Nogomet kao pervertirani katolicizam

Dolazim s tekme sa Bežigrada. I sav se zgrožen pitam, što se to za mog kratkog života dogodilo s ovom veličanstvenom igrom, nogometnom publikom, stadionom i slovenskim narodom?

Ovdje, na bežigradskom stadionu, bio sam već kao dijete, od glave do pete u bijelom i počešljan pošećerenom vodom, i to na njegovom otvorenju na euharistijskom kongresu Krista Kralja, kad je Plečnikova tribina bila svetište, glavni oltar, pred kojim je misu vodio kineski katolički biskup. I kad je na betonskim stepenicama tisuće ljudi klečalo i molilo. Bio sam na njemu odmah nakon oslobođenja, kad su ga otvorili za nogomet i kad nogometna utakmica nikad nije bila samo nogometna utakmica. Tada, doduše, više nije bilo gradonačelnika Ivana Tavčara i njegove supruge Franje, koji su nekoć u ime sveslavenskog bratstva u narodnoj nošnji pozdravili nogometaše slavne praške Slavije: političari su bili već odvojeni od naroda i imali su druge brige i važnije poslove. Zato je bilo na tisuće i tisuće slavljenički raspoloženih ljudi, jer je svaka nogometna utakmica ujedno bila i narodni, kulturni i ljudski miting. Tu se vodila bitka za Trst, zbog čega je na stadionu igrala i tržička Ponziana, kojoj saveznička vojna policija nije dopustila nastupiti u Trstu; tu se rađalo slovensko-talijansko bratstvo i tu je pobjeđivao proleterski internacionalizam. Još uvijek mogu nabrojati imena svih jedanaest dečkiju, koji nisu bili samo udarači lopti, već i politički i kulturni aktivisti: Segala, Valcareggi, Rigotti, Karlin, Pertot, Malutta, Benvenutti, Polak, Paoletti, Padovan, Tomasini.

Još prije trideset godina na svakoj su se nogometnoj utakmici na Dunaskoj cesti okupili skoro svi slovenski intelektualci, književnici i likovni umjetnici, kazališni glumci i operni pjevači, sveučilišni profesori... Miško Kranjec, Riko Debenjak, Mitja Mejak, Dominik Smole, Tone Pavček, Jože Ciuha, Janez Bernik, Andrej Jemec, Ladko Korošec, Marcel Ostaševski, Rudolf Francl, Slavko Štrukelj, Polde Bibič, Tone i Marko Slodnjak, Svetozar Ilešič – da, baš svi navedeni, ako nabrojimo samo one koje sam tada viđao ispod palatana i koje sam poznavao barem iz viđenja. U toj toplokrvnoj publici – i toga se sjećam – najviše su trpjeli operni pjevači, koji su svoje navijačke strasti potiskivali stisnutih usnica i crvenih obraza, jer su to bila vremena kad su imali nedjeljom navečer još predstavu i nisu smjeli davati si oduška vrištanjem. Zapravo smo trpjeli svi odreda, tisuće i tisuće, jer smo se okupili ljudi s razvijenom erotičnom žilicom – oni, koji smo inače koristili svaku priliku u kojoj je bilo moguće ostvariti spontani društveni kontakt ili zadovoljiti radoznalost: večernju šetnju na Cankarevoj cesti, subotnju filmsku pretpremijeru u kinu Union, koncert radijskog orkestra zabavne glazbe pod vodstvom Bojana Adamiča... I upravo svakog prijatelja, kojeg si tražio ili želio susresti, zasigurno si vidio na betonskim stepenicama; baš sve što si želio doznati konačno si doznao ovdje, na stadionu, zbog čega je nogometna utakmica bila i zbor slovenskih mandarina. Bila je središnji društveni, kulturni i politički događaj, a stadion – središte svijeta. Prostor i vrijeme, u kojima su se ljudi iz svoje samodostatnosti otvorili bližnjemu, ponovo počeli vjerovati u Društvo i Povijest, te se prepustili toj žrtvi očekivanja i riskiranja na milost i nemilost i bili spremni u njemu se čak i unišiti.

* * *

Nogometna utakmica bila je, dakle, sastavni dio kulture i narodnog subjekta. Ali ujedno i još nešto puno važnije od toga: u ispolitiziranim i dogmatskim vremenima bila je posebno, otvoreno ljudsko raspoloženje. Čak i nadilaženje svega toga što sam upravo nabrojao.

U tom su raspoloženju bili prisutni igra i zaigranost. Postavljen je bio upitnik nad ispravnom ljudskom humanističkom uobraženošću, koja je usmjeravala čovjeka u pametno i korisno, u aktivističku pravousmjerenost i koja je zbog toga sva područja ljudske djelatnosti proglašavala nevažnim, čak i nestvarnim. To se je raspoloženje odupiralo tome da se čovjek promijeni u aktivističkog nesnošljivca i fahidiota. Unatoč svemu je potvrđivalo, da je čovjek u svojoj zaigranosti možda čak bliži samom sebi i Bogu nego u svojoj ozbiljnosti. Da se – ako ništa drugo – upravo svojom zaigranošću odriče prognoze o nepromjenjivoj budućnosti čovjeka i svijeta, odnosno instrumentalizaciji svojeg bića. Relativiziralo je sve nametnute vrednote, uključujući komunističke. U cijeloj toj relativizaciji nije bilo bezbožno i nije bilo nositelj moralnog relativizma, jer je u najdubljem smislu samo ponavljalo maksimu svetog Augustina, prema kojoj čovjek voli i čini ono što mu je drago: Dilige et quod vis fac. To je, dakle, bila relativizacija i ideološke nesnošljivosti, koja je ljudima bila potrebna tada, kao i danas, uvijek i posvuda.

Danas možda čak i više nego u poslijeratnim godinama. Zaigranost je naime veličina čovjeka, koji je sposoban unatoč dnevnim obvezama prepustiti se besposlenosti i nekorisnoj strasti. U tom je raspoloženju prisutna slutnja – da čovjek koji se utemeljuje u neprestanom osvajanju i napredovanju, mora prije ili kasnije upasti u krizu, jer mogućnosti napredovanja nisu beskonačne i zacijelo ne ljudske. I također prevratnička mudrost, da uz milijune i milijune nezaposlenih u svijetu, koja ljudima više ne može osigurati posao, ne možemo i dalje zagovarati protestantski kult rada. Da nam je – upravo suprotno – potreban i kult nerada, hvalospjev lijenosti i kontemplaciji – da, hvalospjev lijenosti, ako smo još barem malo ljudski i ako hoćemo da se i drugi nezaposleni i Cigani osjećaju među nama kao ljudi, a ne kao šljam. Da besposleno izležavanje na suncu nije manje korisno i potrebno od rada za strojem, jer je naime u lijenosti i besposlenosti naš sugovornik najčešće Bog, a u djelovanju i aktivizmu gotovo uvijek Vrag, koji nam šapće da je trudom moguće okruniti se za samog Boga...

Na kraju je sve to samo vjernost kulturnoj tradiciji. Već je, naime, Dante na mislioce sa srcem, na kontemplante, naišao u Raju, spašene u sedmom nebu, dok aktiviste nije nigdje uočio. Duše kontemplanata bile su razvrstane po snažnoj zlatnoj ljestvici, čiji se vrh gubio u beskonačnosti. I što je brže gledao na svijet njihovim očima, bio je dijelom te vidovitosti, koju čovjeku pokloni samo skromnost: kozmički prostor ispod njega i oko njega gorio je u svojem bljesku i sjaju, a negdje daleko iza sedam planeta – mala i neznatna – svijetlila je Zemlja. Kontemplacija, naime, čovjeka preseli iz njega samog u svemir.

U toj ispraznoj prolaznosti – na stadionu ili negdje drugdje – poruga je uvjerenju, da je najveće zlo koje prati čovjeka njegovo materijalno siromaštvo. U tom je raspoloženju čovjek neizmjerno bogat i baš mu ništa ne nedostaje. Sudjeluje u igri zbog viška svojih moći. Pritom ga ispunjava nesvjesno uvjerenje da je upravo definicija zla kao materijalno siromaštvo najveće zlo; da su Isus, pustinjski očevi Franjo Asiški i mnogi monaški redovi sami odabrali siromaštvo – odabravši ga baš zato što su bili samo u njemu najbliže stvarnom ljudskom bogatstvu, samome sebi i čovjeku. I da opsjednutost oskudicom, kad ga nadahnjuje glad, čovjeka gura u pogubnu pohlepu, u društvenu revoluciju ili potrošačku groznicu, iz unutrašnjosti u vanjštinu, pri čemu osobno bogatstvo zamjenjuje neosobnim siromaštvom.

U tom je raspoloženju, dakle, spoznaja da niti jedna igra nije samo igra. Da su njeno potcjenjivačko značenje izmislili humanisti i revolucionari, koji su uvjereni u samoostvarenje čovjeka i koji su u imenu tog izmišljenog samoostvarenja podijelili čovjekovo djelovanje na istinito i lažno. U biti, svako je čovjekovo djelovanje jednako ozbiljno, kako igra, tako i rad, kako popodnevno udaranje lopte, tako i večernja molitva. Gdje god je čovjek, potpun je, i što god čini, čini nemilosrdno istinito. Najviše mu se puta tek igranjem posreći ući u međuljudski prostor i etički svijet, jer protivnik u igru nije nikad postavljen zbog mržnje, nego zbog katarze – da bi mržnju, kao pobjednik ili gubitnik, promijenio u samilost, a samilost u ljubav. I da bi prestali sanjariti o nečem drugom, nestvarnom i čovjeku nedostupnom, o nekakvoj apriornoj ljubavi, o spasenju i kreativnosti, koje su samo humanistička obmana i prijevara. Kako da čovjek bude kreativan u svijetu, koji je već stvoren i u kojem su mu već dane sve mogućnosti, i kako da bude stvarniji u svijetu koji je već istina, i to baš takav, kakav jest!? U tom svijetu ponekad najbolje odgovara našoj stvarnosti postaviti kolce na travnjak i postaviti gol, odrediti pravila igre i vrijeme trajanja, odabrati broj igrača, koji smiju igrati, i počnemo se igrati.

Povijest svijeta i čovjeka ne odvija se po nekom unaprijed određenom planu, a igranjem toj spoznaji najviše pridonosimo. Neodređena je i nepoznata Božja igra sa svijetom i za svijet, u kojoj, htjeli to ili ne htjeli, i sami sudjelujemo, u kojoj nismo samo Božja igračka, nego i slobodni partneri. I baš toliko koliko smo sposobni igati se, igrati se sami sa sobom i sa svijetom, priznajemo tu neodređenost i neprepoznatljivost, odričemo se konačne slike Boga i samog sebe, spašavamo se ideološke nesnošljivosti i nasilja.

Neka je igra pri tom neobvezna, no uvijek izražava stvarnost. I to upravo onu najdublju stvarnost, u kojoj čovjek nije samo slobodan partner, već i nevolonterska žrtva, u kojoj se najčešće uopće ne igra, nego se svijet igra s njom, i to nerijetko okrutno. U tu igru ne pripada naime samo naša sloboda, nego i naše ropstvo, maloumnost, bolest i smrt. To je igra koja nas u najokrutnijim slučajevima dovede čak do sumnje u Boga – u temeljnu i najdublju sumnju, pored koje si na kraju moramo priznati, da svemu tome što sami uzimamo u svojoj slobodi i zaigranosti, ne možemo oduzeti Boga. Izaći iz te igre, koliko god bila surova, nije nimalo moguće. Tada bismo naime pristali na moralističku pamet, reducirali bismo samog sebe i ideje i pojmove na konačnu sliku, koja nema ni mašte ni osjećaja, koja ne poznaje ništa simboličko i estetsko i koja je najdalje od čovjeka i najdalje od Boga.

* * *

A kako je danas na stadionu? Projekt svijeta i čovjeka je svakako manje nasilan i nužan, jer iza njega ne stoji više totalitarna politička moć, no zato se dogodilo nešto drugo, puno poraznije: humanistički projekt postao je čovjekovo intimno vlasništvo, njegova vlastita odluka. Nogometna utakmica više nije nogometna utakmica, nešto igrivo, nego tvrdo djelo proizvodnje. Lopta na terenu više nije ona velika Nepoznanica koja ide nepredvidljivim smjerom i kojoj treba dopustiti tu svojeglavost, jer je bila sastavni dio same igre – lopta je sad obrtnikov alat kojeg su igrači napokon uspjeli ukrotiti. Gol je doduše još uvijek svetište, no dopušteno ga je napadati i braniti tako prljavim sredstvima da već u njegovoj okolini nema ničega svetog. Prazan prostor na terenu, koji je nekada bio prostor igre, ujedinjavanja i kreativnosti, sad je pokriven, strukovno čuvan – nema više nikakve nade da bi se netko naselio u njemu, ni igrač ni gledatelj... Veza između jednih i drugih je pokidana. Igrači više nisu izvan igrališta, na tribinama i među gledateljima, nego samo u svojem strastvenom poslu, a gledatelji više nisu unutar njega. Svi su zakopani u sebe i svatko u svoj cilj: više nema nikakve nade da bi nešto odjeknulo i poletjelo, iako bi upravo sada bio »strahoviti pucanj prvi zamah protiv zvijezda«, kako je smatrao Emanuel Mounier, »najbolje sredstvo da razgibamo zrak oko našeg prezagušenog unutarnjeg života«. Nikakvog relativizma i nikakve opuštenosti!

Na tribinama su okupljene sirovi, pijani ljudi, gluhi i neosjetljivi za sve ono što je još ostalo suptilnog u nogometnoj igri, za solidarnost među igračima, za profinjeno kontroliranje lopte i profinjeno tkanje muđusobnih odnosa. Tehnički ih elementi više ljute nego oduševljavaju. Stalo im je samo do pobjede, ostvarenje svojeg praznog ja i svojeg zgrčenog kolektivnog bića, i to pod svaku cijenu. Pri tome ne poštuju niti vlastite igrače, a kamoli protivničke – njih treba pobiti. Više vremena provode uz boce piva u kafićima iza njihovih leđa nego na terenu. Stadion je zapravo poligon njihove razuzdanosti, a nogometna utakmica prilika za iživljavanje potlačenih strasti i neostvarenih planova. Stadion je baš za to primjeren, zanemaren, ako ne i opustošen. Platane, koje je Plečnik posadio vlastitim rukama, posječene su, tako da je pogled otvoren sve do ograde i stupova s križevima, znakovima euharistije, a tamo dolje gledatelji masovno obavljaju malu nuždu. Poplava tople, dugo zadržavane pišaline i miris urina – to je njegovo temeljno obilježje. To više nije prostor svetog, kako ga je osnovao i postavio Plečnik, nego prostor profanog, nogometna utakmica više nije sastavni dio kulture i narodnog subjekta. I nikako manifestacija posebnog, otvorenog čovjekovog raspoloženja, kojeg razoznačavaju igra i zaigranost.

Sve to događa se u trenutku dok je nogometna utakmica drugdje u Europi još uvijek ne samo sportski, već i politički, gospodarski i kulturni događaj, duhovna nadgradnja gradova, regija i naroda. Kad nogometom ugled stječu mali, neostvareni narodi (Katolonci s Barcelonom, Baski s Atleticom i Real Sociedadom, Gruzijci s Dinamom iz Tbilisija, Bjelorusi s Dinamom iz Minska, Latvijci sa Žalgirisom iz Rige): oni traže u njemu svoj identitet provincije te se njime suprotstavljaju oholim metropolama, potvrđuju njime nepriznate narodne manjine. I dok ljudi po Europi masovno pune stadione, da bi prisustvovali toj svjetskoj igri, gledaju svijet drukčijim, neproduktivnim očima i barem za sat i pol ulaze u poseban, možda čak i stvarniji svijet.

Ovdašnja naša nogometna utakmica i ovdašnji stadion dokaz su da više nismo kulturni, a pogotovo to da više nismo narod i da ništa nećemo. Da smo nogomet prepustili društvenom dnu, u koji tonemo svi odreda, i zbog toga je on samo izraz gorčine, osvete, potisnutosti na rub života... U prvom redu je nemoć čovjeka, koji se u svojoj ideološkoj nesnošljivosti više nije sposoban oduprijeti autentičnom izvoru života, mašti i osjećaju, simboličnom i estetskom, sebi i Bogu.

* * *

Pitam se, zašto sam uopće išao na nogometnu utakmicu i kakva me nostalgija pritom vodila, ako je uopće bila nostalgija, a ne nešto drugo? I dolazim do zaključka, da su zapravo i mene na Bežigrad primamili vrlo banalni motivi.

Ostavio sam posao u sportu te se odlučio za poziv slobodnog umjetnika. Toj riskantnoj odluci dovelo me razočaranje nad radom u sportu, ako ne i potpuni poraz. Ponestalo mi je oduševljenja, ponestalo vjere, ponestalo ljubavi...

U dvadesetogodišnjoj struci u sportu vodio me samo jedan motiv – privrženost nogometu. Samo zbog toga prihvatio sam mjesto direktora u Sportskom parku Kodeljevo, iako sam time sebi natovario na leđa mnoge stvari, nimalo drage obveze: morao sam uređivati komplicirane i zahtjevne odnose među zaposlenicima, među sportašima i amaterskim djelatnicima, brinuti se za novac, kako za funkcionalne troškove, tako i za plaće održavatelja objekata, čistačica, tajnika i trenera svih mogućih sportskih branši. Ukratko, morao sam biti »Katica za sve«. No, sve sam to obavljao prije svega zbog utjecaja koji sam pridobio svojim trudom i koji sam rabio za svoj temeljni cilj, razvoj nogometnog kluba. Taj svoj cilj definirao sam nimalo sportskim žargonom, ljubavlju prema nogometu kao svjetskom obliku udružavanja ljudi, nogometom kao svjetskim natjecanjem... Tim riječima sam u sebi – i samo u sebi – dodavao kulturno i narodno obilježje: jer, ako se Slovenci kao narod hoće i dalje razvijati, i to u smjeru vlastite državnosti, onda ne smiju i dalje izražavati nezadovoljstvo u sebi te se zadovoljavati introvertiranošću alpskog geta. Moraju prihvatiti svaki izazov te se upustiti u sukobe i borbu. Za to je kao stvoren nogomet, nogomet kao najraširenija i stručno najrazvijena sportska branša na svijetu, nogomet kao kolektivna sportska branša s neslućenim integrativnim moćima, u kojoj svoje kulturne, ekonomske i političke moći mjere najrazvijeniji narodi svijeta. Značiti nešto u nogometu – znači uistinu biti. Pri tome sam tu svoju težnju za moći plemenito povezivao sa suprotnosti moći, s nesebičnim darivanjem ljudima, u kojima mene samog niti nema, relativizacijom politike i humanizma, s igrom i simboličkim svijetom.

Nakon dvadeset godina došao sam do zaključka da nisam postigao baš ništa od toga. Štoviše: da sam svim svojim naporom i utjecajem postigao nešto potpuno drugačije od svojih namjera, ono što je stvarni interes Slovenaca i što je u Sloveniji moguće postići. Ostvario sam želje skoro svih ljudi, samo svoje ne. Pomogao sam izgraditi kupalište s dvama olimpijskim bazenima i kuglanu sa šest staza i bifeom, izgradio sportsku dvoranu, razvio Slovan u važnu narodnu ustanovu s najuzoritije održavanim sportskim parkom, organizirao sam rekreaciju za najširi krug ljudi, otvorio skijaški sajam na Gospodarskom razstavišču, započeo s natjecanjem za rekreativnu značku, izgradio osam teniskih igrališta i utemeljio teniski klub, izgradio natkriveno boćalište i osnovao boćarski klub... Samo je nogometni klub ostao ono što je bio – ništa!

Tako se u mom vlastitom sportskom parku potpuni trijumf privatnog nad društvenim, malograđana nad proleterima, zatvorenosti nad otvorenošću, uživanja nad natjecanjem, pojedinog nad općim, slovenskog geta nad svijetom, ideološke nesnošljivosti nad igrom... Trijumf upravo onog što Slovenci jesu, što žele biti i onoga što neumorno indoktriniraju preko radija, tiska i televizije: hipostaziranje privatnog apetita nad društevenim erotizmom. Nasilna revalorizacija europskih vrednota, pri čemu bi svaki izlet na Točku imao vrijednost, kao i svako daskanje u portoroškom zaljevu, svako klizanje na Krvavcu, svaka privatna zabava, samo ako je povezana s užitkom ili barem bocom piva, ima vrijednost društvenog značenja. I u imenu kojeg sve što nije užitak i najbanalnije samoostvarenje, ugrožava čovjeka u njegovoj biti...

Teška srca sam se na kraju pokupio i otišao. No nisam se odrekao svoje privrženosti nogometu. Naprotiv. To što moja bliska okolina odbacuje nogomet kao plebejski i mitski sport – shvaćam još bolje nego prije, te da je upravo taj racionalizam ono sa čime se malograđanska pamet ne može pomiriti. I upravo zbog toga se još više ograđujem od tog iracionalizma. U mislima pišem pamflete i panegirike. I upravo oni, koji se najviše zgražavaju nad nogometom i pretjeranim svotama novca koji kola na međunarodnom nogometnom tržištu, moji su najbolji suradnici: te malograđanske duše tako su zavidne i ranjive da njihovom zaslugom i nogomet u Sloveniji napokon trijumfira, pa čak zahvaljujući zavidnošću i zgražanju.

Ta zavist može Slovence dovesti do spoznanja o tome kako je rijetka sretna slučajnost, kad se majci rodi dijete s onim genetskim potencijalima koji su potrebni za dobrog nogometaša. Koje tjelesne sposobnosti mora imati urođene i koje duhovne talente, želi li biti dorasao svim tjelesnim naporima i da bi svoju naglašenu individualnost uskladio s osjećajem za kolektiv? Koliko sela treba posjetiti i koliko seoskih utakmica vidjeti, prije nego to izvanredno dijete netko otkrije? Koliko je utjehe potrebno i što je sve potrebno pripremiti, prije nego uvjeriš njegovu majku da ga s blagoslovom pošalje u daleki, strani i borbeni svijet? Koliko vremena i napora je potrebno, koliko svestranog stručnog znanja i koliko dugih godina, natopljenih znojem, prije negoli to dijete konačno zaigra u prvoj momčadi! Kakva visoka organizacija kluba i koliko novca je potrebno, prije nego se jedanaest takvih dječaka okupi u istovremeno na jednome mjestu! I kakve se menadžerske sposobnosti moraju iskazati prije nego se tih jedanaest različitih momaka, od kojih je svaki svoj svemir, uključi u kolektiv, koji na terenu djeluje kao jedinstven, visoko razvijen organizam, FC Porto ili FC Liverpool...

Tek tada, kad sve to budemo znali, postat će jasno i Slovencima da milijarde koje kruže u nogometu uopće nisu plaća i novac, jer u nogometu jednostavno nije moguće ništa učiniti ni platiti, već je sve poklonjeno. Poklonjeno kao izvanredna čovječja sposobnost koju ljudi otkriju kao dragocjenu rudu, kad temeljito pročešljaju sav svijet. Ništa drukčije kao zlato ili srebro. Naravno da je to sve smiješno. Posebno je smiješno što sam kao književnik – tj. posve individualizirano i jedinstveno biće – istodobno i rob tako sumnjive pričesti koju oko sebe okuplja nogometna lopta. I premalo je, ako poreknem, da je to još samo jedan egzistencijalni paradoks više, u kojem djeluju snažne, iracionalne sile. Tim odgovorom ni sam nisam zadovoljan te se moram pozorno poslušati. Možda je to moj neproživljeni katolicizam, koji izlazi iz mene tim snažnije, koliko se više individualiziram i koliko sam drugačiji, izvan društva, outsider...

* * *

Usađeni katolicizam, kojeg na svakom koraku usporava i onemogućuje klerikalizam. Sve je na kraju bilo već od mojeg djetinjstva spremno za moj svečani ulazak u društvo, samo ušao nisam nikada. Već od gimnazijskih godina tu je bila ljubazna crkva, svjetlost i zborsko pjevanje, pobožni ljudi i vjerski fanatici, a ja sam s ostalim kolegama iz razreda stajao ispred ispovjedaonice samo zato da me vidi vjeroučitelj. Ne zato da bih ušao u uobičajenu zatucanost, nego zato da bih dobio pozitivnu ocjenu iz vjeronauka. Bio sam prestrašen prije nego sam se razveselio. Protjeran, prije nego sam ušao. I tako je bilo kasnije kod salezijanaca u Kodeljevu, gdje su mi nudili mjesto misionara samo za cijenu obavljenih sakramentnih obveza, za cijenu ispovijedi i pričesti. Tako je bilo i kasnije u školskom pjevačkom zboru, kod sokola i kod komunista... Dok mi na kraju nije ostala samo lopta, moje jedino sredstvo opuštene komunikacije s ljudima; ostala mi je samo nogometna momčad, moj jedini kolektiv koji me prihvatio onakvog kakav jesam. I u kojem je moj Ja unatoč ulasku u društvo ostao Ja.

Govorim dakle o odbačenom, izopačenom katolicizmu. No pritom ne izmišljam svoju izvornu sudbinu, i to pod svaku cijenu, nego shvaćam i više nego potvrđen fenomen. Nije naime slučajnost da su najbolji nogomeatši upravo katolici – Brazilci, Talijani, Argentinci... I da su kod Nijemaca najbolji nogometaši upravo Bavarci, dakle katolici među protestantima. Kao što nije slučajnost da su pobjednici individualnih sportova gotovo u pravilu protestanti – od Björna Borga i Ingemara Stenmarcka do čeških tenisača, koje je oblikovao husitski pokret, pa do američkih dugoprugaša i američkih sprintera, koji su doduše crnci, ali su svi odreda prezbiterijanci. Za tako razvijenu strukturu života, kao što je nogomet, odlučujuća je tradicija pričesti, povezanost među ljudima... Katolicizam razvija u ljudima kolektivne sposobnosti i smisao za sudjelovanje, a protestantizam individualne sposobnosti i smisao za prestiž.

Zašto se uopće vrtim kao mačak oko vruće kaše? Samo je jedan Bog, kao što je zapisao Timotej, a nakon njega ponovio Anton Trstenjak, i samo je jedan posrednik između Boga i ljudi, čovjek Isus Krist. Dok još očijukam s moralom i spasenjem, moram dakle znati da nije moguće doživjeti spasenje bez Isusa Krista, odnosno bez konkretnog posrednika između sebe i Boga. Moj život je tako postavljen na izrazito pričestvenu podlogu. Kako u prirodnom životu ne mogu živjeti bez pomoći bližnjeg, žene i prijatelja, tako i u natprirodnom ne mogu rasti i doseći cilj bez njih. Sve putove, čak i one koji vode k Bogu, može popločiti i pokazati samo čovjek. Ne samo ja – svi smo ljudi društvena bića do one mjere da grijeh samo jednog čovjeka (Adama) šteti cijelom čovječanstvu i da zasluga jednog čovjeka (Krista) opere krivnju svih ljudi. Važne su i prirodne veze između ljudi, još važnije one nadnaravne niti koje me povezuju u tajnovitu čovječju zajednicu. Previše sam dakle ovisan o drugima da bih bilo kome progledao kroz prste. I ljudi su previše usmjereni prema meni da bi mi bilo tko nešto oprostio. Ta veza nije samo zavodljivo čudesna, već i nemilosrdna. Među nama je sve prokleto stvarno. Svatko je razapet na križ, odnosno razapet između sebe i drugih. Čak i ako te ta razapetost ponekad pokuša rastrgati na dva dijela, nemaš pravo toj razapetosti popustiti. Možeš kritizirati ljude, zvati ih malograđanima i budalama, možeš dopustiti da te drugi proglašavaju zanesenjakom, samo ne smiješ popustiti, nikada.

Ja sam unatoč tomu ostavio posao, napustio svoje kolege i odabrao književničku slobodu. Mogući prigovor za takvu odluku odbijam time da je grijeh ionako neizbježan. Jer na kraju – grijeh je voljeti samog sebe više nego ostale, kao što je i grijeh voljeti druge više od samog sebe...

Ipak, moram priznati da sam to učinio iz razočaranja, mizantropije i osvete. Vodila me takozvana grande cativeria, koju Talijani smatraju nečim samorazumljivim, opravdanim čovjekovim iživljavanjem nad zlom, koje obično donese više dobrog nego lošeg. Tim svojim činom svoje suradnike, kojima sam godinama pokorno služio, brinuo se za njih i njihovu djecu, sve te ljude kojima sam pomagao ostvariti njihove najbolesnije ambicije, za koje mi nikad nisu bili nimalo zahvalni i uvažili i moje naklonosti – tim svojim činom sve te ljude napokon kažnjavam. Neka vide, kako je bez mene! Uskratiti im hoću, raniti ravno u srce... Dokazati svim tim maloumnicima i egoistima da je na kraju ipak istinito, što sam činio i kako sam živio među njima – ja sam i ti. Dovesti ih do kajanja i promjene patnjama, nedostajanjem Drugog kao njihovog suradnika i pomoćnika...

Istina je i to, da sam time i sam kažnjen. Odabrao sam sebe, odabrao sam svoju vlastitu slobodu, iako mi i nije neophodno potrebna. I sad mi ta sloboda daje apriornu vidovitost, sveznanje, uzvišeni moral i premoć nad ljudima. Ne ovisim više o instituciji, ni duhovno ni materijalno, niti od ovog ili onog čovjeka, a na svijet oko sebe gledam značajno drugačije, neljudski. Vidim stvari koje prije nisam vidio, na događaje se odazivam samo u skladu sa svojom osobnom savjesti, kad drugima zbog zavjeta nije dodijeljena ta raskoš. Postajem sve pošteniji i čišći, dok se ljudi oko mene mijenjaju u prljavce, degenerike, koristoljubivce... Uzvišen sam nad konkretnom banalnošću i poosobljeni prigovor svima koji se još muče njome. Zbog svoje iznimne slobode sve sam zanimljiviji i dragocjeniji, ali ujedno i netipičniji, stvarno izniman, nestvaran pa i neželjen. Pregrizao sam pupkovinu koja me prikovala za svijet i ostao visjeti u zraku kao balon. Moj visoki moral, kojeg sam – dok je bio ispunjen svijetom – čuvao u sebi kao najdragocijeniji kapital, ispraznio se i postao neobvezno čavrljanje. I u toj slobodi, koja je zapravo praznina i samoća, sve se zabrinutije pitam – što je zapravo sa mnom i mojom odgovornošću?

Poslije svega opisanog, možda već jasno zašto sam išao na nogometnu utakmicu.

Neka je i površno, ali je ipak istina: nogomet – to druženje ljudi oko vječne Nepoznanice – moja je sekularizirana vjera. Stadion je moja sekularizirana Crkva. Nogometna publika moja je sekularizirana vjerska pričest. Samo tu još moja duša ulazi u konkretan, opipljiv svijet, samo tu – usred tog najbanalnijeg događaja – moja vjera postaje tjelesna. Morao sam dakle pogledati i uvjeriti se vlastitim očima, raspada li se uistinu ta crkva i ta pričest razgrađuje. I sada, kad sam sve to vidio, moja anksioznost nije ništa manja od one koja me odvela put Bežigrada. Toliko sam povrijeđen da više i nisam slobodan.

Preveo: Nemanja Minta

____________________________________

Marjan Rožanc (1930.–1990.) – Pisao je eseje, pripovjednu prozu, dramatiku i scenarije. Vodio je Oder 57 i bio suurednik revije Perspektive. O značenju, koje njegova djela imaju za razvoj tog područja, govori nagrada za esejistiku koja se zove Rožančeva nagrada. U slovenskoj esejistici utemeljio se s kontemplativnim esejiziranjem o egzistencijalnim temama, religioznim pitanjima, o napetosti i suprotnosti među spolovima, između duha i tijela, o umjetnosti, sportu i o kulturni kao najbolje prepoznat pisac. Rožančeva se esejistika odlikuje dosljednošću, jasnosti, uvjerljivim stajalištima i kompleksnom poznavanju teme. Pomažu mu religiozni mislioci 19. i 20. stoljeća. Na stilsku osobnost te esejistike utječe osobna uključenost i narativnost. Djela: Evropa (1987.), Demon Iva Daneva (1969.), Iz krvi in mesa (1981.), Roman o knjigah (1983.), Manihejska kronika (1990.), Brevir (1991.), O svobodi in Bogu (1995.).