U napose mirnoj te napose čistoj vodi, kakve se u Tržaškom zaljevu ne može naći, tražio sam tragove svoje mladosti. Sve su nekadašnje stope još uvijek bile tamo, gdje sam ih zaboravio. Vrijeme ih još nije pregazilo, iako su sve zaglibile već duboko u vodi. Ako jest točno da more raste, tada su planine sve niže. I ako je točno da uspomena na moju mladost blijedi, tada je starost sve bliža i zato oseka nikada više ne dostiže plimu. Čak i vlastelica propada u blatnom litoralu.

Prevela: Martina Čvek

________________________________

Iztok Geister (1945.) – Pjesnik, prevoditelj, esejist, publicist, ekolog i ornitolog u slovenskoj se književnosti pojavio šezdesetih godina 20. stoljeća, kada je objavio nekoliko zbirki reistične poezije i bio suosnivač avangardne skupine OHO. Danas je poznat kao čuvar prirode i proučavatelj ptica. Njegovo bavljenje ornitologijom ima važan doprinos istraživanju i popularizaciji ptica u Sloveniji. Za Geisterov publicistički i esejistički rad značajno je dosljedno zagovaranje odgovornosti prema prirodi. Zbirka eseja Levitve bila je 2001. godine nagrađena Rožančevom nagradom. Djela: Prelestne prikazi (1990.), Zagovori narave (1994.), Dragonja (1999.), Levitve (2001.), Ko ogenj spi in je voda zvezana (2002.).