O poeziji

Čovjek vrijednost svojega života jača na dva načina; najprije razumskom spoznajom stvarnosti, što znači sustavnim i praktičnim organiziranjem znanja o njoj, a zatim doživljavanjem stvarnosti kao spontanim i oslobađajućim događanjem njezine smislenosti. Prvu djelatnost nazivamo znanost, a drugu umjetnost.

Zadaća znanosti je otkrivati i uređivati spoznaje o materijalnim zakonitostima pomoću najrazličitijih znanja i s njima ona učvršćuje uvjete čovjekova materijalnog života. Znanost napreduje od jedne do druge relativne spoznaje i nikad ne može doseći svoj globalni opseg. Pozicija znanosti je agnostična, duhovno neutralna, brine se za što sigurniju i objektivniju identifikaciju stvari u postignutim spoznajama. Po strani mora ostaviti sva pitanja o etičkom i konačnom smislu jer su znanstvene spoznaje samo djelomične, što se tiče ljudske cjelovitosti i ljudske totalne znatiželje koja ima metafizičko značenje. Ta je sposobnost sadržana u drugoj ljudskoj znatiželji, čija moć ne počiva u kauzalnoj logici i strogo vezanoj razumljivosti. Sadržana je u umjetnosti.

Umjetnost možemo nazvati poetičnošću, jer je poetičnost smisao slikarstva i glazbe, a prije svega izražavanja riječima. Poetičnost je cjelovito, darežljivo i spasonosno doživljavanje svega što postoji. Dakle, poetičnost je alogična i nekauzalna, ali je zato totalno i ekstatično obuhvaćanje stvarnosti kao pojednostavljenje biti i oslobađanje duha. Poetičnost je dokaz da, unatoč svim dostignućima znanosti i pobjedama tehnike, živimo u svijetu nepredvidljive i neizračunljive budućnosti, dakle u svijetu sudbine i tajni, a prije svega u osjećanju neprestane nedovoljnosti. Ako je znanost nagon za identifikacijom, onda je poetičnost silna želja za autentičnošću. Biti autentičan, dakle osjećati se kao centar svemira i iz njega izricati integralne doživljaje. Ako je znanost sustavno uređivanje egzaktnih zakona o mrtvoj i živoj tvari, onda je poetičnost nezadrživa i radosno opuštajuća igra mašte s najrazličitijim elementima sudbine kako bi s njima sastavljala cjelovite vizije.

Između znanstvene i umjetničke istine u prirodnim uvjetima života ne može i ne smije biti takve suprotnosti da bi ostvarivanje jedne istine uništavalo drugu. Baš suprotno, čini se da obje teže – iako svaka na svoj način – izvornom postupku nadilaženja samih sebe, jedna umom, a druga imaginacijom. To nadilaženje nazivamo stvaranje. Nas prije svega zanima umjetničko stvaranje u kojem bismo htjeli otkriti najvažniji impuls poetične djelatnosti.

Od pamtivijeka je čovjek svjestan svojih sposobnosti usavršavanja. Čovjeku je prirođena sklonost nadilaženja nazočne stvari maštovitim naponom. Pri tom procesu igranja je najzanimljivija činjenica da imamo čvrsti osjećaj da tek njegovim maštovitim sudjelovanjem nadopunjavamo stvarnost u pravu istinitost. Ujedno nas ispunjava osjećaj da tim snalažljivim načinom zadovoljavamo potrebu za cjelovitošću stvari ili pojava. Čovjeku je, naime, urođena spoznaja da je sve što je dano, dano nepotpuno i da moramo sve ono što nam je dano nepotpuno dopuniti ekstatičnim naponom svojeg duha. Imaginacijska sposobnost je naizgled nestvarna, ali je po svojoj spontanoj pojavnosti u čovjekovu duhovnom životu nužna i stvarna pojava, jer bez nje ne možemo zamišljati kvalitatizaciju koja je smisao stvaranja. Vidjet ćemo da je baš u poeziji stvaranje kategorija vrlo čistog, intenzivnog i cjelovitog napora.

Čovječanstvo je nastanak poezije oduvijek tumačilo pomoću mita koji govori o gubitku cjelovitosti. To je predoživljaj čovječanstva jer je zajednički raznim objašnjenjima o gubitku čovjekove slobode. Mit kaže kako je pračovjek zbog kobnog prijestupa bio izgnan iz raja sretnog jedinstva. Izgon je pračovjeka okrnjio, postao je samo dio cjeline da bi je se kasnije s nostalgijom prisjećao i njenu stvarnost potvrđivao čežnjom. Taj izgon znači početak imaginacijske težnje za cjelovitošću i jedinstvom čovjekove biti. Zato je poezija čežnja za izgubljenom harmonijom. Pjesnik i dalje istančanim zvukom u kozmičnoj i sudbonosnoj atmosferi lovi rastresene djeliće izgubljene skladnosti: zvukove, riječi, rečenice, melodije, a s njima i mjeru, ritam, stihove, rime. Ova poetična igra traje u svim narodima i svim vremenima, samo se njezin domoljubni sadržaj uvijek izvorno zamjenjuje. Zato se od vremena do vremena iz naroda uzdigne pjesnik koji nas, nadahnut iznimnom željom za suverenošću u jadnim trenucima praznine, tuđine i očaja, tako razveseli božanskom silom cjelovitosti i zajedništva da osjetimo trenutke besmrtnosti. Svaki pravi umjetnik postaje usprkos smrti, koja je naša najsudbonosnija okrnjenost, takav gospodar igara sudbine da i smrti hrabro pogleda u oči, kao Kafka koji je rekao: »Najbolje što sam napisao proizlazi iz sposobnosti s kojom mogu umrijeti ispunjen«. Tko doseže suverenost pomoću poetičnosti, pridobiva vlast čak i nad samom smrću.

Poezija je čuvarica autentičnosti, kako u glazbi tako i u slikarstvu te plesu. Njezin najvjerniji medij je riječ. Poezija je kod pjesnika vezana uz jezik, uz takav govor kojim se pjesnik počeo očovječivati i njezinim riječima, kao nositeljima smisla, otkrivao je doticaj s otkrićima i zagonetkama svijeta, koje je doživio prilikom prvog milovanja svoje majke ili u igri sa svojim najbližima. Riječ je dakle već unaprijed dana čovjeku-pjesniku, položena mu je u kolijevku. Zato je poezija riječi najprirodnija od svih umjetnosti. Pjesnik Ponge govori da je svaki čovjek uz pomoć igre riječima usmjeren prema mudrosti prirode i u istinitost stvari. A riječima, koje su najraširenije sredstvo, poezija se može udomaćiti u svakom čovjeku – ističe lingvist Chomsky – jer jezik nije ograničen samo na praktično komunikacijsko sredstvo, nego služi i kao sredstvo slobodne misli i izvornog samoizražavanja. I budući da je ljudski jezik nedvojbeno najhumaniziranija, najviša čovjekova sposobnost i vrhunac njegova razvoja, zato vrhunac jezika nije logična matrica, nego pjesma, utvrđuje Ivan Svitak; jer lirika kao da je najviši koncentrat čovječnosti, višak ljudskih mogućnosti.

Pjesma u životu nije usklađena s navikama i nije podređena bilo kakvom životnom redu. Javlja se po svojoj čistoj volji i razotkriva se bez najave i pripreme. Zato je razotkrivanje i milost. Apsolutna slučajnost. Strašna nezakonitost. No ipak je u dubini pripremaju nevidljive kohezijske sile: trgne se prilikom susreta našeg prasjećanja i praslutnje, te se priprema na povlačenje kao kaotična erupcija. Nekakav doživljaj tiho te muči noć i dan, polako ga osvijestiš, prihvatiš ga pod svoje okrilje, misliš na njega, zaspiš s njegovom mukom te se s njom probudiš, trpiš nekoliko dana i noći, postaneš slijep i gluh za svijet, počneš se vući kao bređa životinja, prije nego pobaci; sve teže dišeš, još se samo držiš za sidro u beskrajnoj dubini stvari i više ne znaš za banalni svijet i njegovo vegetiranje, za njegove pravilnike i zakonike; zatim ti počinje biti lakše, jer pogledaj, već si ugledao riječ, na jeziku joj se pridružila druga također nepoznata, probudi se treća, već se prepoznaje početak smisla, prepoznaje se melodija rečenice, i tada se prepustiš nečemu što dolazi odriješiti, i već je tu, novorođeno tjelešce, srce ti bije od radosti, zacrtano je i zaokruženo, pravo tijelo među tijelima; tada slijedi još samo vanjska skrb, čišćenje, isprobavanje glasa. Slijedi još samo zahvala sa zatvorenim očima, za začeće i rođenje istovremeno. Na kraju još osjećaš otužno raspoloženje, kao i svaki put nakon ljubavnog odnosa sa skoro djevičanskom biti.

Postoje različite definicije poetičnosti. Nabrojimo ih nekoliko:

Poezija je poziv čovjeka da napusti vegetativno stanje te da se popne na ravninu više svijesti. Poezija je gledanje stvarnosti koje razotkriva veću i dublju razumljivost od one kakvu mogu omogućiti racionalna znanja. Poezija je takva suverenost ljudskog duha koja se ne temelji na racionalnim, nego na iskustvenim razumljivostima. Poezija je stvaralačko izražavanje kozmičke i sudbonosne cjelovitosti. Poezija je ushićeno osjećanje materijalnosti kao neiscrpno bogatstvo značenja. Poezija je magično razotkrivanje čovjekovih važnih mogućnosti. Poezija je sredstvo pomoću kojeg se čovjek miri sa svijetom, traži zaštitu od njega i mistično utječe na njega. Poetičnost je osjećaj čovjekove slobode da raspolaže svijetom. Poezija je avantura jezika koja otvara nepoznate i beskrajne kvalitete čovjeka i svemira. Poezija je proricanje na granici dvaju svjetova, sanjarskog i stvarnog. Poezija je zaklinjanje zla i zazivanje dobra, protjerivanje lošeg duha i čaranje dobrog.

Pogledajmo pobliže kako pjesma izražava svoj paradoksni smisao. Najprije potvrdimo da riječi u poeziji postaju polivalentne. To znači da riječ u pjesmi izgubi svoju jednoznačnost i postaje višeznačna. Čak i najistrošenije riječi u poetičnom kontekstu postaju višeznačne. U poetičnoj uporabi se uglavnom radi o dva velika koncepta koja se posebno danas međusobno potiru – za semantičko i strukturalno značenje riječi. Prvi koncept se oslanja na ogromno leksičko bogatstvo u svakom jeziku, a drugi se utemeljuje na formalnim i funkcionalnim odredbama logične sintakse. Najveće obilje značenja nastaje u semantičkoj sintaksi: njezin prostor tako snažno i slobodno raspolaže atmosferskim promjenama da im se riječi predaju i doživljavaju cijele ljestvice značenja. Tri izrazito doživljajna elementa najsilovitije utječu na značenje riječi: vitalna ekstaza, životna tragičnost i svemirska erotika.

A kad pjesmu pogledamo u cijelosti, obiđe nas izazivačka spoznaja – da najveću preobrazbu značenja ima pjesma kao cjelina. Čovjek bi zbog tog doživljaja mogao reći kako pjesma s običnom stvarnošću nema nikakve veze, odnosno da pjesnički tekst nije tako stvaran kao drugi svakidašnji tekstovi. Za čovjeka je stvarnost letak, tekst zakona, znanstveni članak ili časnik sa svojim izvještajima. Ni jedan od tih tekstova nije pjesnički tekst. To ne znači da je pjesnički tekst stvarno manje vrijedan ili da je baš suprotno izraz više stvarnosti, nego znači da je pjesnički tekst zasnovan na kvaliteti drugačijeg stajališta negoli takozvani stvarni tekstovi. Jezik tih različitih tekstova je isti, razlika je samo u posebno osjetljivom i discipliniranom izboru riječi. U umjetnički učinkovitoj pjesmi svaka je riječ na svojem mjestu, nijedna nije naodmet, nijedna premalo. Bit poetične imaginacije je u nezamjenjivosti riječi. Pjesma je karakteristična po napetosti između izazivanja i riskiranja, razgovorljivosti i težnji k tišini, ukratko, između sadržaja i oblika, te iskrenosti sadržaja i savršenosti oblika.

Ta težnja kod nekih pjesnika ide tako daleko da ponekad više prešute nego izreknu. Pjesnik Günter Eich kaže: »Osjećam određenu srodnost pjesama s kineskim znakovljem za pismo u kojima je sažet smisao, jer Kinezi riječi ne izražavaju abecedom ili glasovno, nego slikom, što znači krajnim shvaćanjem«. Zato sad možemo progovoriti o takozvanim prazninama u pjesničkim tekstovima. Stvarni ili dokumentarni tekst mora biti nabijen informacijama tako da ga u svakom trenutku i na svakome mjestu možemo provjeriti, jer samo tako odgovara svojoj svrsi. Umjetnost riječi ne poznaje tako komponirane i što gušće povezane strukture. Bitna je karakteristika pjesme da voli prekinuti svoj ispovjedni tok ili da u njemu preskače. Kaže se da poezija poznaje takozvana prazna mjesta. Takvu osobinu pjesnika mogli bismo nazvati umjetničkom slobodom. Pritom više nije riječ o eliminiranju svega suvišnog u pjesmi, nego o pjesnikovu pokretu kojim zove ili prisili čitatelja da informacijske praznine u tekstu napuni svojom vlastitom maštom. Drugim riječima, pjesma je već po svojoj prirodi poziv k reproduciranju pjesničkog teksta i njegove sudbonosne priče. Pjesnik s praznim mjestima upućuje čitatelja u nepoznatu zemlju kao turističkog vodiča: prije ili kasnije nastane sklad među uputama na zemljovidu i stvarnim putovima u nepoznatoj zemlji. I tamo gdje pjesma pruža nekoje dokumentaristične poteze, može sačuvati svoju fiktivnost samo ako to znači da glumi pseudodokumenarističnu prisnost; jer umjetnina je u svojem razvoju umišljena stvarnost, iako je sastavljena iz elemenata realne stvarnosti. Svakom pročitanom rečenicom tada naša slika o prikazanoj stvarnosti postaje gušća, na začuđujući način s više praznina. Svaki put kada se književni tekst u čitateljevoj mašti sastavlja u svojoj stvarnosti, uspostavi se samo u jednoj među mnogim svojim mogućim varijantama.

Umjetnost riječi stoga nije identična sa stvarnošću. Poezija je samo izazivanje i odgovaranje na izazov, iako se ne radi o nijednom stvarnom ili neposredno bolnom događaju i iako i nema takvu namjeru; jer prava umjetnina u sebi uvijek ima svježe pripremljenu moć povijesti: sadržaj koji je nosi u svakom trenutku i položaju moguće je razumjeti kao odgovor na svaki put postavljeno pitanje. Tu uznemirujuću ulogu poezije jako je dobro objasnio jedan od najnovijih njemačkih književnih teoretičara, Dieter Wellershoff. Kada je razmišljao o odnosu života i poezije, počeo je književnost uspoređivati sa simulacijskom tehnikom. Taj je pojam preuzeo iz modernog zrakoplovstva, gdje se za nove i nepredviđene položaje u letu pripremaju u posebnom prostoru za vježbanje. U njemu se astronauti prilagođavaju bestežinskom stanju, vježbaju u raznim inačicama upravljanja, već unaprijed prepoznavaju sve kritične faze svojeg kasnijeg poleta. Takav sustav vježbanja nazivaju simulacijskom tehnikom i taj nam pojam, prema njegovom mišljenju, može služiti kao analogija za objašnjavanje poezije. Poezija je naime simulacijski prostor priređen životnom iskustvu, igralište za imaginacijsko postupanje u kojem kako autor, tako i čitatelj nadilaze granice svojeg praktičnog iskustva, a da pri tome zapravo ništa ne riskiraju.

Čini se da je usporedba prihvatljiva. Književnost inače nije stvarna istinitost, a i ne izražava bilo kakve dokazive učinke na nju, nego nam nudi prijedloge ili primjere za ponašanje na životnim položajima na koje do sada u našem iskustvu nismo naletjeli, ali su u životu mogući. Na takve se primjere životnog ponašanja u poeziji ne možemo navikavati kao pilot u simulacijskom prostoru, jer su pilotovi pokreti strogo određeni, dok pjesnik ima više slobode. Tu dakle prestaje usporedba s pilotom u simulacijskom prostoru: pjesnikov položaj ima veće i slobodnije mogućnosti ponašanja.

Drugim riječima, cilj poetične razigranosti nije apsolutno pravilno ponašanje, nego neprestano i nezaustavljivo iskušavanje čovjekove životne igre. Upravo se u takvim bezgranično mogućim varijacijama imaginacije nalazi smisao čovjekovih stvaralačkih igara riječima. U toj igri pjesnik i pisac ugledaju jako stvarne slike o čovjeku u društvu, povijesti, prirodi, te u samom sebi. Zato neke igre postaju jako ozbiljne, pošto u svojim željama i mislima gledaju na sreću i nesreću, na dobro i zlo, pa moraju više puta riskirati kao i pilot kad napusti simulacijski prostor. Međutim, pjesnik i pisac se nikad ne smiju služiti već unaprijed izrađenim uzorcima za svoje orijentacijsko riskiranje.

Čovjekom i svijetom vladaju nagoni osjeta i oblika. Nagon osjeta izražava potrebu za osjetilnim iskustvom s materijom, a nagon oblika potrebu uma za mjerama i apstrakcijama. Životna napetost među njima često ih vodi u opasan antagonistički odnos. Čovjek može tu opasnost spriječiti samo pomoću trećeg nagona, nagona za igrom. Tom je nagonu dana sposobnost istovremenog savladavanja obje antagonističke sile u čovjeku i u njegovom djelovanju. To vrijedi posebno za područje umjetnosti, jer upravo je taj prostor određen za razigranu suverenizaciju. Ni u jednom drugom životnom prostoru čovjek ne može doseći takvu slobodu kao u umjetničkom stvaranju. U našem razmišljanju o poeziji to je spoznaja temeljne spoznaje. Umjetnost je igra čovjeka igrača, koji igra na sve, dakle na slobodu, a da pri tome ne povrijedi slobodu svoga bližnjega. Znanost i tehnika upoznaju i preobražavaju svijet, produžuju čovjekov život, poboljšavaju standard, eliminiraju bolesti i siromaštvo. Sve je to nužno i potrebno. No ipak, sve to znači tek stvaranje uvjeta, svi ti zadaci su tek početak. Glavno i najpotrebnije mu tek slijedi.

Sve to je, naime, samo stvaranje prostora za oslobađajuću igru koju zovemo sloboda. Oslobađam se kad se sukobljavam sa svim strukturama nagonskog i pojmovnog teritorija, ne samo na pravnim i etičkim položajima, nego i u vjernosti svojoj imagincijskoj igri, gdje su moje odluke najsuverenije i gdje sam i dalje u stanju nadređenosti u kojem se neprestano predajem novom izazivanju i pobjeđivanju. U autentičnom prostoru stvaranja najvjerniji sam ljudskosti. U tom je prostoru odgovornost vjerodostojna jer se suočava sa stvarnom veličinom koja je veća od pravne i moralne. U poetičkom sam stvaranju slobodan za nešto, a ne od nečega. U tom su prostoru moje slobodne odluke odgovori na svu životnu stvarnost.

U tom prostoru djeluje važna i vodeća spoznaja da je čovjek više od čovjeka. On gubi moć shvaćanja da živimo samo za produkciju, akumulaciju, manipulaciju i napredak, a snagu dobiva spoznaja da se pravo očovječivanje temelji na ekstazi, na cjelovitosti koja se ne može izmjeriti, kao i na razigranoj slobodi. Čovjek nije predmet uređivanja, nego subjekt osvajanja i prerastanja samog sebe. Tu je poezija suverena.

Prevela: Ines Markulin

____________________________________

Edvard Kocbek (1904.–1981.) – Književna ga znanost uvrštava među najvažnije slovenske pjesnike. Uvriježio se kao centralna ličnost predratnog križarskog pokreta i kao najistaknutiji kršćanski socijalist. Bio je osnivač mjesečnika za gospodarstvo, kulturu i politiku Dejanje. Objavljivao je u biltenu Slovenska politika, u Stražnom listu i Domu in svetu. Jedan je od osnivača OF-a i nakon rata podpredsjednik Prezidja NS NRS. Poznata je njegova ljudska i stvaralačka sudbina koju je doživio nakon izdanja knjige novela Strah in pogum. Riječ je o iznimno oštrim reakcijama politike čija je posljedica bila višegodišnja anatema. Kocbekovo esejističko djelovanje razvijalo se u tri smjera: prema jeziku i narodu, prema poeziji i prema temama egzistencije. U svemu je očigledno zauzimanje za etično odgovornog pojedinca i suprotstavljanje totalitarističkim idejama. Na njegovu stvaralačku osobnost utjecao je francuski personalizam. Djela: Svoboda in nujnost (1974.), Krogi navznoter (1977.), Pred viharjem (1980.).