O neprikladnim riječima

Riječi su jedno od rijetkih sredstava koje nama ljudima služe da bismo smanjili kaos u svojim životima. Stoga nije slučajna biblijska rečenica: »U početku bijaše riječ... i riječ bijaše Bog« (Ivan 1,1). Riječima izvlačimo iz usta tisuće osjetljivih ticala koja dotiču svijet i javljaju nam o njegovim oblicima. I ono što je jednako toliko važno: riječima možemo osobni doživljaj svijeta uskladiti s kolektivnim i na taj način čuvamo i obnavljamo svoju smještenost u društvenu okolinu.

Jezik, sastavljen od riječi, onda možemo shvatiti kao kolektivni osjetilni organ bez kojega bi se svijet raspao u kaos biblijskoga pra-dana. Kad su ljudi počeli osvješćivati tu zastrašujuću važnost jezika, u skladu sa suludim ljudskim egocentrizmom odmah im se pojavio i strah – da se ne bi jezik u nekom trenutku iznenada iskvario kao marmelada koju nepažljivo spremiš u ormar umjesto u frižider. Zato se pojavila hrpa dobronamjernih vrtlarčića koji su počeli svatko na svoj način čistiti, okopavati, obrezivati i uzgajati voljeni jezik. Njihovi dosezi, na sveopće čuđenje, nisu dovoljno utjecali na jezik i zbog toga su jezično najpotkovaniji od tih vrtlarčića – jezikoslovci – s vremenom došli do zaključka da jezik, koji nikakvim trudom ni estetskom operacijom nije moguće značajno popraviti, najvjerojatnije također nikakvom gadosti nije moguće značajno iskvariti. Ukratko, većina stvari koje su na svijetu stvarno važne i ključne uređene su tako da se same održavaju i u pravilu nisu ovisne o ljudskom servisiranju – kad bi bile, već bi odavno propale.

Ovaj uvod (usput: dulji, apstraktniji uvodi su odlično sredstvo za odbijanje onih čitatelja koji bi tekst preozbiljno shvatili) pišem zato što se namjeravam prihvatiti razmišljanja o neprikladnim riječima i htio bih već na početku naglasiti da se ne radi o nekom epohalnom problemu koji bi sudbinski izobličio jezik, vodio u propast naroda ili nešto slično. Radi se samo o riječima koje netko ponekad nespretno upotrijebi i zbog toga se većina prisutnih lecne, zatitra usnicama ili kapcima, a iznutra osjeti nekako loš, ne tako lako objašnjiv osjećaj. Za neprikladne riječi mogli bismo u najširem smislu reći da se dotiču neuralgičnih pojmova društva, neuralgičnih u smislu da ih društvo već ni na razini riječi nije sposobno formalno i sadržajno jednako prihvatiti, razvrstati i shvatiti.

Problematičnost neprikladne riječi je u tome da je izrečena, ali njeno značenje previše ovisi o onome tko ju čuje. Otuda neugodan osjećaj u društvu kad netko izgovori neprikladnu riječ, jer takva riječ društvo u trenu i nepredvidljivo podijeli na one koji ju razumiju i doživljavaju na jedan način, na one druge a možda i na treće... I odjednom se ne zna tko je shvatio onako a tko drukčije, tko pripada jednima ili drugima, te nam ne preostaje drugo nego da ušutimo, živčano vrtimo čaše vina u rukama i pogledavamo se sa sumnjičavom nelagodom.

Dakle, riječi nisu neprikladne same po sebi. Nije neprikladno ni to što u društvu postoje radnje i pojmovi prema kojima pojedinci nikad neće moći socijalno, psihološki pa čak ni značenjski međusobno uskladiti svoje odnose. Primjerice, riječi iz područja seksualnosti neće nikada, unatoč deklariranom oslobođenju društvenih tabua, biti jako uljudno koristiti na javnim mjestima, uz eventualnu iznimku mladenačkih društava koja u svojem početničkom spolnom traženju imaju još poprilično slična (ne)iskustva na tom području i zato među njima gotovo da nema riječi koje bi djelovale neprikladno, ili u najgorem slučaju čak donekle apstraktno; drugo je društvo zrelih dama i gospode, u kojem već nalazimo oblikovane apstinente i pohotnike, prevarene i ljubavnice, s ovakvim i onakvim sklonostima, frustrirane, oslobođene, ponovno rođene, procvale i ocvale... i u takvom časnom društvu naravno da ćete teško izgovoriti seksualnu frazu koju će jednako razumjeti ljubavnice i prevarene žene, koja ne bi djelovala razdvajajuće, konfliktno i pritom neprikladno.

Stvar je u tome da se u svojim spolnim praksama vrlo razlikujemo, a istovremeno je posve besmisleno otvarati javne rasprave o tome što je više ili manje u redu. Stoga je, da bismo izbjegli besmislene konflikte, bolje u društvu proglasiti određene stvari neprikladnima i time spriječiti mnoštvo mučnih i bolnih situacija. Ionako se po tom načelu podobnosti zahvaljujući iskustvu svi ravnamo: zamislite samo kakvi se masni vicevi šire u užim društvima gospode koja se međusobno dobro poznaju (isto vrijedi i za dame, čiji su izrazi jednako sočni), a kad se te iste dame i gospoda nađu zajedno, riječ koja je prije pet minuta bila za obje strane posve prihvatljiva odjednom i s potpunim pravom postaje vrlo neprikladna i neotesana. Dakle, što je neko društvo više ujednačeno prema određenim stajalištima i iskustvima, manja je opasnost da će neka riječ djelovati neprikladno; na crkvenim romarskim izletima npr. mogu se čuti znatno »opuštenije« šale nego na itekako liberalnim službenim večerama; to je naizgled iznenađujuće, ako razmišljamo u okviru stereotipa o katoličkom puritanstvu. No, radi se o tome da su crkveni romari prema vrsti stajališta o teoriji i praksi spolnosti neizmjerno više homogeni nego poslovni partneri i stoga si posve pristojno mogu priuštiti izraze i namigivanja koji bi u više heterogenom poslovnom društvu djelovali neprikladno.

Iz rečenoga slijedi da neprikladnost nije sadržajne nego formalne prirode; neprikladna nije riječ, neprikladan nije problem koji riječ dotiče, čak se nije neprikladno ni prihvatiti analize ili rješavanja takvog problema – ali je neprikladno to raditi bilo kad i bilo gdje. U biti je neprikladnost izazivanje latentnih konflikata među ljudima na mjestima kojima to nije formalna svrha i gdje to nitko ne želi. Ljepilo svakog društva je naime konsenzus, a ne konflikt, i zato je bit svake produktivne društvenosti i druželjubivosti postizanje i naglašavanje konsenzusa, dok bi se konflikti u zdravim društvima trebali rješavati samo na za to formalno određenim mjestima (npr. u sudnicama, u bračnim spavaćim sobama/ložnicama i kuhinjama, u pjesničkim zbirkama i romanima s niskom nakladom, u znanstvenim raspravama, u gostionicama, u parlamentarnim komisijama, u niskobudžetnim filmovima niske gledanosti, u alternativnim kazališnim predstavama...). Samo tako možemo spriječiti kvarni utjecaj društvenih, socijalnih i psiholoških razilaženja na funkcioniranje društva i ne treba se npr. kod automehaničara ili liječnika zabrinuto raspitivati o njihovoj spolnoj orijentaciji ili njihovim mišljenjima o denacionalizaciji i poslijeratnim pokoljima.

Još bi jednu dimenziju neprikladnosti trebalo spomenuti: neprikladnost je društveni mehanizam koji društvo koristi u slučaju praksi prema kojima ima ambivalentan odnos – koje formalno ne dopušta, ali u stvarnosti ih ipak dozvoljava. Neprikladno je npr. govoriti o prostituciji, koja je lijep primjer djelatnosti kojoj se društvo deklarativno protivi, a u stvarnosti je prihvaća, čak i štiti. Pečat neprikladnosti u vezi s prostitucijom zapravo ima zaštitno djelovanje na bavljenje tim zanatom; dakle, usmjeren je na očuvanje prostitucije, a ne na njeno zatiranje. Sasvim je drukčije s odnosom prema krađama ili ubojstvima: govoriti o krađama nije ni najmanje neprikladno, društvo prema tom činu ima konzekventan odnos na razini deklaracija kao i prakse pa stoga ne teži tome da kriminalce zaštiti prekrivačem neprikladnosti.

Neprikladna riječ je dakle ona koja ljude konfliktno i – što je još destruktivnije – nesvjesno podijeli na one koji ju shvaćaju na jedan način i one koji ju shvaćaju na drugi; u suprotnosti je sa svrhom riječi koje bi trebale povećavati dorečenost svijeta: neprikladna riječ čini svijet manje dorečenim i kaotičnijim. U biblijskom shvaćanju neprikladna je riječ – bogohuljenje i stoga je zasluženo smatrana za jedan od najgrešnijih činova.

Iz navedenog, dakako, proizlazi da se mijenjanjem društva mijenjaju i njegovi konflikti, njegove neuralgične točke, a mijenjaju se i neprikladne riječi; neke koje su u prošlosti bile neprikladne gube svoju neprimjerenost. Pomislimo samo na to da je u parlamentu danas posve normalno međusobno si vagati i mjeriti jaja i da Crnkovič (koji i više nego očito iznimno pazi da u tekstovima ne prijeđe granicu prikladnosti) veselo »pizdi« i »zajebava« na zadnjoj stranici Dela. Ako se izvedenice iz nekoć skrivanih i očito neprikladnih anatomsko-fizioloških činjenica pojavljuju na formalno tako istaknutim mjestima kao što su parlament i Delo, to je krunski dokaz da se više ne radi o neprikladnim riječima, i stoga »jaja« i »pizdarije« mogu koristiti i đaci u maturalnim radovima, dakako ako će tim riječima poručiti nešto pametno, što ima težinu. Ako pak ih upotrijebe samo zato da njima šokiraju i moralno uznemire članove komisije, zaslužuju negativne bodove, budući da tu svrhu spomenute riječi sigurno više ne mogu postići jer su – premalo neprikladne.

Pojašnjenje zašto spolna anatomija danas više ne djeluje neprikladno zahtijevalo bi duže razmišljanje, ali vjerojatno to nije zato što su se Slovenci riješili spolnih trauma i neuralgija – spolnost je naime programiran i stoga vječan konflikt, koji će u svakom društvu uvijek stvarati »neprikladnu zonu sumraka«. Dakako, riječi koje to dovoljno živo opisuju mogu se mijenjati u skladu s modom, od pretežno anatomskih jučer do više tehnoloških i psihosocijalnih u današnje vrijeme – premda potonje, zaista neprikladne, iz razloga prikladnosti na ovom cijenjenom mjestu ne mislim nabrajati. Stoga, ako danas četrdeset- ili pedesetogodišnjaci strasno »pizde« i »podjebavaju«, to nije znak njihove neprikladnosti i moralne slabosti, nego tek izraz mladenačke nostalgije: njihovi očevi su jednaku nostalgiju iskazivali s »isusekriste«, »prokletstvo«, »dovraga« i sličnim poljodjelsko-pastirskim usklicima. No, vremena se mijenjaju i sve bez iznimke zastarijeva i gubi mladenačku snagu, uključujući i – prostote...

Od seksualne neprikladnosti, kojom smo ionako biološki determinirani, još je zanimljivija društveno uvjetovana neprikladnost i povijest riječi koje je se dotiču. Dobar primjer su riječi pravda i pravo. Mi iz poslijeratnih generacija školaraca u školama smo čitali i analizirali Slugu Jerneja i slušali objašnjenja o njegovom pravu. Kad razmišljam unatrag, podrobno se sjećam zloćudnog osjećaja zbog nelogičnog veličanja čovjeka kojem je »pukao film« pa je piromanski zapalio imanje svojeg bivšeg poslodavca. Sjećam se čak da sam razbijao glavu time zašto tako odličan pisac kao Cankar nije našao formalno čvršću i uvjerljiviju krivicu za svog Jerneja. Kao što ju je npr. našao Victor Hugo u Grofu Monte Cristu, u kojem junak zapravo samo vlastoručno uradi ono što bi na donekle manje spektakularan način potvrdio i sud pri razmatranju svih činjenica. Slično je i s drugim dječjim literarnim junacima: od Scottovog Ivanhoea do Dickensovog Davida Copperfielda – kod svih je problem samo u tome da zlikovci prikrivaju činjenice, zbog čega pravda ne može solidno presuditi. Međutim, Cankarev Jernej nekako se čudno ističe, jer se u svojoj literarnoj akciji ne posvećuje tome da pravdi pokaže prave činjenice, nego suprotno – pravdu pošalje kvragu.

Zbog herojskog pedagoškog konteksta u kojem su prikazivali slugu Jerneja, naravno da se nijedna od malih glava nije usudila početi razmišljati o svojoj nelagodi prema Sluzi Jerneju, a kamoli da bi tu nelagodu počela detaljnije artikulirati u zaključak kako je sluga Jernej koješta pomiješao; da mu je, jednostavno rečeno, u priči pukao film i postao je kriminalac, a uz olakotne okolnosti s obzirom na afekt i uračunljivost mogao bi se možda naći i blaži izraz. No, dovde nema problema, radi se naime o jednom od lijepo napisanih literarnih tekstova, koji bi male glave trebale pročitati i uz njega uspostaviti nov odnos prema svijetu u koji ulaze. Problem slovenskih školaraca je bio samo u tome što je sluga Jernej bio pedagoški nasilno prikazan kao pravedni junak kojem je učinjena nepravda, pa male glave nisu imale nikakvu mogućnost makar i pomisliti na logičniji (premda donekle jednostran) zaključak – što ako je tip pod stare dane pošašavio i zato zaboravio hrpu pravila koja su inače posve jasna i važe na ovom svijetu? Budući da male slovenske glave zbog pedagoškog nasilja nisu to mogle zaključiti, uz Slugu Jerneja počele su izobličavati značenje riječi pravda. Pravda je postala iznimno snažna, utjecajna, odlučujuća riječ, a istovremeno i paradoksno nedefinirana, subjektivna, zbunjena, proizvoljna, čudna i stoga latentno konfliktna.

S društvenom tranzicijom se u susjedstvu riječi pravda pojavio novi slavljen i hvaljen, iako zbog mladosti još bljedunjav i slabašan pojam: zakonitost. Ranije opisani latentni konflikt, sadržan u riječi pravda, sada je iznenada dobio zloćudne dimenzije, jer pravda sluge Jerneja dakako nema puno veze sa zakonitošću, upravo suprotno. A istovremeno je, kako je već rečeno, unatoč svojoj proizvoljnosti i nedefiniranosti »pravda« iznimno snažna i tako vrlo utjecajna riječ da prosuđuje i daje karakter bilo kojoj drugoj riječi, a pogotovo bljedunjavoj, slabašnoj novopridošlici među riječima, koja se zove »zakonitost«. Slovensko društvo je nasilno pedagoško čitanje Sluge Jerneja stoga latentno (i nesvjesno) podijelilo po pukotini koja se zove »pravda«. Zbog te nepredvidljive pukotine u tranziciji je iznenada postalo moguće govoriti o pravednoj i nepravednoj zakonitosti, kao i o zakonitoj i nezakonitoj pravdi, kako god se kome sviđa i kako mu trenutno koristi.

Riječ »pravda« zato zajedno sa svojim visokoparnom značenjskom rodbinom (pravo, krivo, istina, moralnost, povijesnost, razvoj, budućnost, dobronamjernost, poštenost...), koju obilno koriste političari svih boja, u današnjem slovenskom društvu ne nosi jasno, nedvosmisleno (makar i na metaforičan način) značenje, nego slušatelje (ili čitatelje) neugodno i konfliktno dijeli – a to je definicija neprikladne riječi. Ako netko u društvu digne čašu i hoće nazdraviti pravednoj pobjedi poštenih na budućim izborima, većina prisutnih će u želucima osjetiti onaj isti gadan, bjesneći osjećaj kao i, u svoje vrijeme, pri zdravicama samoupravljanju, ustavnim amandmanima i tolikim drugim, za ova vremena izrazito neprikladnim i neotesanim, riječima. Najveću će štetu pri tome pretrpjeti sam nazdravljač; jer čovjeka koji bez srama i crvenila javno prostači svi dobro upamte i ako se pojavi prilika, neprimjetno, ali pouzdano se pobrinu da mu zagorčaju ono što bi pristojan čovjek obavio bez ceremonija. Takav je, naime, prešutni zakon društvenog izopćavanja prostaka.

Dakako, ovime ne tvrdim da se riječ »pravda« ne dotiče nijednog životno važnog pojma i da je stoga nepotrebna. Ni najmanje, jer njen domet daleko je veći od plastificirane riječi »zakonitost«. Tvrdim samo da je zbog opisanog društvenog nasilja nad njom ta riječ trenutno oštećena, ranjena, društveno nefunkcionalna i da bi ju bilo zdravo barem na neko vrijeme ukloniti iz javne upotrebe u osamu, u kojoj svatko za sebe osjeća njeno značenje i njenu bliskost. Za to vrijeme, dok će ta riječ u zasebnim malim vrtovima i sanatorijima »zacjeljivati rane«, neka njen posao pokuša obavljati »zakonitost«. Naravno da je jasno kako će sa suhom zakonitošću i bez većih, blagoslovljenijih riječi u vezi s »pravdom« život biti znatno teži i siromašniji nego što bi bio s njima, ali to je cijena tranzicije. Tranzicija nije veseli tobogan na kojem zatvoriš oči i za tren si već dolje. Tranzicija je zloćudno i dugotrajno plaćanje neplaćenih računa, dugova, kamata. Tako i za iskorištene riječi.

Zato mislim da će se slovenski govornici i pisci koji posjeduju nešto zdravog osjećaja i prikladnosti u javnosti još dugi niz godina kloniti riječi koje zbog konfuzne povijesti donose jedino maglu i konflikt bez trunka vidljivog sadržaja. A ako netko za to vrijeme neće biti zadovoljan samo s nabrajanjem zakonitih i nezakonitih pojava, može zakonite dodatno podijeliti na ukusne i neukusne. Na primjer: »Poslanici su izglasali takve i takve privilegije, što je doduše zakonito, ali za mene je neukusno!« Time će, naime, sve biti puno stvarnije rečeno, jer ukus je subjektivna spoznaja, o kojoj se uvijek zna da ju je osjetio točno određeni jezik s imenom i prezimenom. O pravdi, koja je zapravo ukus Boga (ljudsko određivanje pravde je – bogohuljenje), bolje je do daljnjeg u ovim siromašnim, konfuznim vremenima šutjeti. Tko pak ne šuti, riskira da ga ljudi već u kratkom vremenu ožigošu kao prostaka koji se usuđuje one neizrecive stvari poput sveznalice, bez srama, javno objašnjavati na televiziji i opisivati u novinama.

Prevela: Maša Dvornik

_______________________________

Alojz Ihan (1961.) – Jedan od najviđenijih slovenskih pjesnika u zadnja dva desetljeća, po zanimanju mikrobiolog i profesor na Ljubljanskom sveučilištu. Uz poeziju piše i prozu te esejistiku. Prema svojim stajalištima i stilu prepoznatljiv je suradnik Sobotne priloge novina Delo. Osim toga, bio je odgovorni urednik Sodobnosti. Ihanovu esejistiku odlikuju izazovnost, ironija i izbor tema koje se tiču jezika, umjetnosti i morala. Djela: Platon pri zobozdravniku (1997.), Deset božjih zapovedi (2000.).